astrosailor

četvrtak, 13.10.2016.

Minhenski glasovi prošlosti: Milan Jovanović

Kako i pristoji listopadu, ili oktobru, Minhen.

Ne, nije astrosailor postao pivopija niti se ubacio u pivski turizam, nego sam pročitao
najnoviju knjigu priča mog omiljenog emigranta iz besmisla, Milana Jovanovića: "Glasovi prošlosti".

Pisao sam već o njemu ovdje, prilikom čitanja nekih od njegovih prethodnih knjiga: Staklena mastionica,
Malo dvorište, Gospodar.

Ova zbirka već vanjskim izgledom pokazuje da su, konačno, u Srbiji otkrili
da u njemu imaju Pisca: Srpska književna zadruga se pobrinula za dostojno
izdanje, tvrdi uvez, kvalitetan papir i slog. Užitak primiti u ruku.

Sadržaj je uobičajeni, dobri Jovanović: priče povezuje to da je narator
u mislima prebačen, nekim susretom ili događajem, u svoju prošlost pred 20
ili više godina.

Otkopane, ili u nekim slučajevima faktički ekshumirane, su prve ljubavi, studentske
ljubavnice, fascinacije, grijesi mladosti, neriješeni kriminalni slučajevi.

U jednostavnu naraciju, Jovanović unosi mistično: kršćanska mučenica iz doba
Rimskog Carstva daruje svoju nevinost muškarcu iz XX stoljeća, mladi
monah/monahinja iščezava i ostavlja svom učitelju predivne prijepise svetih
knjiga, kuća strave i smrti iz djetinjstva postaje glavnim aktorom života
sredovječnog muškarca, vojnik usred borbe spašava bebu mrtve nepoznate
žene s neprijateljske strane i postaje joj otac... U jednoj priči, slučajna poznanica
iz studentskih dana - kako se kasnije pokazuje, već mrtva žena - navodi
muškarca na susret u kafiću i donosi mu poruku od davno nestale, a poznate mu
djevojčice, čiji kostur on potom nalazi u podrumu jedne napuštene kuće. Mistično u
toj priči je to da je on tu kuću sanjao više puta, i da su i glasnik i djevojčica već
poodavno mrtvi!

Uz uobičajeni postotak priča smješten u monahijski svijet stvarnog ili
suvremenog Srednjeg vijeka, koji je njegov prirodni habitat, Jovanović se
sve češće upušta i u suvremenije scenografije. Kao putnik u vremenu,
polako se upoznaje sa svijetom današnjice, ali ga i dalje doživljava očima
mistika, čiji kalendar je kao crkvena knjiga umrlih: važni su dani u godini,
a ne godine same. Dani pripadaju sadašnjosti, a godine - vječnosti.

Toplo preporučam za jesensko-zimsku lektiru, uz čaj i šuštanje lišća na vjetru s rijeke.

- 09:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	listopad, 2016					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Lipanj 2023 (4)
Svibanj 2023 (2)
Travanj 2023 (7)
Ožujak 2023 (6)
Veljača 2023 (2)
Siječanj 2023 (4)
Prosinac 2022 (4)
Studeni 2022 (6)
Listopad 2022 (6)
Rujan 2022 (5)
Kolovoz 2022 (5)
Srpanj 2022 (3)
Lipanj 2022 (4)
Svibanj 2022 (5)
Travanj 2022 (4)
Ožujak 2022 (9)
Veljača 2022 (5)
Siječanj 2022 (9)
Prosinac 2021 (7)
Studeni 2021 (6)
Listopad 2021 (9)
Rujan 2021 (4)
Kolovoz 2021 (2)
Srpanj 2021 (5)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (6)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (4)
Siječanj 2021 (4)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (4)
Listopad 2020 (8)
Rujan 2020 (2)
Kolovoz 2020 (3)
Srpanj 2020 (6)
Lipanj 2020 (6)
Svibanj 2020 (8)
Travanj 2020 (6)
Ožujak 2020 (4)
Veljača 2020 (5)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (4)
Studeni 2019 (3)
Listopad 2019 (5)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (1)
Srpanj 2019 (5)

Opis bloga
zafrkancija oko svijeta i tri sela okolo

stat-counter.org

personal pages