Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

subota, 31.10.2009.

Hrvati - ratnici i vojnici

Sumrak kraljevstva – posljednji hrvatski kralj

… tko to vlači noge gorskim mrakom? Pod zlatnom kacigom mrki div, za hrast se hvata slabom šakom, u licu je mrtav, ali okom je živ …

Crne krošnje tužno zašušte, tmasti se oblaci nadvili nebom, Zvijezde trnu sve više, a u dalekoj pomrčini nad zamrlim bojištem crne se prilike pognuto kreću oprezno. Kao lasice provlače se oprezno, pužu, gmižu, nestaju, pa se opet pojavljuju. Njuškaju, ruju, kopaju po hrpama mrtvih vojničkih tjelesa. Pipaju, driješe, režu prevrću, traže …

Pljačkaši mrtvih vojnika su to, lešinari koji se uvijek vuku za svakom vojskom, strvinari koje bije zadah raspadanja … Zabasaju tri takve sjenke kroz šikaru i paprat sve do skrovitog ulaza u duboku jarugu. U toj jaruzi oštro kamenje, korijenje, kvrge, trnje, guštik. Crna i divlja gudura propinje se prema nebu po kojem se valjaju tmasti oblaci. Oluja samo što nije započela.

Pljačkaši oprezno gmižu dalje, oprez, prvo mrtvo tijelo, pa još jedno, a onda sve ih je više … tukla se tu teška bitka, jer sve je prepuno mrtvih vojnika. Vješti prsti pljačkaša raskopčavaju im kovane pojaseve, skidaju im prstenje s ruku, miču im čelenke i oklope grudne, prevrću ih i traže zlato. Tada pak pod golemim hrastom ugledaju tijelo u polusjedećem položaju. Treperava svijetlost nadolazeće vremenske nepogode na trenutak osvijetli i otkri bogate i ukrašene ploče oklopa, bogato urešen pojas, rasječenu pozlaćenu kacigu, pozorno izrađen i bogato ukrašen veliki i teški mač pod laktom. Beživotna desnica u bojnoj žičanoj rukavici počiva na zastavi izvezenoj zlatnim nitima konca … tri ljudske hijene skokom krenuše, jer to je glavni zgoditak.

U tili čas nešto veliko pokrene se u sjeni debla. Crne sjene pljačkaša protrnu, a onda tužno rzanje, veliki bijelac slomljenih prednjih nogu, krvavih prsiju, s bogatim sedlom i pokrovom. Veliki bijelac teško se prevali na bok, grčevito istegne vrat prema pljačkašima, a na njuški mu se pojavi krvava pjena. Pljačkaši odahnu, to je samo konj, sada će dalje … no, u zao čas! Odjednom dvojicu pljačkaša ščepaju snažne koščate i mišićave ručerde u strašan zagrljaj. Pljačkaši se migolje, krkljaju, cimaju, grebu … jedan nekako uspijeva izvući nož. Sječivo bljesne, ali oštrica sklizne po čeliku. 'Oklop, prijane moj, oklop!' u samrtnom hropcu prozbori smrtno ranjeni vitez orijaš. Glas mu dolazi kao iz bačve, a u njemu ima nešto strašno i prijeteće …

'Strvoderi, kralja mi nećete ni dotaći!' Željezne šake orijaša stegnu još jače, poput snažnih kliješta. Kosti pljačkaša stanu krcati i pucati: 'Dah vam smrdi na strah i smrt … mislio sam da ću na drugi svijet u ljepšem društvu … nema veze, naživio se Antun života, a sada mi je kucnuo zadnji trenutak, izgleda, ali vi ćete prije mene … nakoti mraka idete u pakao!'

U predsmrtnom grču umirući kraljev župan i vitez Antun Strezinja još snažnije stegne pljačkaše koji se trzaju, kopaju petama, a zatim im tijela odjednom omlitave. Strahotni grohotni smijeh umirućeg viteza protrese guduru tamnu. Strava obuzme trećeg pljačkaša i natjera ga na divlji skok u mrak. Njegov jezivi krik iz provalije zagluši iznenadni udar groma. Grunu prve teške i guste kapi kiše, te stanu ispirati skorenu krv s voštanog čela mrtvoga kralja pod hrastom. Kliznu te kapi poput suza iz njegovih otvorenih, ukočenih očiju, preko snažnog vrata i trupa u oklopu, pa se sliju mačem na zastavu razderanu i slomljenog koplja.

Zasljepljujuća munja tog trenutka ošine plavkastom strijelom stoljetni hrast i raspolovi ga. Zatutnji potmulo grom kao da se nebo ruši, zadrhta zemlja i zaječa iz nutrine, a orijaško deblo u blještavom plamenu surva se u jarugu povlačeći i pokopavajući zauvijek posljednjeg hrvatskog kralja i njegovu malobrojnu mrtvu vojničku pratnju …

Bio je to sumrak kraljevstva nekada moćnog i slavnog, kraljevstva hrvatskog, a crna i zloslutna kletva izrečena poradi izdaje 'Dabogda tisuću godina ne imali kralja narodne krvi' napokon se i obistinila. – Hrvatska je izgubila svoju samostalnost, a vrtlog mongolske bujice opasno se približavao od Žutog mora prema plavom Jadranu.

petak, 30.10.2009.

Hrvati - ratnici i vojnici

Prvi hrvatski kralj – Rex Croatorum

Blago jutro, divan grad, pod divnom gorom zelenom, a opasuje ga srebrena rijeka brza. Na polju ispred grada veliko mnoštvo naroda, vesele pjesme brijeg odbija, lijepo plešu i pjevaju mlade djevojke, djeca trče razdragano na sve strane, a stari samo klimaju glavom. Stotine zastava, tisuće vojnika, svi u oklopima svijetlim, u željezu, pod krznom, kalpacima i perjanicama – banovi, župani, vojvode, čelnici. Bijeli, crveni i plavi znakovi na štitovima i zastavama nedvojbeno govore da su to Hrvati, ali što rade i zašto su pristigli u tako velikom broju?

Da, da - sada raspoznajem, vidim zlatnu krunu, sjaj i svjetlo iz te krune sipa se nad tim gradom, a to svjetlo širi se sve više i više, širi se sve dalje i dalje, gotovo po cijelom prostranstvu tog drevnog i starog kraljevstva Hrvatskog. Dok širi se to svijetlo nosi na svojim tracima ljubav i vjernost bratskoj slozi, čuva i budi želju za slobodom, za pravednošću, za znanjem i za napretkom, pa tjera u crne ponore guste magluštine i duboke tmine, što se valjaju nad tim kraljevstvom starim i drevnom!

Tisuću godina odmiče što je prvi put kraljevska kruna ovjenčala junačko čelo mladoga kralja! Tisuću godina odmiče u tren, a ja vidim kako zlo i sam pakao navaljuje na kraljevinu i otima joj najvjerniju djecu, vidim bjesne i mrke ratnike kako navaljuju na hrvatske ratnike u blistavim oklopima…

… vidim i gledam te hrvatske ratnike i vojnike kako pješače, kako jašu na divljim konjima i voze se na tenkovima, vidim ih u odorama husarskim i odorama boje lišća jesenjeg, odorama maskirnim, vidim ih kako prolaze kroz bljeskove i oluje dok korak im do mora odjekuje, a zastave stare, zastave banske, zastave Hrvatske, opet se na vjetru vijore…

I opet vidim junačko čelo mladog Hrvata! I opet vidim da je zamahnuo zrakom na sve četiri strane svojim mačem i opet ponovio zakletvu da će čuvati i braniti domovinu!

I opet tisuću godina prolazi nad kraljevstvom drevnim i starim, nad kraljevstvom Hrvatskim …

Na rijeci Dravi

Mogao je biti negdje kraj lipnja 919. godine, a iznad šume srebrenih vrba i topola polako se stišavala jeka tek završene bitke. Pripeka je nezadrživa. Zastave poražene vojske tromo vise, dok se posljednji ostaci razbijenih odreda mađarskog konjaništva polako povlače preko široke rijeke, a s druge strane na obalu zelene rijeke izbijaju odredi pobjedničke vojske. Usijani oklopi mutno im svjetlucaju, a znakovi na štitovima i zastavama nedvojbeno govore da su na rijeku pristigli Hrvati.

Milujući konja tankom žičanom bojnom rukavicom konjanik umorno sjaše i zakorači po plićaku rijeke. Bio je to knez Tomislav, knez Hrvata koji su upravo pristigli na rijeku. Na drugoj se obali okupi nekoliko znatiželjnih mađarskih konjanika. Istog se trenutka u vodi nađe dvadesetak hrvatskih konjanika štiteći svojim tijelima i štitovima kneza Tomislava.

Knez samo mirno odmahne rukom. Konjanici se malo razmaknu, ali i dalje u spremnosti da se zalete i napadnu drugu obalu.
'Idite, idite i vratite se svojim kućama! Vašoj je pljački došao kraj, a to vam govori knez Hrvata! Idite i ne vračajte se više ovamo! Ako vam se jednom opet prohtje 'amo natrag u Hrvatsku, zapamtite! Tu ćete nas naći, čekamo vas na Dravi!'

Sada novi veliki šareni val hrvatskih konjanika grune na obalu i svojim oružjem uz glasne povike zaprijeti drugoj obali.
'Pobjeda! Živio knez! Živio knez Tomislav!' – orilo se rijekom Dravom.

Ovo dodatno obeshrabri Mađare i Pećeneze i oni nastave napuštati rijeku u dugim kolonama.

Simeon Bugarski pođe na Hrvate … i bi on pobijeđen od Hrvata

Bilo je to studene snježne noći godine 925. negdje tamo u mračnim gudurama današnje jugozapadne Bosne. Uz vatru, u oklopima pod krznom, kalpacima i crveno bijelim perjanicama okupljeni banovi, župani i drugi čelnici napeto i pozorno promatraju i slušaju svoga kneza koji je u tamnom oklopu prošaranom zlatom.

Knez pak ozbiljan, zamišljen mačem šara po pepelu: 'Srbiju su pregazili Bugari … Oni znaju da smo mi raširenih ruku pomogli knezu Zahariji i time na sebe navukli bijes Bugara. Pokazali smo im da ih se ne bojimo i zato je Simeon car Bugara i samodržac Grka sada s velikom silom krenuo na nas. Preko nas on želi na Jadran. Naša je vojska zaposjela sve prolaze prema moru našem plavome, a naša mornarica čeka pripravna.'

Sada velemože u glas zagrajaše i nastane takva silna galama da se pobočnici uz konje i straže u strahu pogledaše nije li možda do svađe došlo? No, tada se jasno začuje: 'Neka onda samo dođe! Neka dođe taj Simeon i dovede što jaču silu, pa da se ogledamo onda!'

Velemože su odmah željeli da se krene prema rijeci Drini, da se pregazi rijeka i tamo napadnu Bugari. No, knez Tomislav ih još jednom primiri: 'Znam da nam je rat svima mrzak, ali sada nemamo više kuda. Iza nas su naši domovi i plodna polja, naše šume, more i sav naš narod, a pred nama je snažan protivnik. Mi imamo samo jedan izlaz, čekat ćemo ovdje i boriti se hrabro i časno!'

Te godine Gospodnje združena hrvatska vojska, snažna kao nikada prije, kako na kopnu, tako i na moru, dočeka silnu bugarsku vojsku i potuče je do nogu, te time zauvijek rasprši san o bugarskom prodoru na Jadran.

Ljetopisac imena Nestor je zapisao, a kroničari su još dugo ovako prenosili: 'Simeon Bugarski pođe velikom silom na Hrvate i bi on pobijeđen od Hrvata…'


prvi hrvatski kralj

nedjelja, 25.10.2009.

Hrvati - ratnici i vojnici

Plima velike seobe naroda i početak pomorske slave

U potrazi za 'vedrijim nebom i toplijim Suncem' Hrvati u svom prividnom idilično-romantičnom 'valjanju' prema jugu stižu na obale toploga plavog mora koje ih je očaralo, začaralo, te oni zauvijek ostaju na tim predivnim obalama postupno se stapajući sa zatečenim ostacima ilirsko-romanskog stanovništva.

U tom stapanju Hrvati su sretno i spretno spojili svoje najbolje osobine naroda vičnog bojevanju, naroda sviklog životu uz rijeke i jezera u svojoj pradomovini, te im u tomu tada nije bilo premca. Hrvati nisu uništili kulturu starosjedilaca vičnih brodara, brodograditelja i pomoraca, nego su se stopili s njima i iz te kombinacije za nepunih tridesetak godina od pada grade Salone, Hrvati postaju pomorski narod.

Dakako, očarani ljepotom plavoga mora, Hrvati su ga prozvali 'svojim morem' i bili uvjereni da njime mogu ploviti svi koji bi zatražili privolu Hrvata. No, u pješčanim slivovima velike rijeke što ulijeva se u to predivno plavo more u svoj svojoj samodopadljivosti širio se tadašnji 'oružnik Bizantskog Carstva', te u svojoj oholosti Hrvate doživio kao takmace.

Zapodjenuti su i prvi sukobi, a oni su ubrzo prerasli i u otvoreno neprijateljstvo, da bi napokon bio 834. godine sklopljen mir, no, bio je to mir koji nije značio ništa, pa se sukobi nastavljaju. Dok se tako Hrvati tuku u proljeće 870. godine pod Barijem s Arapima odrađujući svoje obveze prema italskom kralju Ludoviku II., bizantski car Bazilije I. pušta svoje 'oružnike' (Mlečane) da poharaju hrvatski dio Jadrana kao kaznu za zarobljavanje papinskih prelata od strane neretljanskih gusara.

Hrvatski knez Domagoj bio je vrstan vojskovođa i pomorac, pa je ovako odgovorio kralju Ludoviku: 'Dok se mi davimo s Arapima pod Barijem Bizantinac kolje moje kod kuće. Nisam baš uvjeren da Bazilije nije namjerno ostavio one prelate same bez pratnje ratnih brodova, te da nije i sam naručio one naše gusare, a kad se Neretljanima ponudi 'zalogaj' oni ga ne puštaju ...'

Knez Domagoj znao je da ne može ostaviti kralja samoga pod Barijem, ali zato je pozvao svog najodanijeg vojvodu Vulca i ovako mu je zapovjedio: 'Uzmi deset najbržih brodova i na njih ukrcaj naše najbolje mornare i ratnike i kreni još ove noći put naše obale. Od sutra ni jedna lađa pod bizantskim stijegom ne smije više sigurno ploviti našim morem, a budući da su i Mlečani do grla upleteni u ovu zločinačku odmazdu lovite i sve brodove koji plove pod zastavom svetoga Marka! To čete činiti sve dok ne ugledate i mene s ostalim brodovima, a tada znajte da Arapa više nema pod Barijem, a moja će osveta tada biti strašna!

Modri plaštevi Hrvata utonuše u topli mrak hrvatskog tabora pod Barijem, a nedugo potom stotinu zublji zapali crnu vodu luke … razvi se žagor, štropot, škripa i zapovijedi, a hrvatski brodovi, njih desetak, okrenu svoje krme Bariju i usmjere svoje pramce prema hrvatskoj obali Jadrana. Zarivajući moćna vesla u valove i tjerane vrućim južnim vjetrom, jedan za drugim hrvatski brodovi zaranjali su u tminu noći kao crni i zloguki vjesnici bure koja će se uskoro podići na toplim vodama najljepšeg plavog mora.

Ubrzo Mlečani su drhtali i na sam spomen imena kneza Domagoja, te mu nadjenuše titulu 'Sclavorum pessimae gentis et Dalmatianorum', a taj nepokoreni hrvatski knez, što Mlečani ga nazvaše 'najgorim hrvatskim knezom', izazovno je vijao stijeg na mnogim utvrdama i jarbolima od Istre do Otranta.


hrvatska obala

subota, 24.10.2009.

Hrvati - ratnici i vojnici

Sedam plemena jednog naroda – Hrvati dolaze

… Dolaze Hrvati na konjima divljim i brijezi srca sravnjuju se hitro, dolaze Hrvati na vrancima zapjenjenim, dolaze Hrvati iz dalekih stepa, pozad gorja golih ... i prilaze Hrvati morju svojih snova …

Bilo je to negdje oko 620. godine, daleko gore na sjeveru, tamo negdje oko rijeke Visle, a iza gorja Karpata gdje živjelo je sedam plemena jednog naroda. Nalazili su ljetopisci i kroničari tih sedam plemena, kako na bregovima Vltave, tako i na bregovima Visle, kako pod Bojenhajmskim gorjem, tako i oko šumovitih gora Visoke Tatre i Karpata.
Saznali su ljetopisci i kroničari da su ta plemena u međusobnim krvnim vezama i da se nazivaju zajedničkim imenom Hrvati. Doista, bili su to Hrvati iz podvislanskih karpatskih strana, izvanredni i izvrsni ratnici i bojovnici, koji su nekoć davno prije stajali u najužim vezama s Gotima i od njih naučili ratovanje i vojničku službu.

Jedan je ljetopisac ovako zapisao u svoje kronike: 'Tamo u tim krajevima od rijeke Visle, pa sve do visova Tatre i šumovitih karpatskih gora prebiva tih sedam plemena. Veliki su junaci među njima, a osobito sedmero braće, koji svaki vlada jednim od tih plemenima. Znam ih dobro cijeniti! Meni su mnogo pomogli, da sam ovdje skršio avarsku silu. Izvrsni su ratnici, a naučili su to još od svojih negdašnjih prijatelja i saveznika Gota.
Za Gote pak znadeš kakvi su junaci i ratnici i kako su čitava carstva i kraljevstva posvojili, da na njima osnuju svoja kraljevstva. Tih sedam bjelohrvatskih plemena upravo su kao Goti, pa ih mnogi susjedni narodi pogrešno i nazivaju Gotima.'

U Bijelom Gradu stoluje knez Klukas, najstariji od sedmero braće, čija se vladavina prostiraše onamo od karpatskih visina do daleko u ravnine i dolove kraj rijeke Odre, pa onda još više diljem nizina, sve kuda teče široka i valovita Visla. Njegove granice čuvaju ratnici njegove braće Lubela, Kosenca, Muhla i najmlađeg, najljepšeg i najopasnijeg među njima koji nosi ime Hrvat.
Petero braće posebno su ponosna na svoje predivne sestre imena Tuga i Buga. Bajne su to gospe kneginje koje vode po jedno pleme od tog stasitog naroda, pleme Tugomirića i pleme Bužana.

Jednom godišnje braća i sestre sastali bi se na proslavi boga Peruna gdje bi upriličili zahvalnost i slavlje povodom sjajne pobjede nad Pečenezima, a što ju je prije kratkog vremena izvojevao njihov rođak Ostrojilo Višević, knez iz gornjih povislanskih krajeva. Uz ovo se slavlje imalo još održati i veliko podušje na čast i spomen palih u boju junaka.
Kneževa se braća nisu ni po čemu razlikovala u svojoj vanjštini od drugih ljudi, što su ih okruživali. Svi su bili zaogrnuti sličnim, bijelim surinama, pod kojima su se prokazivali kožnati vojnički oklopi, usko prilegnuti uz tijelo. Oružje je u sviju bilo jednako i isto. Samo u visokim, četverokutno složenim šubarama bila je razlika. U kneževske braće bijahu šubare od kunovine i obrubljene zlatnim obručima, a u drugih muževa bijahu iz ovčjeg, lisičjeg ili vučjeg krzna.
No i u knezova i u ostalih bijahu u šubare utaknuta jednaka orlova ili sokolova pera. Po dobi knezovi nisu više bili u prvoj mladosti, pa je i najmlađi brat Hrvat sigurno imao već preko trideset godina. Kneginje su pak bile mnogo mlađe, no već su sjajile potpuno razvijenom ženskom krasotom, u njezinom najjačem rascvatu. Kneginje su također imale na sebi, oko divnih grudi i tanka strojna struka, uske, kožnate oklope, koji su bili iskićeni zlatom, srebrom i divnim vezivom, te su više izgledali kao zobunci. Uz bok su im visjeli, na bogato izvezenim širokim pojasevima kratki, široki mačevi, a na plavokosim su glavama nosile također zlatom obrubljene male šubarice od kunovine, oko kojih su bile uokrug opletene debele pletenice plave, bujne nešto kovrčaste kose. Krasni, svježi i rumeni obrazi svijetlili su im dobrotom, milinom, ali i dostojanstvom kneževske samosvijesti.

Slavlje je već započelo kad se izvana začula nekakva velika galama, povici i odjekivanje nekih mnogobrojnih glasova. U dvoranu uđe kneževski dvorski župan, koji javi da je došla odnekud iz daleka mnogobrojna družba ljudi, koji žele da dođu pred knezove Hrvatske i izreknu i podnesu neku zamolbu.
'A tko su ti ljudi i što hoće?' – upita knez Klukas. 'Govor im je slavenski, nešto različit od našega, ali se opet razumije sasvim lako, jer govore slično kao i naši susjedi Slaveni na istočnim stranama, a i nošnja im je ista kao i našim ljudima oko Dnjepra i Buga i onih tamo istočnih krajeva.
Ali oni vele da su od juga, kažu da su iz krajeva što su među dvjema velikim rijekama … čekaj, čekaj, kako ono rekoše? Mislim Sava i Drava' – reče župan. 'Dobro je. Pusti ih onda u kuću i dovedi ih ovamo!' – reče knez Klukas. Starac, koji je predvodio ljude, poče sada pričati sve avarske strahote i grozne muke što ih svijet pati od Avara. Kad su došljaci počeli pripovijedati kako Avari u svome bjesnilu trgaju djecu s majčinih grudi i bacaju ih psima, da ih razderu, kneginje Tuga i Buga jednako su morale krasne obraze brisati od gustih suza, što su im se sklizale niz poblijedjela lica iz prekrasnih, plavosivih velikih očiju.
Knez pak Hrvat upravo je uzrujano i ljutito mahao mačem kao i drugi ratnici Hrvati. Sada su se još više probudili u njima bojni i ratni nagoni, koji su se u tim dušama uzgojili diljem prošlih, tolikih godina Samova ratovanja. Do nedoglednih se visina uzdigla u tim srcima ona vjekovna mržnja protiv skitskoga protivnika i zulumćara.

'U rat, u rat ljudi!' – klicaše knez Hrvat, tako da svi sakupljeni Hrvati zanosno prihvate usklik mladoga kneza ponavljajući: 'U rat-u rat kneže! Ta moramo ih uništiti! Nije bilo dosta što smo ih odavde otjerali. Muče oni naš svijet, ta naši su to ljudi, ista im je riječ kao i naša, Slaveni su!'
Nastalo je svestrano i silno gibanje po svim zakarpatskim i povislanskim stranama i krajevima. Knezovi su razaslali među svih sedam plemena glasnike i starješine, da zovu ljude na oružje i na seobu. Dali su se dapače i sami na putovanje i pozivali narod pod svoje bojne znakove. Pa i kneginje Tuga i Buga nisu zaostajale za svojom braćom, te su plemena Tugomirića i Bužana bila jedna od prvih, koja su se odazvala kneževskom pozivu.
Krešimir pan Višević odmah je pohrlio u svoje krajeve, gdje mu se dom dizao upravo nad šumnim valovima široke Visle. Tu je skupio i digao gotovo sav svoj za oružje sposobni svijet i došao s mnogobrojnom četom i velikom množinom iseljenika do kneza Kosenca. Za nekoliko je tjedana bilo svih sedam plemena na okupu, spremno za seobu i boj. Svako je pleme imalo na tisuće i tisuće oboružanih ljudi, pa je vojska s Viševićevim četama dosezala preko stotinu tisuća bojovnika spremnih da se ogledaju s Avarima koji teroriziraše krajeve daleko dolje na jugu.

Krenuše tako Hrvati u veliku seobu, krenuše oni u potragu za nekim mirnijim, plavim nebom i toplijim Suncem. Krenuše tako Hrvati na svojim konjima divljim i bregovi srca sravnjuje se hitro pred njima. Stigoše Hrvati na vrancima zapjenjenim iz dalekih stepa pozadi gorja šumovitih i stigoše Hrvati morju svojih snova, pitomi i plavi …


ratnici Hrvati

petak, 23.10.2009.

Hrvati - ratnici i vojnici

Vedrije nebo i toplije Sunce – tamo gdje naši stari sanjaju

Danas gotovo da nema naroda koji ne vjeruje u nekakvo 'svoje prokletstvo povijesti'. Hrvati nisu nikakva iznimka u tim vjerovanjima, a ako to 'prokletstvo povijesti' doista i postoji, nije li to Hrvatima zapravo ovo trajanje na vjetrovitom raskrižju dviju vjera, dviju civilizacija, dvaju Svjetova koji se stalno dodiruju, ali se nikako ne razumiju? Možda je to tisućljetno trpljenje i stenjanje pod tuđinskom vlašću, a možda su to napadi Avara, Tatara, Huna, Mlečana, Osmanlija, Ugara, a u ovo naše doba i oni najteži i najbolniji napadi, napadi naših susjeda. Možda pak je to beznadno, hrabro i časno krvarenje na 'predziđu kršćanstva', ili pak služenje i umiranje u najboljim pretorijanskim legijama Europe – tuđim prijestoljima, interesima i prijevarama, orlovima, perjanicama i zastavama, a možda pak je to samo tragična zabluda, ili nasljedno opterećenje …

No, bilo kako da bilo, pa i iako je to 'prokletstvo povijesti' prijetilo da Hrvati kao narod budu zbrisani i da im se zametne svaki trag u povijesti, uvijek je bilo i uvijek će biti hrabrih ratnika i vojnika koji su znali, ili će znati, pa makar i uz potoke znoja i krvi, zaustaviti grabežljivce i osvajače ma otkuda oni dolazili, ili bi mogli doći.

Podjednako, u otrcanom kmetskom zobunu, raskošnoj feudalnoj opravi, u viteškom oklopu ili redovničkoj halji, po nikad predvidljivom scenariju te 'vječne učiteljice života', u to blago jutro dok sijeku sablje, bodu bajunete i biju granate, a regimente u hodu uspravno marširaju, stupali su ti naši prethodnici u odorama husarskim, odorama boje lišća jesenjeg, odorama maskirnim i prikrivnim, a teški im koraci do mora odjekivali, samo da bi se zastave banske, u kraljevstvu drevnom, kraljevstvu hrvatskom, opet na vjetru vijorile.

Bilo kako da bilo, ratnici hrvatski ušli su u povijest, pješke, u sedlu, pod jedrom, na tenku, sa sabljom i strojnicom, vodeći beskonačne bitke i bojeve, noseći na plećima i u srcima svu težinu i nesreću, ali i sve žudnje, svojeg naroda hrvatskog. Dakako, bili su to veliki ratnici i junaci, ali bili su samo ljudi koji su tražili vedrije nebo i toplije Sunce i morali su činiti i one male svakodnevne sitnice. Zacijelo su i oni jeli i pili, bolovali i ljubovali, strahovali, ogovarali, zavidjeli, mrzili … bilo je među njima i jakih i slabih, udvorica i tirana, doušnika i dobročinitelja, kukavica i poštenjačina, ispičutura i suknjolovaca, veseljaka i vojničina, grubijana i nježnih duša … ali nikada ti ratnici Hrvatski nisu provalili u tuđu zemlju i nerado su oni prelazili svoje granice, osim onda kada su bili napadnuti, ili su im bili ugroženi prijatelji, a tada? Tada su ti ratnici podizali slavu i čast narodu Hrvatskome …

Poradi toga, ja bih lijepo molio sve one koji drugačije razmišljaju, neka ne čitaju moje opise i nizove tekstova koji slijede o tim ratnicima i vojnicima Hrvatima, jer … Hrvatska je ratnička i vojnička povijest prekrasna, zapravo čudesna, pisana po nikada predvidljivom scenariju vječne 'učiteljice života', koja nas nikada nije štedjela od ratova, bojeva i borbi za goli opstanak. Naši su prethodnici, bilo kako da bilo, ipak ušli u povijest, a hrvatski narod može se samo ponositi svojim ratnicima i vojnicima, jer oni pak se nemaju čega sramiti, uistinu, naša je ratnička i vojnička povijest zaista prekrasna i čudnovata, zapravo ona je bljeskovita i olujna, pa neka onda oni koji drugačije razmišljaju potraže svoje vedrije nebo i toplije Sunce i žive sa svojim uvjerenjima i opredjeljenjima i bit će im to dovoljno da budu ljudski spokojni i sretni, baš kao što sam ja koji sam ponosan na svoje podrijetlo i svoju povijest kada ovo pišem.


hrvatska perjanica

<	listopad, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja

Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!