Arhangel
31.12.2007., ponedjeljak
Na dobro vam došlo!
Još je jedna godina za nama. Izbrojili smo 2007. i njenih 365 dana koje ispraćamo u zaborav, predajući je ropotarnici povijesti da iz nje zapamti ono što je u njoj vrijedno sjećanja bilo. Vrijeme nezadrživo teče i među nama nema toga tko bi u to more ljeta mogao baciti sidro bar na dan, barem na sat ili trenutak tek… Vrijeme nam izmiče baš poput pijeska što curi među prstima s dlanova naših dana. Naši dani nestaju poput snijega u proljeće i odlaze u nepovrat poput vjetra na livadama…Sve što nam je donijela godina, što je za nama, sabiremo u riznicu svojih uspomena. To je sve što nam je od 2007. preostalo. Mi nismo gospodari prošlosti, ona je tek sjećanje, misao na jedno vrijeme što je zauvijek iza nas. Zato je prošlost nešto s čime se valja pomiriti, što valja prihvatiti onakvim kaka jest jer nikakvom drugačijom ju nikada nećemo moći učiniti. Prihvatiti prošlost stvarnost je koja oslobađa. Bila jednom godina 2007. Pamtit ćemo je po puno dobra koje nam je učinjeno i koje smo učinili. Možda je to najveća vrijednost koju nam vrijeme koje je iza nas može dati – dragocjeno iskustvo dobra. Bilo je to dragocjeno doba u kojemu je sreća ipak kucala na naša vrata onoliko koliko smo se ipak trudili vrata joj otvarati. Bila jednom godina 2007. Bilo je to vrijeme teških križeva i kušnji. Prolili smo tolike suze, ne bojmo se i to priznati. Podnijeli smo tolike križeve, srce nam je toliko puta zadrhtalo, u tolikim smo danima hodili svijetom pritisnuti teškom životnom svakodnevicom. Bože, sve smo to proživjeli! I preživjeli. Tolika stradanja, tolike nevolje, toliko boli srca i duše, toliki neuspjesi, razočaranja. Zaboljeli su nas mnogi rastanci, mnogi su nama dragi prešli zauvijek tu Rijeku Života… Tako naglo, tako iznenada i ostavili veliku prazninu u našim životima… Sve nas je to iskustvo obogatilo i naučilo da život više cijenimo i da svoje dane više vrednujemo. U što mi vjerujemo? Vjerujemo da na svijetu još ima dobra za koje je vrijedno boriti se. Vjerujemo da je godina koja je iza nas bilo milosno doba u kojemu smo imali priliku rasti i obilovati ljubavlju, davati srce braći ljudima oko sebe, širiti dobrotu i plemenitost, razlijevati se svijetom bez prestanka, preobilno, bez zadrške. Vjerujemo da nam u 2007. godini ideali nisu izblijedjeli i da nam se ljubav nije ohladila, vjerujemo da nam se bol ne obnavlja i da još ima mjesta nadi u našem vremenu. Vjerujemo da tama nije prekrila sunce i da u srcima ljudi našega doba ima mjesta za dobrotu i za ljubav. Zato u 2008. godinu ulazimo u nadi. Nije nam važno gdje i kako ćemo dočekati prvi dan te godine. Važno je da budemo, koliko je moguće, s dragim nam ljudima. Važno je da u godinu što je pred nama krenemo odvažno i s vjerom u bolje sutra, s vjerom u svijet koji može i mora biti bolji. Vjerujemo da u godini što je pred nama možemo toliko toga učiniti, toliko snova ostvariti… Sve to možemo učiniti počevši od mijenjanja samih sebe jer – mi smo ljudi budućnosti. Svjetlo koje je u našim životima zasjalo u Božićno jutro daje nam nadu i krijepi naše snage da ustrajemo i dalje. Sve dok naši dani ne prispiju svojemu zapadu i mi prispijemo u Dom Očev. Toliko je toga pred nama. Toliki snovi, želje, planovi, očekivanja, nade, ideje. Dragi prijatelji, vaš Arhangel vam želi da se od toga svega u vašim životima u novoj godini 2008. ostvari sve ono što će se za vas pokazati kao najbolje. Bili ljudi nade, zdravlja, optimizma i svakog zadovoljstva srcem! SRETNA VAM NOVA 2008. GODINA!!! Vaš Arhangel. |
24.12.2007., ponedjeljak
Radost svima!
«Aleluja! Javljam vam blagovijest, veliku radost: Danas vam se rodio Spasitelj – Krist Gospodin!» Dragi prijatelji! I ove godine Bog nam je udijelio milost radovati se o svetkovini Božića – rođenja Kristova. Proteklo je oko dvije tisuće godina od kada je Marija, žena iz Nazareta galilejskoga, bila radi popisa pučanstva prisiljena putovati u Bet Lehem u Judeji, gdje joj se navršilo vrijeme da rodi. Sin kojega je rodila u štali među sijenom, životinjama i uz pomoć Josipa i nekolicine pastirica je, mi kršćani vjerujemo, Bog sâm - Isus Krist. Cijela ova priča, istina, ima prizvuk bajkovitosti. Sada nije važno je li to bilo upravo 25. prosinca (pouzdano nije!), je li bila riječ o štali ili spilji, jesu li tamo bili baš vol i magarac, jesu li se Isusu došli pokloniti magi ili kraljevi… Ono što je važno i ključno u svemu tome jest činjenica da se u Božjem utjelovljenju očitovala Njegova neizmjerna dobrota. Tko srcem vjeruje da je novorođenče iz Bet Lehema od prije 2000. godina pravi Bog i pravi čovjek, taj ne može ostati nezadivljen tim misterijem Božje ljubavi. I danas, tolika stoljeća nakon betlehemskog događaja o svetkovini Božića razmišljamo o Bogu i o čovjeku. Ne samo da mislimo na rođenje u Bet Lehemu, već neprestano ulazimo u zajedništvo s onim istim Malim Bogom – Božićem koji i danas, kao i kroz svu vječnost, grli svijet svojom ljubavlju koju je pokazao svojim rođenjem od Žene, uvijek živ da se za nas zauzima. Zato Božić nije tek sjećanje na prošli događaj; Božić je ostvarenje Božje ljubavi koja uvijek traje. Tko vjeruje i ljubi Boga i svakog brata čovjeka, njemu je Božić svaki dan! Dragi prijatelji! Božić je vrijeme nade. Sva bol koju je donijelo vrijeme koje je iza nas u Božićnom jutru biva zacijeljena jer sve dobro koje učinismo, sva ljubav kojom ljubimo i bivamo ljubljeni, svi nama dragi ljudi koji su pred nama otišli – sve u Malom Bogu – Božiću ostaje vječno čekajući i nas da im se jednom pridružimo. U Bogu je radost Božićnog jutra vječna! Zato je Božić na zgusnut način očitovanje i sadržaj ispunjen vjerom, nadom i ljubavlju. Predragi blog prijatelji! Vama i svima vašima, svima, svima baš koje su srcu nosite, svima koji su ljubavi, nade i utjehe potrebni, svima koji su nade, utjehe i ljubavi puni, svima neka je SRETAN BOŽIĆ! Od svega srca vam želi i od Malog Boga – Božića moli vaš Arhangel. |
22.12.2007., subota
Ima li nade za nas?!
|
Vijest o presudi Hrvoju Žužiću kojom je osuđen na pet godina zatvora zbog izazivanja prometne nesreće u kojoj je smrtno stradala Ružica Pavić našla se prije nekoliko dana na gotovo svim naslovnicama domaćih medija. Jednako tako, i elektronski su mediji u svim vijestima prenijeli ovu informaciju. Ovom presudom je nakon nekoliko mjeseci barem donekle provedena pravda nad mladićem koji je obijesnim življenjem, kao sin lokalnog tajkuna, skrivio niz prometnih prekršaja, da bi sve kulminiralo teškom nesrećom u kojoj je smrtno stradala mlada djevojka. U ovom trenutku nikom nije do likovanja, pa ni autoru ovih redaka. Ni jedna presuda Žužiću ne bi mogla vratiti u život žrtvu njegovog prometnog divljanja, pa neće ni ova koja je nepravomoćno donesena. Jednako tako, niti izrazi njegovog kajanja prije izricanja presude ne mogu Ružicu Pavić vratiti u život. Također ova presuda nije niti smije biti uperena protiv Žužićeva oca, kako je ovaj to javnosti pokušao predstaviti pokušavajući na takav način rehabilitirati sina. S presudom se možemo složiti ili ne, ali ne možemo zanemariti činjenicu da je Hrvoje samo jedan od članova tzv. «zlatne mladeži» koja je u javnosti postala poznata nakon niza prometnih nesreća koje su izazvali divljanjem po cestama u skupim vozilima koje su im roditelji kupili, a za koje nisu ni prstom maknuli da bi ih zaslužili imati. Presuda Hrvoju Žužiću, iako iznosi simboličnih pet godina (uz dobro vladanje izići će i ranije), ipak predstavlja kakav- takav pomak u funkcioniranju hrvatskog pravosuđa. Važnu ulogu u ovom slučaju, koji se dogodio početkom kolovoza protekle godine, imali su i novinari koju su čitav događaj prilično vjerno prenijeli, stavivši ga u kontekst problema sa «zlatnom mladeži» koje smo već dotaknuli. Ovdje ne može biti govora o nekakvom javnom linču mladića anđeoskog lica, kako su odvjetnici Žužićevih htjeli predstaviti njihovoga branjenika. Riječ je, jednostavno, o pravdi koju je sud trebao provesti i to je, Bogu hvala, napokon i učinio. Iako je riječ o jednoj presudi, to je veliki korak u odnosu na jalovo stanje našega pravosuđa kada je o djeci bogatih i moćnih među nama riječ. Sjetimo li se slučaja iz Makarske od prije nekoliko godina kada je sin lokalnog moćnika pregazio dvije djevojke (Katu Erceg i Ivonu Andrijašević) u centru grada na pješačkom prijelazu i za to bio osuđen na dvije i pol godine u pritvoru koji je, nakon zgražanja i pritiska javnosti, ipak odslužio i to u kaznionici otvorenog tipa. Obrazloženjem presude u slučaju Primorac skanjivao se svatko zdravog razuma jer je tamo pisalo kako je mladi «zlatni dečko» dijete iz pristojne obitelji koja mu je omogućila školovanje u inozemstvu! Obrazloženje i ne čudi ako se zna da je slučaj vodio sudac koji je kum i prijatelj Primorčevih! Kada stvari stavimo na pravo mjesto dobivamo sliku hrvatskog pravosuđa koje je do grla korumpirano. U tom sustavu vrijede dvostruka mjerila, ovisno o društvenom statusu okrivljenika i debljini njegove lisnice, odnosno o debljini lisnice njegovih roditelja. Razočaravajuća je činjenica da možete učiniti bilo koji prekršaj ukoliko ste dobro potkovani novcem, položajem i vezama. Po tome ispada da jedan mladi život u Makarskoj vrijedi manje od godine i pol zatvora i to u kaznionici otvorenog tipa! Možda je to i stroga presuda s obzirom da je ishođena nakon pritiska javnosti u slučaju koji je vapio do neba za pravdom. U slučaju Žužić ispada da je mladi život Ružice Pavić vrijedio svega pet godina kazne. Ako malo bolje zamislimo, ispada da je «mračni» srednji vijek u kojem su plemići i sudski bili povlašteni, bio pravedniji sustav od suvremenog hrvatskog pravosuđa. Uzmemo li u obzir opću situaciju u Hrvatskoj što se krivičnih (ne)djela tiče, stanje se pokazuje još više poražavajućim. U Imotskom očajni roditelji ovisnika o drogama (uzaludno) podižu svoj glas pokušavajući privoliti za to zadužene (i plaćene!) službe da odrade svoj posao i zaustave pošast trgovine drogom u svojemu kraju! U Makarskoj udruga roditelja djece stradale u prometu piše peticije i alarmira javnost zbog stanja (ne)sigurnosti u prometu kojim i dalje caruju djeca lokalnih moćnika među kojima neslavni rekorder ima više od 270 prometnih prekršaja! I još uvijek vozi! Hrvoje Žužić ide u zatvor. Zasluženo. Je li on iznimka koja potvrđuje pravilo?! Žrtva okolnosti koje nitko od korumpiranih odvjetnika i sudaca nije mogao zataškati?! Mrtve pokapamo, krivce zatvaramo tek uz pritisak javnosti. Što treba učiniti da pravosudni sustav profunkcionira?! Zar netko od roditelja stradalih treba uzeti pravdu u svoje ruke?! Koliko još moramo strahovati za našu djecu na ulicama na putu do škole, do trgovine, u šetnji…?! Tko je sljedeća žrtva bezočnog sustava koji gazi male ljude i njihovu djecu samo zato što su to što jesu – obični, mali ljudi?! |
16.12.2007., nedjelja
U potrazi za izgubljenim Nebom
Godine 1968. diljem svijeta buknuli su studentski nemiri, bunt je zahvatio i radničku mladež, sindikate, sve nezadovoljne društvenim previranjima u kojima nisu našli svoje mjesto pod suncem. Tragedija Vijetnamskog rata, koji je izmaknuo iz ruku onih koji su ga i poveli, ako je uopće i bio ikada u njihovim rukama, nije mogla ravnodušnima ostaviti tolike, osobito stoga jer su ratna zbivanja sada svima bila približena putem medija. Pozive mladih na nenasilje i bratstvo među narodima njihovi očevi nisu uvažavali. Mladi su tražili da Amerikanci i Vijetnamci budu braća, a ne ubojice jedni drugih. Sudbina ubijenog borca za prava Afroamerikanaca Martina Luthera Kinga, kao i sovjetski tenkovi na ulicama Praga, bili su nedvosmislena poruka onima koji su se protivili ustrojstvu tekovina suvremenoga svijeta. Čovjekov put na Mjesec kao da je poručivao svijetu kako su prave vrijednosti u napretku znanosti; tko prvi ima tehnologiju – taj vlada! Stari gospodari svijeta stali su određivati norme življenja i vladanja; tko ima naftu, ima novac, a tko ima novac, ima medije, a tko ima medije, taj upravlja masama.Kada se mladi čovjek našao u opisanim prilikama, u kojima je stekao lažnu sigurnost da je gospodar svojega života i sudbine, da sve može uzeti u svoje ruke, da je ostvarenje slobode nadohvat, ni moralni zakon više se nije činio tako nedodirljivim. Ne čudi stoga da je vrijeme 60-ih godina XX. stoljeća doba tzv. seksualne revolucije, hipi pokreta i «Djece cvijeća». Život bez istinskih moralnih uzora i autoriteta, otuđenost i frustracije gradskog čovjeka, odricanje od napora uz istovremenu želju za uspjehom (poput filmskih i rock zvijezda), bježanje pred neminovnim životnim problemima u ovisnosti i sanjarenja, komune i pseudoduhovne sljedbe, vodilo je obezvrijeđivanju institucije braka i bračne vjernosti u očima mladih. U ime bratstva, jednakosti i slobode, nastojalo se srušiti sve do tada postojeće norme, pa bile one i nepromjenjive, kao što je slučaj s onima koje proizilaze iz naravnog zakona. Počelo se ignorirati činjenicu da naravni zakon štiti zajedničko dobro svih ljudi i, po naravi samih stvari, unosi razna ograničenja u moguća opasna shvaćanja slobode unutar pluralističkog društva. Sedamdesete su godine donijele odstupanje mladih od metoda javnog bunta, kao do tog vremena, i iznijele subkulture mladih, poput «Djece cvijeća» i «Jesus revolution». Kad mladi nisu uspjevali promijeniti postojeći svijet, počeli su stvarati svoje svjetove. Govorili su o življenju u skladu s prirodom i svim živim bićima, o življenju u ljubavi i sreći. U svim tim idejama ne bi bilo ničeg lošeg da mladi nisu, ne uvijek svojom krivnjom, zanemarili čovjekovu transcedentalnu otvorenost. U vezi s tim, mladi, ionako poljuljanih vrijednosti koje su baštinili iz ranijeg razdoblja, u svom svijetu nisu imali prostora za vrijednosti koje su nepromjenjive, a koje kao takve, proizilaze izravno od Boga. To je razlog zbog kojeg navedeni pokreti i subkultura nisu mogli uspjeti niti ostaviti dubljeg traga u društvu. Ono što su ostavili bilo je samo još veće otupljivanje savjesti i bijeg u svijet sanjarenja, iluzija i opsjena u kojima su mladi, redovito uz korištenje opijata, pokušavali ostvariti sebe i svijet za sebe. Savjesti takvih mladih bile su plodno tlo za hvatanje korijenja za nove religijske sljedbe i pokrete, koje nisu imale ništa ili gotovo ništa s kršćanstvom i vrijednostima koje iz njega proizilaze. Mladi čovjek u takvoj situaciji ne vlada sobom. Stoga ne začuđuje događaj iz 1978. godine kada je više od 900 članova sekte «Hram naroda», po zapovijedi svojega osnivača i vođe Jima Jonesa iz SAD-a, u Gvajani počinilo samoubojstvo ili bilo nasilno ubijeno. Raskol sa starijim generacijama, nerazumijevanje s roditeljima koji više nisu bili odgajatelji svoje djece, već su tu ulogu preuzimali masmediji, estradni idoli i pseudoreligijski gurui, raskid s vjerom starih i sa svime što ona predstavlja, učinili su od mladog čovjeka druge polovice XX. stoljeća lak plijen grabežljivcima duša. Mentalitet svijeta bio je za to najbolje lovište. Novi religijski pokreti ili vjerske sljedbe, kako se mladima čini, puno obećavaju. Mnogima se čini kako vjera koju su baštinili od prošlih naraštaja, njihovoj, sada uvelike promijenjenoj životnoj situaciji u odnosu na ranija razdoblja, više nema što novog za reći. Mladi su težili, i teže, za čvrstoćom u nestalnom svijetu XX., odnosno XXI. stoljeća. Jasno je, kada se na ovaj način sagledaju prilike, što je ono što su novi religijski pokreti mladima počeli nuditi; sreću uz nimalo truda i žrtvovanja. Ako se ovaj pristup kombinira s početnim «dobrodušnim» prihvaćanjem novih članova uz obilje ljudske solidarnosti i materijalne pomoći, uz uvjeravanje kako je izabrani put jedini put spasenja i samoostvarenja, ukazaujući na ljudske slabosti i, često opravdano, sablažnjavanja od strane «tradicionalnih» kršćana i institucija koje vodi «njihova» Crkva, mladi čovjek, prethodno razočaran, sablažnjivan, prepun ideala, često naivan i labilan, biva uvjeren da je pronašao utočište za sebe. Na kraju naznačenog procesa mladi čovjek ne biva svjestan da je bio podvrgnut tzv. pranju mozga. Najčešće žrtve ovog načina vrbovanja mladih su oni koji nisu odgajani u atmosferi tolerantnog i blagog odgoja, mladi koji su odgajani izvan Crkve ili pak oni kojima je vjera i vjerska praksa tijekom djetinjstva silom nametana. Ne smijemo zaobići ni one mlade ljude koji su se poveli za lošim primjerima nekolicine, ili dopustili sebi da kršćanstvo, Crkvu ili vjeru izjednače s onim «kršćanima», bilo laicima, ili čak klericima, koji su ih sablažnjavali. Mnogi mladi koji pristupaju pojedinim sektama često su iz razorenih obitelji, nezaposleni, neaktivni u rješavanju svakodnevnih problema, ljudi povodljivog karaktera kojima trebaju vođe pod čijim bi se vodstvom ostvarili. Prema mišljenju nekih stručnjaka članovi novih religioznih pokreta dolaze najviše iz sljedećih društvenih grupa: dominirajuće osobe s antiklerikalnim stavovima, studenti iz srednje i više klase te suvremeni radnici iz srednjih i nižih slojeva. U ovim pokretima teži se za mistikom i zanosom, karizmatski vođe imaju glavnu riječ, sljedbenici se sustavno podvrgavaju metodi uvjeravanja i sustavnog pritiska, ljude se veže obećanjima lažne nade i ispunjenja njihovih snova. Ne začuđuje da je iz sličnih društvenih slojeva potjecao i borbeni ateizam, čije uzroke možemo svesti na rečenicu: «Bože, budući je meni tako teško, a ti ne djeluješ, zapravo i ne želim da postojiš». Ovo je na tragu stava XX. stoljeća po kojem je dobro i vrijedno postojanja samo ono što je pojedincu korisno. Ne čudi, stoga, i nedobrodošlica starima i nemoćnima u suvremenom društvu. Što je uzrokom ovih pojava? Bez sumnje, riječ je o neispunjenosti mladog čovjeka onim sadržajima koje daje samo Bog. To je nostalgično traženje izgubljenog raja, traženje zajednice sličnih, traženje u svijetu pogažene i gotovo nestale ponude mističnog, nesvakidašnjeg, traženje onog što se ne može kupiti s polica velikih trgovinskih centara. Kada su tradicionalne duhovne vrijednosti pogažene i izbačene iz filozofije življenja, čovjek je osakatio samog sebe; sada mu treba oporavak. Čovjek kao biće traženja ne može svoje konačno ispunjenje ostvariti ni u čem drugom do u Bogu za kojeg je i stvoren. Tako se opet vraćamo na filozofsku misao formuliranu u Augustina, a naznačenu još u Starom zavjetu: «Samo je u Bogu mir, dušo moja!» (Ps 62,1). |
12.12.2007., srijeda
Ana
Anu viđamo gotovo svakog dana, na putu do trgovine, do pošte, nerijetko na putu do ambulante, dok modrice skriva ispod veikih sunčanih naočala ili ispod podebljeg sloja pudera za lice... Anu viđamo godinama, više od dva desetljeća već. Živi u nedovršenoj kući na dnu naše ulice, uz rijeku, u kući okruženoj voćnjakom i naslonjenoj uz brežuljak. Ne znamo kako ta kuća mala iznutra izgleda jer Anini prijatelji i rodbina u kuću nikad ne smiju ući. Ona zapravo ne smije imati prijatelje, njoj je zabranjeno popiti kavu sa susjedima...Anin je brak započeo poput tolikih drugih. Bilo je to vjenčanje na prvi pogled obično, kao tolika vjenčanja na selu, tamo početkom osamdesetih godina minulog stoljeća. Iz siromašne obitelji Ana se udala u još siromašniju, ali mladoj djevojci ne bijaše važan komfor. Ona je htjela brak i pristojnoga muža, htjela je svoj mirni kutak u kojemu bi zasnovala vlastitu obitelj daleko od vlastitog oca sklonog alkoholu. Dvoje djece, kćer i sin, rodili su se u nekoliko prvih godina braka. Bilo je to vrijeme radosti iako je život u obitelji s mužem, svekrom, svekrvom i prasvekrvom bio težak. Plaće su bile male, sredina seoska, konzervativna. Nakon nekoliko godina u obitelji su počeli problemi koji su postojali i ranije, ali pod pritiskom dolaska snahe u kuću bili su pomno prikriveni. Svekrva i sin do besvijesti su bili ovisni o alkoholu. K tome su, genetski valjda, imali vrlo svađalačku narav, a paranoični izljevi optužbi i bolesne ljubomore na račun Ane bili su svakodnevica . Djeca su odrastala, a Anin se život pretvorio u tamnovanje. Bolesno ljubomorni i posesivni muž pokazao se kao vrstan primjerak nasilnika, paranoično ljubomornog. Ana je primala batine, prijetio joj je nožem, udarao ju je toljagom, zaključavana joj je kuća pa je bila prisiljena noćiti u staji, nitko u kuću nije smio doći, Ana se ni s kime nije smjela družiti... Život se pretvarao u pakao. Prolazile su godine. Situacija je bivala sve gora. Ana je bivala sve mršavija, sve uplašenija, sve povučenija. I sama je postajala plaha, psihotično uplašena prijetnjom njegovog dolaska. Tada su došli i loši zdravstveni nalazi, najprije štitnjače, a onda i tumora. Bile su to teške godine rata i neimaštine. Bolesna Ana ostala je bez posla. Operacija je, na sreću, dobro prošla i ona se oporavila. Sitaucija kod kuće je ostala ista. Prasvekrva i svekar su umrli, što je svekrvi i mužu dalo krila da nastave sa zlostavljanjima. Došli su do socijalne službe tvrdeći kako je Ana psihički bolesna i kako mora u sanatorij... Bolesnici zatražiše liječenje zdravih... Opsjednuti zemljom i imanjem muž i svekrva svaki su tjedan visjeli po sudovima sporeći se sa susjedima i rodbinom. Sve su parnice izgubili, zemlju rasprodali da bi ih platili. Izgubili su i prijatelje. Ako su ih ikad i imali. Naravno, sav su bijes iskalili na Ani. Djeca su odrasla. Kćer se udala i otišla iz kuće u kojoj nije bilo moguće živjeti i ostati zdrav. Povijest se ponovila. Sin se razbolio, dijabetes kažu. Emocionalno osjetljivi mladi čovjek u godinama odrastanja treba zdravu obiteljsku okolinu. Anin sin je nije imao. Bolest koja ga je pogodila plod je psihički bolesnog oca i još bolesnije babe. Godine prolaze, situacija je ista. Pitate se zašto? Zašto se socijalna služba ne pobrine za napaćenu obitelj. Odgovor je jednostavan. U maloj sredini svatko svakog zna. I Anin muž zna neke ljude. Ti ljudi opet znaju treće ljude iz svijeta politike. Zahvaljujući takvoj vezi ni jedna kaznena prijava zbog nasilja u obitelji nije stigla na račun Aninog muža. Nekoliko su ga puta bili pritvorili na jednu noć, da bi ga potom pustili i – nikom ništa. Jer (ne)čovjek ima vezu. Političku. Zato se može do mile volje deklarirati Hrvatom i katolikom, šepiriti se na skupovima stranke kojoj pripada, a istovremeno zlostavljati ženu kod kuće. Anu viđamo gotovo svakog dana, na putu do trgovine, do pošte, nerijetko na putu do ambulante dok modrice skriva ispod veikih sunčanih naočala ili ispod podebljeg sloja pudera za lice... Do kada ćemo je uopće viđati, samo Providnost zna. Ovaj je post posvećen svim ženama zlostavljanima u obitelji. Ne bojte se; prijavite nasilnika! Nema svaki vezu. |
10.12.2007., ponedjeljak
Autocesta i uspomene
Ceste koje se zadnjih godina diljem naše Domovine grade više i brže nego ikada prije iz temelja mijenjaju sliku krajeva u koje dolaze. S jedne strane formiraju se industrijske zone, izgra]uju čvorišta, benzinske postaje s pratećim sadržajima te naplatne kućice, što lokalnom stanovništvu donosi radna mjesta i mogućnost da ostanu živjeti tamo odakle su poniknuli. Nove ceste također omogućavaju veći priliv kapitala u provincijske sredine, veći protok robe i novca, a da ne govorimo o većim mogućnostima za razvoj turizma i lakši dolazak turista. K tome dodajmo veću mogućnost mobilnosti domaćih ljudi koji do većih gradskih centara kudikamo lakše, brže i sigurnije putuju. Nekad preopterećene i zakrčene ceste koje su prolazile tik ispred obiteljskih kuća i ugrožavale zdravlje i sigurnost njihovih stanovnika sada su daleko prohodnije i manje opterećene prometom. Vjerujemo da će izgradnjom autoceste prema hrvatskome jugu ta situacija biti još povoljnija. Zemlja koja nema dobre prometnice ne može se nadati gospodarskom, pa ni društvenom razvoju.S druge strane, gradnja autocesta i s njima povezanih prometnica i objekata zauvijek mijenja izgled naših krajeva. Mnoštvo bagera, kamiona, tegljača i raznih strojeva kojima ni ime ne znamo okupirali su naša brda, naše livade i oranice. Teški su strojevi raskrčili naše šume, bezočno posjekli naše čemprese, hrastove i stare dubove, srušili su podzide koje su podigle žuljevite ruke naših časnih predaka kako bi na škrtoj kamenitoj zemlji stvorili malo uvjeta za formiranje vrtova i maslinika. Bolno je gledati kako dan za danom pikameri buše naša brda, melju kamen i lome stijene, kako prave brazdu na licu naše zemlje koja se proteže u nedogled i koja, iako znamo da cesta život znači, para naš pogled u taj kamen, u ta brda među kojima smo se rodili i s kojima smo se saživjeli. Na tom putu napretka nekad pitomi krajevi ostali su razrovani i zatrpani gomilom kamena izvađenog iz tunela, zelenilo je posuto kamenom prašinom koja se diže s mjesta gdje se buši brdo. Male crkve na brdima do kojih se nekad moglo doći samo uskom stazom sad su tik uz glomaznu usjeklinu kroz koju tutnje divovski kamioni. Zaseoci podno brda sad su odsječeni od svojih polja, netaknute riječice i potoci sad su okovani betonom nosača za vijadukte i mostove. Arheolozi kopaju po stećcima naših starih i po grobnim gomilama davnih žitelja ove zemlje još u osvitu civilizacije, sve kako bi pred gusjenicama i čelikom teških grdosija spasili barem nešto od kulturnog blaga koje nam je namjerila povijest, a koje je sad u opasnosti da zauvijek ostane izgubljeno duboko ispod vrućeg asfalta koji prekriva kilometre našeg kraja. Vremena se mijenjaju. Znamo da ne možemo živjeti načinom života kakvim su živjeli naši stari. To je vrijeme davno prošlo. Mi živimo u svijetu moderne tehnike, brzog ritma života i kretanja. To je suvremena civilizacija. Bez toga se ne može. Mi smo svijet XXI. stoljeća. Ipak, u svima nama duboko zakopana u prikrajku srca leži romantična čežnja za mirom prirode zavičaja u kojemu smo odrasli. Male prastare kućice sve od kamena sagrađene tužno vapiju za nekadašnjim smijehom djece, balature za pjesmom klape, male crkve za glagoljaškim pjevom. Ta su naša mala sela danas pusta, tamo gore podno planina, u svijetu koji zauvijek prestaje biti onakav kakav je bio pod naletom gradnje cesta jednako kao i zbog promjene načina života. Sve se mijenja. Ostaju nam samo sjećanja. Na neko drugo vrijeme. Na baku u crnini kako prede vunu na sopi ispred kuće, na revanje tovara iza staje, na miris pokošenog sijena... Ne dirajte moja brda, o ljudi u tim strašnim strojevima, ostavite moj kamen, ostavite kosti mojih predaka. Ne trgajte moju dušu, ne kopajte te brazde po srcima nas koji smo se stopili s tim kamenom i tim morem koje je i naša radost i naša bol... |
07.12.2007., petak
Novo, novo vrijeme
Povijest zapadne civilizacije, a time i svijeta, otvorila je novu stranicu krajem 80-ih godina XX. stoljeća. Padom Berlinskog zida 1989.g., apokalipsa komunizma u istočnoj Europi i rasap Sovjetskog saveza značili su kraj hladnog rata i propast jednog od velikih totalitarizama našega vremena. Milijuni su ljudi osjetili dah slobode. Međutim, sekularizacija koja je već bila uhvatila maha u zapadnom svijetu, poništavala je znakove svetoga u suvremenom društvu. Istočna se Europa otvorila Zapadu u kojem je slabila društvena uloga religije. Kršćanstvo danas pokušava naći odgovor na sve ono brojno loše i dobro sa čime se sučeljava, za spašavanje svijeta, a ne na njegovu propast. Čini se da je Islam danas u situaciji bolne borbe s modernitetom, u procesu u kojem se kršćanstvo nalazilo u zadnjih dvije stotine godina, sve do nedavno. Modernizaciju je pogrešno predočiti kao posve istoznačan i jednosmjeran proces koji neumoljivo vodi prema sekularizaciji. Na ovaj je proces Crkva odgovorila sazivanjem Drugoga vatikanskog koncila 1962 – 65.g. Koncil je naglasio da je potrebno postati svjestan fenomena koji obilježavaju aktualnu socio-kulturnu situaciju, podložnu brzim i dubokim promjenama, koje je teško predvidjeti i kontrolirati i koje iznenađuju i dovode u pitanje modele življenja koji su do sada bili općeprihvatljivi. Na prijelazu stoljeća, u nezaustavljivom procesu globalizacije, mladi baštine posljedice društvenog razvoja i položaja mladih razvijene tijekom XX. stoljeća. Kao nikada prije, mladi su u ovom razdoblju izloženi utjecaju medija i društva; mediji, svjetska trendovska kultura formira javno mišljenje kojeg se oni moraju držati ukoliko ne žele biti izloženi izolaciji ili omalovažavanju. Europa ne crpe duhovnu snagu iz Evanđelja, iz duhovne baštine kršćanstva koje ju je formiralo, kojemu duguje svoju kulturu i identitet. Europa, kako bi se suočila s raznim izazovima i igrama interesa, treba pronaći snagu i hranu iz baštine te velike vrednote koju zajednički dijeli. Danas se stvara tržište religija i novih religioznih pokreta, novi politeizam, novo poganstvo sa snažnim sinkretističkim obilježjima. Na prijelazu stoljeća događa se svojevrsna ekspanzija pseudoreligioznoga. Sve raširenija pojava terorizma daje plodno tlo za djelovanje protiv humanosti, a pod krinkom religije. Zapadni je svijet preplavljen oglasima za tečajeve yoge, transcedentalne meditacije ili boravka u ašramima po uzoru na indijska svetišta. New age pokret je najnoviji oblik religioznosti, u kojemu ima ponešto od svih pogleda na svijet i život. Naučava stvaranje nove slike svijeta, primjerene cjelini čovjek-svijet, proširenje svijesti, načine čovjekova samoostvarenja, spiritualizaciju čovjeka i čovječanstva, shvaćanje čovjeka i svijeta kao cjeline (ponovno otkriće jedinstva s Bogom), ujedinjenje svih religija, individualni životni stil i dr. Izraz New Age označava zapravo, ne religioznost u dosadašnjem smislu, već određeno jednotno-cjelinsko shvaćanje čovjeka sa svim bićima u svijetu; on teži k jedinstvenoj religiji svijeta koja bi ujedinjavala sve religije svijeta, te u jednu cjelinu spojila svijet, čovjeka i božanstva. Ovaj pokret teži cjelini, organizmu jedinstva, transformaciji svijesti, a Bog je često shvaćen kao Kozmos, ili čak životna energija. Rijetko je u krilu New Agea Bog shvaćen kao osoba. To ne treba čuditi, ako se ima u vidu da je mentalitet današnjeg vremena takav da je čovjeku lako izići na kraj s religioznošću u kojoj je Bog ne-osoba, u kojoj je Bog jedan od mnogih kojima na trebam polagati račune za svoje djelovanje, u kojoj je Bog tek nešto više od simbola koji svatko oblikuje onako kako mu najbolje odgovara. Stoga je New Age jedan od odgovora suvremenog traženja neosobnog Boga. Spasenje po New Ageu ne dolazi milošću Božjom, već putem svojevrsnog duhovnog nastojanja u kojem se mitsko povezuje s meditativnim tehnikama. Ne čudi da New Age svoje korijene ima u 70-im godinama XX. stoljeća, kada je proces sekularizacije i otuđenja mladih generacija od Crkve i vjere predaka bio u punom zamahu. Čovjekovoj nezasitnoj želji za onostranošću nastojalo se ugoditi na takav način da se zaobiđe Boga-Osobu, što uključuje ljubav, slobodu, ali i individualnu odgovornost, a da se religiozna potreba zadovolji, na bilo koji način. Na taj je način skovana tvorba poznata kao New Age, iliti još jedna čovjekova tlapnja da se bez Boga postigne punina života. Dvadeseto je stoljeće donijelo svijetu promjene u tolikim razmjerima i tolikom brzinom kakve taj isti svijet nije doživio od svog postanka. Znanstveni, tehnički, ekonomski, kulturni, komunikacijski napredak, kao i strelovit porast svjetskog stanovništva značili su za mnoge korak naprijed, ali ujedno i značajan korak natrag, osobito ako se u obzir uzme nutarnji sklad čovjeka, osobito mladog čovjeka. Ovaj je proces svoje začetke imao još od vremena industrijske revolucije u XIX. stoljeću, ali je svoj uspon počeo doživljavati od kraja Drugog svjetskog rata. Ovaj proces u navedenom vremenu ekspanzije obilježava pojava sekularizacije s jedne te otuđenja mladog čovjeka i pojava novih religijskih pokreta s druge strane. Glavna obilježja u životu mladih ovog procesa su: prekid s tradicijom koju su prenosile starije generacije, prekid s tradicionalnim oblicima duhovnosti koje je promicala Crkva, bunt protiv institucionalnog promicanja duhovnosti, novo traženje samoostvarenja kroz prepuštanje materijalnim užicima u životu (hedonizam), nov način življenja – individualizam malih obitelji, hvatanja koraka s brzim promjenama u načinu rada, obrazovanja i stila življenja, sekularizacija koja iz života uklanja oznake svetog, individualistički pristup duhovim sadržajima i shvaćanju moralnog zakona, traženje gotovih rješenja u životnim pitanjima te bježanje od osobnog Boga u novim religijskim pokretima. Mladi je čovjek u XX. stoljeću žrtva profinjenog nametanja stavova i stila života čije odbijanje najčešće znači društvenu izolaciju i omalovažavanje. Vrijeme je u kojem svaki odgovoran čovjek budnim okom, mora pratiti svjetske prilike i na svom lokalnom planu, u svom životu pitati se jesu li to možda tek glasovi onih koji «škaklju uši bajkama» (usp. 2 Tim 4) te odgovorno, prema vlastitoj savjesti, zauzeti stav. Odgovoran stav. |
05.12.2007., srijeda
Šapat u noći
Šapat u noći Poslušajte, kršćani! Bio sam gladan, a vi ste osnovali dobrotvorno društvo i raspravljali o mojoj gladi. Hvala vam! Bio sam u zatvoru, a vi ste se potiho odšuljali i povukli u kriptu, gdje ste molili za moje puštanje na slobodu. Hvala vam. Bio sam gol, a vi ste ozbiljno razmislili i raspravili o moralnom aspektu moje golotinje. Hvala vam. Bio sam bolestan, a vi ste kleknuli i zahvalili Bogu za svoje zdravlje. Hvala vam. Bio sam bez krova a vi ste mi pripovijedali o duhovnom bunkeru Božje ljubavi. Hvala vam. Bio sam osamljen, a vi ste me ostavili, da biste za mene molili. Hvala vam. Čini se da ste tako pobožni, tako blizu Bogu. Ali ja sam još uvijek gladan i osamljen i gol i bolestan i zatočen i bez krova. Smrzavam se... A. L. Balling |