Treći dio - iznose se razlozi zbog kojih autorska prava postaju prepreka digitalizaciji i davanju građe na korištenje

Digitalizacija je, kao što je pomnije objašnjeno u prethodnom postu, mainstream. Danas svi digitaliziraju. No, ne digitaliziraju svi zato što je proces digitalizacije jeftin, jednostavan ili kratkotrajan, već zbog toga što je razvoj tehnologije digitalizaciju učinio neizostavnim dijelom rada u kulturnoj, ili bilo kojoj drugoj, instituciji.

Europska komisija je 2010. godine usvojila dokument „Europe 2020“ u kojem je sadržana strategija razvitka Europske unije u idućem desetljeću. Uz „Europe 2020“ objavljen je i popratni dokument „A Digital Agenda for Europe“ u kojem se govori o razvoju digitalne ekonomije. Iz potonjeg se vidi da se želi omogućiti da se većina poslovnih transakcija i radnih postupaka može obaviti putem Interneta, što znači da se radi o stvaranju sredine u kojoj će sve službe i usluge biti digitalizirane, a najavljuje i stvaranje europske digitalne knjižnice u kojima bi korisnicima bila dostupna kulturna baština iz knjižnica. Na taj bi način građa kulturnih institucija bila dostupna na svojevrsnom digitalnom tržištu na kojemu korisnici iz udobnosti svoga doma, za određenu naknadu, odnosno članarinu, pretplatu ili slično, mogu pronaći, pročitati i skinuti svaki dokument koji požele, a kojega bi inače bili u mogućnosti pribaviti samo u prostorijama kulturnih institucija.

No, proces digitalizacije nije proces koji se može finalizirati u kratkom vremenu, bez pripreme i bez značajnih financijskih i ljudskih resursa, te ona nije samo fizički proces digitaliziranja djela, tj. puko skeniranje knjiga ili, između ostalog, 3D skeniranje muzejskih izložaka. Iako je finalni proizvod upravo to, skenirana knjiga ili bilo koja druga građa, koja nam je dostupna na webu neke institucije, u proces digitalizacije ulaze i već spomenute komisije koje odlučuju o tome što će se digitalizirati, ljudski resursi koje najprije treba obučiti kako bi mogli digitalizirati, nabavka opreme kao što su skeneri, digitalni fotoaparati i kamere, razni uređaji za digitalizaciju zvuka, filma ili videa, odnosno sve što je instituciji potrebno kako bi digitalizirala željeno gradivo, a naposljetku i softverski programi preko kojih bi sva digitalizirana građa mogla biti dostupna za korištenje. Ništa od navedenog nije besplatno te tako institucije koje se upuštaju u projekte digitalizacije moraju imati dovoljno sređenu financijsku situaciju kako bi uopće ulazile u takve projekte. Nije rijetko da projekti digitalizacije propadaju, što zbog financija, što zbog nekih drugih razloga, no skupina razloga zbog koje propada većina projekata ili zbog koje se većina projekata ne može finalizirati u potpunosti upravo je nedovoljno dobra priprema projekata. U tu skupinu ubrajaju se i nedostatak financijskih i ljudskih resursa, nedovoljna obrazovanost ljudskih resursa po pitanju digitalizacije, nerealna očekivanja i slično. Jedan od razloga iz te skupine upravo je i širi pojam ovog bloga, autorska prava.

Kulturne institucije koje najčešće moraju voditi računa o autorskim pravima su knjižnice, arhivi razmjerno manje jer građa koja je pohranjena u arhivima najčešće ne podliježe autorskom pravu. Ipak, razvoj novih tehnologija promijenio je način na koji autorska djela nastaju, način na koji su ta djela dostupna i način na koji ih se distribuira, a samim time je jasno da upravo digitalizacija povećava mogućnost kršenja autorskih prava. Kulturne institucije, kojima je u digitalnom dobu cilj biti dio mainstreama i pratiti plan Europske komisije, nemaju autorska prava na djela koja žele digitalizirati te upravo zbog toga moraju paziti na zakone o autorskom pravu prije digitalizacije, odnosno prije davanja na korištenje građe koju su digitalizirale.

Knjižnice i arhivi mogu bez odobrenja autora i naknade reproducirati autorsku građu u digitalni format, ako to čine za privatno korištenje, s iznimkom notne i kartografske građe koju nije moguće digitalizirati za privatno korištenje. Autor ili nositelj prava ne mora dati odobrenje za reproduciranje djela na digitalnu podlogu, ali ubire naknadu ne od strane institucije, već od udruge za kolektivno ostvarivanje prava, koja ta sredstva prikuplja od prodaje tehničkih uređaja i praznih nosača zvuka, teksta ili slike. Kad je u pitanju digitalizacija građe za nastavno osoblje, koje će biti u prilici digitalizirati školske ili sveučilišne knjižnice, ZAPSP nije predvidio ograničenje. No, većina će izdavača tolerirati spomenuto, ako se digitalizira za potrebe nastave. Umnožavanje djela u osobne svrhe je jedno od najčešćih ograničenja jer je osobni interes korisnika da reproducira tuđe autorsko djelo za svoje potrebe priznato od strane svih zakonodavstava kao valjani razlog zbog kojeg je potrebno ograničiti isključivo pravo autora na umnožavanje.

ZASPS je predvidio ograničenja autorskih prava za knjižnice i arhive, ali i za druge neprofitne institucije, kao što su obrazovne i znanstvene ustanove, za reproduciranje autorskog djela na bilo koju podlogu u najviše jednom primjerku za nadomještavanje izvornika ili za izrađivanje sigurnosne kopije, što, naravno, ne dopušta spomenutim institucijama da ta autorska djela daju na korištenje ili da korisnicima omoguće pristup istima.

Kako bi se potaknulo veće korištenje građe u obrazovne svrhe, različite nakladničke licencije, ali i odluke na državnoj razini, omogućuju ovlaštenom korisniku da u materijal za nastavu uključi i dijelove koji su zaštićeni autorskim pravom. Naravno, i kad se radi o drugoj građi, a ne samo onoj knjižničnoj, jasno je da razne licencije mogu dati razne „privilegije“ institucijama, kako bi one što bolje mogle obavljati svoju misiju.

Nezaštićena djela, među kojima su i ona kojima su istekla autorska prava, svatko može digitalizirati. Naravno, važno je prije digitalizacije ustanoviti jesu li djelu doista istekla autorska prava ili ne.

ZAPSP je 2014. godine regulirao status djela siročadi (djelo nahoče, orphan-work), odnosno djela za koja nakon opširne potrage nije pronađen autor ili nositelj prava, i dozvolio javnim arhivima, knjižnicama i muzejima, ali i drugim pravnim osobama koje obavljaju obrazovnu i znanstvenu djelatnost, a od toga ne ostvaruju izravnu ili neizravnu komercijalnu korist, da reproduciraju djela siročad koja su sadržana u njihovim zbirkama u svrhu digitalizacije, stavljanja na raspolaganje javnosti, indeksiranja, katalogiziranja, očuvanja ili obnove.


Kada autorska prava postaju prepreka?





Jasno je da je cilj ograničenja u korist knjižnica, arhiva i drugih institucija zaštita rijetke ili oštećene građe, odnosno privatna upotreba građe, no što kada je cilj digitalizacije kulturne institucije poboljšanje dostupnosti građe, što će najvjerojatnije zauvijek ostati misija takvih ustanova? U sljedećim recima opisani su neki razlozi zbog kojih autorska prava postaju prepreka stvaranju digitalnog tržišta kakvog je zamislio dokument „Europe 2020“.

a) Nemogućnost slobodnog odabira građe

Knjižnice, arhivi, muzeji, ali i bilo koje druge institucije, često ulaze u projekte digitalizacije kako bi digitalizirale jedan dio svoje građe. Tome je tako jer bi naprosto bilo nevjerojatno očekivati da jedna institucija u samo jednom projektu digitalizacije može digitalizirati cijelu svoju građu i odjednom je biti u mogućnosti ponuditi korisnicima, što iz financijskih razloga, što zbog vremenskog ograničenja, što zbog činjenice da je takav projekt vrlo vjerojatno već
zbog svog opsega osuđen na propast. Iz navedenih razloga, institucije se odlučuju digitalizirati jedan dio građe po jednom projektu digitalizacije jer su tako u mogućnosti korisnicima ponuditi jednu cjelinu, jedan fond, jednu zbirku koju su odlučili digitalizirati prije neke druge cjeline jer je, na primjer, iznimno tražena i za njenom digitalizacijom postoje korisnički zahtjevi.

Do problema dolazi ako je jedan ili više dokumenata, knjiga ili drugih dijelova građe određene institucije zaštićen autorskim pravima. Takav dio građe je, naravno, moguće digitalizirati, no nije ga moguće dati na korištenje. Takvi se slučajevi otkriju i prije početka procesa digitalizacije te onemogućuju instituciji slobodan odabir gradiva te naposljetku ta činjenica da ne mogu digitalizirati čitavu zbirku ili fond dovodi do nepotpune ponude korisnicima na digitalnom tržištu.

Jedan je od novijih primjera i nedavni projekt digitalizacije Knjižnica grada Zagreba iz 2007. godine. Naime, KGZ je 2007. godine prijavio projekt digitalizacije u kojem su naumili digitalizirati knjižničnu građu koja je vrijedna i rijetka, očuvana i cjelovita, neovisno o vrsti, formatu i mediju, a koja se odnosi na Zagreb, koja je u Zagrebu objavljena i koja je na bilo koji način vezana uz zavičajnike. KGZ u tom projektu nije mogao slobodno odabrati građu jer je neka građa bila zaštićena pravima autora iz područja književnosti, znanosti i umjetnosti, pravima nakladnika, pravima umjetnika izvođača te pravima proizvođača fonograma. Pri stručnom odabiru gradiva za digitalizaciju prednost je imala slobodna građa, te građa koja je postala javno dobro, što je uvelike umanjilo cjelovitost građe koju je KGZ naumio digitalizirati i ponuditi korisnicima. Primjer KGZ-a nije izoliran. Posljedice autorskih prava kao prepreka digitalizaciji i davanju građe na korištenje vidljivi su i kada se pogleda sadržaj dosad digitalizirane građe na „Europeani“ i građe drugih europskih knjižnica jer je najvećim dijelom digitalizirana upravo slobodna građa, te građa koja više nije zaštićena autorskim pravima (radi se najčešće o građi nastaloj prije dvadesetog stoljeća). Građa dvadesetog stoljeća koja je većim dijelom još uvijek zaštićena mogla bi ostati „crnom rupom“ europskog kulturnog naslijeđa. Sličnu sudbinu predvidio je i „Mobile Collections Project“ iz 2013. godine u sklopu kojeg se istraživao kompleks pravnih pitanja koja se tiču zaštite autorskih prava na razini Europske Unije te Ujedinjenog Kraljevstva. „Mobile Collections Project“ istraživao je probleme vezane za autorska prava s kojima su se susretale razne institucije pri pripremi i tijekom ranijih faza projekata digitalizacije. Istraživači, između ostalog, u svojim publikacijama navode kako je pitanje hoće li određena građa uopće ikada moći biti digitalizirana te zaključuju kako bi to moglo dovesti čak i do netočnosti povijesnih dokaza u budućnosti.

b) Nemogućnost identifikacije ili pronalaska autora, odnosno nositelja prava

Iz prethodnih je riječi jasno da se autorom nekog djela smatra osoba koja je to autorsko djelo stvorila, a samim time se pretpostavlja da ga je na sebi svojstven način označila kako bi se upravo prema tom imenu, znaku, pseudonimu ili kodu moglo jasno vidjeti tko je to djelo stvorio. Bila označena ili ne, odnosno koliko god bilo jasno iz „korica knjige“ tko je autor, za svu građu koja se želi digitalizirati potrebno je prije postupka digitalizacije utvrditi autora,
odnosno nositelja autorskih prava koji treba dopustiti digitalizaciju, što je ponekad vrlo iscrpan i lavovski posao, a nerijetko nemogućnost identifikacije autora ili nositelja prava, odnosno nositelja autorskih prava, predstavlja prepreku stvaranju digitalnog tržišta.



Identificiranje autora ili nositelja prava trebalo bi započeti identifikacijom izvornog nositelja prava, a to ne mora biti sam autor, iako je općenito mišljenje i pravilo takvo. Čak i kada nije riječ o prenošenju ili nasljeđivanju autorskog prava, nositelj prava je mogao biti netko drugi. Na primjer, nositelj autorskog prava nije sam autor kada se radi o piscu iz sjene (engl. ghostwriter), osobi koja ideju neke druge osobe, najčešće celebrityja, pretače na papir. Upravo je pisac iz sjene nositelj autorskih prava, bez obzira na ime koje piše na naslovnici, što uvelike otežava posao kulturnih institucija pri dobivanju dopuštenja za digitalizaciju. Nadalje, dosta je velika poteškoća i pitanje autorskih prava za audio snimke. Audio snimke specifične su u pogledu identifikacije autora jer postoji više mogućih autora za svaku snimku, a nositelj autorskih prava će u većini slučajeva biti osoba koja je najviše doprinijela stvaranju snimke. Na primjer, autor audio snimke može biti osoba koja je omogućila da snimka bude snimljena, osoba koja je odgovorna za snimanje ili pak osoba čiji je nastup snimljen na snimci. Općenito gledajući, za pretpostaviti je da je osoba čiji je nastup snimljen na audio snimci nositelj autorskih prava, no nije uvijek tako. Na primjer, planetarno popularna grupa The Beatles trebala bi se smatrati nositeljem autorskih prava za snimku skladbe Please, Please Me, no autorska prava na tu snimku djelomično nosi i George Martin, producent grupe The Beatles, ali i EMI, tadašnji poslodavac Georgea Martina. Identifikacija nositelja autorskih prava vrlo je važna kod djela koja nemaju samo jednog autora, tj. kod djela koja su stvorena u koautorstvu. U tom slučaju, svi koautori mogu polagati sva prava na autorsko djelo, ali isto tako, i svi oni koji su naslijedili autorsko pravo, također mogu polagati sva prava na to djelo. Identifikaciju nositelja autorskih prava uvelike otežavaju takozvana „worksmade for hire“, odnosno djela napravljena od strane zaposlenika unutar tvrtke koja može, ali i ne mora biti nositeljem autorskih prava na ta djela. Naime, kada zaposlenik stvori djelo u sklopu svojih dužnosti koje mu pripadaju kao zaposleniku, nositeljem autorskih prava se smatra poslodavac, a ne zaposlenik. No, autori umiru i autorsko pravo se nasljeđuje, poslodavci propadaju i prodaju autorska prava, a prijenos autorskog prava nigdje se ne evidentira. Tako pronalazak autora ili nositelja autorskih prava za kulturne institucije postaje detektivska igra, a ponekad i ostane misterija.

Kada i ako kulturna institucija uspije identificirati autora ili nositelja prava, tu njen posao ne prestaje. Kulturna institucija također mora pronaći autora ili nositelja te ga kontaktirati kako bi mogla dobiti dopuštenje za digitalizaciju. U nemalom broju slučajeva problem će se riješiti komunikacijom, tako što će osoba koju institucija smatra nositeljem prava uputiti istu na trenutnog ili barem sljedećeg nositelja prava, no ponekad će institucija dalje tragati raznim
bazama podataka pokušavajući locirati nositelja prava. U Hrvatskoj i svijetu postoji velik broj baza po kojima se mogu pretraživati autori i nositelji prava za neku građu, ali i velik broj udruga za kolektivno ostvarivanje prava te se na taj način olakšava posao pronalaska autora ili nositelja prava (na primjer: The WATCH File, World Cat Copyright Evidence Registry, International Federation of Reproduction Rights Organizations, Confédération Internationale des Sociétés d'Auteurs et Compositeurs, HUZIP, ZAMP, ZANA, IFFRO…), ali i velik broj drugih baza koje mogu pomoći pri identifikaciji (popisi za mrežnu registraciju autorskog prava, kazala i katalozi institucija, razna biografska pomagala), no ponekad ni sve te mogućnosti nisu dovoljne da bi se nositelj prava identificirao i locirao.

Djelo kojemu nije pronađen autor ili nositelj autorskih prava naziva se djelom siročetom, a upravo su takva djela činila veliku prepreku stvaranju digitalnog tržišta i kao takva su se zaobilazila u projektima digitalizacije. Isto se događalo i na našim prostorima dok ZAPSP nadopunom iz 2014. godine nije regulirao status djela siročeta i dozvolio knjižnicama, arhivima, muzejima, ali i drugim institucijama koje obavljaju slične djelatnosti da digitaliziraju, reproduciraju i daju na korištenje djela siročad do onog trenutka kada im se identificira autor, jedan od autora ili nositelj prava, a tada se na ta djela odnose iste zakonske odredbe kao i za djela kojima se od početka zna autor. Institucije mogu reproducirati takva djela u svrhu digitalizacije, stavljanja na raspolaganje javnosti, indeksiranja, katalogiziranja, očuvanja ili obnove.

Dakle, djela kojima ni nakon primjereno sveobuhvatne pretrage nije pronađen autor ili nositelj prava dobivaju status djela siročeta i na njih se odnose ograničenja autorskih prava. Sva ostala djela kulturna institucija će morati zaobići u projektima digitalizacije te će tako autorsko pravo iz još jednog razloga postati prepreka stvaranju digitalnog tržišta.

c) Javno dobro koje to ipak nije

Autorsko djelo, odnosno građa, postaje javnim dobrom kada više nije predmetom zaštite autorskih prava iz različitih razloga, odnosno kada su autorska prava za to djelo ili građu istekla. Kulturne institucije slobodno mogu digitalizirati takva djela bez odobrenja autora ili nositelja prava. No, poznato je da autorska djela ne moraju biti stvaralaštvo samo jednog autora ili da jedno djelo može biti skup više autorskih djela te u tom slučaju kulturna institucija mora tražiti odobrenje svih autora ili svih nositelja autorskih prava kako bi se nesmetano mogla upustiti u projekt digitalizacije. Kulturna institucija vrlo lako može u pripremi projekta digitalizacije pretpostaviti da su nekom djelu istekla autorska prava, a da to nije slučaj.



Na primjer, KGZ je u svom već spomenutom projektu digitalizacije naumila digitalizirati i prvo izdanje „Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića“ autorice Ivane Brlić-Mažuranić. Naravno, autorska prava istekla su 70 godina nakon autoričine smrti te je djelo kao takvo postalo javnim dobrom. No, prvo izdanje tog djela sadrži i ilustracije, autorsko djelo također zaštićeno autorskim pravima ilustratorice Naste Rojc. Kako je Nasta Rojc umrla 1964. godine, autorska prava na ilustracije još uvijek traju te je za njih bilo potrebno pribaviti dozvolu nositelja autorskih prava. Također, KGZ je u sklopu svog projekta naumila digitalizirati i prvo izdanje „Priča iz davnine“ iste autorice, no prava ilustratora Petra Orlića nisu istekla. Iako je nakon opširne potrage u dva gore navedena primjera ipak dobivena dozvola nasljednika autorskih prava ilustratora, neka druga djela nisu te sudbine te ih nerijetko zbog nemogućnosti dobivanja dozvole nije moguće digitalizirati.



Trajanje autorskih prava se, dakle, ne bi trebalo pretpostavljati i ne bi se trebalo unaprijed zaključiti da su nekom djelu autorska prava istekla samo zato što je prošlo 70 godina od autorove smrti jer možda postoji više autora u samom djelu, kao što je vidljivo iz gore navedenih primjera, no i zato jer to ponekad jednostavno nije točno. Primjerice, iako je Mark Twain umro još 1910. godine, njegovo autorsko pravo ga je nadživjelo i za više od maksimalnih 70 godina. Naime, učesnici projekta „The Mark Twain Papers & Project“ knjižnice Bancroft na kalifornijskom sveučilištu Berkeley godinama su sakupljali kopije Twainove korespondencije koje su i objavljivali u sveučilišnim izdanjima te su 2001. godine, uz dopuštenje organizacije Mark Twain Foundation koja u vlasništvu ima autorska prava na spise Marka Twaina, na prodaju ponudili ediciju mikrofilmova sa svom neobjavljenom korespondencijom. Iako nema dokaza da je netko kupio ediciju mikrofilmova, projekt je samim stavljanjem na tržište produžio trajanja autorskih prava na korespondenciju do 2048. godine, odnosno 140 godina nakon autorove smrti. Kao što proizlazi iz napisanog, jasno je da kulturne institucije ni u kom slučaju ne bi trebale pretpostavljati da je neko djelo javno dobro prije nego što detaljno provjere traju li još uvijek autorska prava tog djela u bilo kakvom obliku.

(Tekst je preuzet iz diplomskog rada kolegice Helene Vučemilović-Vranjić)

Diplomski rad kolegice Helene Vučemilović-Vranjić u cijelosti možete pregledati ovdje

(Dio teksta preuzet je iz članka Digitalizacija i knjižnice Aleksandre Horvat)

Članak Aleksandre Horvat u cijelosti možete pregledati ovdje

Objavila: Monika Jerković