Arhangel
23.11.2007., petak
Mk 10, 32 - 45
Za nas kršćane u svakome danu Bog providi jednu riječ koja nam biva darovana da nas ojača u nastojanju da budemo bolji ljudi. Koliko u tome imamo/nemamo uspjeha, o tome neka prosude naši bližnji... Zato vaš Arhangel htjede s vama podijeliti jedno razmišljanje. Tko nema predrasude – neka pročita ovaj post. Tko predrasuda ima, neka neka isto pročita... Možda i jedna misao, ma kako mu se možda glupom činila, potakne na razmišljanje...Sveto evanđelje u cjelini i svakom njegovom ulomku ne ostavlja ravnodušnim nikog tko je otvorenog srca i spreman kao nekad Samuel u svetištu u Šilu reći: «Govori, Gospodine, sluga Tvoj sluša!» Riječi koje Gospodin upućuje ljudima svih vremena, pa tako i nama danas, ne zvuče ni malo vedro; najprije je riječ o trpljenju, trpljenju i muci sve do smrti, a zatim o služenju. Je li to spojivo s razmišljanjima aktualnima u ovo naše vrijeme kad se sa svih strana sugerira brz i lagodan uspjeh na putu do moći, bez i malo truda. Trpljenje je kategorija strana suvremenom svijetu. Je li za nas to blagoslov, tj. prigoda za pokoru, za pročišćenje, ili na trpljenje gledamo kao pogani za koje je to prokletstvo, kazna gnjevnih bogova ili sudbine koju treba izbjeći pod svaku cijenu? Isus u spomenutom ulomku najavljuje vlastitu muku i smrt. Zvuči poražavajuće. Zbog čega? Isus, koji je učinio toliko dobra, postaje neprijatelj u očima onodobne društvene, pa i vjerske elite. Kako se to dogodilo? Isus nije bio konformist, nije podilazio razno-raznim vlastodršcima, lokalnim bajama, političarima uvjerenja ovisnih o trenutnoj političkoj klimi… Isus je beskompromisan; beskompromisan u ljubavi i u stavovima; u lice je svima rekao tko su i što su…I djeca Božja i grješnici! Isus je Bog istine i pravednosti, Bog u kojemu i s kojim nema licemjerja i dvostrukih mjerila kao kod nas ljudi… Jesam li, jesi li spreman žrtvovati se za istinu, podnijeti poruge i omalovažavanja jer se ne plašiš biti istinski kršćanin, nasljedovati Gospodina Isusa do kraja, biti poput njega beskompromisan u ljubavi, dajući se sve do kraja, do smrti ako je potrebno? Ili sam, ili si sklon kompromisima, ugađanju vlastitom komoditetu i uspjehu u svrhu čega ti nije strano zatvoriti oči pred laži, iskoristiti drugoga, sablazniti malene samo da se prilagodiš, da ti bude dobro, da plivaš nizvodno pa gdje te god ta rijeka odnese… Pravim li, praviš li kompromis sa zlom? Da je Isus tako činio, ne bi bio završio na križu… Bio bi čovjek blizak vlasti, uhljebljeni moćnik, jedan od mnogih koji svoje stavove prilagođavaju aktualnom trenutku jer im je vlastita promocija važnija od volje Božje. Pa što ako pri tome tkogod bude sablažnjen, ako strada…, valjda su to kolateralne žrtve uspjeha… Ali, sam Isus kaže kako će u posljednji dan takve upravo «ispljuniti» jer nisu ni topli ni hladni, jer nemaju stava, jer su i Boga i vjeru prodavali i kupovali u skladu s trenutnim tržišnim cijenama… Isus pita učenike o njihovoj spremnosti trpjeti. Iako su deklarativno spremni za trpljenje, znamo što se dogodilo kasnije u Getsemanskom vrtu kad je Isus bio uhićen… Jesam li, jesi li spreman trpjeti? Ili već sada činim/činiš sve da izbjegnem i najmanju dužnost, i najmanju obvezu radi vlastitog komoditeta? Bog je mudar, zapanjujuće lukav, genij u odgajanju nas, Njegove djece. Sada se kao i učenici zaklinjemo na vjernost, na spremnost trpjeti. No, Bog nam samo koji trenutak kasnije, često i u istome danu, šalje kušnju s porukom: «Pokaži sada na djelu ono u što si se zaklinjao da si spreman!» Jesmo li i ako jesmo koliko smo svjesni da smo svakodnevno u situaciji životom potvrđivati (ili negirati?) stavove koje privatno ili javno deklariramo? Ništa tako i toliko ne privlači vjeri kao primjer dobra kršćanina, i jedanko tako ništa toliko drastično ne sablažanjava i odbija od vjere poput licemjernog kršćanina! Danas, u vrijeme novog poganstva nije lako biti kršćanin. Taj je poziv uvijek tražio žrtvu, sve do kraja. Konačno, Isus govori o služenju. Izgleda prilično apsurdno da Isus najvećima proglašava one koji služe svima. Božja je logika nevjerojatno različita od našeg ljudskog mudrovanja. Mi uspjeh gledamo kroz prizmu moći, vladanja nad drugima. Vladati je kušnja koja nas prati cijeli život. Nemojmo se praviti ludima i zatvarati oči pred istinom. Za veliku većinu nas vrijedi: što bivamo stariji, to više želimo vladati. U svima nama čuči, htjeli mi to priznati sebi ili ne, jedan mali egoist koji si jednoga dana želi vidjeti na nekoj dobroj poziciji. Ne radi pozicije, nego radi vlasti koju ona označava. I koliko god mi te službe nazivali služenjem, to ne niječe njihovu dimenziju vladanja. Vladati, vladati, vladati! Kušnja je to kojoj mi, djeca Adamova tako teško odolijevamo. Ako se igdje pokazuje naše kršćansko osvjedočenje, to je u kreposti poniznosti:»Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj!» |