Marketing
Hrvati - ratnici i vojnici
Prvi hrvatski kralj – Rex Croatorum
Blago jutro, divan grad, pod divnom gorom zelenom, a opasuje ga srebrena rijeka brza. Na polju ispred grada veliko mnoštvo naroda, vesele pjesme brijeg odbija, lijepo plešu i pjevaju mlade djevojke, djeca trče razdragano na sve strane, a stari samo klimaju glavom. Stotine zastava, tisuće vojnika, svi u oklopima svijetlim, u željezu, pod krznom, kalpacima i perjanicama – banovi, župani, vojvode, čelnici. Bijeli, crveni i plavi znakovi na štitovima i zastavama nedvojbeno govore da su to Hrvati, ali što rade i zašto su pristigli u tako velikom broju?
Da, da - sada raspoznajem, vidim zlatnu krunu, sjaj i svjetlo iz te krune sipa se nad tim gradom, a to svjetlo širi se sve više i više, širi se sve dalje i dalje, gotovo po cijelom prostranstvu tog drevnog i starog kraljevstva Hrvatskog. Dok širi se to svijetlo nosi na svojim tracima ljubav i vjernost bratskoj slozi, čuva i budi želju za slobodom, za pravednošću, za znanjem i za napretkom, pa tjera u crne ponore guste magluštine i duboke tmine, što se valjaju nad tim kraljevstvom starim i drevnom!
Tisuću godina odmiče što je prvi put kraljevska kruna ovjenčala junačko čelo mladoga kralja! Tisuću godina odmiče u tren, a ja vidim kako zlo i sam pakao navaljuje na kraljevinu i otima joj najvjerniju djecu, vidim bjesne i mrke ratnike kako navaljuju na hrvatske ratnike u blistavim oklopima…
… vidim i gledam te hrvatske ratnike i vojnike kako pješače, kako jašu na divljim konjima i voze se na tenkovima, vidim ih u odorama husarskim i odorama boje lišća jesenjeg, odorama maskirnim, vidim ih kako prolaze kroz bljeskove i oluje dok korak im do mora odjekuje, a zastave stare, zastave banske, zastave Hrvatske, opet se na vjetru vijore…
I opet vidim junačko čelo mladog Hrvata! I opet vidim da je zamahnuo zrakom na sve četiri strane svojim mačem i opet ponovio zakletvu da će čuvati i braniti domovinu!
I opet tisuću godina prolazi nad kraljevstvom drevnim i starim, nad kraljevstvom Hrvatskim …
Na rijeci Dravi
Mogao je biti negdje kraj lipnja 919. godine, a iznad šume srebrenih vrba i topola polako se stišavala jeka tek završene bitke. Pripeka je nezadrživa. Zastave poražene vojske tromo vise, dok se posljednji ostaci razbijenih odreda mađarskog konjaništva polako povlače preko široke rijeke, a s druge strane na obalu zelene rijeke izbijaju odredi pobjedničke vojske. Usijani oklopi mutno im svjetlucaju, a znakovi na štitovima i zastavama nedvojbeno govore da su na rijeku pristigli Hrvati.
Milujući konja tankom žičanom bojnom rukavicom konjanik umorno sjaše i zakorači po plićaku rijeke. Bio je to knez Tomislav, knez Hrvata koji su upravo pristigli na rijeku. Na drugoj se obali okupi nekoliko znatiželjnih mađarskih konjanika. Istog se trenutka u vodi nađe dvadesetak hrvatskih konjanika štiteći svojim tijelima i štitovima kneza Tomislava.
Knez samo mirno odmahne rukom. Konjanici se malo razmaknu, ali i dalje u spremnosti da se zalete i napadnu drugu obalu.
'Idite, idite i vratite se svojim kućama! Vašoj je pljački došao kraj, a to vam govori knez Hrvata! Idite i ne vračajte se više ovamo! Ako vam se jednom opet prohtje 'amo natrag u Hrvatsku, zapamtite! Tu ćete nas naći, čekamo vas na Dravi!'
Sada novi veliki šareni val hrvatskih konjanika grune na obalu i svojim oružjem uz glasne povike zaprijeti drugoj obali.
'Pobjeda! Živio knez! Živio knez Tomislav!' – orilo se rijekom Dravom.
Ovo dodatno obeshrabri Mađare i Pećeneze i oni nastave napuštati rijeku u dugim kolonama.
Simeon Bugarski pođe na Hrvate … i bi on pobijeđen od Hrvata
Bilo je to studene snježne noći godine 925. negdje tamo u mračnim gudurama današnje jugozapadne Bosne. Uz vatru, u oklopima pod krznom, kalpacima i crveno bijelim perjanicama okupljeni banovi, župani i drugi čelnici napeto i pozorno promatraju i slušaju svoga kneza koji je u tamnom oklopu prošaranom zlatom.
Knez pak ozbiljan, zamišljen mačem šara po pepelu: 'Srbiju su pregazili Bugari … Oni znaju da smo mi raširenih ruku pomogli knezu Zahariji i time na sebe navukli bijes Bugara. Pokazali smo im da ih se ne bojimo i zato je Simeon car Bugara i samodržac Grka sada s velikom silom krenuo na nas. Preko nas on želi na Jadran. Naša je vojska zaposjela sve prolaze prema moru našem plavome, a naša mornarica čeka pripravna.'
Sada velemože u glas zagrajaše i nastane takva silna galama da se pobočnici uz konje i straže u strahu pogledaše nije li možda do svađe došlo? No, tada se jasno začuje: 'Neka onda samo dođe! Neka dođe taj Simeon i dovede što jaču silu, pa da se ogledamo onda!'
Velemože su odmah željeli da se krene prema rijeci Drini, da se pregazi rijeka i tamo napadnu Bugari. No, knez Tomislav ih još jednom primiri: 'Znam da nam je rat svima mrzak, ali sada nemamo više kuda. Iza nas su naši domovi i plodna polja, naše šume, more i sav naš narod, a pred nama je snažan protivnik. Mi imamo samo jedan izlaz, čekat ćemo ovdje i boriti se hrabro i časno!'
Te godine Gospodnje združena hrvatska vojska, snažna kao nikada prije, kako na kopnu, tako i na moru, dočeka silnu bugarsku vojsku i potuče je do nogu, te time zauvijek rasprši san o bugarskom prodoru na Jadran.
Ljetopisac imena Nestor je zapisao, a kroničari su još dugo ovako prenosili: 'Simeon Bugarski pođe velikom silom na Hrvate i bi on pobijeđen od Hrvata…'
prvi hrvatski kralj
Post je objavljen 30.10.2009. u 21:24 sati.