Arhangel
28.11.2007., srijeda
Naše vrednote i ambijent globalizacije
Sudeći prema malobrojnim komentarima prethodnog posta, čini se da je njegov sadržaj bila tema koja nije naišla na veliki odjek među onim rijetkim hrabrima ili pomalo ludima koji otvaraju i čitaju ovu stranicu. Kako mu nikada namjera nije ni bila biti popularan blog, Arhangel je odlučio ne obazirati se na utvrđeno činjenično stanje glede prethodnog posta te donijeti još jedno razmišljanje koje je sročio i koje mu se činilo vrijednim podijeliti s drugima. Pa ako ima netko dovoljno smion, neka čita... Ma kako god glupim ili pesimističnim mu se na prvi pogled učinilo.Post je inspiriran ulomkom iz Lukinog evanđelja, poglavlje 21, od 12. do 19. retka. Na tom mjestu Isus govori o progonima koji će zadesiti one koji ga budu nasljedovali... Isus dobro ocrtava vjerničku stvarnost svakog njegovog istinskog nasljedovatelja. On vidi u svojim učenicima svih vremena svjetlonoše koji će obasjavati tamu svojih sredina, svojih obitelji, ukućana, susjeda, rodbine, prijatelja, svih kojima će Njegovi učenici biti poslani naviještati Radosnu vijest. Taj poziv – biti svjetlonoša Svjetla koje je Krist, uvijek je poziv svima kojima su učenici poslani – dođite k Svjetlu, dođite, otvorite vrata Kristu! To je poziv na koji su svi pozvani odgovoriti sa: da – da, ili ne – ne! Trećega izbora nema. Kristov jesi ili nisi. Zato pravi kršćanin ne može biti licemjer. Kristov možeš biti ili 100 % ili nikako. Kristovim svjetlom možeš biti čitav obasjan, ili odlučiti potpuno ostati u tami. Ovdje nema kompromisa. Kao što svjetlost isključuje tamu, preljub bračnu vjernost, tako i svaka naša zadrška predati se potpuno u vjeri Kristu isključuje pravu vjeru. Ovakav stav pravih učenika – svjetlonoša obasjava njihove/naše bližnje. Obasjava ne samo naše, nego i njihove grijehe, ukazuje na vjeru ili nevjeru, predstavlja naše bližnje kao istinske vjernike ili pak pogane kojima je Bog tek atribut vlastitog kulturnog identiteta. Zbog toga okolina učenika – svjetlonoša želi to njihovo Svjetlo ugasiti kako bi i dalje nastavili živjeti u tami svoje uhljebljene svakodnevice u kojoj je važno da ništa ne poremeti njihov prividni spokoj. Mnoge sredine zato žele površne kršćane, žele svećenike koji će ih uljuljkati u njihovoj samohvali, u njihovoj otupljenoj i zatomljenoj savjesti, u njihovim praznim životima koje nastoje ispuniti zadovoljavanjem svojih želja za imati i vladati. Svaki kršćanin, obiteljski čovjek ili svećenik koji pokušava svjetlo Kristovo donijeti u takve učmale sredine, svećenik preko čijeg se života Duh Gospodnji preobilno želi izliti na Narod Božji, mogao bi biti kamen spoticanja, baš kao i Isus iz Nazareta! Takvom će svećeniku svi naći sto nedostataka, prilijepiti mu bezbroj etiketa, ocrniti ga i klevetati, istraživati grijehe njegove obitelji do devetog koljena: »Zar ono nije tesarov sin?! Što nam takav ima popovati?!» To je točka u kojoj učenike – svjetlonoše vlastita sredina počinje progoniti. Ili se počinje obraćati! Tamnice, upravitelji i kraljevi današnjice su mediji, javno mijenje, sudovi i parnice, izoliranost i odbačenost, mašinerija mass medija koja se nemilice obrušava na svakoga tko Duhom Kristovim pokuša osvijetliti tamu vlastite sredine. Upravo je bolno to što od uprezanja u redove ovih suvremenih progonitelja nisu imuni ni oni koji se tako rado nazivaju kršćanima. Uostalom, i Isusa su na smrt osudili oni koji su se zaklinjali na vjernost Bogu Abrahamovu, Izakovu i Jakovljevu! Ako je tako bilo s Učiteljem, učenici koji ga nasljeduju, svjetlonoše, Kristonosci, u svojim bi sredinama mogli očekivati isto: «I derala se družba od gadne strasti pjana; Mi ubijamo, Bože, sve zbog Tebe – Hosana!», pjevao je naš veliki Kranjčević! Ostavimo na trenutak prošlost i okrenimo se sadašnjosti, da bismo iz toga iskustva mogli, oslonjeni na Duha Svetoga i Isusove riječi iz Evanđelja, ocrtati konture naše vjerničke budućnosti. Povijest je Učiteljica života. Što bi moglo čekati nas kao vjernike u budućnosti?! Vremena Dioklecijana, Napoleona, Staljina i Tita su prošla. Ovdje, na našim stranama ostvarili smo slobodu, nacionalnu i vjersku. Smijemo u slobodi i s ponosom reći:»Ja sam Hrvat i kršćanin - katolik!» U budućnosti naše zemlje ne predviđamo niti smijemo dozvoliti ni jedan sustav koji bi zatirao naše ili nacionalne ili vjerske slobode drugih naroda. Međutim, na obzorju naše osobne, nacionalne i vjerske stvarnosti ocrtavaju se oblaci koji bi mogli donijeti ambijent u kojemu bi vjera i Crkva ponovno mogle biti izložene progonu, ali ovaj put daleko prepredenijem, perfidnijem, temeljitijem i pogubnijem. Riječ je o suvremenoj kulturi i društvenoj svijesti koja je obilježena fenomenom globalizacije. Za pojedinca, narod, vjeru i Crkvu globalizacija ne bi predstavljala prijetnju ako bi to bio fenomen u kojemu bi bilo mjesta za istinsku slobodu savjesti, za promicanje kršćanskih i nacionalnih vrednota. Međutim, globalizacija, po svemu sudeći, znači promicanje društva u kojemu bi dominirale anarho-liberalne pseudo-vrednote, vrednote novog poganstva kakve su već uvelike zaživjele u društvu zapadnog svijeta. Ambijent je to u kojemu nema mjesta za Boga, društvo je to koje Boga ne spominje niti ga Bog zanima. Crkva je u takvoj sredini tretirana kao ostatak neke mračne prošlosti i koja bi, prema tvorcima takvog društva, trebala biti tek servis sličan agenciji koja je djelatna na polju kulture i vrlo površne pseudoreligioznosti u kojoj je Bog marioneta, a čovjek lutkar koji njime manipulira kako želi, a onda ga odbaci kad mu igra dosadi. U svijetu sutrašnjice u ime tzv. «slobode» istinska vjera mogla bi biti predmet prijezira. Istinski kršćani, svjetlonoše, mogli bi biti medijski i na sve načine marginalizirani jer će u takvom svijetu vrednote poput ljubavi prema Bogu, Crkvi i svome narodu, poštivanje ljudskog života od prirodnog začeća do smrti, svetost braka, svetost ljudske spolnosti, vrednovanje dostojanstva starih i nemoćnih, bolesnih i siromašnih biti prezrene vrednote. Već danas zapadno društvo i njegov mentalitet uvelike zatiru ove vrednote koje su u srži Isusove poruke, poruke kršćanstva. Kakva je onda budućnost kršćana u takvom mentalitetu?! Isus odgovara: «Svi će vas zamrziti radi Imena mojega!» Biti kršćanin u takvom ambijentu neće biti ni malo lako. Perfidan progon kršćanstva na poseban bi način mogli osjetiti svećenici – ako se udari pastire, i ovce će se razbježati! Već danas u mentalitetu zapadnog svijeta i kulturi koju promiče nema mjesta vrednotama poput poziva na posvećeni život ili mnogobrojnu obitelj koja bi iznjedrila duhovna zvanja. Razoreni brakovi, pobačena djeca i rijetke i malobrojne obitelji te marginaliziranje Crkve znače i manje svećenika. To je ambijent koji guši Božji glas u srcima onih kojima je upućen da Ga nasljeduju kao svećenici, redovnici ili redovnice. Zli zna da bi vjerni Ostatak kršćana na taj način ostao bez svetih sakramenata koji nas povezuju s Kristovom milošću, a Crkva bez pastira koji bi je vodili. Kršćani, stado malo , propovijedat će evanđelje spasenja do kraja zemlje, kako je Gospodin zapovijedio. Svojim će životom svjedočiti istinu koja je Krist Gospodin, to je svjedočanstvo života, isto ono kakvo su dali svjedoci prije ovoga našeg vremena. To neće biti zasluga naše slabosti, već Gospodinova, da se nitko od nas ne bi hvalio pred Gospodinom o onome Danu: « Ta ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti ni jedan vaš protivnik!» Cijena koja je potrebna za ostvarenje ovog velikog cilja, našega spasenja, ista je kao ona koju je posvjedočio naš utjelovljeni Gospodin, sada već davno, tamo na brdu kod Jeruzalema u poslijepodne jednog petka pred blagdan Pashe, raširivši ruke na križu. Naša hrabrost je istinita jedino ako je usidrena u Gospodinu. Ona nam daje snagu ne samo svoj križ na vlastitim leđima donijeti do vrha naše Kalvarije, nego i dati razapeti se na njega, raširiti ruke na tom drvu života. Trpjeti za Krista; odricati se sebe, u svakome danu, od najmanje dužnosti, do progona i mučeništva, bude li potrebno. «Svojom ćete se postojanošću spasiti!» |