Drugi dio - kratak pregled pojma digitalizacije te kratka rasprava o građi koju kulturne institucije digitaliziraju i razlozima zašto je digitaliziraju


Početkom 21. stoljeća računalna je komunikacija postala svakodnevicom – danas gotovo svatko u svom domu, školi, na fakultetu ili radnom mjestu ima pristup računalu povezanom na Internet. Internet je svijet oko nas učinio manjim, a informacije dostupnijima. Ljudi se gotovo sa sjetom sjećaju vremena kada su čitaonice knjižnica bile pune, kada se za izvod iz matičnih knjiga moralo ići u arhiv ili kada se čekalo da netko „siđe s interneta“ da bi se moglo telefonirati. Promjenama novog doba i rastućim zahtjevima korisnika morale su se odazvati i kulturne institucije, odnosno knjižnice, arhivi i muzeji. Kako bi svoju građu učinile dostupnom i na digitalnom tržištu, tržištu kojem se može pristupiti iz udobnosti svoga doma, odnosno prostoru u kojem se nalazi digitalna građa koja je dostupna korisnicima na osobnim računalima za određenu naknadu, odnosno članarinu, pretplatu ili bez nje, kulturne institucije digitaliziraju.

„Digitalizacija je, u najširem smislu, prevođenje analognog signala u digitalni oblik. U užem smislu, to je pretvorba teksta, slike, zvuka, pokretnih slika (filmova i videa) ili trodimenzionalnog oblika nekog objekta u digitalni oblik, u pravilu binaran kod zapisan kao računalna datoteka sa ili bez sažimanja podataka, koji se može obrađivati, pohranjivati ili prenositi računalima ili računalnim sustavima.“

Leksikografski zavod Miroslava Krleže: Digitalizacija

Digitalizacija je, dakle, smjer u kojem se kreću kulturne institucije kako bi svoju građu učinile dostupnom u obliku računalnih datoteka. U digitalnom dobu, digitalizacija je mainstream, a ne underground, odnosno, kao što kaže Aleksandra Uzelac, pročelnica odjela za kulturu i komunikaciju Instituta za međunarodne odnose, analogni mediji i dalje postoje, ali digitalizaciji ništa ne promiče.


Zašto kulturne institucije digitaliziraju?





Digitalizacija se provodi radi zaštite izvornika, veće dostupnosti i mogućnosti korištenja građe te radi stvaranja nove ponude korisnicima i upotpunjavanja fonda neke institucije. Digitalizacija koja se provodi radi zaštite izvornika iznimno je bitna za kulturne institucije s obzirom da one nerijetko korisnicima na korištenje daju stare i već oštećene, često i vrlo vrijedne primjerke svoje građe. Korisnicima se tada može ponuditi građa u elektroničkom obliku, čime se uvelike smanjuje opasnost od oštećenja izvornika. Isto tako, velika je prednost i to što elektronička verzija može poslužiti kao sigurnosna kopija u slučaju oštećenja ili uništenja originala. Digitalizacija radi veće dostupnosti i korištenja građe jasna je sama po sebi – elektronička inačica građe može istovremeno biti dostupna velikom broju korisnika, dok original može biti dostupan na korištenje samo jednom korisniku. Jedan od najvažnijih razloga za digitalizaciju je stvaranje nove ponude i pružanje novih usluga korisnicima. Na taj način koristi imaju i „obični“ korisnici jer mogu npr. pretraživati cijeli tekst, ali i druge kulturne institucije koje mogu spajati razne zbirke i fondove čak i ako se jedan dio tog fonda ili zbirke nalazi na drugom kraju svijeta. Posljednji, no nikako ne i najmanje važan razlog digitalizacije je i upotpunjavanje fonda neke institucije, bilo da je razlog oštećen ili uništen original ili pak izrada zbirki za koju institucija procijeni da joj je potrebna.


Što digitalizirati?

U idealnom svijetu, kulturne institucije bi digitalizirale sve zbirke i fondove, svaki muzejski izložak, svaku knjigu, no zbog troškova koje digitalizacija nosi te zbog vremena koje iziskuje, prije procesa digitalizacije potrebno je odabrati koja će se građa najprije digitalizirati.

Odabir građe ovisi o vrsti institucije, njenom programu te ciljevima koji se žele postići, odnosno odabir građe za digitalizaciju direktno ovisi o razlozima zbog kojih se digitalizira. Na primjer, ako Knjižnica grada Zagreba želi digitalizirati kako bi očuvala i spriječila daljnje uništavanje starih knjiga, naravno da neće odabrati knjige koje su nastale 2010. godine ili slično. Pravilan odabir gradiva za digitalizaciju uvelike može smanjiti mogućnost propadanja projekta digitalizacije neke institucije.

Općenito govoreći, najbolje je odabrati građu koja je jednostavna za digitalizaciju jer se pretpostavlja da će s građom koju se jednostavno digitalizira biti manje problema prilikom obrade, što uvelike može smanjiti troškove samog projekta. Također, znajući da je digitalno tržište fokusirano na korisnike, vrlo je važno odabrati najprije najpopularnija djela.

Odabir gradiva za digitalizaciju ne može obavljati jedna osoba jer se odabir gradiva ne temelji na vlastitim interesima nekog pojedinca ili pak na slučajnom odabiru. Kako bi se odabralo „pravo“ gradivo, preporuča se sastavljanje povjerenstva za odabir čiji su članovi stručnjaci iz raznih područja – knjižničari, muzeolozi ili arhivisti, stručnjaci koji predviđaju kako će publika prihvatiti digitalizirano gradivo, stručnjaci za konzervaciju i očuvanje, pravnici, stručnjaci iz područja koja su tematski vezana za gradivo koje se želi digitalizirati te, naposljetku, i stručnjaci za digitalizaciju. Čitav tim stručnjaka posvećen je tome da projekt digitalizacije bude ostvaren te da digitalizirana građa ima dobar odjek kod korisnika, što upućuje na to koliko je važno prije početka same digitalizacije odlučiti što digitalizirati. Važno je spomenuti i korak koji prethodi odabiru gradiva, a to je uspostava kriterija za odabir. Kriteriji će biti različiti za arhivsko, muzejsko i knjižnično gradivo. Sam odabir gradiva započinje predlaganjem gradiva, tj. članovi povjerenstva za odabir preko seta pitanja daju mišljenje o određenom gradivu te na taj način odlučuju treba li ga predložiti za digitaliziranje ili ne. Nakon toga nastaju dvije liste po svakom članu: lista gradiva koje se predlaže i lista gradiva koje se ne predlaže. Povjerenstvo za odabir treba procijeniti koje bi gradivo trebalo digitalizirati na način da uspoređuje nastale liste te utvrđuje postoji li gradivo za koje svi članovi smatraju da bi se trebalo digitalizirati, ali isto tako i postoji li gradivo koje se nalazi na obje liste. Ako postoji, o tom gradivu povjerenstvo diskutira i donosi zajedničku odluku. Nakon što je gradivo odabrano, treba odrediti kojim će se redoslijedom digitalizirati. Kako bi se odredio pravilan redoslijed postoje tri smjernice koje se moraju sagledati kao cjelina kako bi se odredio pravilan redoslijed. Te smjernice su vrijednost, rizik i predviđeno korištenje gradiva. Svako odabrano gradivo trebalo bi imati informatičku, administrativnu, artefaktnu ili stvarnu, pridruženu, dokaznu ili novčanu vrijednost, a ona može varirati od niske do visoke. Gradivo visoke vrijednosti trebalo bi se digitalizirati prvo. Rizik također varira od visokog do niskog. Gradivo visokog rizika je gradivo koje je, primjerice, sačinjeno od materijala koji je u procesu raspadanja ili pak ono koje predstavlja opasnost za ljude koji njime rukuju, a gradivo niskog rizika je ono koje je ispravno pohranjeno i ne prijeti mu brzo uništenje. Najprije će se, naravno, digitalizirati građa s visokim rizikom. Predviđeno korištenje građe vezano je uz ciljanu publiku ili, točnije, uz potražnju. Jasno je da je predviđanje korištenja slično predviđanju vremenskih prilika jer se događa da neka građa odjednom postane vrlo zanimljiva ili da korisnici odjednom za nju izgube interes. Pri odlučivanju o redoslijedu, potrebno je kombinirati dobivene rezultate i sagledavajući sva tri aspekta, odlučiti kojem je gradivu najpotrebnija digitalizacija.

(Tekst je preuzet iz diplomskog rada kolegice Helene Vučemilović-Vranjić)

Diplomski rad kolegice Helene Vučemilović-Vranjić u cijelosti možete pregledati ovdje


Objavila: Monika Jerković