Ulaskom u novo digitalno doba digitalizacija je postala mainstream, a kulturne institucije digitaliziraju svoju građu radi zaštite izvornika, veće dostupnosti i mogućnosti korištenja građe te radi stvaranja nove ponude korisnicima. Zahtjevi korisnika rastu, a kulturne institucije moraju mijenjati dosadašnji način pristupa i omogućiti im ono što im je kod digitalizirane građe najprivlačnije – slobodan pristup putem osobnog računala, bilo kada i bilo gdje. Prije svakog projekta digitalizacije, svaka bi kulturna institucija trebala provesti strukturiranu pripremu projekta kako bi prije samog početka projekta bilo jasno što će i zašto digitalizirati. Na tom putu prema digitalizaciji i davanju na korištenje digitalizirane građe kulturne institucije mogu naići na različite prepreke, a jedna od njih mogu biti i autorska prava.



Prvi dio - pojam autorskih prava kroz kratak pregled Zakona o autorskim pravima i srodnim pravima



Autorsko pravo je u pravnom poretku bilo koje države određeno kao najveća privatnopravna vlast u pogledu djela nekog autora, a odnosi se na apstraktno ovlaštenje autora da koristi svoje djelo i spriječi druge da to čine bez njegovog dopuštenja. Apstraktnim se može činiti i sam „nastanak ili početak djelovanja“ autorskog prava za neko djelo jer ono nastaje izvorno, samim stvaranjem djela i bez ikakvog formalnog akta koji bi označio stjecanje autorskog
prava. Dakle, pravo da dopusti ili ne dopusti korištenje svog (autorskog) djela pisac dobiva samim pisanjem romana, slikar slikanjem autoportreta, a arhitekt, na primjer, projektiranjem hotela.

Autorsko pravo je u Hrvatskoj zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske koji se oslanja i na Opću deklaraciju o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda iz 1948. godine, koja autorima jamči zaštitu moralnih i materijalnih interesa na njihova djela, odnosno autorsko pravo je svrstano u osnovna ljudska prava te je po važnosti izjednačeno s pravom na slobodu izražavanja. U nas je autorsko pravo regulirano Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima. ZAPSP je na snagu stupio 30. listopada 2003. godine, a za razliku od svog prethodnika, Zakona o autorskom pravu iz 1991. godine, zajedno s izmjenama i dopunama (zadnja izmjena ZAPSP bila je 2014. godine), ide ukorak s razvojem tehnologije i prilagođen je zahtjevima modernog, digitalnog društva.

ZAPSP uređuje:
1. autorsko pravo,
2. srodna prava,
3. ostvarivanje (individualno i kolektivno) autorskog prava i srodnih prava,
4. zaštitu autorskog prava i srodnih prava u slučaju povrede te
5. područje primjene Zakona.

Autorsko pravo je definirano kao pravo autora nad njihovim djelima iz književnog, znanstvenog i umjetničkog područja, a srodna prava su prava umjetnika izvođača na njihovim izvedbama, prava proizvođača fonografa na njihovim fonogramima, prava filmskih producenata (proizvođača videograma) na njihovim videogramima, prava organizacija za radiodifuziju na njihovim emitiranjima, prava nakladnika na njihovim izdanjima te prava proizvođača baza podataka na njihovim bazama podataka.

Autorsko pravo autora u pogledu njegovog autorskog djela traje za života autora i 70 godina nakon njegove smrti, bez obzira kada je objavljeno, a u slučaju koautorstva, rok se računa od smrti koautora koji je najdulje živio. Za anonimno autorsko djelo, autorska prava vrijede 70 godina od zakonite objave djela, no ako se tijekom tog razdoblja otkrije identitet autora, autorsko pravo će trajati od 70 godina od smrti autora. Ako je djelo objavljeno pod pseudonimom, a iz pseudonima se ne može iščitati pravo ime autora, autorska prava traju 70 godina od zakonite objave tog djela. Ako je pak autorsko djelo objavljeno u dijelovima, rok se računa za svaki dio (izdanje, nastavak, svezak) posebno. Ako je djelo neobjavljeno, autorsko pravo prestaje protekom 70 godina otkako je djelo nastalo. Kada isteknu ovi rokovi, autorsko se djelo tada smatra javnim dobrom te se može slobodno koristiti uz obvezu priznavanja autorstva, poštivanja autorskog djela te časti i ugleda autora.

Intelektualne tvorevine na koje se odnosi autorsko pravo u užem smislu nazivaju se autorskim djelima. ZAPSP navodi da je autorsko djelo „originalna intelektualna tvorevina iz književnog, znanstvenog i umjetničkog područja koja ima individualan karakter, bez obzira na način i oblik izražavanja, vrstu, vrijednost ili namjenu (…)“, a takva su djela osobito jezična djela (pisana djela, govorna djela, računalni programi), glazbena djela, dramska i
dramsko glazbena djela, koreografska i pantomimska djela, djela likovne umjetnosti, djela arhitekture, djela primijenjenih umjetnosti i industrijskog dizajna, audiovizualna djela, kartografska djela te prikazi znanstvene i tehničke prirode (crteži, planovi skice, tablice i sl.).

Autorsko se pravo odnosi na autorsko djelo u cijelosti, uključujući i samo naslov nekog djela. U pravilu se jedan naslov ne bi smio koristiti za više djela iste vrste što se, naravno, ne odnosi na generičke naslove, npr. Eseji, Soneti, Pjesme. Iako se autorsko pravo odnosi na djelo u cijelosti, djelo ne mora biti dovršeno da bi bilo zaštićeno ZAPSP-om. U slučaju prijevoda, prilagodbi, glazbenih obrada i drugih oblika prerada autorskog djela, takva su djela
zaštićena kao samostalna autorska djela, kao i prijevodi službenih tekstova iz područja zakonodavstva, uprave i sudstva, osim ako su učinjeni radi službenog informiranja javnosti. Ako se radi o enciklopedijama, zbornicima, bazama podataka, zbirkama, hrestomatijama ili slično, svaka sastavnica takvog djela zaštićena je kao vlastita intelektualna tvorevina autora te se na nju kao takvu odnose autorska prava. Nije naodmet napomenuti da predmetom autorskih prava mogu biti isključivo originalna autorska djela, s tim da ideja ne mora biti nova, ali mora biti izražena u novom, originalnom obliku. Stoga se podrazumijeva da fabule, arhetipovi i zapleti u književnim djelima, na primjer, nisu zaštićeni autorskim pravima. Primjerice, ako je Franz Kafka u svom vrlo poznatom djelu "Preobrazba" upotrijebio arhetip trojice bradatih muškaraca, ne znači da neki drugi autor u svom autorskom djelu ne može učiniti to isto. Dapače, u književnosti se arhetipovi, fabule i zapleti dosta često ponavljaju, kao što se ponavljaju i teme u pjesmama ili teme u slikarstvu. To što je jedan autor iskoristio neku temu, motiv ili fabulu ne znači da ih ne može koristiti i neki drugi autor.

S druge strane, predmetom autorskog prava ne mogu biti ideje, postupci, metode rada ili matematički koncepti, već isključivo izražaji; službeni tekstovi, izvješća, zapisnici i sudske odluke, ako su objavljene radi službenog informiranja javnosti; vijesti (dnevne ili druge) koje imaju karakter običnih medijskih informacija te narodne književne i umjetničke tvorevine u izvornom obliku, premda se za priopćavanje javnosti potonjih plaća naknada kao za priopćavanje javnosti zaštićenih autorskih djela.

Ne treba pretpostavljati da autorsko djelo treba imati posebnu književnu, umjetničku ili znanstvenu vrijednost kako bi moglo biti predmetom autorskih
prava. Ono je zaštićeno kao takvo, bez obzira na vrijednost ili namjenu.

Do 2003. godine, kada je na snagu stupio ZAPSP, pojam srodnih prava bio je sadržan unutar pojma autorskih prava. Srodnim se pravima smatraju ona prava koja pripadaju osobama koje nisu autori djela, ali pomažu da se to djelo izvede, objavi, ekranizira ili sl.

Do 2003. godine, u nas su od srodnih prava bili priznati pravo umjetnika izvođača, pravo proizvođača fonograma te pravo organizacija za radiodifuziju i ona sadržajno nisu u bitnome mijenjana. Ova prava određuju prava umjetnika izvođača koji imaju pravo biti priznati i označeni kao izvođači te imaju pravo na naknadu za svako zvučno ili zvučno i vizualno snimanje svoje izvedbe za privatno ili drugo korištenje, a traju 50 godina od izvedbe. Također, prava imaju i proizvođači fonograma, filmski producenti i organizacije za radiodifuziju čija prava traju 50 godina od prvog fiksiranja fonograma, videograma ili prvog emitiranja te nakladnici i proizvođači baze podataka čija prava traju 25, odnosno 15 godina od prvog zakonitog izdavanja djela, odnosno završetka izrade baze podataka.

Jasno je da se po potrebi moraju povezivati zakoni o autorskim i srodnim pravima kako bi interpretacija ZAPSP-a bila točna.


Tko je autor?


Autorom se smatra osoba koja je pri stvaranju ili objavi djela na uobičajen način (imenom, pseudonimom, umjetničkim znakom ili kodom) označila autorsko djelo. Kada se govori o autoru, odnosno stvaratelju autorskog djela, literatura razlikuje samostalnog autora jednog autorskog djela, više samostalnih autora sastavljenog autorskog djela te koautore jednog autorskog djela.

Autor djela je upravo osoba koja je autorsko djelo stvorila, a u slučaju da dva ili više autora sastavi autorsko djelo, svaki od njih zadržava autorsko pravo, a njihovi se odnosi uređuju ugovorom. U slučaju koautorstva, jedan autor ne može samostalno koristiti doprinose koje mu omogućava zajedničko autorsko djelo, tj. koautorima pripada zajedničko autorsko pravo na način da svakom autoru pripada dio autorskog prava koji je računski određen razmjerno prema cijelom autorskom pravu. Važno je napomenuti kako je za objavljivanje, korištenje i izmjenu autorskog djela potreban pristanak svih koautora, a jedan koautor ne smije poduzimati radnje koje bi neopravdano mogle štetiti ostalim koautorima. Važno je napomenuti da je autorsko pravo nasljedivo. Autorska prava nasljednika, međutim, ne traju dulje od 70 godina od autorove smrti. Neke od ovlasti autorskih prava autor može prepustiti nekom drugom, no isto se mora ozakoniti ugovorom.

Autorsko pravo sadrži prava autora koja se dijele na moralna, imovinska i druga prava (pravo na naknadu te pravo slijeđenja), a njime se pokušavaju zaštititi osobne neopipljive veze autora s njegovim djelom te njegovi imovinski i ostali interesi u pogledu stvorenog autorskog djela, stoga se autoru za svako korištenje autorskog djela namjenjuje naknada, osim ako nije drugačije dogovoreno ili određeno zakonom.

Što se tiče moralnih prava autora, ZAPSP navodi kako su to: pravo prve objave (ili autorovo pravo da sam odredi hoće li, kada, kako i gdje djelo biti prvi put objavljeno), pravo na priznavanje autorstva (ili pravo da autor bude priznat i označen kao autor svog djela), pravo na poštivanje autorskog djela i časti ili ugleda autora (ili pravo da se sam autor suprotstavi deformiranju, sakaćenju ili bilo kakvoj drugoj izmjeni svoga djela, no i pravo da se usprotivi bilo kakvom korištenju djela koje bi mu moglo ugroziti čast ili ugled) te pravo pokajanja koje ima i autor, ali i njegovi nasljednici (ili pravo da autor opozove pravo na korištenje djela, ako bi daljnje korištenje značilo ugrožavanje časti ili ugleda). Moralna prava autora pripadaju isključivo njemu, ne i nositeljima prava, ako postoje.

S druge strane, imovinska prava autora obuhvaćaju pravo reproduciranja, distribucije i iznajmljivanja, priopćavanja javnosti, javnog izvođenja, javnog prikazivanja, prenošenja ili emitiranja te pravo prerade, odnosno autor ima isključivo pravo izrađivanja kopija svog autorskog djela, isključivo pravo stavljanja tog djela u promet, pravo javnog izvođenja i prikazivanja.

Ostala prava autora mogu se podijeliti na prava na naknadu, pravo slijeđenja te pravo pristupa, odnosno, pravo zabrane javnog izlaganja autorskog djela. Prava na naknadu za reproduciranje djela za privatno ili drugo vlastito korištenje zapravo nije potrebno pobliže objašnjavati, jer se, naravno, radi o naknadi koju plaća fizička ili pravna osoba za korištenje djela, osim ako nije za korištenje u privatne svrhe, točnije za korištenje koje nije usmjereno tržištu. Nadalje, pravo slijeđenja odnosi se na preprodaju (osobito likovnih djela), a nalaže kako autor ima pravo na jedan dio prodajne cijene. Jedno od
zanimljivijih prava je upravo pravo pristupa autorskom djelu, točnije pravo autora da od posjednika izvornika ili primjerka autorskog djela može zatražiti pristup djelu, ako je to neizbježno za izradu primjerka ili prerade djela. Posljednje od ostalih prava je pravo zabrane javnog izlaganja koje se odnosi na još neobjavljena djela te nalaže da autor ima pravo zabraniti vlasniku djela da ga javno izlaže, ako je u posjed tog djela došao otuđenjem. U suštini, imovinska i druga prava autora omogućuju autoru da bude „nagrađen“ za stvaranje autorskog djela te „potaknut“ da stvara nova.

(Tekst je preuzet iz diplomskog rada kolegice Helene Vučemilović-Vranjić)

Diplomski rad kolegice Helene Vučemilović-Vranjić u cijelosti možete pregledati ovdje


U idućim postovima očekuje vas nastavak ovog diplomskog rada:

Drugi dio - kratak pregled pojma digitalizacije te kratka rasprava o građi koju kulturne institucije digitaliziraju i razlozima zašto je digitaliziraju


Treći dio - iznose se razlozi zbog kojih autorska prava postaju prepreka digitalizaciji i davanju građe na korištenje

Četvrti dio - sažetak načina na koji bi kulturne institucije trebale pripremati projekte digitalizacije u kontekstu autorskih prava, ali i radnje koje bi trebale biti učinjene nakon same digitalizacije, odnosno prije davanja na korištenje građe na digitalnom tržištu


Objavila: Monika Jerković