Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

nedjelja, 29.11.2009.

Hrvati - ratnici i vojnici

Noć pred bitku – bitka negdje oko današnje Kotoribe

… Zrinska volja kao stijena kruta, u koju Kupa pjeneć se zabada, trajaše tvrda i dušmaninu ljuta. Zrinska drevnost cvala uvijek mlada, a Zrinski rod k'o hrast u mojoj gori stajaše i nitko živ ga ne obori …

U pozno doba noći banu teklić. Zrinski bunovan sjedne na vojnički ležaj, čohajući se i zijevajući, ta tek je malo pridrijemao. Bojno vijeće zapovjednika u međuvremenu je odlučilo da su još pod okriljem mraka dignu šatori, komora pripravi za mogući odlazak, a vojska za bitku.
Budu li Turci udarili preko Mure, sve će se povlačiti prema Čakovcu. 'Konjaništvo će dočekati Turke na otvorenom, a topnici i pješaci bit će dobro skriveni u šumarcima i udarit će na vašu zapovijed Zriny pane.' – izvijesti uz naklon banu Zrinskom ugarski časnik iz pukovnije Nadasdyevih husara.

Mladi ugarski husar s neskrivenom radoznalošću mjerio je slavnoga Hrvata, bana i junaka o kojem je toliko slušao. Sada pak ga je prvi puta vidio izbliza, a ovaj pak u gaćama, širok i plećat, kosmatih prsiju, mišićav, za cijelo vrijeme izvješća samo je mirno gladio svoje bujne smeđe brkove.

Naime, Zrinski nije odobravao naum svojih kapetana, ali to ničim nije pokazivao, otpravi mlade časnike i zapovjedi svojim banovcima da se banderiji primaknu glavnini. U samu zoru 23. srpnja godine Gospodnje Ali paša s konja izda posljednje naputke i zapovijedi svojim alajčaušima koji brzo odgalopiraju i glasno stanu izdavati zapovijedi koje su dobili od svog vrhovnog zapovjednika.

Lako tursko konjaništvo, akindžije, martolozi i spahije, prvi prijeđu rijeku Muru. Potom Muru prekrije mnoštvo turskih čamaca i splavi, a zatim se na njih ukrcaju gusti redovi turskih redovnih postrojbi. Cijelim pojasom oko Kotoribe u najvećoj stegi i tišini stajala je i mirno čekala hrvatska banska vojska potpomognuta nekim carskim postrojbama.

Zrak je bio izuzetno težak, ljepljiv, treperio je na suncu koje je palilo međimursku plodnu ravnicu. Zastave su tromo visjele, jer nigdje nije bilo ni daška vjetra. Čak ni perjanice na kalpacima i kacigama nisu treperile, jedino su konji nervozno premetali nogama predosjećajući skori sudar.

Sredinu luka glavnine hrvatske banske vojske činile su satnije Zrinskog i Lenkovića, a na lijevom krilu stajale su satnije koje su ustrojili Banfy, Tahy i Pöte s ugarskim konjaništvom. Potom su se nizali dugi i gusti redovi dragovoljaca s granice koje su ustrojili uskoci, morlaci, hajduci …

Na desnom krilu hrvatske banske vojske stajali su s teškim puškama Austrijanci koje su doveli kapetani Rauber i Pucheim – 'crni đavoli' tako ih nazvaše. Iza njih složaj je zauzelo teško konjaništvo u oklopima ustrojeno od Štajeraca koje je doveo Rindschedt, a pratili su ih Slovenci pješaci kojima je zapovijedao Sigesdorfer. Bavarski plaćenici čekali su pod zapovjedništvom baruna Pollweilera, a iza njih bilo je topništvo pod zapovjedništvom Tanhausena.

Tursko lako konjaništvo sastavljeno od pljačkaša jurne kao svjetlucavi šareni val, a povrh čalmi, kaciga, kopalja i konjskih glava zavijori se veliki zeleni pašin tug koji je vodio na juriš. Zatim grune prva, druga, treća salva. Vrište ranjeni konji, padaju prvi gusti redovi Turaka, a onda Turci navale još žešće.

Na suprotnoj strani gotovo istodobno začuju se vojničke trube u visokim tonovima, željezni zid oklopa opasno se pokrene. Gusti crveni redovi hrvatskih banskih banderija i plavetna hrvatska husarija praćena bijelim međimurskim katanama i haramijama jurnu naprijed prvi. Sijeku, gaze, udaraju i opet vrište konji, pucaju oklopi.

Ugarsko lako konjaništvo leti na krilima, a prate ih teški austrijski oklopnici i zabijaju se strelovito u izdužene redove turske glavnine. Onda pak nakon strašnog početnog sudara sve se ispremiješa u jednu bezobličnu kašu. Zveket čelika i rzanje konja, psovke i zapovjedi potraju još neko vrijeme, a onda zeleni barjaci polumjeseca i konjski repovi na kopljima napokon popuste, posrnu i počnu u neredu povlačenje natrag prema Muri.

Derviš bega koji je u tom metežu zaobišao austrijske redove i udario na komoru, sada dočeka sam Zrinski s banskim banderijem i potuče ga do nogu. Turski ostaci razbijene vojske prikupe se u neredima i stanu se povlačiti natrag prema Kaniži i još dalje prema Budimu. Carska i hrvatska vojska stanu ih progoniti u strahovitim jurišima sve dok ne zauzmu Kortun, te oslobode još nekoliko ugarskih gradova.

29.11.2009. u 15:51 • 2 KomentaraPrint#^

subota, 28.11.2009.

Hrvati - ratnici i vojnici

Utvrda Novi Zrin

Da bi se još više strategijski utvrdio, ban Nikola Zrinski odluči početkom 1662. godine izgraditi utvrdu koja bi se uklopila u pojas već postojećih utvrda uz rijeku Muru s temeljnom namjerom da zatvaraju put turskim pljačkaškim odredima između rijeke Drave i jezera Balaton.

Takva utvrda iizgrađena na tom mjestu mogla bi pružati sigurnost i zaštićenu osnovicu kršćanskim vojskama koje bi organizirale vojne pohode na istok, a kasnije bi se vračale u sigurnost i zaštitu zidina.

Uskoro je taj naum Zrinski i proveo u djelo te je utvrda Novi Zrin postala jedna od najmarkantnijih strategijskih točaka obrane Hrvatske, ali i tadašnje Europe. Gradnju te utvrde odobrio je i sam Hrvatski Sabor u Varaždinu koji je 27. veljače 1662. godine donio proglas:

'Za utvrđivanje tvrđe Novi Zrin, koju gradi preuzvišeni gospodin grof ban, opredjeljuju se kmetovi Franje Gubačovačkoga, Ivana Kiša, Tome Hreljača i Vinka Bužanića, plemičkih sudaca županije Varaždinske, te obadva kotara županije Križevačke. Oni su dužni da od svakog ''dima'' na raspolaganje stave po dva težaka. '

Utvrda Novi Zrin podignuta je na desnoj obali Mure, nasuprot Novigrada s kojim je bila povezana preko utvrđenog otočića na Muri mostovima. Tvrđava je imala oblik četverokuta sa zidinama od tesanog kamena. Na svakom je kutu stajao po jedan bastion, a na sjeveru i jugu po jedan ravelin, dok je most bio zaštićen s četiri bastiona i tri ravelina. Oko utvrde bio je iskopan kanal i u njega puštena voda iz Mure.
No, oko cijele kamene utvrde Zrinski zapovijedi i da se podigne zemljana utvrda od hrastovih palisada na koje vješto postavi topove. Tako da ako bi protivnik uspio zauzeti i priječi most na Muri, dočekala bi ga strahovita paljba s dvostrukih palisada, kojima bi potporu pružili i bastioni i ravelini.

Sve ovo samo na dvadesetak kilometara od utvrđene turske Kaniže i to pod nosom krvoločnih janjičara mogao je uraditi samo Nikola Zrinski. No, ni to nije bilo dovoljno, pa on sam provali s oko 1600 svojih hrvatskih vojnika preko Mure, te zapali 14 turskih sela, zarobi 350 turskih vojnika i pohvata 400 konja. Ovo razbjesni Kaniškog pašu, pa se on stane žaliti caru Leopoldu u Beč.

Na optužbu Kaniškog paše Zrinski samo odmahne rukom, nasmije se, pgladi svoje lijepe smeđe brkove i mirno pomalo podrugljivo napiše i pošalje odgovor Kaniškome paši:

' … Kaniškog pašu pak upozoravam neka ne bi ubuduće puštao stoku svoju po polju kaniškome. U mojem, naime, majuru vazdan će se nalaziti veliki psi koji bi mogli rastrgati stoku pašinu …'

Turci kao da nisu shvatili smisao ove poruke, pa naivno zapitaju Zrinskog zašto je topove stavio na bedeme svojeg majura. Zrinski im je opet poslao poruku:

' … Topove sam postavio zato da moji vojnici uzmognu pucati na vukove i medvjede ... '

Uskoro pod Novi Zrin dolazi oko 50 000 turskih vojnika u namjeri da razore utvrdu koja im je zadala u kratkom vremenu toliko muka. Borbe za Novi Zrin započele su 6. lipnja 1664. godine. Vjerujući njemačkom zapovjedniku barunu Avencourtu, te blizini snažne kršćanske carske vojske utaborene u blizini Legrada kojom je zapovijedao grof Montecucoli, sam Zrinski nije se uključio u obranu svoje utvrde.

Carski zapovjednici djelovali su mlitavo i nesložno, a više puta i razjedinjeno, pa je Novi Zrin zauzet i razoren. No, ipak su ga turski vojnici platili s oko 10 000 poginulih.
Pad Novog Zrina uzrokovao je krajnji nehat habsburške vojske i njenog zapovjednika grofa Montecucolija, koji pak po riječima Zrinskog: 'Za Novi Zrin nije ni mač iz korica izvadio …'

Brat bana Nikole Zrinskog, grof Petar Zrinski, ovako je znao kazivati osude na račun carske vojske koja nije poduzimala gotovo ništa za spas hrvatskih utvrda i njihovih posada:

'... ako se pak ufaš u pomoć nimšku, pa da od nje prijmaš tvoju sriću Zrinsku, vjeruj Nimcu, da znaš, kako suncu zimsku, jer od njega pomoć imaš tek kad primiš smrt tminsku ...'

28.11.2009. u 10:16 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 27.11.2009.

Hrvati - ratnici i vojnici

Bitka pod Siskom - zastavnik Matija

Zapovjedi časnika stope se s topotom konja i piskom vojničkih truba, a tada zvekne oružje. Banski hrvatski husari prvi krenuše u nešto brži galop, a tada odjednom kao po zapovjedi puste konjima uzde te u silovitom i žestokom karijeru jurnu na turske nadolazeće redove.

Poluotok omeđen Savom, Kupom i Odrom pretvorio se u uzavrelu rijeku lepršavih zastava, povijenih kopalja, fijučućih oštrica mačeva i sablji. Konjska i ljudska tijela ispremiješana sada su nalikovala vijugavim zmijama koje su se povijale, a tada se to sve silovito sudari, ispreplete i prodrijevši jedni u druge sve se ispremiješa.

Teško zatutnje topovi, potmulo zagrme plotuni, prašte arkebuze i kubure, a bijeli dim pokri i obavi okolne ledine i šumarke vrbika. Sve zadrhta, zrak zaječa i ugne se vlažno polje između rijeka. Matija umalo nije izletio iz sedla od siline prvog udara, a njegov riđan s teškom se mukom održao pritiješnjen između mnoštva konja.

Riđan stane skakati i uvijati se, probijati se kroz mnoštvo, a Matija na njegovim leđima sječe i mlati na sve strane opet strahujući samo da mu riđan ne poklekne. Turski redovi zaustaviše navalu banskog i carskog konjaništva i stanu ih potiskivati, ali Matija tada začuje sve složnije i sve glasnije, a samim time i sve bliže, te sve učestalije salve karlovačkih arkebuzira koji su uz huk i salve pristizali sve bliže i bliže, a tada grunu šleski strijelci.

Hrvatske haramije udare u trku turske redove u bok, bijesno gaze i zabijaju se poput klina. Sada pak pristižu i ostali hrvatski odredi i udaraju snažno, složno, žestoko, jako … I gle!

Turski redovi odjednom popuste, lome se, komešaju se, gube stegu, gube složaj, kidaju se i okreću se. Sve više se turski redovi kolebaju, njihovi beskrajni nizovi mrse se, klecaju, padaju, a onda popuštaju i bez reda i složaja bježe prema mostu, prema svome taboru …

Uzalud turski čauši tuku topuzima, uzalud baše pokušavaju zaustaviti lavinu koja je izgubila složaj, stegu i red. Sve tutnji na most preko Kupe. Matija tada ugleda kako se oklopnici grofa Blagajskog niotkud pojavljuju Turcima s leđa i priječe im prilaze mostu. Turci u panici nagrnu u Kupu, a tada se gradska vrata tvrdoga grada Siska otvaraju i neustrašivi kanonik Đurak praćen s tristotinjak branitelja grada udara na Turke u rasulu.

Tog trenutka Matiju dohvati tursko koplje u desno rame. Matija se nekako uspije održati u sedlu, ali klone na vrat svoga riđana. Nakon toga Matiju jedan spahija ošine svojom sabljom krivošijom preko kacige … Matiji se cijela bojišnica okrene naopačke, pred očima mu na trenutak bljesne, a onda ga poklopi crnilo. Zadnje čega je Matija bio svjestan bijahu mu usta puna oštre dlake iz grive riđana i gorki vonj konjskog znoja u nosnicama …

Tromo se vuče duga kolona husara prema Gradecu, u koloni volovska zaprega, a uz zapregu stalno bdiju dvojica plavetnih hrvatskih husara na konjima. Na sjenu iza vozača prekriven plavetnom dolamom leži Matija. Desna strana prsiju i rame natopljeni su krvlju, a glava mu je zamotana prljavim povezom. Iako mu je lice žuto kao vosak na kojemu dršću krupne kapi znoja, Matija je mlad i snažan, a tijelo mu se bori.

Tanki plavi brčići tužno mu vise nad gornjom usnom, a potom mu se ote uzdah: 'Odbij, jaši dalje … Udri po Turcima … jaši prvi … ne, ban … Kupa …' Husari se međusobno pogledaju i nasmiješe se, a jedan od njih klimne glavom: 'Dobro je, bunca. Dolazi k sebi. Idemo vozaru potjeraj brže!'

Vozar se okrene i na trenutak se zagleda u zastavnika Matiju, a potom upita husare: 'Kamo vozimo ovoga vašega zastavnika?' Drugi husar mu odgovori: 'Sedlaru Pribaniću, to mu je zet, Matija Fintić. Gadno ga isjekoše Turci pod Siskom, ali smo ga pokrpali i sada ga vozimo Jelici. Ej vozaru samo da znaš kakva je cura Jelica. Za Jelicu treba živjeti.' Husari se glasno nasmiju, a vozar ošine volove: 'Ajs Šaronja, ajs Cvjetko, ajs, kad već cura čeka!

Siscia Pictures, Images and Photos
... u vojsku, u vojsku, hrabreni junaci, sablje i puške na berzom priprav'te, sebe i konje viteški oprav'te ... (Frankopanova - Na vojsku)



27.11.2009. u 19:37 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 22.11.2009.

Hrvati - ratnici i vojnici

Priča o zastavniku Matiji

Te godine Gospodnje 1593., koja je mirisala na katastrofu, cijela okolina Siska bila je tek prikaza. Tu više nije bilo života, polja su zarastala u korov, a rijeke Sava, Kupa i Odra ispirale su kosti zadnjih hrvatskih predstraža. Svanuo je, po svemu sudeći, crni lipanj nekada moćnog i ponosnog kraljevstva Hrvatskog.

Kao banov glasonoša pred šatorom je stajao mladi husarski zastavnik Matija Fintić. Matija je sasvim razgovijetno mogao čuti prepirku hrvatskih i carskih časnika. Jedni su bili za to da se turski rasporedi i opsadni položaji najprije dobro izvide, a drugi su bili za to da se odmah bez ikakvog oklijevanja krene i zapodjene boj s Turcima koji uporno napadaju i razaraju kamen po kamen tvrdoga grada Siska.

Hrvatski ban Toma Erdödy bio je na mukama, jer odluka je sada, kada su se njegovi zapovjednici podijelili, bila samo njegova. Tog trenutka pred šator hrvatskoga bana na znojnom, zaprašenom i posustalom konju, praćen Matijinim husarima koji su iz sedla čuvali banski šator, dojuri strijelac iz sastava obrane Siska, skoroteča zapovjednika obrane grada kanonika Blaža Đuraka.

Strijelac skoči iz sedla i baci se na koljena pred bana Erdödyja zavapivši: 'Svijetli bane, moj zapovjednik, kanonik Blaž Đurak, preklinje te da potečeš s vojskom svojom odmah danas! Ako to ne učiniš sutra će grad pasti Turcima u ruke!' Sada se pogledaju ban Erdödy i Eggenberg, general carskih satnija koje su pristigle u pomoć hrvatskoj banskoj vojsci. Obojica gologlavi, obojica iste visine, u oklopu, obojica njegovanih kestenjastih brada i brkova, tu pred hrvatskim, austrijskim i njemačkim časnicima, kraljev glavni zapovjednik i hrvatski ban troimene kraljevine, nekoć moćne i slavne, od koje sada jedva ostaci ostataka ostadoše.

Ban Erdödy polako stavi na glavu svoju kacigu s crveno bijelom perjanicom i tada mu glas zatreperi od uzbuđenja: 'Gospodo, donio sam odluku! Kucnuo je trenutak i mi više nemamo izbora, a uzmaći sada ne smijemo i nemamo više kuda sve i da bi htjeli!' General Eggenberg brzo se snađe i pristupi banu: 'Grofe, molim Vas, povedite i moju vojsku sa sobom!' Na licima hrvatskih časnika pojavi se jedva primjetan smiješak u kutu usana, ta to su cijelo vrijeme i zagovarali. Mladome zastavniku Matiji pak se usne osuše od uzbuđenja kada mu ban zapovjedi da podigne vojsku na pokret.

Matija u sebi opsuje brzo mamuzajući konja pod sobom: 'K vragu! Ovo čekam već nekoliko dana, a sada mi se ruke tresu i potpuno sam zanijemio!' Onda pak stigavši u tabor Matija se zadere iz petnih žila: 'Pokret!!! Jaaašiii!!! … Na Sisak!'

Samo je jedan sat trebao da se hrvatska i carska vojska poslože, bez imalo gužve i pometnje pod stjegove i zastave uz udaranje bubnjeva. Matija juri od satnije do satnije, od banderija do banderija, leti i stiže na sve strane i raznosi zapovjedi, jedino se boji da mu konj ne malaksa prije same bitke.

No, Matijin riđan držao se dobro, kao da je i on sam priželjkivao žestoki karijer. Matija juri u prethodnicu praćen svojim husarima, a modra mu dolama crna na leđima i pod pazuhom od znoja i prašine. Matija jureći između satnija i banderija kao da računa – Reitenauova pukovnija, Montecucollijeva satnija, Auerspergovi arkebuziri, Grassweinovi strijelci, odjeli Ivana Draškovića, Stjepana Tahyja, Turoczya, Orehoczya, Blagajskog, Druškovečkog, satnije Obričana, Rauberi, Paradaiseri, oklopljena satnija šleskih strijelaca koje je doveo Rödern, žumberački uskoci i katane koje vodi banov brat Petar Erdödy.

U tom računanju stiže Matija do čela na kojem je jahao ban Toma Erdödy u pratnji plavetnih husara i satnijom dignutom u zemaljskom ustanku. Matija brzo zaključi u glavi – jedno pet tisuća konjanika i pješaka, a tada iznenada propne konja. S rijekom Kupom iza leđa u tišini je čekala Turska vojska s Hasan pašom u sredini. Matija opet brzo izračuna – barem dva puta ih je više nego nas, no, tada ugleda da je ban Erdödy već visoko podignuo svoj mač, jer turski redovi naglo su im krenuli u susret.

Fortress in Sisak Pictures, Images and Photos
tvrdi grad Sisak

22.11.2009. u 16:09 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 18.11.2009.

Hrvati - ratnici i vojnici

Čakovec – kuća Zrinskih bana

… čvrstih je zidina On, ta zalud' ga tukli šezdeset noći i dana, al' njega uporno brani četiristo Hrvata, četiristo ratnika ljutih slavnoga Zrinskoga bana …

Ti prkosan stojiš, krut i ponosit, kao smjela duša davnih ti vladara i prkosiš Zvijezdama nebeskim … ja dođoh u dvorane Tvoje puste i vidjeh nekakvo čudno carstvo starodavnih sjena i slušam kako zuje kulama tvojim neki tajni glasi …

… pitam Te grade stari i mili: Gdje su Tvoji gospodari stari? … Odjednom kameni tvoji više ne zbore, a jeka mi prijeteći odgovori: Gdje?! … Osjetih da tvrdi grad će pasti na me, pa iz grada pobjegoh k'o iz grobne jame te goruće čelo na gol stisnuh kamen.

Plakah gorko, kad odjednom Grad vikne na me: Ne plači! Po svem svijetu dično ti ime leti, a na spomen imena moga dršće Stambul kleti, jer poznat sam njemu … tu bjehu krotki ljudi, tu bjehu Hrvati!

(Athumanunhova balada o jednome gradu)

Knez svrne pogledom po svojim ljudima, okrene se i pješacima koji su se tiskali po bedemima bastiona tvrdoga grada Čakovca. Kneza u tom trenutku presretne stotinu pogleda u kojima se zrcalila zebnja, a u zraku je sve više rastao grč. Sve kule i palisade načičkane su kopljima, a na bedemima je sve što se toga trenutka moglo prikupiti. Koliko je samo tih mirnih i radišnih međimurskih poljodjelaca ostavilo svoje radove u polju i pohitalo na poziv Zrinskoga bana. Na travnjaku Buzovca turski gusti redovi već su raširili svoja krila uz zaglušujuću buku zurli i talambasa.

Sve kazuje i potpuno je zorno da se spremaju na još jedan juriš, juriš na bedeme grada Čakovca. Doista, sve je bilo crno od gustih redova turskih konjanika, a među braniteljima Čakovca nastane komešanje i stotinu se pogleda zaustavi na hrvatskom banu i knezu Čakovca, Nikoli Zrinskome.

Zrinski pak samo mirno klimne glavom i pogladi svoje lijepe i guste smeđe brkove: 'Ja ću s konjaništvom uz Trnavu, bez brige, neće Turčin dalje! Zastavniče zapovjedite neka se trubi zbor!' Stasiti časnici u crvenim odorama krenu prema svojim banderijima, a nakon toga dva izvrsno opremljena i uvježbana banderija za nekoliko časaka, u kratkom galopu, pod zlatno-plavom banskom zastavom, izlete iz grada i borbeno se rašire ispred nastupajućih turskih redova.

Vidjevši ih, Turci se naglo okrenu i nagrnu preko Trnave, a banski konjanici u najvećem miru i stegi sjašu te otvore žestoku i ubitačnu paljbu iz svojih kubura po nastupajućim turskim redovima. Onda pak za tili čas banski konjanici ponovno uzjašu i poput strijela zabiju se među turske redove sabljama sijekući s jedne i druge strane konjskoga vrata.

Travnjak ostane prekriven mrtvim tijelima turskih konjanika. Banski konjanici se okrenu i opet se zalete među turske redove. Boj se sada već polako otezao, a pred sam smiraj dana, ne popuštajući ni za pedalj, hrvatski banovci još jednom potisnu Turke na uzmak. U taj mah zrno pogodi Zrinskome konja, veliki zelenko bolno zarza, zanese se i prsima tresne na razrovanu zemlju. Zrinski se vješto dočeka na lijevo rame, hitro se prevrne ne ispuštajući sablju iz ruke.

Njegovi banovci u trenutku ga okruže i pokušaju ga zaštititi. Pješaci na bedemima grada protrnu. Nastane muk. Zadnje što su vidjeli bilo je to da je Zrinski pao. 'Ovamo bane! Ovamo, jašite!' – odnekuda tu se stvorio mladi husarski zastavnik Jurica Juranić. Jurica spretno skoči sa svoje njemačke kobile i ponudi uzde Zrinskome, te mu pomogne popeti se u sedlo.

Turci sada polude i stanu urlati, jer im je izmaknuo veliki i bogati plijen, te se okome na Juricu. No, Zrinski se okrene i u naletu sabljom posiječe dvojicu Anadolaca koji su bili najbliži Jurici. Iza Zrinskoga stvori se odnekud i satnik Vlatko sa desetak husara koji kopljima rastjeraju Turke na sve strane. Jurica brzo i spretno skoči u sedlo iza husarskog satnika Vlatka, a Zrinski pak krene naprijed.

Zrinskoga u galopu sustignu njegovi crveni banovci i husari plavetni, te se oni poput klina zariju u turske redove i još ih jednom ispremiješaju. Budak beg Sandžački propne konja ne bi li na sebe skrenuo pozornost Zrinskoga, pa mu dovikne na hrvatskom: 'Hej, kako ti je ime junačino?!' Zrinski okupi oko sebe svoje banderije i nasmije se, te dovikne begu Sandžačkome: 'Ime mi je Zrinski, beže! Pozdravi mi Ali pašu, vojvodu svojega, i zaželi mu zdravlje u moje ime, beže!

Nakon ovoga ban Zrinski se izdigne u sedlu i zaokruži mačem tri puta iznad glave. Iznenada se, otraga iz šume vitkih toplola, pojave blistavi ozaljski oklopnici koje je vodio Frankopan. Crveno bijeli grbovi lelujaju im na plaštevima, a zemlja dršće pod željezom i teškim konjima.

Navalom teških ozaljskih oklopnika redovi Turaka pretvore se u neuredne skupine bez ikakvog složaja, a potom se te neuredne skupine pretvore u čopore koji stanu bježati i napuštati bitku na sve strane. Tada pak s boka grunu karlovački arkebuziri koje je doveo Petar Zrinski, brat Nikole Zrinskog. Sve to sada silno pritisne Turke na krilima, a onda iz grada provale i nagrnu međimurske katane.

Mrve teški oklopnici, ljuto sječe lako hrvatsko i ugarsko konjaništvo, tiskaju se naprijed turopoljski haramije i međimurski katane. Pucaju glave, njište konji, ječi i odzvanja međimurska ravnica. Ban Zrinski leti poput sokola s krila na krilo svojih banovaca, viče i sokoli, podjaruje i zapovijeda. Mač mu se strelimice spušta lijevo i desno od konjskoga vrata, a njegov veliki crni ždrijebac, sav u pjeni, udara i grize koga stigne.

Kupa se Zrinski u goloj vodi ispod kalpaka, oklop ga steže, ali je i dalje tamo gdje je najpotrebitiji. Vide ga crveni banovci i husari plavetni i udaraju još žešće, a spahije i janjičari ga se boje i izbjegavaju susret i ogled s njim. Onda pak se među banderijama zaori gromoglasno: 'Pobjeda!' 'Pobjeda!' – prihvate gromoglasno i ostali branitelji grada Čakovca.

18.11.2009. u 19:55 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 15.11.2009.

Hrvati - ratnici i vojnici

Kraj bitke pod Sigetom 1566. godine

On sigetski bane

… 'Evo viđum vitezovi moji, da je nami poginuti. Hodimo van iz tog grada i ondi se pobimo na lice z neprijatelji naši i ondi pomrimo, da na bude po smrti našoj dobar i pošten glas!' …
… Na svakog tu Hrvata dvadeset Turak' dopadahu i umutiše se rudokosi vitezovi banovi u njih kako sokoli med golube, Hrvati banovi!
Lijepo ti se tu u tom boju Hrvati ponašahu, a najbolje se ponašaše Mikluš bane Zrinjanine … On sigetski bane

… pozdravljajuć Te svijetli car poručuje Ti da predaš grad! On štuje hrabrost Tvoju i milostiv Tebi bit će On!
Milostiv bit će meni? Al' ja sam Šubić Zrinski i ako car tvoj želi grad nek' sam po ključe dođe!

Ne traži Sultan grada zaman, On Tebi svjetlu krunu nudi, da budeš kralj gdje sad si ban! Ti kralj Hrvata budi!
Nek' zato ja da budem kralj? Al' Zrinski nikad, nikada! Hrvatom ban je kralj, Hrvat mjesto kralja bana ima!

Kako su svi pokušaji nagovora na predaju propali Sokolović zapovijeda još žešće i masovnije juriše i navale na zidine i bedeme Staroga grada Sigeta, a turski topovi nanosili su sve veća oštećenja zgradama, bedemima, zidinama i samoj citadeli Sigeta. No, ni to nije urodilo značajnijim uspjesima, jer prostor oko zidina ostao je prekriven tisućama mrtvih tijela turskih bašibozuka i janjičara.

Na kraju ipak je Zrinski prisiljen da prenese sve preostalo streljivo i hranu u samu citadelu, a da potpuno razoreni Stari grad Sigeta napusti i obranu organizira u samoj citadeli Sigeta. Turci pak su osvajanje Staroga grada Sigeta platili doista previsokom cijenom. Palo je oko 3000 najelitnijih i najboljih vojnika, a među njima poginuo je i sam egipatski Alipaša te zapovjednik turskog topništva hrabri Aliportuk.

Istodobno sam sultan teško je bio bolestan, a ova 13. vojna koju je osobno poveo u namjeri da spere ljagu i sramotu poraza koji je njegova vojska doživjela u bitki kod Malte još je više narušila njegovo zdravlje. Tako je zapravo stvarni zapovjednik turskih odreda koji su opsjedali Siget bio vezir Sokolović. Napokon, turski sultan izašao je iz svog čadora koji se nalazio u samom središtu grada od šatora koji su njegovi vojnici podigli za njega, njegov harem i dostojanstvenike odmah iza svojih šatora koji su okruživali utvrdu Sigeta.

Nadnevka 29. kolovoza više ne vjerujući izvješćima svom veziru Sokoloviću, turski sultan na konju je obišao svoje vojnike. Prizor koji je vidio još više je narušio njegovo slabo zdravlje. Najvjerniji zapovjednici i njegovi najelitniji odredi janjičara i bašibozuka doslovno su iskrvarili i teško su desetkovani pod zidinama Sigeta koji je bio razrušen, ali se još uvijek držao i uporno branio. Shrvan tugom za svojim mrtvim vojnicima, ozbiljno načet bolešću i dobrano već pritisnut starošću turski sultan umire u svom čadoru noću 5. na 6. rujna ne dočekavši pad Sigeta.

Nadnevka 8. rujna vezir Sokolović odlučio je da Siget konačno mora pasti, jer sultan je mrtav, a vojska je gotovo pred rasulom. Turski teški topovi na više mjesta probili su zidine citadele Sigeta, ali su ih branitelji na svim mjestima odmah popravljali i iz njih uspijevali izbaciti turske vojnike. Pritisak turskih vojnika bi je sve snažniji, plamene strijele zapalile su zgrade u citadeli. Zrinski zna da slijedeće juriše turskih odreda neće moći izdržati ta ostalo mu je svega oko 500 branitelja, borbeno umornih i izranjavanih.

Zrinski je zapovjedio da se iz njegovog stana iznese sve vrijedno i zapali u središtu citadele, obukao je svoju najsvečaniju odoru u koju je dao ušiti 100 zlatnih dukata kao nagradu za onog turskog vojnika koji će ga u boju ubiti. Pozvao je sve svoje preostale vojnike i zapovjednike, uzeo ključeve grada k sebi i ovako zapovjedio: 'Velika obrambena kula u središtu citadele treba se napuniti preostalim barutom i streljivom, isto tako pred vratima citadele neka se napuni veliki top komadima željeza i kamenjem i neka se ispali prema mostu na ulazu u citadelu.'

Kada je top ispaljen mnogo je turskih vojnika palo pokošeno njegovim hicem, pa je most ostao prohodan. Nakon toga na njega jednostavno nagrnu preostali branitelji Sigeta predvođeni Zrinskim osobno i Lovrom Juranićem koji je nosio veliku kraljevsku zastavu. Zrinski je iz samokresa oborio najbližeg turskog časnika te mačem počeo sjeći na sve strane. Vidjevši ga turski vojnici stanu mu dovikivati neka ne gubi glavu uludo i neka se preda na milost sultanu.

No, opomene su bile uzaludne … zrno pogodi Zrinskog i on padne na zemlju, a oko njegova umirućega tijela nastane silna borba u kojoj svi branitelji Sigeta izginu. Još živoga Zrinskog janjičari su privezali na top i odrubili mu glavu. Nakon toga Turci u velikom broju provale u napuštenu citadelu, ali u zao trenutak. Velika kula napunjena barutom odleti uz strahoviti prasak u zrak, a njezine ruševine pokopaju još oko 3000 turskih vojnika.

Turci su doslovno klonuli duhom i uplašeni komentirali da se čak i sam razrušeni grad bori protiv njih. Od ukupno 2500 branitelja samo četvoricu ranjenih, ali živih, pronašli su Turci. Turci toj posljednjoj četvorici velikodušno poklone živote uz dužno poštovanje prema svim mrtvima koji hrabro izginuše do posljednjeg. Preživjeli su: Črnko, Gerecij, Stjepan Oršić i Gašpar Alapić. Njih je kasnije od Turaka otkupio sin Nikole Zrinskog, Juraj Zrinski. Odrubljenu glavu Nikole Zrinskog Sokolović je poslao budimskom paši Mustafi, svome bratu, a ovaj ju je kasnije 9. rujna poslao njemačkom grofu Salmsu. Glava je ipak kasnije prenesena u Čakovec i dostojno sahranjena u obiteljskoj grobnici Zrinskih u Svetoj Jeleni (danas Šenkovec).

15.11.2009. u 13:10 • 2 KomentaraPrint#^

subota, 14.11.2009.

Hrvati - ratnici i vojnici

Tijek bitke pod Sigetom 1566. godine

Nadnevka 03. kolovoza 1566. mnogobrojna turska vojska započela je opsadu Sigeta. U nadolazećih četrnaest dana turski su jurišni odredi izvršili mnogobrojne navale i juriše na Novi grad Sigeta uz snažnu topničku potporu. (Topovi koji su razarali Siget po kalibru isti su topovi kojima su razorene zidine Carigrada prilikom turske opsade istog – po Athumanunhu)

Nadnevka 19. kolovoza nakon doista hrabre i uporne obrane zidina Novoga grada Sigeta, posada je bila prisiljena povući se na bedeme i zidine Staroga grada Sigeta i tu organizirati obranu. Povlačeći se iz Novoga grada Sigeta branitelji su zapalili sve zgrade Novoga grada Sigeta i uništili sve što bi moglo Turcima poslužiti za opsadu ili plijen. Oštećenja koja su nastala u bedemima i zidinama Staroga grada Sigeta branitelji su na brzinu popravili.

Bitka se nastavila nesmanjenom žestinom, turski odredi jurišali su i dalje u velikim skupinama, ali branitelji nisu popuštali. Ipak, broj branitelja bivao je sve manji, no, volja za obranom nije prestajala i vojnici su se i dalje hrabro borili i lomili sve turske napade.

(Sjeverno od Sigeta stajala je na brzinu prikupljena carska vojska koja je bila sastavljena od Nijemaca, Austrijanaca, Poljaka, Mađara te nekoliko manjih satnija hrvatske banske vojske, no, ta relativno jaka carska vojska utaborila se u taboru oko grada Györa te unatoč zahtjevima mađarskih i hrvatskih zapovjednika nije se borbeno pomaknula i razvila prema napadačkim odredima turske vojske oko Sigeta. Nešto južnije od te skupine, vješto i uspješno operirala je skupina od oko 10 000 kršćanskih vojnika čiju jezgru su opet činile mađarske i hrvatske satnije i banderiji, pod zapovjedništvom nadvojvode Karla. Napori i želja da se oslabi pritisak na Siget te skupine nisu dali rezultata, jer carska vojska oko grada Györa nije se micala plašeći se otvorenog sukoba s nadmoćnim turskim odredima koji su opsjedali Siget)

Međutim, neviđena hrabrost i ustrajnost branitelja u obrani Sigeta polako, ali sigurno načinjala je borbeni moral i nagrizala vjeru u pobjedu turskim odredima. Naime, turski odredi pretrpjeli su znatne gubitke u ljudstvu, pa je Mehmed paša Sokolović pokušao raznim načinima privoljeti branitelje Sigeta na predaju. Slao je mnogobrojne pregovarače u Siget te obećavao 'brda i doline' braniteljima i samom Zrinskom.

Tako je Zrinskom nudio grad Siget i hrvatsko kraljevstvo pod upravom sultana, a običnim vojnicima nudio je zlato samo neka napuste Zrinskog i predaju se na milost sultanu. No, sve je to padalo u vodu. Zrinski je jasno odgovorio: 'Hrvatom ban je kralj!, pa ako Sokolović želi ključeve Sigeta neka sam po njih dođe!'

Hrvatski, mađarski i njemački vojnici nisu ni pomišljali na izdaju ili predaju, prisega koju su položili jedan drugome (…ostavit te brate nikad neću sve dok u meni živo srce bije…) bila je doista snažna i iskrena, a prisega koju je sam Zrinski položio njima, običnim vojnicima, (… braniti ću Siget svojom krvi dok u meni živo srce bije…) bila je obvezujuća.

Taj primjer u kojem se zapovjednik obvezao običnim vojnicima da se ni pod kojim uvjetima neće predati i da će se boriti do posljednjeg vojnika jedinstven je do tada u povijesti ratovanja, pa i izgleda da je to snažno djelovalo na obične vojnike, jer izdaje i predaje običnih vojnika nije bilo bez obzira na tešku situaciju.

Nikola Zrinski Pictures, Images and Photos
spomenik Nikoli Šubiću Zrinskom ispred tvrdoga grada Čakovca (danas perivoj Zrinskih u Čakovcu)

14.11.2009. u 08:29 • 4 KomentaraPrint#^

petak, 13.11.2009.

Hrvati - ratnici i vojnici

Bitka pod Sigetom 1566. godine

Malena utvrda Siget bila je ključna zaprijeka turskom nadiranju prema srcu tadašnje Europe, prema gradu Beču, ali i glavni oslonac obrane koja je štitila srce Hrvatske (ostatak ostataka nekada moćnog i slavnog kraljevstva) od obuhvata sa sjevera i od udarca u lijevi bok i leđa hrvatskoj banskoj vojsci koja se grčevito brani.

Athumanunhova promišljanja: Turska vojska drži u posjedu najsnažnija uporišta Budim i Beograd, a namjera im je zauzeti utvrde Eger i Siget. Padom Sigeta Turcima se otvara mogućnost okretanja na jug i vrlo brzo tursko konjaništvo može prodrijeti do lijepog i bogatog biskupskog grada Zagreba, a pad Zagreba znači i sigurni pad generalata Karlovca i Varaždina.

Bogato Hrvatsko Zagorje postalo bi meta pljačke turskih odreda, a tursko konjsko kopito odzvanjalo bi Gradecom i Kaptolom. Zagreb bi postao uporište turskih napadačkih odreda za osvajanje južnih njemačkih gradova i sjevernih talijanskih gradova.

No, na svu sreću, na istoku Hrvatske uporno i hrabro brane se hrvatske banske satnije, Varaždinci su spremni za brzu pomoć Đurđevcu i Križevcima koji su se posložili sa svojim haramijama i odolijevaju, a banski banderiji uzduž Mure i Drave spremni su na duboke prodore prema istoku.

Na jugu oko tvrdoga grada Karlovca čvrsto stoje graničari, a sve položaje na masivu Velike Kapele zaposjeli su odredi hrvatske banske vojske. Nijemci vrlo darežljivo šalju novac, oružje, pa i manje vojničke odrede, jer svjesni su da se upravo tu brane i njihove južne granice.

U maloj utvrdi Siget ban i grof hrvatski Nikola Šubić Zrinski užurbano se priprema za obranu, njegova posada sastavljena od hrvatskih, mađarskih i njemačkih vojnika potpuno je odana europskoj misli, a snažno ih veže zakletva i ljubav prema nesretnoj i napaćenoj domovini.

Svi su vojnici čvrsto odlučili ustrajati do kraja, do posljednjeg čovjeka braniti malu utvrdu na koju je krenula strašna sila od gotovo 100 000 turskih vojnika uz potporu od 200 topova koju osobno vodi nitko drugi do sultan Sulejman II. Veličanstveni. No, sultan dobro poznaje Nikolu Šubića Zrinskog, njegovu hrabrost, čast i željeznu volju i u velikoj je nedoumici: krenuti na Siget ili ga ipak zaobići i krenuti na tvrdi grad Tokaj.

Veliki vezir Mehmed paša Sokolović također jako dobro poznaje Zrinskog, ali ipak savjetuje sultana da se prvo zauzme Siget. Sultan je tako i odlučio, ali bila je to kobna odluka. Turska vojska pod Sigetom teško će iskrvariti i zauvijek izgubiti svoju moć, a pad Sigeta platit će strašnim žrtvama oko 18 000 najelitnijih konjanika i oko 7000 janjičara. No, to sve ne bi ni bilo tako strašno, ali moralni i vojnički udarac bio je još kobniji i bolniji.

Malena posada branitelja utvrde Siget nije se željela predati unatoč svim turskim ponudama u zlatu i bogatim darovima, banu Zrinskom ponuđena je čak hrvatska kruna, ali sve je to glatko odbijeno, nije bilo prebjega niti izdajnika, a posljednjih 250 branitelja jednostavno je provalilo iz grada i hrabro izginulo unatoč opetovanim pozivima turskih vojnika da ne ginu uzaludno. Na kraju sam sultan nije dočekao pad Sigeta već je umro u svom šatoru.

Zrinski Pictures, Images and Photos
Nikola Šubić Zrinski – ban hrvatski

13.11.2009. u 21:35 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 08.11.2009.

Hrvati - ratnici i vojnici

Taktika Hrvatske vojske u 16. stoljeću

Hrvatski banderiji i satnije u 16. stoljeću bitke su vodili prema slijedećoj taktici: brzi prepadi konjaništva, zasjede manjih skupina, snažni i istodobni udari većih postrojbi koji su u pravilu završavali zatvorenim nastupanjima banderija i satnija. (Athumanunh pod banderijima podrazumijeva konjaničke odrede banske hrvatske vojske, a pod satnijama haramije i ostalo hrvatsko bansko pješaštvo) Hrvatski vojnici toga doba rabe uz vatreno oružje još i razne puške nabijače, arkebuze, male i velike topove te mužare. Zrna su od kamena ili željeza, a od hladnog oružja rabe se bodeži svakojakih vrsti, mačevi, topari, bojne sjekirice i buzdovani, koplja te lukovi i strijele sve dok napose nije u potpunosti prevladalo vatreno oružje. Konjaništvo je isključivo naoružano kopljima, a borba se vodi napadom velikih skupina, brzim karijerima i još bržim konjaničkim naletima. Gotovo uvijek dolazi do sudara u kojem nastane izuzetno velika gužva i metež, protivnici se pronalaze u tom metežu nasumice i započinje bitka s konja. Pobjedu odnosi ona strana koja je vještija u uporabi koplja i mača te ima izuzetno snažan junački duh.

Pojavljuju se i prvi obrisi nove taktike: raznorazne varke i obmane, direktni udarci s bojišnice, ali i prvi obuhvati krila i bokova, munjeviti i duboki prodori konjaništva u pozadinu protivnika poradi otimanja plijena i uništenja komore, pale se protivnički gradovi i ruše utvrde i zamci, mostovi i prijelazi preko rijeka. Takvi duboki prodori donosili su početni uspjeh te strah i pomutnju kod protivnika, ali uvijek bi se postrojba koja je duboko prodrla morala povući, jer krajnja zadaća joj je ograničena. U utvrdama, tvrdim gradovima i tvrđavama posade se bore raznim topovima, mužarima, vrućom vodom, smolom i kamenjem, a temeljni cilj im je izdržati i ustrajati do posljednjeg vojnika. Od vojnika toga doba traži se najveća žrtva, požrtvovanost i samoprijegor te spremnost na smrt. Tako su u hrvatskoj vojničkoj prošlosti zabilježeni brojni primjeri žilave i hrabre obrane posada mnogih tvrdih gradova: Jajca, Bihaća, Ostrovice, Kraljeve Velike, Koprivnice, Križevaca, Siska, Petrinje, Karlovca … no, najsjajnija i najupornija obrana do posljednjeg vojnika ipak je veličanstvena Bitka pod Sigetom. (Siget je grad u jugozapadnoj Mađarskoj na rijeci Aljmaš) Siget je branio hrvatski ban i grof Nikola Šubić Zrinski, a posadu Sigeta činili su hrvatski (oko 2000 vojnika), mađarski (oko 400 vojnika) i njemački (oko 100 vojnika) vojnici, dočasnici i časnici.

Viribus Unitis Pictures, Images and Photos

08.11.2009. u 11:19 • 4 KomentaraPrint#^

subota, 07.11.2009.

Hrvati - ratnici i vojnici

Priča o husarskom zastavniku Jurici Juraniću

… Kameniti oklop prsi tvoje krije, a kamenita i Zrinska prsa bila, zaludo ih salijetala sveg Istoka sila, jer Zrinsko srce uzdrhtalo nikad nije! Visoko kao što strše kule tvoje, junački moj rod uspinjao glave svoje … (balada Zrinskome gradu)

Bilo je to Godine Gospodnje, na poziv Zrinskoga bana u dobro utvrđeni grad Čakovec pristigli su mnogi strani odredi s namjerom da pomognu hrvatskim husarima i braniteljima grada Čakovca odbiti prijetnju Hasan paše i Rustem bega koji silno zaprijetiše okupljanjem velike vojske negdje oko Nagykanisze (Velika Kaniža, Mađarska).

Zima je te Godine Gospodnje počela vrlo rano, a čekanje na prodor Turaka silno se otegnulo. Strani su plaćenici postali nestrpljivi, a potom su izbile i prve čarke i tučnjave s hrvatskom husarijom. Stranci su postajali sve više nepodnošljivi, počeli su maltretirati mirne seljake okolnih međimurskih sela. Otimali bi oni seljacima hranu i nasrtali na mlade djevojke. Strani su časnici imali velikih muka održati vojničku stegu, a sam ban Zrinski svakodnevno je morao slušati mnogo pritužbi na račun stranaca.

Međimurski seljaci bivali su sve više nezadovoljni i ljuti. Hranili su strane vojnike, a ovi im otimaju i kradu, nasrću na žensku čeljad. Onda, jednoga podneva, krajem studenog te Godine Gospodnje, otegnula se duga povorka zaprega koja se lijeno vukla iz Domašinca prema Čakovcu utvrdi Zrinskih. Niski i tmurni oblaci nadvili su se nad Međimurje, duboki i mokri snijeg otežavao je ionako sporo kretanje upregnutih kola koja su, krcata hranom, žitom, mesom, masti i zobi za konje, propadala u snijeg.

Seljačke zaprege pratio je jedan manji hrvatski husarski odred u plavim dolamama, pod kalpacima gdje su bila zametnuta čapljina pera, ogrnuti mrko smeđim kabanicama. Na čelu odreda jahao je mladac od nekih dvadeset i četiri godine, svijetlih i veselih očiju. Njegov dobro uhranjeni tankonogi riđan, dar samoga bana Zrinskog, namjerno se poigravao cijelim putem. Ni momku ni konju kao da nisu smetala tmasto obzorje i blizina turske opasnosti. Nisu im smetala ni zloslutna ratna vremena što su se nadvila nad ostatke ostataka nekada slavnog kraljevstva hrvatskog.

Zašto i bi, ta mlad je, zdrav je, sreća ga dosada služila u boju, dobar je konj pod njim, stekao je simpatije i naklonost samoga bana Zrinskog davši mu tijekom bitke svoga konja, husarija ga voli i obožava, ima čin … Obitelj mu kako tako dobro živi, a u jednom domu u Domašincu čeka ga njegova lijepa Katica, pa gdje onda da čovjek zadovoljan ne bude i da se ne veseli svemu oko sebe i onomu što je pred njim.

'Hajde ljudi brže to potjerajte! Snijeg samo što nije, a vojska je gladna u Čakovcu i čeka samo na nas.' Izdiže se malo iz sedla Jurica. 'Brže! Idemo brže!' Prihvate tada i ostali husari jašući uzduž kolone na nemirnim konjima koji su osjetili da se kraj putovanja bliži. 'Hmm, tjeraj samo tjeraj! Imaš nemaš, daj! Cijeli te bogovetni život netko goni. Prokleti život i muka seljačka! Gospoda pak se drže one dobre stare da je seljak kao vrba, pa ako je više kljaštriš ona je sve zelenija…' Glasno je negodovao vitalan starčić kojih 70-tak godina na prvoj kolskoj zaprezi.

Jurica ga je dobro čuo, potjera konja bliže kolima, smiješeći se krišom, obrati se on starcu: 'Veliš li što, djede, a?' 'Što bih govorio časniče … velim ne velim, isto mi je! Nego ti meni reci nešto. Što vi ne krenete s tom silnom vojskom iz Čakovca i ne ogledate se s Turcima, a ne da mi moramo trpjeti tu ugarsku husariju? Ta razbojnici su to, a ne vojnici. Uzimaju i kradu, ne pitaju, provaljuju u kuće, plaše cure i nasrću … 'Nemoj tako djede! To su po sili poznati i znani husari kapetana Nadsdya , a s njima su i dvije austrijske i jedna njemačka pukovnija vrhovnog vojvode Karla von Burghana i nadbiskupa salzburškog. Čim snijeg stane Turci će na nas, a tada će nam njihova pomoć itekako dobro doći.' 'Nemoj ti tako sinko! Dobro znaš da je njima polovici milja pljačka i pijančevanje, otimanje od golorukog naroda, no ogledati se stvarno s Turcima. Nisu oni kao vi, njihove zemlje ne poharaše Turci.' Nakon toga starac pljune.

Jurica ne odgovori, jer mu pozornost odvrati glasna prepirka i povici na začelju kolone. Psovke na mađarskom. Desetak husara u zelenim kontušima Nadasdyeve pukovnije nasrtalo je na kola. Plavetni hrvatski husari ispriječili su im se, a Jurica mahne svojima na čelu kolone te svi zajedno odjašu na začelje. Jurica se postavi između mađarskih i hrvatskih husara i na nešto lošijem mađarskom vikne: 'Stoj! Odstupi od kola! Tovar je pod zaštitom bana Zrinskog. Idite u crkvu Svetog Nikole, tamo će se podijeliti hrana!'

Zelena ugarska husarija ne posluša. 'Ne može tako! Hej čekaj! … Ne diraj to! … Čuješ, odbij kad ti govorim, ma neka … Husari UDRI! Jurica zgrabi za ovratnik dolame mađarskog narednika i naglo ga svuče iz sedla te ga obori u snijeg. Ostali hrvatski husari okrenu koplja naopako i mačevima udarajući pljoštimice obore jednog po jednog nasrtljivca u snijeg. 'Vežite ih sve! Neka ih vrag nosi, a za ovo će čuti i Zrinski i Nadasdy! Hvatajte konje! Gonite ih sve u Čakovec, kako me samo udario u rebra…'

Jurica trljajući mjesto na tijelu gdje ga je mađarski narednik udario nogom stane izdavati zapovijedi hrvatskim husarima. Starac pak nevjerojatnom okretnošću za njegove godine skoči iz kola i glasno se smijući priđe Jurici te ga snažno zagrli. Izvadi iz kaputa flašu s rakijom i pruži je iznenađenom Jurici. 'Ha, tako im i treba! Dobro ste im leđa naravnali, tako treba, zube im pokazati! Sam Gospodin bog poslao Vas je na naš put. Da Vas bilo nije ovi lopovi bi nam sve oteli… Povuci sinko! Tako, povuci slobodno, to ti je prava žganica, krijepi dušu zastavniče, zaslužio si …'

07.11.2009. u 17:17 • 1 KomentaraPrint#^

petak, 06.11.2009.

Hrvati - ratnici i vojnici

Od sudara ječi podravska ravnica

U to tmasto siječanjsko maglovto olovnosivo jutro te davne Godine Gospodnje 1242. podravsku ravnicu pritisnula je silno mongolska bujica poglavice Kadana. Negdje kod Poljangrada (današnji Novigrad Podravski) napregnutih lica, pod kacigama i kalpacima, s promrzlim rukama na kopljištima i balčacima mačeva, skupilo se sve što se skupiti moglo: pješaštvo župe komarničke, oklopnici pristigli iz koprivničke utvrde, slobodnjaci, kmetovi pljodjelci, predijalci (seljaci slobodnjaci s crkvenih imanja) ...

... U visokim i reskim tonovima zatrube trube. Šuma kopalja se povi uz istodobno uzvikivanje i hrabrenje od vrste do vrste. Konji kao da ni ne dodiruju smrznutu zemlju, blješte mačevi kneževih malobrojnih konjanika čiji se gusti redovi još više rašire poput lepeze. Sudar je bio strašan, više nego strašan. Od strahovitog sudara zadrhta smrznuta zemlja, a glave stanu pucati, lome se čela, kosti, prsa, koljena. Redovi se ispremiješaju i sve se pretvori u krvavu kašu. Ljudi se stanu obarati, konji stanu gaziti, drobiti i gristi.

Razvije se bespoštedna bitka u kojoj svi sijeku i udaraju. Knezu Martinu ruke su trnule od mača i udaraca, štit mu težak kao da je od samoga olova, a mala kneževa vojska sve je rjeđa. Bitka je ušla već u drugi sat, a Podravci se hrabro brane, odolijevaju, padaju, ali se ne daju. Mongoli pak navaljuju odasvud kao mravi i sve ih je više. Knez Martin dobaci uzde konjušaru Godeku, sjaše i zapovjedi uzmak. Zatim knez stane dozivati Vida. Vid pak se poput pravoga diva probijao između Mongola koji su prema njemu izgledali kao patuljci. 'Evo me kneže, hitam, samo me ne puštaju!' derao se Vid i istodobno tresnuo glavama dvojice Mongola. U stopu ga prati mladac Luka koji u metežu podmeće kopljišta Mongolima, sapleće ih, obara na zemlju i probada ih kopljem. 'Tako valja Luka, tako. Samo ih ti nabodi kao na ražanj!' – hrabrio ga je Vid, a Luka sav zajapuren odbaci koplje i dohvati nekakvu bradvu, pa sada udara Mongole po koljenima, po leđima, po gležnjevima.

U tom trenutku na kneza Martina navali nekakav mongolski poglavica, te ga dohvati mačem po vratu. Knez ostane bez kacige, krv ga obli, ali ostane na nogama. Mongolski poglavica velikom vještinom vitlao je zakrivljenom sabljom, a knez skupi posljednju snagu, te gnjevno pomisli u sebi: 'Čekaj malo, da sada ja tebi pokažem što sam naučio prateći kralja i sijekući tvoje na rijeci Šaju!' Munjevito knez uputi nekoliko udaraca prema glavi Mongola, a onda još brže prebaci svoj teški dvosjekli mač iskovan u Augsburgu iz desnice u ljevicu. Bio je to stari trik vrsnih mačevalaca, pa Mongol naleti otkrivši se. Knez mu snažno sjuri mač među rebra. Mongol začuđeno razjapi usta, iskesi žute rijetke zube, te ispusti sablju i štit, zatetura se. Knez potegne, ali mač ostane zaglavljen između rebara Mongola.

Mongolski ratnik koji je pratio poglavicu ljutito nasrne na kneza, ali u zao čas. Ispred njega ispriječi se Vid i dohvati ga sjekirom. Sada Vid dohvati svojim divovskim rukama knežev mač i snažno ga potegne. Crna ljepljiva krv šiknu iz rane, a Vid se na trenutak zbuni: 'Gle vraga, čak im je i krv crnja od naše. Mora da je to od sveg zla što počiniše.' Bitka je potrajala još koji trenutak, a onda se na samom rubu šume pojave žene, starci i dječaci, te i oni navale na zbunjene Mongole koji izgleda ovo nisu očekivali. Mnoštvo kosa, vila, srpova, te raznih kolaca i batina udari po Mongolima. Nakon nekoliko trenutaka u šumama, guštarama, jarugama i dolovima napokon utihne jeka bitke. Vid izvijesti kneza: 'Gotovo je kneže ni jedan nam nije umaknuo. Naših trideset i dva je palo, a svi smo dopali rana, no, bit će plijena. Momci već love konje i skidaju kožuhe s ovih đavola. Samo, vrag ih odnio, toliko su maleni da će rijetko kome od nas pasati ta njihova obleka, osim možda Luki i ženama, budu li uopće to htjele navući na se.'

Knez je sjedio na panju, brisao je krvavi mač lišćem i grudama snijega, siv u licu, slab. Uz staru ranu, koju je zadobio na rijeci Šaju, a koja se sada otvorila, knez je zadobio i novu. Luki je ranarnik zamotao glavu. Klepnuo ga je Mongol nekakvim čudnim buzdovanom, no, bilo mu je to zadnje. Luka mu je uzvratio i sada je taj buzdovan njegov. Knez se pridigne, a nekakva gvalja gušila ga je u grlu. Tada knez osjeti toplu i meku ruku u svojoj. Bila je to njegova supruga Katarina koja se šutke privije uz njega očiju punih suza. Knez je čvršće stegne i privije uz sebe. Oko kneza počeli su se okupljati njegovi vojnici i preživjeli iz zbjegova, otrcani, pokrpani, zamotani u mongolska krzna, krpe i ostatke vojničkih odora, ta gomila ljudi više je ličila na kakvu razbojničku družinu nego na miroljubive žitelje Poljangrada koji je sada bio razrušen i dogorijevao zapaljen od Mongola.

Iz gomile izdvoji se sijeda starica, mati kneževa, udovica koju je život naviknuo na nesreće. Starica zagrne rubac i odmjeri ljude pognutih pogleda: 'Djeco moja, trećina nas je ostala u životu i tu smo gdje jesmo. Marvu smo spasili, nešto njihovih konja ste polovili i neke naše sačuvali. Živeža smo sklonili dosta da ne pomremo od gladi … glave gore i pogledajte istini u oči, ma kakva god ona bila! Valjda nam je ovako bilo suđeno, ali slušajte me sada! Tu na ovom zgarištu do proljeća treba niknuti Novigrad (još i danas ponosno stoji i živi Novigrad Podravski – po Athumanunhu) i krenuti novi život! Sada se i Vid uključi: 'Pravo govoriš gospodarice! Živjeti se mora i mi ćemo živjeti tu gdje su bili i naši stari. Progrmjelo je ovuda svašta i sam Bog zna što će još, ali netko od nas uvijek će ostati. O tomu jesmo li uradili sve kako treba sudit će oni koji dođu poslije nas.'

Na trenutak Vid ušuti, strese snijeg sa kape i potom se obrati knezu Martinu: 'Kneže, upregnut ćemo i ja ću ljude povesti u sječu. Bar drva ima u ovim našim šumetinama i valja nam kolibe i zaklone za nejač i žene podići, a Luka će poći s dečkima u lov. Pred ovim vragovima i divljač se razbježala, ali mali se sigurno neće vratiti praznih ruku. Kako je gospodarica kazala, na proljeće ćemo uzorati i sjemenje, koje smo sakrili u zemunicama, posaditi. Knez se podiže i klimne glavom: 'Dobro zboriš Vide moj, sve ćemo mi to učiniti, no, sada idemo prvo grobne humke iskopati i dostojno pokopati one koji nisu imali sreću da prežive, a i ove moramo pokopati. Bez obzira na njihovo zvjerstvo koje nam počiniše ne smijemo dozvoliti da ih divlje zvijeri razvlače. Idemo ljudi, uprite svi zajedno!'

Virovitica-Podravina County Pictures, Images and Photos
zastava Virovitičko-Podravske županije

06.11.2009. u 21:19 • 0 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< studeni, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...


freevisitorcounterss Homepage

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja


Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!