Arhangel
18.10.2008., subota
Daniel
Prošlog mjeseca u Švicarskoj je u jednoj klinici ovozemaljski život završio Daniel James, 23-godišnji mladić iz Engleske. Možda bi ova informacija bila samo jedna u nizu sličnih o kojima čitamo ili slušamo u vijestima o pogibijama, preminućima i tragedijama diljem svijeta, a koje su urednicima u našim medijskim kućama zadnjih godina toliko omilile. Ipak, ova vijest nije „obična“ jer...Daniel James za života je, kako mediji prenose, bio perspektivan igrač ragbija. Prije 18 mjeseci na treningu je zadobio tešku ozljedu zbog koje je završio u bolnici. Ni nekoliko operacija nisu mu uspjele povratiti zdravlje; ostao je paraliziran od prsa nadolje. U cijeloj priči Daniel bi bio ostao jedan od tragično stradalih sportaša koji bi do kraja života nastavio živjeti u invalidskim kolicima da se taj mladić nije odlučio na samoubojstvo. I to nakon svega 18 mjeseci liječenja! I u toj su ga nakani podržali vlatiti roditelji! „Od kud pravo bilo kome da nekom drugom čovjeku kaže kako treba živjeti takvim životom, prepunim poniženja, patnje i neugode. Naš sin bio je voljen i osjećao je da smo ga voljeli, kakav god bio, ali ovo je njegovo pravo kao čovjeka, i nitko ga zbog toga ne treba osuđivati“, izjavila je Danielova majka nakon što ga je, uz potporu oca, smjestila u Kliniku za samoubojstva u Švicarskoj! Postavljamo pitanje u kakvom to svijetu živimo kada roditelji vlastitom djetetu omogućuju ostvarenje želje za samoubojstvom, djetetu koje u svojoj 23. godini života želi prekinuti svoj život, ma kako bolan i težak on bio!? U kakvom to svijetu živimo u kojemu mladi čovjek, koji nije smrtno bolestan, želi umrijeti pod svaku cijenu!? U kakvom to svijetu živimo u kojem čovjek ne želi živjeti ako nije potpuno zdrav!? U kojem roditelji opravdavaju želju vlastitog djeteta za samoubojstvom!? U kojem mu pomažu takav naum izvršiti!? Kakav je to svijet u kojem postoje institucije poput Klinike za samoubojstva!? Ovakva i slična pitanja mogli bismo postavljati do u nedogled. Toliki među nama prožive svoj životni vijek suočeni s teškim bolestima i križevima s kojima se više ili manje hrabro nose. I nikad ne odustaju od života, od tog predragocjenog dara. Mnogi ustrajavaju u liječenju, premda je izgledno da do poboljšanja stanja nikad neće doći. Pa ipak ne odustaju te, štoviše, s nadom gledaju na život i budućnost. Mnogi u svojim bolestima vide trpljenje za druge te svoje patnje prikazuju Bogu za druge bolesne, za djecu, obitelji, ovisnike, za mir i pravdu i sl. Mnogi su tek u svojim bolestima spoznali i prepoznali pravu vrijednost života, vrijednost svakog novog dana koji dožive. Neprocjenjivost svake lijepe riječi, pogleda ili geste. Nama zdravima nikada neće do kraja biti jasno kako toliki bolesnici s mirom podnose svoje stanje i pored svega znaju imati smješak na licima... U Kliniku za samoubojstvo ,poput jedne takve u Zurichu, koja postoji već 10 godina, dolaze ljudi okončati si život. Ne želimo niti imamo pravo osporavati njhove argumente, ali ne možemo se ne zgražati nad posrupcima njihovih najbližih, osobito onda kad je riječ o ljudima koji nisu (bili) smrtno bolesni kao što to nije bio Daniel James, i kada su roditelji samoubojica ti bližnji koji njihove postupke podržavaju, opravdavaju i omogućuju. Uostalom, kakav je to roditelj koji svojemu djetetu aktivno omogućuje oduzeti si život!? I na što njegov/njezin život sliči nakon takvog čina!? Osobito kada vidi tolike roditelje koji se čitav život žrtvuju kako bi vlastitoj bolesnoj djeci, možda bolesnijoj od njihove, produžili život bar na trenutak. Zaista, u kakvom to svijetu živimo... |