Arhangel

30.11.2007., petak

Čujemo li njihove vapaje?!

Samoubojstvo dviju učenica osmog razreda osnovne škole potreslo je ovih dana stanovnike otoka Raba, kao i našu širu javnost. Dvije mlade djevojke odlučile su skončati svoje kratke živote skokom s crkvenog zvonika nekadašnjeg samostana svetog Ivana Evanđeliste, a koji inače služi kao jedna od turističkih atrakcija ovoga turističkog grada i s vrha kojeg se pruža prekrasan pogled. Stravičan prizor dvaju krvlju oblivenih tijela obilježio je svakodnevicu Rabljana. Mediji donose vijest kako su djevojke prije skoka svojoj prijateljici poslale SMS poruku u kojoj su najavile što kane učiniti. Njihova je prjateljica alarmirala njihove obitelji, ali za spas dviju djevojaka bijaše kasno. Mediji nas izvijestiše i o tome kako se još uvijek nije saznalo ništa o motivima ovog dvostrukog samoubojstva dviju djevojaka koje su bile na pragu života. Što je moglo nagnati ta dva mlada ljudska bića da si na tako drastičan način oduzmu živote?!
Vrijeme odrastanja burno je doba naših života. Mi koji smo odrasli dobro pamtimo te godine u kojima smo prestali biti djeca, a još nismo bili stupili u svijet odraslih. To je vrijeme izrazitog tjelesnog sazrijevanja praćenog intenzivnim razvojem nutarnjeg života mlade osobe koja mora pronaći svoj put i mjesto pod suncem. Raspon emocionalnih oscilacija je vrlo velik i kreće se u kratkim intervalima: mlada osoba raspoloženja mijenja vrlo brzo.
Odrastanje je vrijeme ideala i sanjarenja. U tim godinama nam se čini da je čitav svijet naš i kako nam na putu ne može stati ni jedna prepreka do cilja koji smo zamislili. Tih ciljeva koje si postavljamo u tom vremenu ima puno jer nas privlače različiti sadržaji i životne koncepcije, ali bolna stvarnost nas lupi u glavu kad si priznamo kako je i prepreka do ostvarenja ciljeva za kojima čeznemo još više nego je ciljeva samih.
U vremenu odrastanja teško se nosimo sa samima sobom i s okolinom u kojoj živimo, u kojoj se školujemo, na koju smo navezani. Izvor je to dubokog nutarnjeg nezadovoljstva. Autoriteti koje smo kao djeca prihvaćali zdravo za gotovo počinju nam teško padati: roditelji, škola, odgojitelji, Crkva... U vremenu odrastanja bunimo se protiv svega, ponajviše protiv autoriteta starijih, protiv društvenih normi i običaja, zakona i propisa.
Vrijeme je to u kojemu više nego ikada prije ili poslije u životu želimo slobodu udisati punim plućima. Mlad čovjek u tim godinama želi biti slobodan od svega, kreirati svoj život, društvo i svijet onako kako mu samom odgovara u datom trenutku. Naravno da su te ideje lišene svake objektivne kritike i da su nestalne kao što je nestalno i raspoloženje mlade osobe u odrastanju. Takva mlada osoba ne želi priznati da je tek na putu prema odrasloj dobi, da je na putu sazrijevanja na kojemu joj treba vodstvo više nego ikada prije. Mlada osoba u toj dobi je uvjerena kako je već odrasla, želeći čim prije raskinuti sa djetinjstvom iz kojeg je netom istupila. Tu se stvara vakuum iskustva koji rezultra nesnalaženjem mlade osobe u svijetu odraslih u koji je gurnuta naglim odrastanjem i prekidom svijeta djeteta na koji je bila naviknuta i u kojemu se osjećala emocionalno sigurnom i zaštićenom, ne brinući se o svijetu odraslih.
Jednako tako, osoba u vremenu odrastanja mora prihvatiti i sve to više obveza. Svijet se danas mijenja brže nego ikada prije i pritisak društva na mladog čovjeka sve se više osjeća. Od mlade se osobe traži da bude uspješna, dobrog izgleda, bogata, popularna, voljena... Sve su to zahtjevi koji u emocionalno nestabilnim godinama odrastanja predstavljaju ogroman teret. Mlada je osoba u godinama puberteta nezadovoljna svojim izgledom težeći normama koji nameće suvremena kultura. Financijska ovisnost o roditeljima onemogućava im način života kakav nameće suvremeni život mladih u zapadnom svijetu. Zahtjevi za uspjehom, za prestižem i prihvaćenošću stvarnosti su koje se ne mogu ostvariti odjednom, naglo, a mlada osoba bi upravo «preko noći» htjela biti nešto što su njeni idoli u nekom drugom ambijentu ipak postajali godinama.
Pubertetet je vrijeme, kako spomenusmo, bunta i ideala. To je vrijeme u kojem se brzo i lako identificiramo s onim osobama u kojima prepoznajemo ostvarenost vlastitih težnji. U tome leži i opasnost da se mladom osobom lako manipulira. U tom nastojanju oponašanja idola je dominantna subjektivnost koja je vrlo promjenjiva, tako da nam se ti idoli mijenjaju poput godišnjih doba. Sve je to izraz želje da i mi u vremenu odrastanja budemo osoba, da budemo netko, da budemo zapaženi i prihvaćeni.
Konačno, pubertet je i vrijeme prvih ljubavi. Riječ je, dakako, o mladenačkoj zaljubljenosti, o erosu. Osoba u pubertetu spolno sazrijeva, prihvaća sebe kao muškarca ili kao ženu, otkriva spolnost kao dio vlastite osobe koji nije do kraja podložan volji. Spolnost je stvarnost koju valja kultivirati, ugraditi u vlastiti projekt života osobe kao cjeline. Spolnost je dar i sredstvo, ne cilj. Takvim ju valja prihvatiti. Problem današnje mladeži je u tome što im mediji i suvremeno društvo spolnost predstavljaju kao igračku koju valja maksmalno iskoristiti i tko tako ne postupa biva izopćen na rub društva mladih. Takav odnos izvor je stresa i dubokih potresa u emocionalnom životu mlade osobe. Rane koje nastanu na duši mlade osobe u ovom vremenu ostaju cijeli život.
U pubertetu su ljubav i zaljubljenost nestalne, kao i sve drugo u tom razdoblju života. Mlada je osoba zaljubljive prirode, podložna manipulacijama po ovom pitanju. Zato se ljubavni problemi česta tema njihovih razgovora u ovim godinama. To su boljke koje s vremenom nestanu kako mlada osoba kroz adolescenciju ulazi u godine zrelog mladenaštva kada ljubav iz erosa (zaljubljenosti) prelazi u agape (ljubav za drugoga).
U svemu što smo naznačili krije se razlog rapske tragedije. Na ponašanju stradalih djevojaka nitko nije primjetio ništa neobično. To je propust roditelja, škole i okoline. Na neki su svoj način one najverojatnije odašiljale poruke u kojima su sugerirale da se u svijetu odrastanja ne snalaze, kao i toliki mladi u njihovim godinama. Njihov poziv nitko nije detektirao. Koliko je mladih oko nas koji nama odraslima upućuju slične poruke?! Registriramo li ih?!



- 07:55 - Komentari (7) - Isprintaj - #

28.11.2007., srijeda

Naše vrednote i ambijent globalizacije

Sudeći prema malobrojnim komentarima prethodnog posta, čini se da je njegov sadržaj bila tema koja nije naišla na veliki odjek među onim rijetkim hrabrima ili pomalo ludima koji otvaraju i čitaju ovu stranicu. Kako mu nikada namjera nije ni bila biti popularan blog, Arhangel je odlučio ne obazirati se na utvrđeno činjenično stanje glede prethodnog posta te donijeti još jedno razmišljanje koje je sročio i koje mu se činilo vrijednim podijeliti s drugima. Pa ako ima netko dovoljno smion, neka čita... Ma kako god glupim ili pesimističnim mu se na prvi pogled učinilo.
Post je inspiriran ulomkom iz Lukinog evanđelja, poglavlje 21, od 12. do 19. retka. Na tom mjestu Isus govori o progonima koji će zadesiti one koji ga budu nasljedovali...
Isus dobro ocrtava vjerničku stvarnost svakog njegovog istinskog nasljedovatelja. On vidi u svojim učenicima svih vremena svjetlonoše koji će obasjavati tamu svojih sredina, svojih obitelji, ukućana, susjeda, rodbine, prijatelja, svih kojima će Njegovi učenici biti poslani naviještati Radosnu vijest. Taj poziv – biti svjetlonoša Svjetla koje je Krist, uvijek je poziv svima kojima su učenici poslani – dođite k Svjetlu, dođite, otvorite vrata Kristu! To je poziv na koji su svi pozvani odgovoriti sa: da – da, ili ne – ne! Trećega izbora nema. Kristov jesi ili nisi. Zato pravi kršćanin ne može biti licemjer. Kristov možeš biti ili 100 % ili nikako. Kristovim svjetlom možeš biti čitav obasjan, ili odlučiti potpuno ostati u tami. Ovdje nema kompromisa. Kao što svjetlost isključuje tamu, preljub bračnu vjernost, tako i svaka naša zadrška predati se potpuno u vjeri Kristu isključuje pravu vjeru.
Ovakav stav pravih učenika – svjetlonoša obasjava njihove/naše bližnje. Obasjava ne samo naše, nego i njihove grijehe, ukazuje na vjeru ili nevjeru, predstavlja naše bližnje kao istinske vjernike ili pak pogane kojima je Bog tek atribut vlastitog kulturnog identiteta.
Zbog toga okolina učenika – svjetlonoša želi to njihovo Svjetlo ugasiti kako bi i dalje nastavili živjeti u tami svoje uhljebljene svakodnevice u kojoj je važno da ništa ne poremeti njihov prividni spokoj. Mnoge sredine zato žele površne kršćane, žele svećenike koji će ih uljuljkati u njihovoj samohvali, u njihovoj otupljenoj i zatomljenoj savjesti, u njihovim praznim životima koje nastoje ispuniti zadovoljavanjem svojih želja za imati i vladati.
Svaki kršćanin, obiteljski čovjek ili svećenik koji pokušava svjetlo Kristovo donijeti u takve učmale sredine, svećenik preko čijeg se života Duh Gospodnji preobilno želi izliti na Narod Božji, mogao bi biti kamen spoticanja, baš kao i Isus iz Nazareta! Takvom će svećeniku svi naći sto nedostataka, prilijepiti mu bezbroj etiketa, ocrniti ga i klevetati, istraživati grijehe njegove obitelji do devetog koljena: »Zar ono nije tesarov sin?! Što nam takav ima popovati?!» To je točka u kojoj učenike – svjetlonoše vlastita sredina počinje progoniti. Ili se počinje obraćati!
Tamnice, upravitelji i kraljevi današnjice su mediji, javno mijenje, sudovi i parnice, izoliranost i odbačenost, mašinerija mass medija koja se nemilice obrušava na svakoga tko Duhom Kristovim pokuša osvijetliti tamu vlastite sredine. Upravo je bolno to što od uprezanja u redove ovih suvremenih progonitelja nisu imuni ni oni koji se tako rado nazivaju kršćanima. Uostalom, i Isusa su na smrt osudili oni koji su se zaklinjali na vjernost Bogu Abrahamovu, Izakovu i Jakovljevu! Ako je tako bilo s Učiteljem, učenici koji ga nasljeduju, svjetlonoše, Kristonosci, u svojim bi sredinama mogli očekivati isto:
«I derala se družba od gadne strasti pjana;
Mi ubijamo, Bože, sve zbog Tebe – Hosana!», pjevao je naš veliki Kranjčević!
Ostavimo na trenutak prošlost i okrenimo se sadašnjosti, da bismo iz toga iskustva mogli, oslonjeni na Duha Svetoga i Isusove riječi iz Evanđelja, ocrtati konture naše vjerničke budućnosti. Povijest je Učiteljica života. Što bi moglo čekati nas kao vjernike u budućnosti?!
Vremena Dioklecijana, Napoleona, Staljina i Tita su prošla. Ovdje, na našim stranama ostvarili smo slobodu, nacionalnu i vjersku. Smijemo u slobodi i s ponosom reći:»Ja sam Hrvat i kršćanin - katolik!» U budućnosti naše zemlje ne predviđamo niti smijemo dozvoliti ni jedan sustav koji bi zatirao naše ili nacionalne ili vjerske slobode drugih naroda.
Međutim, na obzorju naše osobne, nacionalne i vjerske stvarnosti ocrtavaju se oblaci koji bi mogli donijeti ambijent u kojemu bi vjera i Crkva ponovno mogle biti izložene progonu, ali ovaj put daleko prepredenijem, perfidnijem, temeljitijem i pogubnijem.
Riječ je o suvremenoj kulturi i društvenoj svijesti koja je obilježena fenomenom globalizacije. Za pojedinca, narod, vjeru i Crkvu globalizacija ne bi predstavljala prijetnju ako bi to bio fenomen u kojemu bi bilo mjesta za istinsku slobodu savjesti, za promicanje kršćanskih i nacionalnih vrednota. Međutim, globalizacija, po svemu sudeći, znači promicanje društva u kojemu bi dominirale anarho-liberalne pseudo-vrednote, vrednote novog poganstva kakve su već uvelike zaživjele u društvu zapadnog svijeta. Ambijent je to u kojemu nema mjesta za Boga, društvo je to koje Boga ne spominje niti ga Bog zanima. Crkva je u takvoj sredini tretirana kao ostatak neke mračne prošlosti i koja bi, prema tvorcima takvog društva, trebala biti tek servis sličan agenciji koja je djelatna na polju kulture i vrlo površne pseudoreligioznosti u kojoj je Bog marioneta, a čovjek lutkar koji njime manipulira kako želi, a onda ga odbaci kad mu igra dosadi.
U svijetu sutrašnjice u ime tzv. «slobode» istinska vjera mogla bi biti predmet prijezira. Istinski kršćani, svjetlonoše, mogli bi biti medijski i na sve načine marginalizirani jer će u takvom svijetu vrednote poput ljubavi prema Bogu, Crkvi i svome narodu, poštivanje ljudskog života od prirodnog začeća do smrti, svetost braka, svetost ljudske spolnosti, vrednovanje dostojanstva starih i nemoćnih, bolesnih i siromašnih biti prezrene vrednote. Već danas zapadno društvo i njegov mentalitet uvelike zatiru ove vrednote koje su u srži Isusove poruke, poruke kršćanstva.
Kakva je onda budućnost kršćana u takvom mentalitetu?! Isus odgovara: «Svi će vas zamrziti radi Imena mojega!» Biti kršćanin u takvom ambijentu neće biti ni malo lako. Perfidan progon kršćanstva na poseban bi način mogli osjetiti svećenici – ako se udari pastire, i ovce će se razbježati! Već danas u mentalitetu zapadnog svijeta i kulturi koju promiče nema mjesta vrednotama poput poziva na posvećeni život ili mnogobrojnu obitelj koja bi iznjedrila duhovna zvanja. Razoreni brakovi, pobačena djeca i rijetke i malobrojne obitelji te marginaliziranje Crkve znače i manje svećenika. To je ambijent koji guši Božji glas u srcima onih kojima je upućen da Ga nasljeduju kao svećenici, redovnici ili redovnice. Zli zna da bi vjerni Ostatak kršćana na taj način ostao bez svetih sakramenata koji nas povezuju s Kristovom milošću, a Crkva bez pastira koji bi je vodili.
Kršćani, stado malo , propovijedat će evanđelje spasenja do kraja zemlje, kako je Gospodin zapovijedio. Svojim će životom svjedočiti istinu koja je Krist Gospodin, to je svjedočanstvo života, isto ono kakvo su dali svjedoci prije ovoga našeg vremena. To neće biti zasluga naše slabosti, već Gospodinova, da se nitko od nas ne bi hvalio pred Gospodinom o onome Danu: « Ta ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti ni jedan vaš protivnik!»
Cijena koja je potrebna za ostvarenje ovog velikog cilja, našega spasenja, ista je kao ona koju je posvjedočio naš utjelovljeni Gospodin, sada već davno, tamo na brdu kod Jeruzalema u poslijepodne jednog petka pred blagdan Pashe, raširivši ruke na križu.
Naša hrabrost je istinita jedino ako je usidrena u Gospodinu. Ona nam daje snagu ne samo svoj križ na vlastitim leđima donijeti do vrha naše Kalvarije, nego i dati razapeti se na njega, raširiti ruke na tom drvu života. Trpjeti za Krista; odricati se sebe, u svakome danu, od najmanje dužnosti, do progona i mučeništva, bude li potrebno. «Svojom ćete se postojanošću spasiti!»
- 15:01 - Komentari (8) - Isprintaj - #

23.11.2007., petak

Mk 10, 32 - 45

Za nas kršćane u svakome danu Bog providi jednu riječ koja nam biva darovana da nas ojača u nastojanju da budemo bolji ljudi. Koliko u tome imamo/nemamo uspjeha, o tome neka prosude naši bližnji... Zato vaš Arhangel htjede s vama podijeliti jedno razmišljanje. Tko nema predrasude – neka pročita ovaj post. Tko predrasuda ima, neka neka isto pročita... Možda i jedna misao, ma kako mu se možda glupom činila, potakne na razmišljanje...
Sveto evanđelje u cjelini i svakom njegovom ulomku ne ostavlja ravnodušnim nikog tko je otvorenog srca i spreman kao nekad Samuel u svetištu u Šilu reći: «Govori, Gospodine, sluga Tvoj sluša!»
Riječi koje Gospodin upućuje ljudima svih vremena, pa tako i nama danas, ne zvuče ni malo vedro; najprije je riječ o trpljenju, trpljenju i muci sve do smrti, a zatim o služenju. Je li to spojivo s razmišljanjima aktualnima u ovo naše vrijeme kad se sa svih strana sugerira brz i lagodan uspjeh na putu do moći, bez i malo truda. Trpljenje je kategorija strana suvremenom svijetu. Je li za nas to blagoslov, tj. prigoda za pokoru, za pročišćenje, ili na trpljenje gledamo kao pogani za koje je to prokletstvo, kazna gnjevnih bogova ili sudbine koju treba izbjeći pod svaku cijenu?
Isus u spomenutom ulomku najavljuje vlastitu muku i smrt. Zvuči poražavajuće. Zbog čega? Isus, koji je učinio toliko dobra, postaje neprijatelj u očima onodobne društvene, pa i vjerske elite. Kako se to dogodilo? Isus nije bio konformist, nije podilazio razno-raznim vlastodršcima, lokalnim bajama, političarima uvjerenja ovisnih o trenutnoj političkoj klimi… Isus je beskompromisan; beskompromisan u ljubavi i u stavovima; u lice je svima rekao tko su i što su…I djeca Božja i grješnici! Isus je Bog istine i pravednosti, Bog u kojemu i s kojim nema licemjerja i dvostrukih mjerila kao kod nas ljudi…
Jesam li, jesi li spreman žrtvovati se za istinu, podnijeti poruge i omalovažavanja jer se ne plašiš biti istinski kršćanin, nasljedovati Gospodina Isusa do kraja, biti poput njega beskompromisan u ljubavi, dajući se sve do kraja, do smrti ako je potrebno? Ili sam, ili si sklon kompromisima, ugađanju vlastitom komoditetu i uspjehu u svrhu čega ti nije strano zatvoriti oči pred laži, iskoristiti drugoga, sablazniti malene samo da se prilagodiš, da ti bude dobro, da plivaš nizvodno pa gdje te god ta rijeka odnese… Pravim li, praviš li kompromis sa zlom? Da je Isus tako činio, ne bi bio završio na križu… Bio bi čovjek blizak vlasti, uhljebljeni moćnik, jedan od mnogih koji svoje stavove prilagođavaju aktualnom trenutku jer im je vlastita promocija važnija od volje Božje. Pa što ako pri tome tkogod bude sablažnjen, ako strada…, valjda su to kolateralne žrtve uspjeha…
Ali, sam Isus kaže kako će u posljednji dan takve upravo «ispljuniti» jer nisu ni topli ni hladni, jer nemaju stava, jer su i Boga i vjeru prodavali i kupovali u skladu s trenutnim tržišnim cijenama…
Isus pita učenike o njihovoj spremnosti trpjeti. Iako su deklarativno spremni za trpljenje, znamo što se dogodilo kasnije u Getsemanskom vrtu kad je Isus bio uhićen… Jesam li, jesi li spreman trpjeti? Ili već sada činim/činiš sve da izbjegnem i najmanju dužnost, i najmanju obvezu radi vlastitog komoditeta? Bog je mudar, zapanjujuće lukav, genij u odgajanju nas, Njegove djece. Sada se kao i učenici zaklinjemo na vjernost, na spremnost trpjeti. No, Bog nam samo koji trenutak kasnije, često i u istome danu, šalje kušnju s porukom: «Pokaži sada na djelu ono u što si se zaklinjao da si spreman!»
Jesmo li i ako jesmo koliko smo svjesni da smo svakodnevno u situaciji životom potvrđivati (ili negirati?) stavove koje privatno ili javno deklariramo? Ništa tako i toliko ne privlači vjeri kao primjer dobra kršćanina, i jedanko tako ništa toliko drastično ne sablažanjava i odbija od vjere poput licemjernog kršćanina!
Danas, u vrijeme novog poganstva nije lako biti kršćanin. Taj je poziv uvijek tražio žrtvu, sve do kraja.
Konačno, Isus govori o služenju. Izgleda prilično apsurdno da Isus najvećima proglašava one koji služe svima. Božja je logika nevjerojatno različita od našeg ljudskog mudrovanja. Mi uspjeh gledamo kroz prizmu moći, vladanja nad drugima. Vladati je kušnja koja nas prati cijeli život. Nemojmo se praviti ludima i zatvarati oči pred istinom. Za veliku većinu nas vrijedi: što bivamo stariji, to više želimo vladati. U svima nama čuči, htjeli mi to priznati sebi ili ne, jedan mali egoist koji si jednoga dana želi vidjeti na nekoj dobroj poziciji. Ne radi pozicije, nego radi vlasti koju ona označava. I koliko god mi te službe nazivali služenjem, to ne niječe njihovu dimenziju vladanja. Vladati, vladati, vladati! Kušnja je to kojoj mi, djeca Adamova tako teško odolijevamo. Ako se igdje pokazuje naše kršćansko osvjedočenje, to je u kreposti poniznosti:»Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj!»


- 20:36 - Komentari (3) - Isprintaj - #

22.11.2007., četvrtak

Na putu svojeg plova

Prije ili kasnije na našemu životnom hodu dođemo do prijelomnih trenutaka. Trenuci su to u kojima put našega hoda dolazi do raskršća na kojima se treba opredijeliti i konačno, definitivno izabrati novu etapu našega putovanja, etapu sukladnu smjeru koji smo da tada bili zauzeli. Trenuci su to u kojima valja zastati, napraviti rekapitulaciju do tada učinjenog i, duboko uzdahnuvši, krenuti putem svojeg hoda, prema cilju kojemu smo se uputili na početku našega putovanja.
Čovjek se lako i brzo navikne na situaciju u koju ga život dovede, bila ona dobra ili zla. Čovjek je biće koje se na sve navikne, prije ili kasnije sa svime nauči živjeti. Tako se, na neki način, nauči živjeti hodeći prema zacrtanom cilju. Sve svoje snage usmjeri prema onome čemu je posvetio svoje dane, prema onome za što drži da je vrednota koja daje njegovom postojanju smisao. Na taj način čovjek živi nastojeći postići, ostvariti svoje snove. To nastojanje biva utkano u svaku poru njegove svakodnevice, postaje ključan dio njegovih razmišljanja, svojevrsna životna filozofija koja stoji u temelju njegovih stavova. Po cilju kojemu teži postane prepoznatljiv u svojoj sredini. Pogledamo li pažljivije oko sebe, uočit ćemo ljude koje odmah prepoznajemo kao one koji grade karijeru, koji se trude oko obitelji, koji neprestano rade ili kojima je smisao života u zabavi ili u gubljenju vremena. Svi, baš svi su prepoznatljivi po jednoj osobini koja ima temelje u tim ljudima kao osobama, a to je smisao koji nastoje ostvariti. Možda taj njihov smisao nije moguće uočiti na prvi pogled, ali ulazeći dublje u poznavanje osobe, uočavamo vrednote kojima je usmjerena.
Na tom duhovnom putu prije ili kasnije dolazimo do ključnih postaja. Trenuci su to koji nas posebno obilježavaju. Ostaju ucijepljeni u našu svijest do kraja života. Za jedne je to vlastito vjenčanje, za druge opet diplomiranje, za nekoga je to rađanje prvog djeteta, zaruke, smrt voljene osobe ili nešto što možda ne bismo očekivali ne poznavajući bolje tu osobu. Svakako, to su trenuci u kojima naš život dobiva jednu novu kvalitetu, to je ostvarenje cilja koji našemu življenju daje novo usmjerenje. I kada prođu, pitamo se kamo dalje, što je novi cilje tape životnog putovanja kojim smo se uputili?!
Veliki događaji u životu imaju jednu zanimljivu osobinu. U žaru priprema da proteknu što bolje, emocionalno ih počinjemo doživljavati tek kada protekne malo vremena od kada se dogode. Utisci koji su se u nama stvorili prigodom vlastitog vjenčanja, rođenja djeteta i sl. u našoj nutrini bivaju obrađeni naknadno, nakon određene vremenske distance. Zbog toga prije tih ključnih događanja imamo osjećaj kao da se sve to događa nekom drugom, a ne nama i stječemo dojam kao da smo tek promatrači karavane događanja koja prolazi mimo nas. Tek kad sve prođe prenemo se kao iza nekog sna i pitamo se: Bože, zar se ovo stvarno meni dogodilo?!
Na putu svojega plova važno je posvijestiti si svaki trenutak. Svaki je trenutak jedinstven i neponovljiv, i zbog toga neizmjerno dragocjen. Svaki trenutak moramo shvatiti kao dar jer on to i jest; dar koji nismo zaslužili. Zato nas svaki trenutak poziva da o njemu promišljamo, da ne dopustimo da nas svakodnevne brige ili pitanja organiyacijske naravi zarobe i odvuku naše misli i emocije daleko od sadržaja u kojima bi trebali biti. Jednostavno, ne dopustimo da život prolazi mimo nas! Zgrabimo ga čitavom dušom i u svakom danu zastanimo i uživajmo u ljepoti trenutaka koji nam taj dan donosi. Osobito je to važno onda kad nam taj dan donese životna raskršća u kojima nam je krenuti u novu etapu našega plova. Okružimo se dragim nam ljudima, svima koji nam u životu puno znače i odvažno krenimo dalje...
- 08:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #

10.11.2007., subota

Misao svijeta

Prije nekoliko godina napustio nas je jedan bračni par. Oboje bijahu vrlo stari. Najprije je ona doživjela moždani udar i preminula nakon nekoliko dana ležanja u bolnici. On se na sprovodu dobro držao. Tek je na groblju, prije nego su lijes sa tijelom žene s kojom je dijelio život više od 60 godina spustili u grob, bolno zajecao uz riječi: "Jele moja, kako da te ostavim ovdje...?! Ja moram doma, a tebe više neću nać tamo..."
Svega 14 dana nakon smrti supruge, neutješni je starac umro. Od tuge. Rekao je samo: "Nema meni do moje Stare..." Bilo mu je 90 godina. Ona je umrla u 87-oj.
Nekada život ispriča najljepšu priču koju čujemo u najnevjerojatnijim prilikama. Te dragocjene bisere valja čuvati u srcu i ponekad ih podijeliti s prijateljima. To su male stvari koje život čine velikim.
U ovim danima u kojima se čini kao da ništa nema baš previše smisla, umorne oči podižemo Nebu uzdišući. Svaki nam dan nepovratno izmiče, odlazi u ropotarnicu povijesti. Većinu njih i ne pamtimo. Iza nas će doći neki drugi ljudi, neke druge generacije. Mi naše vrijeme trošimo mudro da bismo, prije nego sklopimo oči, mogli, osvrnuvši se natrag reći: vrijedilo je! Svaki nam je dan dar, svaki trenutak dragocjen. Sad je došlo novo vrijeme u kojemu nam ostaje ići naprijed. Do sutona našim dana... A onda...

Nebesa odozgor rosite
i oblaci Pravednog daždite.

Ne srdi se, Gospodine,
ne spominji se krivnje dovijeka.
Evo, opustošen je grad Svetoga,
Sion postade pustinjom:
Jeruzalem je napušten,
kuća svetosti tvoje i slave tvoje,
gdje su te hvalili oci naši.

Sagriješismo i kao čovjek gubav postadosmo,
i popadosmo svi kao lišće,
i opačine naše kao vjetar odnesoše nas,
sakrio si lice svoje od nas,
i bacio si nas u ruke opačina naših.

Pogledaj, Gospodine, nevolju naroda svoga
i pošalji koga imaš poslati;
pošalji Jaganjca, Gospodara zemlje,
od stijene pustinjske gori kćeri Sionske,
da On digne jaram ropstva našega.

Utješi se, utješi narode moj,
brzo dolazi spasenje tvoje;
zašto se žalošću izjedaš,
jer ti se bol obnavlja?
Spasit ću te, nemoj se bojati,
jer sam ja Gospodin Bog tvoj,
Sveti Izraelov, tvoj Otkupitelj.

(Izaija)
- 15:24 - Komentari (4) - Isprintaj - #

09.11.2007., petak

Stanje (ne)svijesti

Stravično ubojstvo peteročlane obitelji koje se u četvrtak u večernjim satima dogodilo u Puli potreslo je kako Istru tako i cijelu Hrvatsku. Normalnom je čovjeku nezamislivo kako je bilo tko, a kamo li bliski srodnik, mogao hladnokrvno upucati, među ostlima, i djecu starosti 2 mjeseca i 7 godina. Do kuda smo mi to došli, zar je stanje svijesti u našem društvu na tako kritičnoj razini da i našu sredinu pogađaju tragedije poput ove?!
Do nazad nekoliko dana bili smo naviknuti na ideju u našim glavama da se stravična ubojstva uglavnom događaju u školama diljem Sjedinjenih Američkih Država. Razlozi takvih događaja vrlo su duboki i kompleksni te su uvelike povezani s američkim načinom života koji obilježava konzumizam, utrka za uspjehom i zaradom uz raspad obitelji. Sve do prije nekoliko dana živjeli smo u uvjerenju kako takvi slučajevi ne prelaze Atlantik. Onda je jedan teenager u mirnoj i kultiviranoj Finskoj potegao oružje i u jednoj srednjoj školi u blizini Helsinkija poubijao nekoliko učenika koji su se tamo zatekli, a onda je presudio samome sebi. Finska je ostala u nevjerici.
Danas svi mediji u Hrvatskoj bruje o spomenutom zločinu u Puli. Stječe se dojam kao da su ovi zločini poput neke oluje koja se sruči na jednu zelju i onda putuje kontinentom u svojemu krvavom piru dok ne nestane negdje u prikrajku svijeta u kojemu se ionako svaki dan gine. Život i mediji naviknuli su nas na stravičnu činjenicu da sakodnevno stradavaju iračka, afganistanska i pakistanska djeca. Na to smo nekako otupjeli. Ali kada se nešto tako dogodi u «civiliziranoj» Europi ili u našemu dvorištu, ostajemo u nevjerici.
Ne želimo proniknuti u ubojičin um. Tako nešto je vjerojatno nemoguće i najboljim psihijatrima i psiholozima. Ipak, kao ljudi i kao kršćani pitamo se kako je do tako krvavog zločina došlo? Tko je odgovoran u ovom našem društvu i u ovom našem svijetu razdiranom tolikim neslogama? Zar smo došli do tog stupnja društvene dekadencije da se i u našem susjedstvu dogodi tako strašan zločin da u nekoliko minuta bude pobijena čitava obitelj, zajedno s dvoje male djece?!
Ratovi kroz koje smo prošli samo u zadnjih sto godina akumulirali su u našoj društvenoj svijesti ogromnu količinu mržnje, stresa i frustracije. To je postao nekakav naš arhetip. K tome, prošli smo i kroz dva totalitarizma (fašizam i komunizam) koji su u našim životima ostavili neizbrisiv trag nečovječnosti i zatiranja našeg ljudskog dostojanstva. Težak život, loši međuljudski odnosi, traume, omalovažavanje od strane okoline, neostvareni snovi i ambicije na koje svi imamo pravo učinili su nas osobito osjetljivima. K tome, kao d se promjenila paradigma našega življenja; dobro više nije ono što je dobro u sebi, nego što nam donese trend vremena. Sve navedeno zajedno učinilo je naše društvo načetim, ranjenim društvom, kako na osobnom, tako i na obiteljskom i uopće na društvenom planu. Iako smo zakoračili u XXI. stoljeće, kao da smo se vratili u neko vrijeme prije vremena u kojemu vlada zakon jačega i sposobnijega. To se manifestira na perfidan i licemjeran način u svakodnevnom životu pojednica, u školstvu, zdravstvu, gospodarstvu, na radnom mjestu, u obitelji... Čovjek kao da je postao čovjeku vuk. Svi svakoga smatraju potencijalnim supranikom kojega treba ukloniti iz vlastite sredine da bi se uspjelo, da bi se - preživjelo. I to ne pitajući za (ne)opravdanost takvog stava jer tako «svi ionako čine». Postalo je opće prihvatljivo varati i krasti, prijetiti i ubijati, podmetati, lagati i glumiti jer «tako svi čine».
U tom i takvom ambijentu kao da je ljudski život izgubio svaku vrijednost. Čovjek je postao biće stvar koju treba iskoristiti, a po potrebi ukloniti u trenutku kad zasmeta. Ta «smetnja» može biti bilo koji naš hir, plod lošeg rada neke vijuge u našoj glavi, pritiska koji nad nama stvara sve ono o čemu smo prije govorili.
Ubojstvo u Puli alarm je koji zvoni na uzbunu. Nekažnjeno ubojstvo dviju djevojaka u Makarskoj prije nekoliko godina koje je na pješačkom prijelazu pregazio maloljetni sin lokalnog tajkuna, slučaj Žužić i niz sličnih događaja pokazuju nam da u našem društvu više ne postoji norma koja određuje ljudski život neizmjerno dragocjenim. Svi smo mi, mi; mali, obični ljudi, samo brojevi u nečijoj statistici, pijuni u igri velikih koji nas nemilice gaze u trenutku u kojemu to odredi njihov hir ili ventil koji mora
ispuhati u njima nataloženo nezadovoljstvo.
- 20:39 - Komentari (1) - Isprintaj - #

07.11.2007., srijeda

Izbori nam stižu

Predizborna kampanja u Hrvatskoj se zahuktala. Gradovi su prepuni predizbornih jumbo i ostalih plakata, mediji vrve od reklama i slogana za ovu ili onu stranku. Političari i njihovi poltroni obilaze gradove po trgovima i viđenijim mjestima ne bi li uvjerili nedužne građane kako je upravo njima potrebno dati svoj glas jer oni su, eto, upravo ti koji će zemlji donijeti boljitak u svakom aspektu društvenog, obiteljskog pa i osobnog života. Sve je ovo scenarij već toliko puta kod nas viđen prilikom svakog kruga glasovanja. Pomalo smo umorni od svega toga. Politička retorika obilježena niskim podmetanjima kojima se stranke i političari međusobno obasipaju znak su da se po tom pitanju ni za milimetar nismo odmaknuli od Balkana iz kojega bismo tako rado pobjegli tamo negdje u bespuća europske zbiljnosti. Jedini kvalitativni pomak u političkoj retorici i interesu kod ovih izbora nešto je veći naglasak koji se stavlja na gospodarske i socijalne probleme. Znak je to novoga vremena u kojemu je nacionalno pitanje Hrvata riješeno i sada je, konačno valjda, došlo vrijeme u kojemu treba štogod i raditi, a ne samo izvikivati parole.
Od ove tvrdnje odstupa donekle samo snažna promidžbena aktivnost trenutno vladajuće stranke koja je snažan naglasak u svojoj kampanji stavila na promidžbu među Hrvatima iz Bosne i Hercegovine. Uz iskazivanje dužne časti Hrvatima iz susjedne države, žalosno je da vladajuća stranka izborni uspjeh računa uz pomoć glasova iz BiH i iz inozemstva. To je poražavajuća činjenica budući da iz toga proizlazi da je vladajućima jasno da su hrvatski građani iz inozemstva ti koji će odlučivati o tome tko će voditi Hrvatsku slijedeće četiri godine, a ne glasači iz domovine Hrvatske nad kojima će se ta vlast provoditi.
U tom kontekstu izbori koji slijede, kao i niz onih koji su iza nas, predstavljaju nepravdu prema nama, glasačima iz Hrvatske, jer nam glasači iz inozemstva uvelike utječu na izborne rezultate, a time i na našu budućnost, dok ti sami glasači iz inozemstva rezultate tih izbora na koje utječu uopće neće osjetiti jer nije riječ o izborima u zemljama u kojima žive. Ako bismo bili pravedni, onda bismo i mi iz Hrvatske trebali imati recipročno pravo i moći glasovati za parlament Bosne i Hercegovine te time utjecati na budućnost Hrvata iz BiH i sl. Budući da je to nemoguće, postavlja se pitanje kako riješiti postojeću situaciju? Rješenje bi možda bilo u zasebnom tijelu pri Hrvatskom saboru koje bi kreiralo politiku i imalo savjetodavnu ulogu s pravom veta na politiku Hrvatske prema Hrvatima iz BiH i ostalih zemalja, ali ne bi imalo utjecaja na pitanja koja bi se ticala unutarnjih stvari Hrvatske. Za to bi tijelo glasovali Hrvati iz BiH i ostalih zemalja. Možda će netko pomisliti da je ovo okretanje leđa Hrvatima u BiH i ostalim zemljama. Nipošto! Ovo bi bilo fer rješenje prema građanima koji žive u Hrvatskoj koji bi onda sami birali vlast u domovini, bez utjecaja Hrvata iz BiH i iseljenika u drugim zemljama. Jednako tako, ovakvo ili slično rješenje omogućilo bi konkretnije zauzimanje za Hrvate u BiH i iseljenike u drugim zemljama, zauzimanje koje bi bilo uklopljeno u cjeloviti sustav odnosa Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom i drugim zemljama. U takvim odnosima Hrvati iz BiH ne bi predstavljali samo izbornu mašineriju trenutno vladajuće stranke u Hrvatskoj pa onda bili prepušteni vlastitoj sudbini, kao što je sada slučaj, već bi imali vlastito političko tijelo pri vrhu hrvatske politike koje bi se konstantno bavilo njihovim pitanjima.
Ovako, kako stvari stoje, mi ćemo iz Hrvatske i dalje u svako predizborno vrijeme gledati na Hrvate iz BiH kao na glasačku mašineriju kojoj će trenutno vladajuća stranka u Hrvatskoj na dan izbora omogućiti prijevoz autobusima kako bi stajali u redovima i glasovali upravo za stranku koja im je taj dan - udijelila milostinju u vidu autobusne karte.
- 20:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>