Stravično ubojstvo peteročlane obitelji koje se u četvrtak u večernjim satima dogodilo u Puli potreslo je kako Istru tako i cijelu Hrvatsku. Normalnom je čovjeku nezamislivo kako je bilo tko, a kamo li bliski srodnik, mogao hladnokrvno upucati, među ostlima, i djecu starosti 2 mjeseca i 7 godina. Do kuda smo mi to došli, zar je stanje svijesti u našem društvu na tako kritičnoj razini da i našu sredinu pogađaju tragedije poput ove?!
Do nazad nekoliko dana bili smo naviknuti na ideju u našim glavama da se stravična ubojstva uglavnom događaju u školama diljem Sjedinjenih Američkih Država. Razlozi takvih događaja vrlo su duboki i kompleksni te su uvelike povezani s američkim načinom života koji obilježava konzumizam, utrka za uspjehom i zaradom uz raspad obitelji. Sve do prije nekoliko dana živjeli smo u uvjerenju kako takvi slučajevi ne prelaze Atlantik. Onda je jedan teenager u mirnoj i kultiviranoj Finskoj potegao oružje i u jednoj srednjoj školi u blizini Helsinkija poubijao nekoliko učenika koji su se tamo zatekli, a onda je presudio samome sebi. Finska je ostala u nevjerici.
Danas svi mediji u Hrvatskoj bruje o spomenutom zločinu u Puli. Stječe se dojam kao da su ovi zločini poput neke oluje koja se sruči na jednu zelju i onda putuje kontinentom u svojemu krvavom piru dok ne nestane negdje u prikrajku svijeta u kojemu se ionako svaki dan gine. Život i mediji naviknuli su nas na stravičnu činjenicu da sakodnevno stradavaju iračka, afganistanska i pakistanska djeca. Na to smo nekako otupjeli. Ali kada se nešto tako dogodi u «civiliziranoj» Europi ili u našemu dvorištu, ostajemo u nevjerici.
Ne želimo proniknuti u ubojičin um. Tako nešto je vjerojatno nemoguće i najboljim psihijatrima i psiholozima. Ipak, kao ljudi i kao kršćani pitamo se kako je do tako krvavog zločina došlo? Tko je odgovoran u ovom našem društvu i u ovom našem svijetu razdiranom tolikim neslogama? Zar smo došli do tog stupnja društvene dekadencije da se i u našem susjedstvu dogodi tako strašan zločin da u nekoliko minuta bude pobijena čitava obitelj, zajedno s dvoje male djece?!
Ratovi kroz koje smo prošli samo u zadnjih sto godina akumulirali su u našoj društvenoj svijesti ogromnu količinu mržnje, stresa i frustracije. To je postao nekakav naš arhetip. K tome, prošli smo i kroz dva totalitarizma (fašizam i komunizam) koji su u našim životima ostavili neizbrisiv trag nečovječnosti i zatiranja našeg ljudskog dostojanstva. Težak život, loši međuljudski odnosi, traume, omalovažavanje od strane okoline, neostvareni snovi i ambicije na koje svi imamo pravo učinili su nas osobito osjetljivima. K tome, kao d se promjenila paradigma našega življenja; dobro više nije ono što je dobro u sebi, nego što nam donese trend vremena. Sve navedeno zajedno učinilo je naše društvo načetim, ranjenim društvom, kako na osobnom, tako i na obiteljskom i uopće na društvenom planu. Iako smo zakoračili u XXI. stoljeće, kao da smo se vratili u neko vrijeme prije vremena u kojemu vlada zakon jačega i sposobnijega. To se manifestira na perfidan i licemjeran način u svakodnevnom životu pojednica, u školstvu, zdravstvu, gospodarstvu, na radnom mjestu, u obitelji... Čovjek kao da je postao čovjeku vuk. Svi svakoga smatraju potencijalnim supranikom kojega treba ukloniti iz vlastite sredine da bi se uspjelo, da bi se - preživjelo. I to ne pitajući za (ne)opravdanost takvog stava jer tako «svi ionako čine». Postalo je opće prihvatljivo varati i krasti, prijetiti i ubijati, podmetati, lagati i glumiti jer «tako svi čine».
U tom i takvom ambijentu kao da je ljudski život izgubio svaku vrijednost. Čovjek je postao biće stvar koju treba iskoristiti, a po potrebi ukloniti u trenutku kad zasmeta. Ta «smetnja» može biti bilo koji naš hir, plod lošeg rada neke vijuge u našoj glavi, pritiska koji nad nama stvara sve ono o čemu smo prije govorili.
Ubojstvo u Puli alarm je koji zvoni na uzbunu. Nekažnjeno ubojstvo dviju djevojaka u Makarskoj prije nekoliko godina koje je na pješačkom prijelazu pregazio maloljetni sin lokalnog tajkuna, slučaj Žužić i niz sličnih događaja pokazuju nam da u našem društvu više ne postoji norma koja određuje ljudski život neizmjerno dragocjenim. Svi smo mi, mi; mali, obični ljudi, samo brojevi u nečijoj statistici, pijuni u igri velikih koji nas nemilice gaze u trenutku u kojemu to odredi njihov hir ili ventil koji mora
ispuhati u njima nataloženo nezadovoljstvo.
Post je objavljen 09.11.2007. u 20:39 sati.