Arhangel
31.10.2008., petak
Umiranje
Početak mjeseca studenog svake nam godine donosi svetkovine Svih svetih i Dušnog dana. U to povlašteno vrijeme pozvani smo pohoditi groblja i cvijećem okititi grobove svojih najmilijih te upaliti svijeću kao znak naše vjere u uskrsnuće. Pijetet prema preminulima koji se iskazuje u ovim danima zapravo je kulturni i civilizacijski domet te ne mora nužno biti povezan s vjerom. U prilog tome govori i činjenica što će groblja ovih dana pohoditi brojni građani koji se ne osjećaju vjernicima. Groblja su ovih dana, zapravo, mjesta okupljanja živih, okupljanja koje za zajednički motiv ima uspomene na preminule. Možda će zvučati čudno, pomalo morbidno, ali groblja su mjesta koja nas okupljaju, napose u ove dane. Smrt i umiranje ključan su dio naših života. Jednako kao i rađanje. U prošlosti su djeca od malih nogu odgajana u obiteljskom ambijentu u kojemu su svjedočila o oba ova pola života; rađanju i umiranju. Živjelo se u velikim obiteljima u kojima su žene rađale kod kuće i u kojima se umiralo u kući. Djecu je odgajala i podizala cijela obitelj, pokojnikovo tijelo bivalo je izloženo na odru u kući, oko njega se okupljala obitelj i rodbina na molitvu i bdjenje. Na taj je način djeci i početak i kraj ovozemaljskog života bio duboko utkan u vlastitu svijet. Život se silno cijenio i svaka pomisao o njegovom besmislu bila je strana. Rađanje i smrt bile su činjenice koje je svatko mogao poosobiti tijekom odrastanja i postati svjestan njihovog značenja koje nadilazi mogućnosti našega poimanja. Danas je neko drugo vrijeme. Djeca u kuću stižu iz rodilišta, premalo je obitelji koje imaju više djece koja bi imala prilike odrastati i pamtiti dolazak prinove u obitelj. Jednako tako, stariji ljudi smješteni su u umirovljeničke domove i mlađi naraštaji u obitelji nemaju priliku promatrati mirno starenje, a kamo li umiranje. Ljudi umiru daleko od pogleda obitelji, u sterilnim bolničkim sobama, u umirovljeničkim domovima i zavodima. Mlađi naraštaji nemaju prilike svjedočiti umiranju, osim putem medija gdje im s umiranje prikazuje u velikom broju i na najbrutalniji način. I kad čovjek umre transportiraju ga u mrtvačnicu i zatvore u lijes sa cvijetnim aranžmanom na vrhu. Nestalo je bdjenja uz molitve oko odra, nestalo je svijeća i lumina uz uzglavlje pokojnika koji bi nas podsjećali na uskrsnuće. Nestalo je sprovodnih povorki, pjevanja psalama i sprovodne liturgije u crkvama koja je istovremeno odisala i tugaljivošću i vjerom u uskrsnuće i Božji sud. Nestalo je crnih zastava na prozorima koje su po godinu dana podsjećale na pokojnika koji je u toj kući živio, nestalo je tužnog udaranja zvona i naricaljki koje su veličale život preminulog. Nasuprot tome, živimo u vrijeme hladne i intelektualizirane stvarnosti, u vrijeme banalizacije i sterilizacije svega izvorno ljudskoga. Prezire se sve što bi odisalo prošlošću, kao da se istina o našoj prolaznosti, istina o smrtnosti želi ukloniti ispred naših očiju misleći valjda da ju se time može ukloniti i iz naše svijeti, a time iz naših života. I usprkos svemu tome, ta dobra sestrica koju prikazujemo u crnoj kukuljici i kosom za košnju žita u ruci vjerno stoji pred vratima naših života čekajući na mig Neba za trenutak u koji joj je ući i prevesti nas preko Rijeke života. Htjeli mi ili ne, ostajemo smrtni ljudi kojima je tako teško suočiti se sa smrću i umiranjem, pa tako bezglavo i djetinjasto bježimo od tih stvarnosti. Zato je vrijeme početka studenoga dobra prilika u kojoj nam se upitati ne koliko nam je dana još preostalo, nego kako ćemo te preostale dane proživjeti. Cvijeće i svijeće na našim grobljima neprevarljivo nas potiču na razmišljanje u smislu i cilju našeg putovanja. Na kraju, kad se svi punti zbroje; što je život nego jedno putovanje... |