Glavni stožer Gustava Adolfa i njegova pogibija
Iako je stožer i njegov povijesni razvoj najlakše promatrati na temelju ustroja stožera pukovnije koji su redom bili standardizirani, pa tako i najbolje prezentiraju tadašnji stožerni sustav, Glavni stožer vojske Gustava Adolfa ima nekoliko zanimljivosti. Načelnik topništva u Glavnom stožeru Gustava Adolfa bio je Torstensen, a načelnik inženjerije pak je bio Franz von Treiter, a njih obojica pored svojih dužnosti obnašaju i dužnosti stožernih časnika u osobnom stožeru Gustva Adolfa, te mu nesumnjivo pružaju dragocjene savjete za uporabu postrojbi. Kralj Gustav Adolf i sam je bio odličan inženjerac, a to zorno pokazuju povijesni zapisi da se nije libio dohvatiti lopate i kopati zajedno sa običnim vojnicima. Tako je učinio odmah nakon što je stupio na tlo tadašnje Njemačke, kleknuo je i pomolio se, a potom je zatražio lopatu i počeo kopati opkop oko tabora. Nadalje Kneiphausen je bio načelnik stožera Gustava Adolfa, ali za razliku od današnjeg modernog načelnika stožera on je ipak sudjelovao u lancu zapovijedanja s postrojbama, jer ostali su zapisani njegovi razni podvizi u ulozi zapovjednika postrojbe. Činjenica da je stožer Gustava Adolfa imao i načelnika izvidničkih postrojbi zorno kazuje o tomu da je Gustav Adolf doista mnogo pozornosti poklanjao obavještajnom radu i da je shvatio njezinu stožernu važnost i značaj tijekom stožernog rada. Iako je razvijao i pridavao veliki značaj obavještajnoj službi u svom Glavnom stožeru, njegovi niži (pukovnijski) stožeri ipak nisu imali obavještajne časnike u sastavu stožera. Zašto je ovo bilo ovako u nelogičnostima između pukovnijskih stožera i Glavnog stožera najvjerojatnije treba tražiti u tomu što su u pukovnijskim stožerima još uvijek ostali kvartirmajstori iz stožera Landsknechta, gdje je obavještajni rad bio obaveza kvartirmajstora. Međutim, u Glavnom stožeru Gustava Adolfa logistika je toliko zaokupljala kvartirmajstora da je on ipak obavještajne poslove morao prepustiti specijalnom časniku obavještajcu. Utjecaj švedskog ustroja stožera brzo se širio tadašnjom Europom, te su ubrzo i svi stožeri tadašnjih europskih vojski uzimali za temelj švedski tip stožera. Nažalost, kralj Gustav Adolf poginuo je u strašnoj bitci kod Lützena i to kao zapovjednik desnog krila svoje vojske, opet na način koji je bio primijenjen prije dvije tisuće godina od strane Aleksandra Makedonskog. Opet je na trenutak sve izgledalo kao da, unatoč svim tehničkim i organizacijskim naprecima, glavni zapovjednici više vole biti obični ratnici i borci, nego voditelji svojih postrojbi tijekom bitke. Nevjerojatno, ali istinito, još će dugo trebati da glavni zapovjednici napokon shvate, da su oni kudikamo potrebniji u svojim stožerima gdje trebaju rukovoditi istima, te svoje odluke prenositi na niže (taktičke) zapovjednike, nego da su fizički nazočni na prvim crtama bitaka, bojeva i borbi. Tako je povijest bitaka i ratova opet ostala 'glupo' i 'nepotrebno' bez još jednog vojnog genija (Gustava Adolfa) koji je ostavio toliko veliki i značajan utjecaj na taktičko topništvo, inženjeriju i fortifikaciju, udarno konjaničko djelovanje, elastičnost tijekom zapovijedanja, logističko planiranje, te na sam ustroj stožera koji će biti uzor svim stožerima tijekom slijedećih 300-tinjak godina burnih povijesnih ratnih i vojničkih godina. No, ipak gledajući cjelokupno, ništa novoga se nije dogodilo u razvoju ratne vještine znanosti, osim možda po pitanjima nove vojne tehnike. Zapravo tek sada je sve opet vraćeno na postignuća koja su davno prije utemeljili Aleksandar i Cezar.
Post je objavljen 13.09.2008. u 18:52 sati.