Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

subota, 27.09.2008.

Hrvatska ratnička povijest

Narednik spašava poručnika (isječak bitke kod Lutzena)

U žestokom konjaničkom karijeru, kroz vrtloge dima, eksplozije granata i grmljavinu topova, crveni redovi hrvatskih konjanika jezdili su na svojim konjima kao da su na vježbalištu, a ne u strašnom kovitlacu bitke koja je poprimala sve drastičnije trenutke. U silovitom naletu na švedsko lijevo krilo provodili su Hrvati svoju poznatu 'arkebuzadu', a vodi ih poručnik Andrija Potočki. Satnik Tomo Vinković pao je odmah čim su naletjeli na zelene dragune vojvode Weimarskog. Hrvatski konjanici vješto se izmaknu i propuste svoje teško oklopljene kirasire koji poletješe na Sase dijagonalno. Plotunom iz svojih kubura hrvatski konjanici unesu strašnu pomutnju u gustim redovima saskih draguna. Ispraznivši teške kubure okrenu ih naopako, nagnu konje među rastrojene redove draguna i stanu udarati kuburama kao buzdovanima. U tom pomalo suludom konjaničkom trku poručnik Potočki gotovo se sudari s jednim saskim dragunom koji je na glavi imao veliki crni šešir. Poručnik ga snažno tresne drškom kubure u lice tako da je ovaj poleđuške ljosnuo iz sedla zamlatarivši rukama, na kojima su bile kožne rukavice, kroz zrak. Za husarima poručnika Potočkog jurnuli su i husari satnika Blaškovića pristižući uz paklensku viku i bljesak sabalja kojima su vitlali prijeteće, a iza njih u gustim redovima, pereći svoja duga koplja, u gustim redovima nastupala je Zaradeckijeva kopljanička pukovnija. Poručnik Potočki već je u tom metežu naletio na saskog husara koji ga zamalo pokosi svojom sabljom, ali se poručnik vješto izmakne nalegnuvši na vrat konja i svojom sabljom ubode Sasa više pasa. Poručnik Potočki još je samo mogao vidjeti bol i iznenađenje u očima smrtno ranjenog saskog husara, a tada u strašnom konjaničkom sudaru padne mu mrak na oči. Posljednje što je osjetio bile su nečije snažne ruke koje su ga dograbile za ovratnik tunike i snažno ga povukle … Pola sata kasnije poručnik Potočki dođe svijesti i stane povraćati naslonjen na svog konja. Cijelo tijelo mu se treslo, noge su mu klecale, a pred očima mu se sve vrtjelo. Zamagljeni vid posta mu jasniji i on ugleda nasmiješeno lice svojeg narednika Blaža Ledinskog. Dok je poručniku u glavi još uvijek bubnjalo, a vrat mu se kočio, narednik pokuša užurbano objasniti svom zapovjedniku što mu se dogodilo:
'Gospodine lajtnante, samo polako! Eto, već dolazite sebi! Razbiše nas gospodine lajtnante, ali nema veze, nije nam ni prvi, a bogme ni posljednji put. Glavno je da ste nam vi živi, jer kad sam vas vidio da ste onako tresnuli u paklensku gužvu, pomislio sam da ste gotovi, da ste vrat slomili, da vam je hrbat puknuo. Ono, vi ništa ni slomili niste, samo su vam se možđani strašno protresli …'
Pridržavajući se jednom rukom za stremen, poručnik je drugom brisao usta koja su mu bila prepuna kiselo-gorkog okusa. Pljuvao je i postupno se pribirao. Kroz koprenu vlastite mučnine i slabosti, u zavjesi dima, poručnik je vidio raštrkane plavo-bijele konjanike s blistavim prsnim oklopima i mnoštvo pješaka koji su nastupali u zbijenim i gustim redovima. Opet je narednik požurio objasniti svom poručniku:
'Ono je kraljeva garda! Sam Gustav Adolf poveo ih je preko ceste do onog prokletog kanala u koji smo svi upali. Švedi su ušutkali naše mušketire, zarobili su nam topove, a onda se pojavila ona plava švedska pukovnija 'Smaland' dobro sam im zapamtio zastavu. Kad ste pali na jedvite jade smo ih zadržali da vas ne pregaze, a onda se pojavio sam grof Pappenheim. Stigao je u zadnji čas! Njegovi kirasiri i draguni ’mljeli’ su Gustavovu gardu da je bilo gadno za gledati dok ste vi bili u nesvjesti. No, ni grof Pappenheim nije imao sreće, kugla mu je raznijela nogu, neće preživjeti ... Gledajte gospodine lajtnante kralj opet ludo udara preko ceste!’
Poručnik i narednik vidjeli su kako su ‚plavi Švedi’ redom padali pogođeni puščanim plotunima uletjevši u zamku koju su im postavili carski strijelci koji su ležali, klečali i stajali. Gustavu Adolfu klone prostreljena lijeva ruka, pa on desnom, u kojoj je stiskao mač, pokuša obuzdati konja koji se poplašio. Tada se iz prednjih redova carskih kirasira izdvojio jahač koji poleti za kraljem. Andrija i Blaž prepoznali su ga po odori, zdepastom stasu i šarenoj kobili koju je jahao. Bio je to pukovnik von Falkenberg.
’Neće ga stići!’ Zagalami Blaž, kao da je to i priželjkivao, a Andrija je stiskao prste i podizao se na prste kao da i on želi da kralj umakne pukovniku. Pukovnik Falkenberg spozna da neće uhvatiti kralja prije nego ovaj stigne do svojih draguna, te odapne samokres.
’Predaleko je, ne može ga pogoditi!’ Opet drekne Blaž, no, kralj se zatetura u sedlu i ispusti mač, uzde, zanese se i sruši se s konja na opće zaprepaštenje i užas draguna koji su bjesomućno, ali uzalud jezdili da zaštite svojeg kralja. Poručnik Potočki tiho prozbori: ’E, prokleta sudbina! Samo ludim i pukim slučajem pogodi ga zrno ...’

27.09.2008. u 09:38 • 5 KomentaraPrint#^

četvrtak, 25.09.2008.

Vojni stožeri kroz povijest

Njemački Glavni stožer (Generalštab)

Scharnhorst, Gneisenau, Massenbach i Müffling iskovali su mač koji će predstavljati njemački stožer, a Moltke ga je uporabio kao oružje koje donosi pobjedu. Upravo ova rečenica mnogo toga govori o stožeru, jer stožer je taj nenadoknadivi dio 'ratnoga stroja' svake velike zemlje. Njemačka pak je oduvijek i odavno bila oličenje države koja je u međunarodnim odnosima pokazivala veliku sklonost prema ratu, a istodobno i zaprepašćujuću veliku sposobnost da tu svoju sklonost učini vrlo opasnom, ako ne i pobjedonosnom. Mnoge knjige napisane o tome zorno govore, a i mnoge knjige napisane su upravo o načinu na koji je to Njemačka pokazivala visoku sposobnost za vođenje rata, no, rijetke su knjige napisane o njemačkom stožeru i o organizaciji njemačkog stožera. Gotovo da ne postoje knjige koje bi objasnile tu teutonsku nacionalnu žudnju za borbom i njezin spoj sa obdarenošću koja će stvarati vrlo uspješne metode u vođenju ratova. Od svih velikih europskih sila nijedna od njih nije, kao Njemačka, tako dosljedno isticala nacionalni stav prema unapređenju tih vojnih metoda. Taj intelektualni pristup nije bio, kako su neki stručnjaci tvrdili, 'luđačka košulja' progresivnoj misli, već naprotiv, bio je to čvrsti temelj na kojem su njemački vojni stručnjaci uspjeli usmjeriti njemačku vojnu misao. Kroz cijelu prusku vojnu povijest, a Prusija je uvijek bila onaj elitni dio teutonskog vojnog napretka i ratobornosti, stalno je postojala ogromna misaona djelatnost koju su njemački vojni rukovoditelji pridavali problemu organizacije i ustroja stožera kao primarnom temelju za uspješno djelovanje 'ratnoga stroja'. Istina, u njemačkoj vojnoj misli bilo je i grešaka koje su omogućile drugim državama preuzimanje vodeće uloge u stožernim tehnikama, ali pruski militaristi pobrinuli su se da to ne traje jako dugo kroz povijest. Svaka pobjeda njemačkog oružja bila je rezultat brižljivog planiranja koje je i primarna komponenta svakoga vojnoga stožera i rada istoga, a svaki poraz njemačkog oružja donosio je novi preporod te njemačke vojne moći koji je opet počivao na smišljenim i dobro promišljenim namjerama da se opet prvo usavrši stožer, a tek onda vojska koju će taj stožer voditi. Takav primjer vidljiv je upravo nakon teškog njemačkog poraza kod Jene 1806. godine.

25.09.2008. u 20:16 • 0 KomentaraPrint#^

subota, 20.09.2008.

Čerkezi

Čerkezi – narod Kavkaza

Antički pisci spominju ih pod imenom 'kerketi', okolni narodi nazivaju ih 'čerkezi', a oni sami za sebe kažu da su Adige. U nekom neslužbenom prijevodu to bi moglo značiti 'stanovnici obala', a neki ruski stari zapisi spominju ih i kao 'dzihurš' ili 'kosogi, kasagi'. Podijeljeni su u plemena koja se nazivaju: Abadzehi, Bezlenjevci, Bžeduhi, Hatukajevci, Jagerukajevci, Kabardinci, Mamhegi, Natuhajci, Šapsugi, Termigojevci, Ubihi i Žanejevci, a nastanjuju srednji i sjeverozapadni Kavkaz (Stavropoljski kraj). U 13. stoljeću potpali su pod Gruzine (Gruzijce) i poprimili kršćansku vjeru. Stalno potiskivani i ugnjetavani od Tatara podredili su se ruskom caru Ivanu IV. Groznom 1555. godine. Kada su Rusi napustili Kavkaz Tatari Čerkeze opet obraćaju na islam. Temeljem odredaba Jedrenskog mira 1829. Rusi opetovano zaposjedaju Kavkaz i nailaze na oružani otpor 'Čerkeza' koje vodi Šamil. U tim ratovima koje je povijest ratova i bitaka zapamtila pod nazivom Kavkaski ratovi (1857. do 1864.) oko 400 000 Čerkeza bježi u Tursku, a Turci ih naseljavaju kao graničare na Balkan i u Maloj Aziji. Za Čerkeze poneki ljetopisci navode da su 'kratkoglavi, vitkog stasa i širokih ramena, a po karakternim osobinama su vrlo ratoborni i agresivni, izuzetno ponosni, krajnje osvetoljubivi i vrlo podmukli, jako skloni razbojništvu i prijevarama.' Navodi se i da su kao ratnici izuzetno ratoborni, odlični strijelci, vrsni jahači i kvalitetni pješaci. Vrlo su okrutni tijekom srpsko-turskih ratova, a nakon 1. Balkanskog rata (1912. – 1913.) povlače se s Turskom vojskom u Tursku. Tijekom 2. Svjetskog rata Nijemci ustrojavaju postrojbe sastavljene od ratnih zarobljenika Crvene armije (iako u tim postrojbama ima pripadnika i drugih naroda tadašnjeg SSSR-a), te postrojbe pod zajedničkim nazivom 'Čerkezi' bojno su uporabljene u bitkama s postrojbama NOVJ. Dakle, zaključak, ne može se baš govoriti da su Kozaci, Čerkezi ili neki drugi pripadnici, kao regularne vojne postrojbe svoje države, sudjelovali u borbama s postrojbama NOVJ. Bili su to pripadnici paravojnih postrojbi koje su se borile pod tadašnjim njemačkim zapovjedništvom na prostorima Hrvatske (Podravine i Slavonije) protiv postrojbi NOVJ i CA. Pogrešno je u povijesti izjednačavati pojedince s cijelim narodom, a ako nema države koja stoji iza regularnih vojnih postrojbi onda to i nisu vojnici, oni su paravojnici i kao takvi podliježu sudu.

Athumanunhov posebni privitak (izvadak iz Ratnih pravila i obveza)

Definicija regularnog vojnika je slijedeća: Vojnik je naoružana osoba koja vidno nosi oružje i daje jasne namjere da je spremna na uporabu istog. Odjeven je u odoru na kojoj su vidno istaknuti znakovi pripadnosti državi i postrojbi, te vidljive oznake čina i dužnosti.

Onog trenutka kada takva osoba bude ranjena ili povrijeđena na bojišnici prestaje se smatrati vojnikom i postaje ranjenik (bez obzira pripada li protivniku ili vlastitim snagama), pa se prema takvim osobama mora odnositi u skladu s ratnim pravima i obvezama (mora im se pružiti pomoć i zbrinuti ih).

Vojnici koji odbace oružje i prestanu pružiti oružani otpor, te to jasno daju do znanja ističući važeće znakove predaje, postaju ratni zarobljenici, te se prema njima opet mora odnositi kako to propisuju ratna pravila i obveze.

Osobe koje pak nose oružje, a nisu u odorama na kojima su jasno vidljivi znaci pripadnosti međunarodno priznate države kojoj pripadaju, ili pak su te osobe zatečene u odori vlastitih snaga, a nisu njezini pripadnici, onda su to paravojnici, ili teroristi, a postupak prema takvim osobama opet je lijepo propisan u ratnim pravima i obvezama.

Posebna kategorija su civili i oni moraju biti zaštićeni i pošteđeni u najvećoj mogućoj mjeri, jer civili nemaju oružje i ne sudjeluju u bitkama. Civili zatečeni s oružjem tijekom bitke nisu civili već jedna od prije narečenih kategorija (paravojnici ili teroristi), te se prema istima tako i postupa.

Ako svega toga nema, tijekom ratova i bitaka, onda imamo čista i zakonom kažnjiva dijela ubojstva i zločin koji nemaju nikakve veze s ratom, te predstavljaju veliku sramotu za sve one koji sebe nazivaju i smatraju vojnicima.

20.09.2008. u 15:10 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 19.09.2008.

Kozaci

Kozaci – slobodni ljudi

Kozaci (rus. kazak – slobodan čovjek, junak) su pripadnici slavenskih, ali i drugih naroda, najčešće odbjegli kmetovi koji se (nakon što su Tatari uništili Kijevsku državu) naseljavaju u slobodnim stepama na području omeđenom Kaspijskim jezerom, Donjim Dnjeprom i Dikoe Poljem. Na tom području izmiješali su se sa starosjediocima, te ustrojili vojno organizirane družine (skupine, općine), te obitavali na područjima uz velike rijeke Dnjepar, Don, Volga …

Kozaštvo do 18. stoljeća

Kozaci se spominju već u Mongolskoj vojsci gdje služe kao vrsni izvidnici, čarkaši, graničari i osiguravatelji hodnih kolona Mongolske vojske. Živjeli su usred Zlatne horde (Zlatna horda – Altin Ordo ili Kipčak, feudalna država koju su utemeljili mongolski osvajači, točnije Batu kan 1240. godine s prijestolnicom Seray Batuu na donjem toku Volge) pod rukovodstvom svojih atamana (ataman – kozački zapovjednik, riječ najvjerojatnije njemačkog podrijetla 'hauptmann – kapetan', a ima razne izvedenice kao: vataman /Novgorođani/, otaman /Malorusi/, hetman /Poljaci/ …), te uživaju svoju samoupravu. Da bi se lakše održali i obranili udružuju se i podižu svoje gradove duž crnomorskih i donskih stepa. Ti kozački utvrđeni gradovi nazivali su se 'seči'. Bave se lovom i ribolovom, a kako kozačke međusobne veze jačaju stvaraju se i 'kozčki savezi' koji gospodare tampon zonama između Moskovske i Poljsko-litvanske države, s jedne strane, te Krimskog kanata s druge strane. Vrlo su česti međusobni ratovi između Kozaka tijekom 15. stoljeća. Kozaci su izuzetno spretni jahači (konjanici) koji se brzo kreću na svojim lakim konjima i stalno napadaju tatarske i moskovske trgovce, a ponekad pustoše cijele oblasti. Niti jedna vojska susjednih država nije im mogla stati na put. Naročito su snažni tijekom 16. stoljeća kada ustrojavaju prave vojnički ustrojene i organizirane državice koje se nazivaju – vojske. Najpoznatije kozačke vojske su: Zaporoška, Donska, Jajička, Vlaška, Grebenska, Terska … Nacionalnost i vjera kod Kozaka nisu bile baš presudne, pa tako pored najbrojnijih Slavena ima Tatara, Turaka, Vlaha, Kalmika, Židova, Gruzina, Čerkeza, ali ima i Nijemaca, Francuza, Talijana, Španjolaca, pa čak i Engleza, dakako, u malom broju, a isti su među Kozake stigli kao avanturisti, trgovci, ili pak su bili zarobljeni tijekom bitaka. Svu vlast kod Kozaka ima Kozačka skupština koja je birala atamana na dužnost od godinu dana. Član Kozačke skupštine bio je svaki muškarac koji je bio sposoban nositi oružje. Birani su i seoski, gradski, te razni drugi atamani koji su provodili upravnu vlast i odgovarali atamanu kojeg je potvrdila Kozačka skupština. za rat su birani posebni atamani koji su nosili titulu 'pohodni ataman'. kozaci su vrlo traženi vojnici na dvorovima tadašnjih europskih vladara, a posebice kod njemačkog cara koji ih masovno vrbuje za borbu s Turcima. Poradi rata kojeg je vodio kozački ataman Hmeljnicki protiv Poljske i kozački ataman Razin protiv Moskovske države Kozaci su stalna prijetnja Poljskoj i Moskovskoj državi. Tijekom 17. stoljeća sve kozačke vojske obvezale su se na vjernost ruskom caru, Posljednja kozačka vojska, Jajička, poradi svoje udaljenosti od Moskve to je učinila tek 1721.

Kozačke službe u Poljskoj, Moskvi i Litvi

raznim obećanjima, ustupcima i privilegijama Poljska, Moskva i Litva od 15. stoljeća stalno su pokušavale pridobiti Kozake u svoju službu za čuvanje vlastitih granica. Ta graničarska služba Kozacima postaje nasljedna i za nju dobivaju naknadu od 3 rublje, 2400 kg raži i ovsa godišnje. Smatra se da je u tim službama bilo oko 20 000 Kozaka. Moskva je ustrojila sljedeće kozačke konjaničke pukovnije: ostrogoška (1652.), ahtirska (1657.), sumska (1658.), harkovska (1659.) i izjumska (1685.). Svaka pukovnija bila je ustrojena od kozačkih satnija i desetina, a zapovijedao je pukovnijski ataman koji obnaša svu vojnu, građansku i sudsku vlast. Kozačkim satnijama (eskadronima od 100 konjanika) zapovijedaju satnici esuli. Pripadnici kozačkih pukovnija koje je ustrojila Moskva za svoju službu dobivaju 5 rubalja, a časnici dobivaju gazdinstva. Poljska je također ustrojila kozačke pukovnije kojima zapovijeda hetman kojega bira pukovnijska skupština nazvana – rada, a potvrđuje ga kozačka 'vlada' tijelo koje čine dva suca, pisar i nadzornik komore. No, čim bi ratna opasnost minula Poljska i Moskva prestaju se brinuti za Kozake i lišavaju ih obećanih prava i privilegija, pa Kozaci samostalno poduzimaju pljačkaške pohode na Krimsku kneževinu i Tursku, a to pak komplicira odnose Poljske s tim državama.

Kozaštvo od 18. stoljeća

Od 18. stoljeća polako nestaje slobodnih Kozaka koji postaju podanici ruskog cara Petra I. Velikog koji sam bira i potvrđuje njihove atamane, te ih naseljava na novoosvojenim područjima. Tako izabrani atamani potpuno su nezavisni od Kozačkih skupština, pa oni postaju klasa bogatih Kozaka koji dobivaju povlastice na račun ostalih Kozaka. No, Kozaci su i dalje odbijali vojnu službu u ruskim regularnim postrojbama, pa su prisilili ruskog cara na kompromis gdje su u slučaju rata oni sami određivali broj Kozaka koji će krenuti u rat. Kozaci se često bune i podižu pobune protiv ruskog cara, a najpoznatije su one pod vodstvima: Bulavina, mazepe i Pugačova. No, Kozaci su izvukli kraći kraj i bivali su za pobune kažnjavani, a Jajička vojska Kozaka čak i time što se rijeka Jajik više nije smjela zvati tako, već Ural. kasnije Kozaci su obvezni služiti 30 godina ruskom caru i to 20 godina aktivno i 10 godina u pričuvi. Tijekom rata 1812. (s Napoleonovom francuskom vojskom) Kozaci su ustrojili Armiju od 27 pukovnija, a posebno ustrojen kozački 'Leteći korpus', koji je ustrojen od 14 kozačkih konjaničkih pukovnija, a kojim zapovijeda ataman Platov, posebno se ističe tijekom progona poražene Napoleonove vojske. Kozačke vojske razlikuju se po svojim odorama. Kozaci su dobro uvježbani i izuzetno pokretni konjanici posebno pogodni za brze manevre. Vrlo često Kozaci iznenađuju protivnika napadom s najmanje očekivanog smjera, jer Kozaci teže najtežim taktičkim radnjama i postupcima (usiljene hodnje, preplivavanje hladnih rijeka, svladavanje visokih i gotovo neprohodnih planina…). Osobito su im dragi noćni prepadi i napadi duboko u pozadinu protivnika. U vojničku službu dolaze s vlastitim konjem i hladnim oružjem, a vatreno oružje dobivaju od države. Jašu bez mamuza i sedla, samo na kozačkim jastucima, a od oružja imaju karabin, sablju bez rukobrana i koplje. Siromašni Kozaci tijekom 1905. bore se u revoluciji protiv carizma, a bogatiji Kozaci ostaju vjerni i odani caru. Tijekom 1. Svjetskog rata bori se gotovo 300 000 Kozaka, u doba ruske buržoaske revolucije Kozaci se bore na strani buržoazije. tijekom socijalističke boljševičke revolucije Kozaci se bore na dvije strane, a siromašni Kozaci posebno su se istakli tijekom slamanja kontrarevolucije. Od 1920. godine Kozaci više nisu poseban stalež već dobivaju status građana, a tek 1936. ukinuta su ograničenja za njihovu službu u oružanim snagama tadašnjeg SSSR-a. Tijekom 2. Svjetskog rata sve kozačke postrojbe ovjenčale su se hrabrošću i slavom, pa su dobile naziv – gardijskog konjaništva.

19.09.2008. u 21:06 • 6 KomentaraPrint#^

četvrtak, 18.09.2008.

Vojni stožeri kroz povijest

Francuski tip stožera

Dakle, tijekom povijesnog razvoja modernog stožernog sustava i modela svi su se tadašnji europski vojni stožeri temeljili na švedskom sustavu vojnog stožera kojeg je utemeljio Gustav Adolf. No, ipak sve su se tadašnje europske države (vojske) trudile da u sustav i organizaciju stožera unesu i neko svoje karakteristično obilježje, ali sve su to na kraju bile samo inačice koje su se temeljile na švedskom stožernom sustavu. To se zapravo dogodilo zato što je sastav vojnih snaga švedskog kralja Gustava Adolfa bio nekako europsko-internacionalan. Pod zastavom švedskog vojskovođe borili su se mnogi njemački gradovi-državice što će kasnije omogućiti rađanje modernog teutonskog militarizma. Isto tako i 'britanska kruna' bila je dobro zastupljena u sastavu vojnih snaga Šveđana sa pukovnijama kojima su zapovjedali Hepbern, Mekej, Stargejt i Lamson, a koje će kasnije u povijesti biti zapamćene kao 'škotska brigada' kojom je zapovijedao ser Džon Hepbern. Isto tako je švedski sustav ušao i u francusku vojsku kada je 1639. Rišelje preuzeo ostatke te Gustavove vojske. Te postrojbe postat će ubrzo elitne postrojbe francuske vojske kojima će zapovijedati Bernar od Saks-Vajmara koji će opet kasnije biti učitelj maršala Tirena, a sve će to i svi će oni ostaviti svoj obod i utjecaj na francuske vojne znanstvenike i teoretičare. No, dobro, doba koje nastaje nakon smrti Gustava Adolfa neko je novo doba u povijesnom razvoju stožera, pa bi bilo možda dobro podsjetiti na neke značajnije činjenice u radu stožera toga doba. Naime, u pukovnijskom stožeru postoji časnik kvartirmajstor koji je u početku 'časnik tabornik', a kasnije dobiva i zadaće izviđanja i obavještajne službe. Pukovnijski bojnik (današnji glavni operativni časnik) izdavao je zapovijedi nižim časnicima i provodio nadzor nad pripadanjima za satnije, a bio je i odgovoran za stegu i unutarnju službu (dežurstvo, straža, požarstvo, redarstvo) u taboru (vojarni). To pak su dužnosti koje još i danas obnašaju glavni operativni časnik i pobočnik zapovjednika. Glavni stožer zapovjedništva imao je načelnika izviđača koji bi odgovarao današnjem obavještajnom stožernom časniku. Sve u svemu taj stožerni sustav ipak nije pokazao punu realizaciju logičkih razlika između operativnih, logističkih i administrativnih poslova, a samim time nije ni bilo kanaliziranih dužnosti stožernih časnika koje iziskuje moderan vojni stožer. Upravo poradi toga sredinom 17. stoljeća švedski sustav pretrpjet će u Francuskoj neke značajnije promjene. Te promjene uveo je Rišelje, a ogledale su se u tomu što su administrativne dužnosti stavljen pod upravu intendanta koji je djelovao preko svojih komesara koji su vršili isplatu plača vojnicima, dijelili pripadanje u streljivu, hrani i opremi, te provodili opskrbu postrojbi. Pojavom intendanta i njegovih komesara polako se počeo gubiti utjecaj kvartirmajstora koji su se još uvijek zadržali u njemačkoj i britanskoj vojsci. U to povijesno doba Francuskom vojskom zapovijedao je kralj, a u njegovoj izočnosti tu ulogu preuzimao je maršal Francuske (konstabl). Maršalu (konstablu) bili su podređeni generali. Zapovjednicima su bili dodjeljivani glavni časnici (feldmaršali) koji su se tada nazivali 'marechal de camp'. Tako su ti 'marechal de camp' postali načelnici stožera, a operativne dužnosti obnašali su 'marechal de bataille' koji je bio podređen 'marechal de camp'. Istodobno pojavljuju se u francuskom tipu stožera stožerni časnici koji se nazivaju 'marechal general de logis' koji se brinu za provedu hodnji, uređenje tabora, reguliraju prijevoz i opskrbu postrojbi. S manjim nebitnim razlikama bio je ustrojen i vojni stožer tadašnje Španjolske. Dakle Francuzi su zamijetili da postoje razlike između svakodnevne opskrbe postrojbi (streljivom, hranom i opremom) od drugih logističkih poslova, pa su uveli intendanta koji se bavio financijama i opskrbom, a otuda onda dolazi i opskrbni časnik koji postoji u stožerima vojske SAD koji je samostalan u odnosu na logističkog časnika stožera.

18.09.2008. u 21:57 • 1 KomentaraPrint#^

subota, 13.09.2008.

Vojni stožeri kroz povijest

Glavni stožer Gustava Adolfa i njegova pogibija

Iako je stožer i njegov povijesni razvoj najlakše promatrati na temelju ustroja stožera pukovnije koji su redom bili standardizirani, pa tako i najbolje prezentiraju tadašnji stožerni sustav, Glavni stožer vojske Gustava Adolfa ima nekoliko zanimljivosti. Načelnik topništva u Glavnom stožeru Gustava Adolfa bio je Torstensen, a načelnik inženjerije pak je bio Franz von Treiter, a njih obojica pored svojih dužnosti obnašaju i dužnosti stožernih časnika u osobnom stožeru Gustva Adolfa, te mu nesumnjivo pružaju dragocjene savjete za uporabu postrojbi. Kralj Gustav Adolf i sam je bio odličan inženjerac, a to zorno pokazuju povijesni zapisi da se nije libio dohvatiti lopate i kopati zajedno sa običnim vojnicima. Tako je učinio odmah nakon što je stupio na tlo tadašnje Njemačke, kleknuo je i pomolio se, a potom je zatražio lopatu i počeo kopati opkop oko tabora. Nadalje Kneiphausen je bio načelnik stožera Gustava Adolfa, ali za razliku od današnjeg modernog načelnika stožera on je ipak sudjelovao u lancu zapovijedanja s postrojbama, jer ostali su zapisani njegovi razni podvizi u ulozi zapovjednika postrojbe. Činjenica da je stožer Gustava Adolfa imao i načelnika izvidničkih postrojbi zorno kazuje o tomu da je Gustav Adolf doista mnogo pozornosti poklanjao obavještajnom radu i da je shvatio njezinu stožernu važnost i značaj tijekom stožernog rada. Iako je razvijao i pridavao veliki značaj obavještajnoj službi u svom Glavnom stožeru, njegovi niži (pukovnijski) stožeri ipak nisu imali obavještajne časnike u sastavu stožera. Zašto je ovo bilo ovako u nelogičnostima između pukovnijskih stožera i Glavnog stožera najvjerojatnije treba tražiti u tomu što su u pukovnijskim stožerima još uvijek ostali kvartirmajstori iz stožera Landsknechta, gdje je obavještajni rad bio obaveza kvartirmajstora. Međutim, u Glavnom stožeru Gustava Adolfa logistika je toliko zaokupljala kvartirmajstora da je on ipak obavještajne poslove morao prepustiti specijalnom časniku obavještajcu. Utjecaj švedskog ustroja stožera brzo se širio tadašnjom Europom, te su ubrzo i svi stožeri tadašnjih europskih vojski uzimali za temelj švedski tip stožera. Nažalost, kralj Gustav Adolf poginuo je u strašnoj bitci kod Lützena i to kao zapovjednik desnog krila svoje vojske, opet na način koji je bio primijenjen prije dvije tisuće godina od strane Aleksandra Makedonskog. Opet je na trenutak sve izgledalo kao da, unatoč svim tehničkim i organizacijskim naprecima, glavni zapovjednici više vole biti obični ratnici i borci, nego voditelji svojih postrojbi tijekom bitke. Nevjerojatno, ali istinito, još će dugo trebati da glavni zapovjednici napokon shvate, da su oni kudikamo potrebniji u svojim stožerima gdje trebaju rukovoditi istima, te svoje odluke prenositi na niže (taktičke) zapovjednike, nego da su fizički nazočni na prvim crtama bitaka, bojeva i borbi. Tako je povijest bitaka i ratova opet ostala 'glupo' i 'nepotrebno' bez još jednog vojnog genija (Gustava Adolfa) koji je ostavio toliko veliki i značajan utjecaj na taktičko topništvo, inženjeriju i fortifikaciju, udarno konjaničko djelovanje, elastičnost tijekom zapovijedanja, logističko planiranje, te na sam ustroj stožera koji će biti uzor svim stožerima tijekom slijedećih 300-tinjak godina burnih povijesnih ratnih i vojničkih godina. No, ipak gledajući cjelokupno, ništa novoga se nije dogodilo u razvoju ratne vještine znanosti, osim možda po pitanjima nove vojne tehnike. Zapravo tek sada je sve opet vraćeno na postignuća koja su davno prije utemeljili Aleksandar i Cezar.

13.09.2008. u 18:52 • 4 KomentaraPrint#^

subota, 06.09.2008.

Vojni stožeri kroz povijest

Stožeri princa Morisa Nassaua i kralja Gustava Adolfa

Kako se 16. stoljeće bližilo svom kraju, a topništvo postajalo sve masovnije i učinkovitije, bitke i ratovi se sve više i pozornije planiraju. Hrabrost koja je krasila feudalca, koji je na sebe natovario oklop i tako se učinio skroz glomaznim i nepokretnim, više nije presudna u bitki. Naime, profesionalni vojnik toga doba sve više oslanja se na taktičke tehnike i procedure. Upravo uporaba topništva i traži dobro izučene i obučene časnike, ti časnici nužno moraju sjesti prije bitke i moraju planirati uporabu postrojbi tijekom bitke, a sve to pak onda zapovjednika čini sve više ovisnijim u potrebama za stožerom u kojem se nalaze stožerni časnici koji se brinu o potrebama prehrane, streljiva, oružja, te informacijama i podacima o protivniku. Dakle, potpuno je i prirodno očekivati, ako imamo napredak u vojnoj tehnici, da nužno dolazi i do napretka u ustrojima i organizaciji stožera. Dolaskom na nizozemsko prijestolje 1584. Moritza princa Oranskog, sina Willema von Oranje-Nassau, (Moritz Prinz von Oranien, Graf von Nassau, niz. Maurits, prins van Oranje, graaf van Nassau), počinje i novo doba u vojnoj povijesti. Glavni Moritzov doprinos vojnoj vještini i znanosti ogleda se u njegovoj dobroj procjeni i zapažanju da je za vojnu organizaciju izuzetno bitna elastičnost, te njegovo osobno zalaganje da časnici moraju biti pravi profesionalci i pravi 'maheri' u zapovijedanju s postrojbama. Još kao mladić Moritz je doslovno 'gutao' vojna dijela rimskih vojnih pisaca, te mu je ubrzo postalo jasno da svi oni ističu elastičnost koja se može i mora uvijek primijeniti u vojnoj organizaciji. Taj Moritzov novi sustav taktičke elastičnosti tražio je veći stupanj obuke i uvježbavanje postrojbi i novu primjenu organizacije dubokih taktičkih bojnih složaja, a sve po uzoru na Rimljane. To novo što je donio Moritz bilo je kod Rimljana na snazi čak 1500 godina prije. No, Moritz usavršava svoje topništvo i pridaje veću pozornost opskrbi i prijevozu, a sve će se to lijepo ogledati tijekom teškog poraza Španjolaca kod Nieuporta 1600. godine. Što se tiče stožera, Moritz nije uvodio ništa novo već je prihvatio sustav, ustroj i organizaciju stožera Landsknechta. Iako je Moritz dao veliki utjecaj na buduće vojne vještine, taj utjecaj nije bio konačan i presudan. Ubrzo kormilo i snažni zamah za naprijed, glede vojnih vještina i znanosti, preuzima i čini švedski kralj Gustav Adolf. Kako je utjecaj Landsknechta bio presudan za Moritza, tako je sada i utjecaj Moritza presudan za Gustava Adolfa. Naime, švedski časnici obučavani su upravo u vojnim učilištima koja je ustrojio Moritz. Iako je sama temeljna organizacija ustroja stožera Gustava Adolfa gotovo identična onoj Landsknechta, nešto je ipak novo. Zapovjedništvo (stožer) švedske pukovnije sada čine jedan brigadir, jedan pukovnik, jedan bojnik, kvartirmajstor, dva svećenika (kapelana), dva tužitelja (pravnika), četiri liječnika, četiri načelnika vojne policije, jedan pomoćnik načelnika vojne policije i više administratora. Glede opskrbe, ali i logistike u cjelini, snažan je doprinos Gustava Adolfa, jer on prvi započinje s ešaloniranjem opskrbe što čine još uvijek i današnje moderne vojske. Nadalje, Gustav Adolf udario je temelje vojnom zakonodavstvu, odnosno, prvi je ustrojio vojne sudove (tijekom opsade Rige 1621.) koji su se bavili pitanjima povrede vojne stege, te jasno razdvaja vojnu policiju od suda. Sada više načelnik vojne policije ne može donijeti presudu o izvršenju smrtne kazne nad počiniteljem teške povrede vojne stege bez presude vojnoga suda u kojem sjede drugonadređeni zapovjednik, pravnik i prvonadređeni zapovjednik postrojbe iz koje je počinitelj povrede vojne stege. Gustav Adolf konačno je i dokinuo pomalo glupe dvoboje časnika koji su se poradi nečega porječkali, ili se u nečemu nisu mogli složiti. Kako je Gustav Adolf dokinuo dvoboje izuzetno je domišljat način, a radi se o slijedećem. Dva ključna časnika Gustava Adolfa teško su se zavadila neposredno pred predstojeću bitku i dogovorila se da će razmirice i nesuglasice riješiti dvobojem. Kako su oba bili izuzetno potrebiti tijekom bitke, a jedan će biti sigurno mrtav, a drugi možda povrijeđen, Gustav Adolf pojavio se na dvoboju i svojim časnicima ovako kazao: 'Dobro gospodo, možete početi s dvobojem, ali završit ćete ga kada jedan od vas dvojice bude mrtav, a drugog ću ja dati uhititi i odmah pogubiti, jer je prekršio zapovijed o zabrani dvoboja.' Na trenutak oba su časnika ostala zbunjena i iznenađena ovakvom reakcijom kralja, pa su na kraju odustali od dvoboja. Isto tako, Gustav Adolf uveo je svećenike (kapelane) u svoj stožer i tražio od njih da organiziraju jutarnje i večernje mise za vojnike i posebne službe prije svake bitke. Isto je tražio i od liječnika kojima je zapovjedio da se brinu o zdravlju vojnika i kada nema bitaka (ranjenih). Svi ovi časnici stožera (pravnici, kapelani i liječnici) predstavljaju prvu klici specijalnih časnika u stožerima, što je opet nešto novo za to doba, a zadržalo se i u današnjim stožerima modernih vojski.

06.09.2008. u 22:20 • 0 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< rujan, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Opis bloga

sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest.



web counter
web counter

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!