„Ljudska kreativnost i potreba za stalnim usavršavanjem postojećih tehničkih rješenja, sa ciljem zadovoljenja potreba, osnova su razvoja novih tehnologija. Ove tehnologije imaju poseban značaj u autorskom segmentu, s obzirom da su stvarateljima autorskih djela danas na raspolaganju novi načini, odnosno mogućnosti izrade autorskih djela te distribucije istih, a korisnicima veće mogućnosti pristupa i odabira ovih djela prema osobnom ukusu i potrebama.“

Vukmir, M. Utjecaj razvoja tehnologija na autorsko pravo i pravna priroda predmeta zaštite intelektualnog vlasništva. Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo 2 (2001). str. 14.



Kao što je mr. sc. Mladen Vukmir, zagrebački odvjetnik i autor gore navedenog citata, davne 2001. godine „predvidio“, nove tehnologije su razlog rastućih poteškoća pri poštivanju autorskih prava, odnosno nove tehnologije koje omogućuju nove mogućnosti izrade autorskih djela, njihove distribucije i korištenja na digitalnom tržištu, čine pitanje autorskog prava jednim od najvažnijih pitanja u digitalnom dobu. Promjene poput izuma Edisonovog fonografa, gramofona, radija, televizije, novi načini umnožavanja teksta (fotokopiranje, mikrofilmiranje), računalni programi, a naposljetku i Internet, potaknule su priznavanje srodnih prava, a i kasnije se u zakonske propise uvode nova prava kao izravna posljedica razvoja tehnologije. Najnovija, a isto tako i jedna od najvažnijih i najvrjednijih promjena koju je donijela digitalna era, jest upravo digitalizacija koja omogućuje lakšu dostupnost, distribuciju i korištenje građe na digitalnom tržištu.

Digitalizacija predstavlja umnožavanje ili reproduciranje djela na koje autor ili nositelj prava ima isključivo pravo, dakle nikome nije dopušteno umnožavati djelo bez odobrenja autora i plaćanja naknade. Treba napomenuti kako, čak i ako se radi o djelima koja su izvorno nastala u elektroničkom, digitalnom obliku (engl. borndigitally), takva djela također mogu biti predmetom autorskih prava (pod pretpostavkom, naravno, da se radi o autorskim djelima).

Digitalni medij ne naziva se bez razloga novim medijem u literaturi. Njegove su karakteristike sljedeće: digitalni kod (omogućava algoritmičku manipulaciju prikaza predmeta), modularnost (činjenica da jedan digitalni medij može činiti i drugi, veći, složeniji digitalni medij), varijabilnost, odnosno postojanje mnogobrojnih verzija istog medija, automatizacija koja proizlazi iz postojanja digitalnog koda i modularnosti, a znači pojednostavljenje korištenja, distribucije, mijenjanja, odnosno automatizaciju mnogih operacija nad novim medijem, te transkodiranje, odnosno prenošenje u druge fizičke formate.

Iz gore navedenog nije teško zaključiti zašto se postojeći zakoni, ne samo u Hrvatskoj, već i u drugim zemljama, moraju mijenjati kako bi išli ukorak s promjenama i omogućili zaštitu prava autora, te kako bi svima koji digitaliziraju pružili bolje razumijevanje autorskih prava nad autorskim djelima te time smanjili mogućnost namjernih ili slučajnih kršenja autorskih prava. Naravno, takve promjene koje diktiraju promjene u zakonima nije moguće niti bi se
trebalo zaustaviti, dapače, kao što kaže Vukmir, one koriste i autorima, a ne samo korisnicima.

Prije novih informacijskih tehnologija i Interneta, autorska su prava imala jasniji doseg, a u digitalnoj eri, kada nije potrebno da korisnik ima fizičku kopiju, već ima pristup određenom resursu na svoj zahtjev, te mu pristupati istodobno kada i drugi korisnici, situacija se uvelike promijenila. Iz temelja se, stoga, promijenila ravnoteža između autora i korisnika, a prilagodbom autorskih prava novim tehnološkim dostignućima mijenja se i arhitektura Interneta, što će nepovratno utjecati na načine proizvodnje, distribuciju i potrošnju kulturnih dobara, ali i na građanska prava, posebice na slobodu govora, stvaralačku slobodu i mogućnost izbora građanina.

Bilo kako bilo, mora se priznati da se zakoni o autorskom pravu mijenjaju, no nikako jednakom brzinom i intenzitetom kao što se razvija tehnologija. To kaskanje za tehnologijom ostavlja dovoljno velik prazni prostor u kojem dolazi do situacija kada zakoni o autorskim pravima nemaju odgovor na pitanja korisnika, odnosno mogućih kršitelja autorskih prava. Dakako, kršenju autorskih prava ne mora uvijek razlog biti manjkavost ili zastarjelost zakona, već to mogu biti nejasnoće u zakonima ili nedovoljno razumijevanje istih.

(Tekst je preuzet iz diplomskog rada kolegice Helene Vučemilović-Vranjić)

Diplomski rad kolegice Helene Vučemilović-Vranjić u cijelosti možete pregledati ovdje


Objavila: Monika Jerković