Arhangel

31.10.2008., petak

Umiranje

Početak mjeseca studenog svake nam godine donosi svetkovine Svih svetih i Dušnog dana. U to povlašteno vrijeme pozvani smo pohoditi groblja i cvijećem okititi grobove svojih najmilijih te upaliti svijeću kao znak naše vjere u uskrsnuće. Pijetet prema preminulima koji se iskazuje u ovim danima zapravo je kulturni i civilizacijski domet te ne mora nužno biti povezan s vjerom. U prilog tome govori i činjenica što će groblja ovih dana pohoditi brojni građani koji se ne osjećaju vjernicima. Groblja su ovih dana, zapravo, mjesta okupljanja živih, okupljanja koje za zajednički motiv ima uspomene na preminule. Možda će zvučati čudno, pomalo morbidno, ali groblja su mjesta koja nas okupljaju, napose u ove dane.
Smrt i umiranje ključan su dio naših života. Jednako kao i rađanje. U prošlosti su djeca od malih nogu odgajana u obiteljskom ambijentu u kojemu su svjedočila o oba ova pola života; rađanju i umiranju. Živjelo se u velikim obiteljima u kojima su žene rađale kod kuće i u kojima se umiralo u kući. Djecu je odgajala i podizala cijela obitelj, pokojnikovo tijelo bivalo je izloženo na odru u kući, oko njega se okupljala obitelj i rodbina na molitvu i bdjenje. Na taj je način djeci i početak i kraj ovozemaljskog života bio duboko utkan u vlastitu svijet. Život se silno cijenio i svaka pomisao o njegovom besmislu bila je strana. Rađanje i smrt bile su činjenice koje je svatko mogao poosobiti tijekom odrastanja i postati svjestan njihovog značenja koje nadilazi mogućnosti našega poimanja.
Danas je neko drugo vrijeme. Djeca u kuću stižu iz rodilišta, premalo je obitelji koje imaju više djece koja bi imala prilike odrastati i pamtiti dolazak prinove u obitelj. Jednako tako, stariji ljudi smješteni su u umirovljeničke domove i mlađi naraštaji u obitelji nemaju priliku promatrati mirno starenje, a kamo li umiranje. Ljudi umiru daleko od pogleda obitelji, u sterilnim bolničkim sobama, u umirovljeničkim domovima i zavodima. Mlađi naraštaji nemaju prilike svjedočiti umiranju, osim putem medija gdje im s umiranje prikazuje u velikom broju i na najbrutalniji način.
I kad čovjek umre transportiraju ga u mrtvačnicu i zatvore u lijes sa cvijetnim aranžmanom na vrhu. Nestalo je bdjenja uz molitve oko odra, nestalo je svijeća i lumina uz uzglavlje pokojnika koji bi nas podsjećali na uskrsnuće. Nestalo je sprovodnih povorki, pjevanja psalama i sprovodne liturgije u crkvama koja je istovremeno odisala i tugaljivošću i vjerom u uskrsnuće i Božji sud. Nestalo je crnih zastava na prozorima koje su po godinu dana podsjećale na pokojnika koji je u toj kući živio, nestalo je tužnog udaranja zvona i naricaljki koje su veličale život preminulog.
Nasuprot tome, živimo u vrijeme hladne i intelektualizirane stvarnosti, u vrijeme banalizacije i sterilizacije svega izvorno ljudskoga. Prezire se sve što bi odisalo prošlošću, kao da se istina o našoj prolaznosti, istina o smrtnosti želi ukloniti ispred naših očiju misleći valjda da ju se time može ukloniti i iz naše svijeti, a time iz naših života.
I usprkos svemu tome, ta dobra sestrica koju prikazujemo u crnoj kukuljici i kosom za košnju žita u ruci vjerno stoji pred vratima naših života čekajući na mig Neba za trenutak u koji joj je ući i prevesti nas preko Rijeke života. Htjeli mi ili ne, ostajemo smrtni ljudi kojima je tako teško suočiti se sa smrću i umiranjem, pa tako bezglavo i djetinjasto bježimo od tih stvarnosti.
Zato je vrijeme početka studenoga dobra prilika u kojoj nam se upitati ne koliko nam je dana još preostalo, nego kako ćemo te preostale dane proživjeti. Cvijeće i svijeće na našim grobljima neprevarljivo nas potiču na razmišljanje u smislu i cilju našeg putovanja. Na kraju, kad se svi punti zbroje; što je život nego jedno putovanje...
- 22:10 - Komentari (5) - Isprintaj - #

29.10.2008., srijeda

Oni su tu, oko nas

Danas, u XXI. stoljeću, u eri globalizacije i vremenu postmoderne, gotovo smo postali sigurni kako smo gospodari svijeta što nas okružuje, svijeta kojeg su znanost i tehnika iz nje proizišla konačno podvrgnuli željama i hirovima naše volje, potreba i znanja. Čini se kao da je iz svijeta nestalo mističnog i kako u našoj stvarnosti nema mjesta za sve ono što bi, eventualno, izbjeglo pogledu kroz mikroskop ili verifikaciji koje od znanosti suvremenog svijeta. Sve se zna i može. Ili je ipak ova samouvjerenost prazna tlapnja djece uvjerene kako su zagospodarivši vlastitim dvorištem osvojili cijeli svijet!?
I u tom i takvom svijetu s vremena na vrijeme izmijene se događaji i ljudi s njima povezani koji nas poput udarca mokrom krpom po glavi podsjete da smo tek krhka bića u svemiru i u ovoj stvarnosti koja je puno kompleksnija i bogatija od one njezine dimenzije koja nam je dostupna i provjerljiva putem naših znanstvenih i tehničkih dostignuća. Naime, kad se susretnete s osobom koja za sebe tvrdi da je osjednuta od samog Nečastivog, i to vam argumentira, kaod se osvjedočite da takva tvrdnja ima osnove, svijet počnete promatrati drugim očima i pitanja poput onih o obredu egzorcizma prestanu vam se činiti scenarijima za horor filmove ili pričama za stare i zatucane bakice.
Najprije valja raspetljati jednu ključnu dilemu. Ona se sastoji u jednostavnoj činjenici da se postojanje nadprirodnih bića iz svijeta koji nadilazi vidljivu stvarnost vjeruje ili ne. Tko skeptički odbija postojanje jednog takvog svijeta, tome svi dokazi o opsjednuću, ma kako god očiti bili, ne znače ništa osim niza slučajenih podudarnosti koje svoje obrazloženje imaju u razlozima medicinskog porijekla.
S druge strane, tko računa s nevidljivim svijetom i njegovim utjecajem na ovaj naš, vidljivi, tome se otvaraju perspektive u shvaćanju stvarnosti i problema koji se pred njega postavlja. Premda je svijet XXI. stoljeća, svijet tehnike, znanosti i globalizacije, svijet sloboda i liberalizma, to je i dalje svijet u kojem se isprepliću vidljivo i nevidljivo, nebesko i zemaljsko, dobro i zlo, tama i svijetlost, pojavni i nadosjetilni svijet.
Granica između psihičkog oboljenja i opsjednuća vrlo je tanka i potrebna je velika doza sigurnosti i iskustva da bi se moglo procjeniti o čemu je u pojedinom slučaju riječ. Zbog toga je pitanje opsjednuća uvijek interdisciplinarno. Tu svoju riječ imaju psihijatri, psiholozi, sociolozi, patolozi, religiolozi i, dakako, svećenici. O njihovoj usklađenosti, profesionalnosti i vjernosti zadaći ovisi (ne)uspjeh izliječenja/osobođenja.
Neprotumačivo je kako osoba može imati znanja koja nije mogla steći ni uvidom niti učenjem, imati fizičku snagu koja nadilazi njezine tjelesne moći, manifestirati tjelesne pojave koje su medicinski neobjašnjive, progovarati glasom koji joj ne pripada... Sve je to neobjašnjivo onome tko ne prihvaća postojanje demona koji djeluju na život i zdravlje ljudi. Onome tko vjeruje da je i u naše, kao i u sva vremena nešto takvo moguće, nameće se samo jedan zaključak – tu medicina ne pomaže, molitva otklinjanja (egzorcizam) jedini je lijek. Da, jedini je lijek i u ovom našem, XXI. stoljeću.
Tu na scenu stupa molitva Crkve. Svećenik koji moli otklinjanje to ne čini bez izričite dozvole biskupa, nakon što su podastrti svi dokazi koji isključuju psihosomatski uzrok simptoma koji su očigledni. Otklinjanje svećenik ne moli u svoje, nego u ime Crkve. Obred se vrši sve dok je to potrebno, dok se ne uvjeri da je osoba oslobođena demonskog opsjednuća, što može potrajati satima i kroz nekoliko etapa. Obredu prisustvuju svjedoci koji sudjeluju svojom molitvom. Obrednik otklinjanja u uvodnim napomenama zabranjuje egzorcistu dijalogiziranje s demonom o događajima iz budućnosti ili bilo kojim trećim osobama. Demona se iz osobe izgoni ne u ime svoje, nego u Ime Božje, u Ime Isusa Krista.
To su trenuci puni dramatike i epskog sukoba između dobra i zla, borbe koja nadilazi naš pojavni svijet i zadire duboko u sferu onostranosti, tamo gdje je izvor i uvir čovjekovog bića. To su trenuci koje je možemo do kraja razumjeti, niti opisati. Zapravo, oni koji su tako nešto vidjeli i doživjeli o tome ni ne mogu pričati.
Danas je vrijeme u kojemu okultno i magija svih vrsta dolazi do izražaja kako u seoskim tako i u gradskim sredinama. U to je, istina, suvremenom čovjeku malo teško povjerovati, ali tko se s time susreo, bit će mu jasno o čemu je riječ.
Povrh čitave znanosti i tehnike suvremenog svijeta, pred silama tame nemoćni smo bez molitve. To je istina koja stoji pouzdana poput neba iznad zemlje. Svidjelo se to nama ili ne, prihvaćali to ili ne, nevidljivi svijet sa svim svojim bićima sudbinski je isprepleten s našim svijetom i životima.

- 22:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.10.2008., četvrtak

Kaos

Kaos. Potpuni kaos – pojmovi su koji, sudeći prema trenutnoj situaciji, možda ponajbolje opisuju trenutno sigurnosno stanje u Hrvatskoj.
Ova (pr)ocjena nameće se, nekako, sama po sebi nakon večerašnjih vijesti o atentatu na Ivu Pukanića. Naime, večeras oko 18:20 sati u Palmotićevoj ulici u Zagrebu u dvorištu „Nacionala“ eklsplozivna je naprava usmrtila Ivu Pukanića predsjednika Uprave NCL te Niku Franića, njegovog suradnika. Kako javlaju prve vijesti, eksplozivna naprava detonirana je daljinskom upravljačem ispod Pukanićevog „Lexusa“. Hrvatska je u šoku.
Prošlo je svega nekoliko tjedana od hladnokrvnog ubojstva Ivane Hodak u strogom središtu Zagreba. Pompozne najave Vlade o borbi protiv kriminala i srcedrapaljne i oštre izjave Premijera pokazale su se, dakako, kao potezi primjereni trenutku kojima je cilj očito bio primiriti reakcije javnosti, ali od svega toga učinka nikakvog nije bilo. Tresla se brda – rodio se miš, kako bi narod rekao...
U ovom trenutku nije potrebno spominjati mnogobrojna ubojstva i ostale zločine koji su se redali u našoj novijoj hrvatskoj povijesti, počev od bezvlašća u nekom našim sredinama tijekom Domovinskog rata do po niza ubojstava i razbojstava po našim gradovima. Mora se, svidjlo se to nekom ili ne, da dio tih slučajeva nije rasvijetljen jer se nešto takvo nije moglo učiniti, a nije bilo ni političke i svake druge volje da se nešto učini.
Vlade koje su se izredale u foteljama na Markovom trgu i na astronomskim primanjima omogućenima davanjima poreznih obveznika sve su probleme (ne)uspješno gurale pod tepih zatvarajući oči pred sve očitijom prožetošću vlasti i kriminala, pred spregom politike i podzemlja. Dominacija zločina nad hrvatskim pravosuđem je očigledna. Političari su ignorirali struku i na ključne položaje postavljali potpuno nesposobne, ali politički podobne ljude.
Pandorima kutija zla formirana švercom nafte s četnicima koji su razarali naše gradove i sela i klanjem po Bosni, na simboličan se način nastavila puniti poslijeratnim prljavim poslovima i ubojstvima čiji su se slučajevi gomilali u dosjeima policije.
Sada se čini kao da je došao vrag po svoje i da je stiglo vrijeme naplate. Dio štakora, valjda onih s najrazvijenijim šestim čulo, odavna je napustio tonući brod sigurnosnog stanja u zemlji i skrasio se tko zna gdje. Oni među njima koji su imali manje sreće, tipa "generala" Zagorca odlučiše da neće potonuti sami, pa grizu i reže na sve strane, povlačeći za sobom koga god stignu. Na udaru njihovog jala nađođše se nevini, poput Ivane Hodak, koja je očito bila žrtvom obiteljskih i tko zna čijih prljavih veza i poslova.
I maloj je djeci jasno da su slučajevi Hodak i Pukanić povezani. Jednako tako, jasno je da je riječ o djelima profasionalaca i da je teško očekivati da će počinitelj(i) biti pronađeni i uhićeni. U trenutku kad državne službe i mediji podižu uzbunu, počinitelj(i) ovih zlodjela već su na sigurnom.
Što će se dogoditi!? Izvarednog stanja neće biti, dakako. Jer nema prave volje da se nešto stvarno napravi. Sigurnosno stanje u državi zaista je alarmantno i krajnje je vrijeme da se nešto napravi! Međutim, Vlada i povjerene joj sužbe ponovno će pjeniti i odlučno osuđivati najnovije zločine. Mediji će danima pisati i analizirati slučaj, vlasti pričati i ovo i ono. A vrijeme će prolaziti, doći će na red novi događaji i vijesti i slučaj Pukanić, kao i raniji slučajevi ubojstava ostat će jedan u nizu nerješenih slučajeva. Važno je da se prašina slegne i da ljudi s Markovog trga sačuvaju svoje fotelje. A ostali, neka se snalaze. Na Balkanu je to uvijek bila jedina parola koja je odgovarala stvarnom stanju. U svim vremenima.

- 21:06 - Komentari (6) - Isprintaj - #

20.10.2008., ponedjeljak

Presuda

Mediji upravo objaviše vijest da je na Županijskom sudu u Splitu nepravomoćno na 32 godine zatvora osuđen Luka Pezelj, ubojica mlade djevojke Kristine Šušnjare iz Trilja. Pezelj je osuđen za zločin koje se dogodio početkom tekuće godine. Bit će zanimljivo osluškivati reakcije javnosti i čuti i pročitati medijske komantare na ovu presudu.
Presuda od 32 godine zatvora, premda je još uvijek nepravomoćna, daje naslutiti da je pravosuđe odlučilo pokazati zube pravde i okrutan zločin kazniti vjerojatno maksimalnom mogućom kaznom. Na prvi pogled se čini da čovjek na spomen tako velike kazne za tako okrutno ubojstvo osjeća određenu satisfakciju. Takav je osjećaj potpuno razumljiv u društvu u kojemu se ubojice, kriminalci i pripadnici mafijaških klanova praktički bez posljedica izvlače ispod sječiva najtežih optužbi i „najsigurnijih“ optužnica. U tom smislu kazna za Luku Pezelja dođe kao određena vrsta melema za ranu koje su i društvu i pojedincu nanijele nepravde korumpiranog pravosudnog sustava. Pa ipak, jesmo li zaista zadovoljni i je li pravda konačno došla na svoje ili je ovdje tek riječ o iznimci u moru slučajeva koji nikad nisu dobili sudski epliog ili je on bio toliko licemjeran da je vrijedan prijezira i našeg zgražanja!?
U slučaju ubojstva Kristine Šušnjare dakako da je pravda zadovoljena. Ishodom suđenja s pravom najzadovoljnija može biti obitelj pokojne Kristine jer je nejzin ubojica kažnjen s preko 30 godina zatvora. Koliko će od toga zaista odslužiti, ostaje za vidjeti. Obitelji Šušnjara nitko ne može vratiti njihovo dijete, ali sada ipak imaju kakavu-takvu satisfakciju, duševnu zadovoljštinu što je ubojica njihove kćeri kažnjen.
Ipak, kao da se nad presudu Luki Pezelju nadvilo zlokobno pitanje je li ovdje tek riječ o mladiću bolesne svijeti i savjesti nad kojim je država i pravosuđe treniralo strogoću, ili je zaista riječ o pravednoj kazni razmjernoj počinjenom zločinu!? Skloni smo vjerovati mišljenju psihijatrijskih vještaka koji su Pezelja proglasili uračunljivim s obzirom na počinjenje zločina i sudski postupak kojemu je bio podvrgnut. Ipak, s obzirom na sve okolnosti zločina kao i na jalovo stanje u našem pravosuđu, nije li broj od 32 godine izrečene kazne svojevrsna zadovoljština javnosti za sve neuspjehe, blamaže i dvolične postupke našeg pravosuđa u nizu slučajeva u kojima je mater Pravda izvukla deblji kraj!?
Zapitajmo se što bi bilo da Luka Pezelj kojim slučajem nije bio siromašni mladić iz socijalno ugrožene obitelji iz okolice Trilja, zamislimo da je to sin dobrostojeće, tajkunske obitelji iz nekog drugog kraja čiji bi roditelji bili bliski nekoj od vladajućih stranaka i izdašni donatori njhovih predizbornih kampanja... Zamislimo samo; bi li i tada Luka Pezelj prošao isto!? Bi li i tada Luka Pezelj također bio osuđen na 32 godine zatvora i obilježen kao monstrum kriv za sva zla s kojima naš pravosudni sustav nije mogao (ili nije htio!) obračunati!? Kad je sin lokalnog moćnika u Makarskoj prije nekoliko godina divljački vozeći bez vozačke dozvole na zebri pregazio dvije djevojčice, isto je pravosuđe koje je Pezelja osudilo na 32 godine zatvora, makarskom ubojici dalo smiješno malenu kaznicu uz službeno obrazloženje da taj momak „potječe iz ugledne obitelji“. Zatim je taj isti tip poslan na školovanje u Austriju. Njegove su žrtve poslane u grob.
Da i Luka Pezelj „potječe iz uglerdne obitelji“, bi li bio osuđen na kaznu koja mu je danas izrečena!? Ili bi i on bio poslan na školovanje u neku stranu zemlju i bi li majčica Pravda opet izvukla deblji kraj kao toliko puta do sada kada je o našem pravosuđu riječ!?

- 16:54 - Komentari (4) - Isprintaj - #

18.10.2008., subota

Daniel

Prošlog mjeseca u Švicarskoj je u jednoj klinici ovozemaljski život završio Daniel James, 23-godišnji mladić iz Engleske. Možda bi ova informacija bila samo jedna u nizu sličnih o kojima čitamo ili slušamo u vijestima o pogibijama, preminućima i tragedijama diljem svijeta, a koje su urednicima u našim medijskim kućama zadnjih godina toliko omilile. Ipak, ova vijest nije „obična“ jer...
Daniel James za života je, kako mediji prenose, bio perspektivan igrač ragbija. Prije 18 mjeseci na treningu je zadobio tešku ozljedu zbog koje je završio u bolnici. Ni nekoliko operacija nisu mu uspjele povratiti zdravlje; ostao je paraliziran od prsa nadolje.
U cijeloj priči Daniel bi bio ostao jedan od tragično stradalih sportaša koji bi do kraja života nastavio živjeti u invalidskim kolicima da se taj mladić nije odlučio na samoubojstvo. I to nakon svega 18 mjeseci liječenja! I u toj su ga nakani podržali vlatiti roditelji! „Od kud pravo bilo kome da nekom drugom čovjeku kaže kako treba živjeti takvim životom, prepunim poniženja, patnje i neugode. Naš sin bio je voljen i osjećao je da smo ga voljeli, kakav god bio, ali ovo je njegovo pravo kao čovjeka, i nitko ga zbog toga ne treba osuđivati“, izjavila je Danielova majka nakon što ga je, uz potporu oca, smjestila u Kliniku za samoubojstva u Švicarskoj!
Postavljamo pitanje u kakvom to svijetu živimo kada roditelji vlastitom djetetu omogućuju ostvarenje želje za samoubojstvom, djetetu koje u svojoj 23. godini života želi prekinuti svoj život, ma kako bolan i težak on bio!? U kakvom to svijetu živimo u kojemu mladi čovjek, koji nije smrtno bolestan, želi umrijeti pod svaku cijenu!? U kakvom to svijetu živimo u kojem čovjek ne želi živjeti ako nije potpuno zdrav!? U kojem roditelji opravdavaju želju vlastitog djeteta za samoubojstvom!? U kojem mu pomažu takav naum izvršiti!? Kakav je to svijet u kojem postoje institucije poput Klinike za samoubojstva!? Ovakva i slična pitanja mogli bismo postavljati do u nedogled.
Toliki među nama prožive svoj životni vijek suočeni s teškim bolestima i križevima s kojima se više ili manje hrabro nose. I nikad ne odustaju od života, od tog predragocjenog dara. Mnogi ustrajavaju u liječenju, premda je izgledno da do poboljšanja stanja nikad neće doći. Pa ipak ne odustaju te, štoviše, s nadom gledaju na život i budućnost. Mnogi u svojim bolestima vide trpljenje za druge te svoje patnje prikazuju Bogu za druge bolesne, za djecu, obitelji, ovisnike, za mir i pravdu i sl. Mnogi su tek u svojim bolestima spoznali i prepoznali pravu vrijednost života, vrijednost svakog novog dana koji dožive. Neprocjenjivost svake lijepe riječi, pogleda ili geste. Nama zdravima nikada neće do kraja biti jasno kako toliki bolesnici s mirom podnose svoje stanje i pored svega znaju imati smješak na licima...
U Kliniku za samoubojstvo ,poput jedne takve u Zurichu, koja postoji već 10 godina, dolaze ljudi okončati si život. Ne želimo niti imamo pravo osporavati njhove argumente, ali ne možemo se ne zgražati nad posrupcima njihovih najbližih, osobito onda kad je riječ o ljudima koji nisu (bili) smrtno bolesni kao što to nije bio Daniel James, i kada su roditelji samoubojica ti bližnji koji njihove postupke podržavaju, opravdavaju i omogućuju. Uostalom, kakav je to roditelj koji svojemu djetetu aktivno omogućuje oduzeti si život!? I na što njegov/njezin život sliči nakon takvog čina!? Osobito kada vidi tolike roditelje koji se čitav život žrtvuju kako bi vlastitoj bolesnoj djeci, možda bolesnijoj od njihove, produžili život bar na trenutak. Zaista, u kakvom to svijetu živimo...
- 21:10 - Komentari (3) - Isprintaj - #

16.10.2008., četvrtak

Hvala ti, Toše

Dana 16. listopada navršila se godina dana od kako je ovaj prolazni svijet u tragičnoj prometnoj nesreći napustio Todor – Toše Proeski, mladi pjevač rodom iz Makedonije, voljen zbog anđeoskog glasa i još više zbog ljudskih kvaliteta koje su ga razlikovale od najvećeg dijela domaće i strane estrade.
Prije godinu dana potresla nas je vijest o Tošinoj pogibiji. Svijest nas običnih ljudi odbijala je prihvatiti činjenicu da nas je napustio mladić čiji je život ulijevao nadu i optimizam da ljudska dobrota i dalje živi i djeluje, kako među običnim, malim ljudima, tako i među onima koje ubrajamo među medijske zvijezde.
Većina nas je Proeskog doživljavala kao mladog i nadasve simpatičnog pjevača iz tople Makedonije koji je svoju karijeru uspješno nastavio graditi u Hrvatskoj. Njegova je popularnost prešla granice država nekadašnje Jugoslavije i, možda više od svega, zbližila ljude. Ipak, o Proeskom kao čovjeku malo smo toga znali... Jer on nije htio da se zna.
Nismo znali da je Todor bio kršćanin – vjernik koji je svoja vjerska uvijerenja provodio u život. Ona su se zasnivala na ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Sam je Toše i financirao i vlastitim rukama radio na izgradnji samostana Makedonske Pravoslavne Crkve u njegovom rodnom Kruševu, živio je skromno, premda si je mogao priuštiti puno toga, pomagao je u izgradnji rodilišta, djeci plaćao školarinu, organizirao humanitarne koncerte... Sve to za ovozemsnog Tošinog života nismo mogli pročitati u tiskovinama koje su zanimale uglavnom informacije o Tošinom ljubavnom životu, u tiskovinama koje ionako uvijek pokušavaju iskopati pikanterije iz intime i privatnosti medijskih zvijezda i prezentiratim ih kao udarsne vijesti na naslovnicama svojih izdanja. Takve tiskovine o Proeskom jesnostavno ništa nisu mogle naći.
U godini dana nakon Tošine smrti njegov je grob u Kruševu postao mjestom hodočašća. Rijeke ljudi, i mladih i starih, tijekom godine pohodile su jednostavan humak koji krasi običan drveni križ s pokojnikovim imenom. Grob je uvijek okićen cvijećem, plišanim medvjevićima i keramičkim anđelima... To je mjesto mira, molitve i razmišljanja. Danas, 16. listopada, tisuće se sliti u Kruševo hodočastiti na grob mladića koji je svojim životom posvjedočio da je vrijedno živjeti i žrtvovati se za vrijednote koje nadilaze ovaj svijet.
Todor – TošeProeski u svojem je životu učinio velika djela. To nastavlja činiti i nakon prelaska Rijeke Života, od tamo gdje svaka suza s oka nestaje, tamo gdje je mir i radost bez kraja. Hvala ti, sveti Todore.

- 12:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #

03.10.2008., petak

Iskustvo

U prvim danima listopada Arhangel je konačno uspio sve stvari dovesti na svoje mjesto i nakon turbulentnog ljeta sjesti za svoje računalo i pokušati napisati novi post.
Što reći o vremenu koje je iza nas!? Što se Arhangela tiče, bilo je to vrijeme krupnih promjena koje su na svoje mjesto stavile mnoge projekte koji su bili već davno započeti... Sada je sve to iza njega i vrijeme je da se krene dalje... Dakle...
U proteklom razdoblju dogodilo se toliko toga što bi bilo vrijedno prokomentirati, kako na osobnom, tako i na društvenom polju. Međutim, događaji koji su iza nas otiđoše u ropotarnicu prošlosti i na njih više nije vrijedno osvrtati se. Zato se okrećemo sadašnjosti. A tamo se događa puno toga...
Listopad nekako svake godine dođe kao vrijeme rekapitulacije minulog ljeta. Mrak koji se rano spusti na prozorska okna potiče čovjeka da se u tišini svojega doma stane pitati o rezultatima svojega dosadašnjega nastojanja da plovi morem svojeg življenja. Nije vrijedno žaliti za prošlošću koju ne možemo vratiti da bismo ju ispravili. Jedanko tako, nismo gospodari svoje budućnosti za koju ne znamo kakva će biti niti hoćemo li biti njezin dio. Zato je važno živjeti u svojoj sadašnjosti potpuno se posvetivši nastojanju živjeti punim plućima. Jedino ćemo tako znati da smo čašu života iskapili do kraja.
Iz svoje prošlosti u našu budućnost nosimo samo uspomene koje su nerijetko bolne. One nas podsjećaju koliko je život „šaka suza i vrića smija“, zbirka sjećanja na lijepe i nelijepe događaje i ljude koji su od nas iskovali osobe kakvi jesmo. To je dragocjeno iskustvo koje smo pozvani ugrađivati u dio života koji je pred nama kako bismo ga proživjeli bezbolnije. Svako iskustvo iz kojeg nismo izvukli pouku bit ćemo prisiljeni ponovno proživjeti kako bismo naučili ono što smo ranije propustili. Na taj način ne dozvoljavamo događajima da prolaze mimo nas i da ne ostave traga u našim sjećanjima.
Ono što je Arhangel naučio u vremenu koje je iza njega je činjenica da pravi prijatelji nisu uvijek oni koji se takvima deklariraju i da je čovjek vrlo pokvarljiva roba. Istina, time nije otkrio „toplu vodu“, ali to je iskustveni zaključak o kojem u zadnje vrijeme često razmišlja. Postupci onih koje je ranije držao za svoju braću ostavili su dubok trag na njegovoj duši, rane koje neće tako lako zacijeliti, a kad se to nakon nekog vremena i dogodi, ostat će ožiljci koje će ponijeti u vječnost. No, pouka koja se poput neba prostire nad horizontom sadašnjosti dragocjen je dar – pazi kome povjeravaš srce svoje.


- 21:25 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>