Arhangel
16.12.2007., nedjelja
U potrazi za izgubljenim Nebom
Godine 1968. diljem svijeta buknuli su studentski nemiri, bunt je zahvatio i radničku mladež, sindikate, sve nezadovoljne društvenim previranjima u kojima nisu našli svoje mjesto pod suncem. Tragedija Vijetnamskog rata, koji je izmaknuo iz ruku onih koji su ga i poveli, ako je uopće i bio ikada u njihovim rukama, nije mogla ravnodušnima ostaviti tolike, osobito stoga jer su ratna zbivanja sada svima bila približena putem medija. Pozive mladih na nenasilje i bratstvo među narodima njihovi očevi nisu uvažavali. Mladi su tražili da Amerikanci i Vijetnamci budu braća, a ne ubojice jedni drugih. Sudbina ubijenog borca za prava Afroamerikanaca Martina Luthera Kinga, kao i sovjetski tenkovi na ulicama Praga, bili su nedvosmislena poruka onima koji su se protivili ustrojstvu tekovina suvremenoga svijeta. Čovjekov put na Mjesec kao da je poručivao svijetu kako su prave vrijednosti u napretku znanosti; tko prvi ima tehnologiju – taj vlada! Stari gospodari svijeta stali su određivati norme življenja i vladanja; tko ima naftu, ima novac, a tko ima novac, ima medije, a tko ima medije, taj upravlja masama.Kada se mladi čovjek našao u opisanim prilikama, u kojima je stekao lažnu sigurnost da je gospodar svojega života i sudbine, da sve može uzeti u svoje ruke, da je ostvarenje slobode nadohvat, ni moralni zakon više se nije činio tako nedodirljivim. Ne čudi stoga da je vrijeme 60-ih godina XX. stoljeća doba tzv. seksualne revolucije, hipi pokreta i «Djece cvijeća». Život bez istinskih moralnih uzora i autoriteta, otuđenost i frustracije gradskog čovjeka, odricanje od napora uz istovremenu želju za uspjehom (poput filmskih i rock zvijezda), bježanje pred neminovnim životnim problemima u ovisnosti i sanjarenja, komune i pseudoduhovne sljedbe, vodilo je obezvrijeđivanju institucije braka i bračne vjernosti u očima mladih. U ime bratstva, jednakosti i slobode, nastojalo se srušiti sve do tada postojeće norme, pa bile one i nepromjenjive, kao što je slučaj s onima koje proizilaze iz naravnog zakona. Počelo se ignorirati činjenicu da naravni zakon štiti zajedničko dobro svih ljudi i, po naravi samih stvari, unosi razna ograničenja u moguća opasna shvaćanja slobode unutar pluralističkog društva. Sedamdesete su godine donijele odstupanje mladih od metoda javnog bunta, kao do tog vremena, i iznijele subkulture mladih, poput «Djece cvijeća» i «Jesus revolution». Kad mladi nisu uspjevali promijeniti postojeći svijet, počeli su stvarati svoje svjetove. Govorili su o življenju u skladu s prirodom i svim živim bićima, o življenju u ljubavi i sreći. U svim tim idejama ne bi bilo ničeg lošeg da mladi nisu, ne uvijek svojom krivnjom, zanemarili čovjekovu transcedentalnu otvorenost. U vezi s tim, mladi, ionako poljuljanih vrijednosti koje su baštinili iz ranijeg razdoblja, u svom svijetu nisu imali prostora za vrijednosti koje su nepromjenjive, a koje kao takve, proizilaze izravno od Boga. To je razlog zbog kojeg navedeni pokreti i subkultura nisu mogli uspjeti niti ostaviti dubljeg traga u društvu. Ono što su ostavili bilo je samo još veće otupljivanje savjesti i bijeg u svijet sanjarenja, iluzija i opsjena u kojima su mladi, redovito uz korištenje opijata, pokušavali ostvariti sebe i svijet za sebe. Savjesti takvih mladih bile su plodno tlo za hvatanje korijenja za nove religijske sljedbe i pokrete, koje nisu imale ništa ili gotovo ništa s kršćanstvom i vrijednostima koje iz njega proizilaze. Mladi čovjek u takvoj situaciji ne vlada sobom. Stoga ne začuđuje događaj iz 1978. godine kada je više od 900 članova sekte «Hram naroda», po zapovijedi svojega osnivača i vođe Jima Jonesa iz SAD-a, u Gvajani počinilo samoubojstvo ili bilo nasilno ubijeno. Raskol sa starijim generacijama, nerazumijevanje s roditeljima koji više nisu bili odgajatelji svoje djece, već su tu ulogu preuzimali masmediji, estradni idoli i pseudoreligijski gurui, raskid s vjerom starih i sa svime što ona predstavlja, učinili su od mladog čovjeka druge polovice XX. stoljeća lak plijen grabežljivcima duša. Mentalitet svijeta bio je za to najbolje lovište. Novi religijski pokreti ili vjerske sljedbe, kako se mladima čini, puno obećavaju. Mnogima se čini kako vjera koju su baštinili od prošlih naraštaja, njihovoj, sada uvelike promijenjenoj životnoj situaciji u odnosu na ranija razdoblja, više nema što novog za reći. Mladi su težili, i teže, za čvrstoćom u nestalnom svijetu XX., odnosno XXI. stoljeća. Jasno je, kada se na ovaj način sagledaju prilike, što je ono što su novi religijski pokreti mladima počeli nuditi; sreću uz nimalo truda i žrtvovanja. Ako se ovaj pristup kombinira s početnim «dobrodušnim» prihvaćanjem novih članova uz obilje ljudske solidarnosti i materijalne pomoći, uz uvjeravanje kako je izabrani put jedini put spasenja i samoostvarenja, ukazaujući na ljudske slabosti i, često opravdano, sablažnjavanja od strane «tradicionalnih» kršćana i institucija koje vodi «njihova» Crkva, mladi čovjek, prethodno razočaran, sablažnjivan, prepun ideala, često naivan i labilan, biva uvjeren da je pronašao utočište za sebe. Na kraju naznačenog procesa mladi čovjek ne biva svjestan da je bio podvrgnut tzv. pranju mozga. Najčešće žrtve ovog načina vrbovanja mladih su oni koji nisu odgajani u atmosferi tolerantnog i blagog odgoja, mladi koji su odgajani izvan Crkve ili pak oni kojima je vjera i vjerska praksa tijekom djetinjstva silom nametana. Ne smijemo zaobići ni one mlade ljude koji su se poveli za lošim primjerima nekolicine, ili dopustili sebi da kršćanstvo, Crkvu ili vjeru izjednače s onim «kršćanima», bilo laicima, ili čak klericima, koji su ih sablažnjavali. Mnogi mladi koji pristupaju pojedinim sektama često su iz razorenih obitelji, nezaposleni, neaktivni u rješavanju svakodnevnih problema, ljudi povodljivog karaktera kojima trebaju vođe pod čijim bi se vodstvom ostvarili. Prema mišljenju nekih stručnjaka članovi novih religioznih pokreta dolaze najviše iz sljedećih društvenih grupa: dominirajuće osobe s antiklerikalnim stavovima, studenti iz srednje i više klase te suvremeni radnici iz srednjih i nižih slojeva. U ovim pokretima teži se za mistikom i zanosom, karizmatski vođe imaju glavnu riječ, sljedbenici se sustavno podvrgavaju metodi uvjeravanja i sustavnog pritiska, ljude se veže obećanjima lažne nade i ispunjenja njihovih snova. Ne začuđuje da je iz sličnih društvenih slojeva potjecao i borbeni ateizam, čije uzroke možemo svesti na rečenicu: «Bože, budući je meni tako teško, a ti ne djeluješ, zapravo i ne želim da postojiš». Ovo je na tragu stava XX. stoljeća po kojem je dobro i vrijedno postojanja samo ono što je pojedincu korisno. Ne čudi, stoga, i nedobrodošlica starima i nemoćnima u suvremenom društvu. Što je uzrokom ovih pojava? Bez sumnje, riječ je o neispunjenosti mladog čovjeka onim sadržajima koje daje samo Bog. To je nostalgično traženje izgubljenog raja, traženje zajednice sličnih, traženje u svijetu pogažene i gotovo nestale ponude mističnog, nesvakidašnjeg, traženje onog što se ne može kupiti s polica velikih trgovinskih centara. Kada su tradicionalne duhovne vrijednosti pogažene i izbačene iz filozofije življenja, čovjek je osakatio samog sebe; sada mu treba oporavak. Čovjek kao biće traženja ne može svoje konačno ispunjenje ostvariti ni u čem drugom do u Bogu za kojeg je i stvoren. Tako se opet vraćamo na filozofsku misao formuliranu u Augustina, a naznačenu još u Starom zavjetu: «Samo je u Bogu mir, dušo moja!» (Ps 62,1). |