Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

petak, 06.11.2009.

Hrvati - ratnici i vojnici

Od sudara ječi podravska ravnica

U to tmasto siječanjsko maglovto olovnosivo jutro te davne Godine Gospodnje 1242. podravsku ravnicu pritisnula je silno mongolska bujica poglavice Kadana. Negdje kod Poljangrada (današnji Novigrad Podravski) napregnutih lica, pod kacigama i kalpacima, s promrzlim rukama na kopljištima i balčacima mačeva, skupilo se sve što se skupiti moglo: pješaštvo župe komarničke, oklopnici pristigli iz koprivničke utvrde, slobodnjaci, kmetovi pljodjelci, predijalci (seljaci slobodnjaci s crkvenih imanja) ...

... U visokim i reskim tonovima zatrube trube. Šuma kopalja se povi uz istodobno uzvikivanje i hrabrenje od vrste do vrste. Konji kao da ni ne dodiruju smrznutu zemlju, blješte mačevi kneževih malobrojnih konjanika čiji se gusti redovi još više rašire poput lepeze. Sudar je bio strašan, više nego strašan. Od strahovitog sudara zadrhta smrznuta zemlja, a glave stanu pucati, lome se čela, kosti, prsa, koljena. Redovi se ispremiješaju i sve se pretvori u krvavu kašu. Ljudi se stanu obarati, konji stanu gaziti, drobiti i gristi.

Razvije se bespoštedna bitka u kojoj svi sijeku i udaraju. Knezu Martinu ruke su trnule od mača i udaraca, štit mu težak kao da je od samoga olova, a mala kneževa vojska sve je rjeđa. Bitka je ušla već u drugi sat, a Podravci se hrabro brane, odolijevaju, padaju, ali se ne daju. Mongoli pak navaljuju odasvud kao mravi i sve ih je više. Knez Martin dobaci uzde konjušaru Godeku, sjaše i zapovjedi uzmak. Zatim knez stane dozivati Vida. Vid pak se poput pravoga diva probijao između Mongola koji su prema njemu izgledali kao patuljci. 'Evo me kneže, hitam, samo me ne puštaju!' derao se Vid i istodobno tresnuo glavama dvojice Mongola. U stopu ga prati mladac Luka koji u metežu podmeće kopljišta Mongolima, sapleće ih, obara na zemlju i probada ih kopljem. 'Tako valja Luka, tako. Samo ih ti nabodi kao na ražanj!' – hrabrio ga je Vid, a Luka sav zajapuren odbaci koplje i dohvati nekakvu bradvu, pa sada udara Mongole po koljenima, po leđima, po gležnjevima.

U tom trenutku na kneza Martina navali nekakav mongolski poglavica, te ga dohvati mačem po vratu. Knez ostane bez kacige, krv ga obli, ali ostane na nogama. Mongolski poglavica velikom vještinom vitlao je zakrivljenom sabljom, a knez skupi posljednju snagu, te gnjevno pomisli u sebi: 'Čekaj malo, da sada ja tebi pokažem što sam naučio prateći kralja i sijekući tvoje na rijeci Šaju!' Munjevito knez uputi nekoliko udaraca prema glavi Mongola, a onda još brže prebaci svoj teški dvosjekli mač iskovan u Augsburgu iz desnice u ljevicu. Bio je to stari trik vrsnih mačevalaca, pa Mongol naleti otkrivši se. Knez mu snažno sjuri mač među rebra. Mongol začuđeno razjapi usta, iskesi žute rijetke zube, te ispusti sablju i štit, zatetura se. Knez potegne, ali mač ostane zaglavljen između rebara Mongola.

Mongolski ratnik koji je pratio poglavicu ljutito nasrne na kneza, ali u zao čas. Ispred njega ispriječi se Vid i dohvati ga sjekirom. Sada Vid dohvati svojim divovskim rukama knežev mač i snažno ga potegne. Crna ljepljiva krv šiknu iz rane, a Vid se na trenutak zbuni: 'Gle vraga, čak im je i krv crnja od naše. Mora da je to od sveg zla što počiniše.' Bitka je potrajala još koji trenutak, a onda se na samom rubu šume pojave žene, starci i dječaci, te i oni navale na zbunjene Mongole koji izgleda ovo nisu očekivali. Mnoštvo kosa, vila, srpova, te raznih kolaca i batina udari po Mongolima. Nakon nekoliko trenutaka u šumama, guštarama, jarugama i dolovima napokon utihne jeka bitke. Vid izvijesti kneza: 'Gotovo je kneže ni jedan nam nije umaknuo. Naših trideset i dva je palo, a svi smo dopali rana, no, bit će plijena. Momci već love konje i skidaju kožuhe s ovih đavola. Samo, vrag ih odnio, toliko su maleni da će rijetko kome od nas pasati ta njihova obleka, osim možda Luki i ženama, budu li uopće to htjele navući na se.'

Knez je sjedio na panju, brisao je krvavi mač lišćem i grudama snijega, siv u licu, slab. Uz staru ranu, koju je zadobio na rijeci Šaju, a koja se sada otvorila, knez je zadobio i novu. Luki je ranarnik zamotao glavu. Klepnuo ga je Mongol nekakvim čudnim buzdovanom, no, bilo mu je to zadnje. Luka mu je uzvratio i sada je taj buzdovan njegov. Knez se pridigne, a nekakva gvalja gušila ga je u grlu. Tada knez osjeti toplu i meku ruku u svojoj. Bila je to njegova supruga Katarina koja se šutke privije uz njega očiju punih suza. Knez je čvršće stegne i privije uz sebe. Oko kneza počeli su se okupljati njegovi vojnici i preživjeli iz zbjegova, otrcani, pokrpani, zamotani u mongolska krzna, krpe i ostatke vojničkih odora, ta gomila ljudi više je ličila na kakvu razbojničku družinu nego na miroljubive žitelje Poljangrada koji je sada bio razrušen i dogorijevao zapaljen od Mongola.

Iz gomile izdvoji se sijeda starica, mati kneževa, udovica koju je život naviknuo na nesreće. Starica zagrne rubac i odmjeri ljude pognutih pogleda: 'Djeco moja, trećina nas je ostala u životu i tu smo gdje jesmo. Marvu smo spasili, nešto njihovih konja ste polovili i neke naše sačuvali. Živeža smo sklonili dosta da ne pomremo od gladi … glave gore i pogledajte istini u oči, ma kakva god ona bila! Valjda nam je ovako bilo suđeno, ali slušajte me sada! Tu na ovom zgarištu do proljeća treba niknuti Novigrad (još i danas ponosno stoji i živi Novigrad Podravski – po Athumanunhu) i krenuti novi život! Sada se i Vid uključi: 'Pravo govoriš gospodarice! Živjeti se mora i mi ćemo živjeti tu gdje su bili i naši stari. Progrmjelo je ovuda svašta i sam Bog zna što će još, ali netko od nas uvijek će ostati. O tomu jesmo li uradili sve kako treba sudit će oni koji dođu poslije nas.'

Na trenutak Vid ušuti, strese snijeg sa kape i potom se obrati knezu Martinu: 'Kneže, upregnut ćemo i ja ću ljude povesti u sječu. Bar drva ima u ovim našim šumetinama i valja nam kolibe i zaklone za nejač i žene podići, a Luka će poći s dečkima u lov. Pred ovim vragovima i divljač se razbježala, ali mali se sigurno neće vratiti praznih ruku. Kako je gospodarica kazala, na proljeće ćemo uzorati i sjemenje, koje smo sakrili u zemunicama, posaditi. Knez se podiže i klimne glavom: 'Dobro zboriš Vide moj, sve ćemo mi to učiniti, no, sada idemo prvo grobne humke iskopati i dostojno pokopati one koji nisu imali sreću da prežive, a i ove moramo pokopati. Bez obzira na njihovo zvjerstvo koje nam počiniše ne smijemo dozvoliti da ih divlje zvijeri razvlače. Idemo ljudi, uprite svi zajedno!'


zastava Virovitičko-Podravske županije

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja

Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!