Čakovec – kuća Zrinskih bana
… čvrstih je zidina On, ta zalud' ga tukli šezdeset noći i dana, al' njega uporno brani četiristo Hrvata, četiristo ratnika ljutih slavnoga Zrinskoga bana …
Ti prkosan stojiš, krut i ponosit, kao smjela duša davnih ti vladara i prkosiš Zvijezdama nebeskim … ja dođoh u dvorane Tvoje puste i vidjeh nekakvo čudno carstvo starodavnih sjena i slušam kako zuje kulama tvojim neki tajni glasi …
… pitam Te grade stari i mili: Gdje su Tvoji gospodari stari? … Odjednom kameni tvoji više ne zbore, a jeka mi prijeteći odgovori: Gdje?! … Osjetih da tvrdi grad će pasti na me, pa iz grada pobjegoh k'o iz grobne jame te goruće čelo na gol stisnuh kamen.
Plakah gorko, kad odjednom Grad vikne na me: Ne plači! Po svem svijetu dično ti ime leti, a na spomen imena moga dršće Stambul kleti, jer poznat sam njemu … tu bjehu krotki ljudi, tu bjehu Hrvati!
(Athumanunhova balada o jednome gradu)
Knez svrne pogledom po svojim ljudima, okrene se i pješacima koji su se tiskali po bedemima bastiona tvrdoga grada Čakovca. Kneza u tom trenutku presretne stotinu pogleda u kojima se zrcalila zebnja, a u zraku je sve više rastao grč. Sve kule i palisade načičkane su kopljima, a na bedemima je sve što se toga trenutka moglo prikupiti. Koliko je samo tih mirnih i radišnih međimurskih poljodjelaca ostavilo svoje radove u polju i pohitalo na poziv Zrinskoga bana. Na travnjaku Buzovca turski gusti redovi već su raširili svoja krila uz zaglušujuću buku zurli i talambasa.
Sve kazuje i potpuno je zorno da se spremaju na još jedan juriš, juriš na bedeme grada Čakovca. Doista, sve je bilo crno od gustih redova turskih konjanika, a među braniteljima Čakovca nastane komešanje i stotinu se pogleda zaustavi na hrvatskom banu i knezu Čakovca, Nikoli Zrinskome.
Zrinski pak samo mirno klimne glavom i pogladi svoje lijepe i guste smeđe brkove: 'Ja ću s konjaništvom uz Trnavu, bez brige, neće Turčin dalje! Zastavniče zapovjedite neka se trubi zbor!' Stasiti časnici u crvenim odorama krenu prema svojim banderijima, a nakon toga dva izvrsno opremljena i uvježbana banderija za nekoliko časaka, u kratkom galopu, pod zlatno-plavom banskom zastavom, izlete iz grada i borbeno se rašire ispred nastupajućih turskih redova.
Vidjevši ih, Turci se naglo okrenu i nagrnu preko Trnave, a banski konjanici u najvećem miru i stegi sjašu te otvore žestoku i ubitačnu paljbu iz svojih kubura po nastupajućim turskim redovima. Onda pak za tili čas banski konjanici ponovno uzjašu i poput strijela zabiju se među turske redove sabljama sijekući s jedne i druge strane konjskoga vrata.
Travnjak ostane prekriven mrtvim tijelima turskih konjanika. Banski konjanici se okrenu i opet se zalete među turske redove. Boj se sada već polako otezao, a pred sam smiraj dana, ne popuštajući ni za pedalj, hrvatski banovci još jednom potisnu Turke na uzmak. U taj mah zrno pogodi Zrinskome konja, veliki zelenko bolno zarza, zanese se i prsima tresne na razrovanu zemlju. Zrinski se vješto dočeka na lijevo rame, hitro se prevrne ne ispuštajući sablju iz ruke.
Njegovi banovci u trenutku ga okruže i pokušaju ga zaštititi. Pješaci na bedemima grada protrnu. Nastane muk. Zadnje što su vidjeli bilo je to da je Zrinski pao. 'Ovamo bane! Ovamo, jašite!' – odnekuda tu se stvorio mladi husarski zastavnik Jurica Juranić. Jurica spretno skoči sa svoje njemačke kobile i ponudi uzde Zrinskome, te mu pomogne popeti se u sedlo.
Turci sada polude i stanu urlati, jer im je izmaknuo veliki i bogati plijen, te se okome na Juricu. No, Zrinski se okrene i u naletu sabljom posiječe dvojicu Anadolaca koji su bili najbliži Jurici. Iza Zrinskoga stvori se odnekud i satnik Vlatko sa desetak husara koji kopljima rastjeraju Turke na sve strane. Jurica brzo i spretno skoči u sedlo iza husarskog satnika Vlatka, a Zrinski pak krene naprijed.
Zrinskoga u galopu sustignu njegovi crveni banovci i husari plavetni, te se oni poput klina zariju u turske redove i još ih jednom ispremiješaju. Budak beg Sandžački propne konja ne bi li na sebe skrenuo pozornost Zrinskoga, pa mu dovikne na hrvatskom: 'Hej, kako ti je ime junačino?!' Zrinski okupi oko sebe svoje banderije i nasmije se, te dovikne begu Sandžačkome: 'Ime mi je Zrinski, beže! Pozdravi mi Ali pašu, vojvodu svojega, i zaželi mu zdravlje u moje ime, beže!
Nakon ovoga ban Zrinski se izdigne u sedlu i zaokruži mačem tri puta iznad glave. Iznenada se, otraga iz šume vitkih toplola, pojave blistavi ozaljski oklopnici koje je vodio Frankopan. Crveno bijeli grbovi lelujaju im na plaštevima, a zemlja dršće pod željezom i teškim konjima.
Navalom teških ozaljskih oklopnika redovi Turaka pretvore se u neuredne skupine bez ikakvog složaja, a potom se te neuredne skupine pretvore u čopore koji stanu bježati i napuštati bitku na sve strane. Tada pak s boka grunu karlovački arkebuziri koje je doveo Petar Zrinski, brat Nikole Zrinskog. Sve to sada silno pritisne Turke na krilima, a onda iz grada provale i nagrnu međimurske katane.
Mrve teški oklopnici, ljuto sječe lako hrvatsko i ugarsko konjaništvo, tiskaju se naprijed turopoljski haramije i međimurski katane. Pucaju glave, njište konji, ječi i odzvanja međimurska ravnica. Ban Zrinski leti poput sokola s krila na krilo svojih banovaca, viče i sokoli, podjaruje i zapovijeda. Mač mu se strelimice spušta lijevo i desno od konjskoga vrata, a njegov veliki crni ždrijebac, sav u pjeni, udara i grize koga stigne.
Kupa se Zrinski u goloj vodi ispod kalpaka, oklop ga steže, ali je i dalje tamo gdje je najpotrebitiji. Vide ga crveni banovci i husari plavetni i udaraju još žešće, a spahije i janjičari ga se boje i izbjegavaju susret i ogled s njim. Onda pak se među banderijama zaori gromoglasno: 'Pobjeda!' 'Pobjeda!' – prihvate gromoglasno i ostali branitelji grada Čakovca.
Post je objavljen 18.11.2009. u 19:55 sati.