Prije nekoliko godina napustio nas je jedan bračni par. Oboje bijahu vrlo stari. Najprije je ona doživjela moždani udar i preminula nakon nekoliko dana ležanja u bolnici. On se na sprovodu dobro držao. Tek je na groblju, prije nego su lijes sa tijelom žene s kojom je dijelio život više od 60 godina spustili u grob, bolno zajecao uz riječi: "Jele moja, kako da te ostavim ovdje...?! Ja moram doma, a tebe više neću nać tamo..."
Svega 14 dana nakon smrti supruge, neutješni je starac umro. Od tuge. Rekao je samo: "Nema meni do moje Stare..." Bilo mu je 90 godina. Ona je umrla u 87-oj.
Nekada život ispriča najljepšu priču koju čujemo u najnevjerojatnijim prilikama. Te dragocjene bisere valja čuvati u srcu i ponekad ih podijeliti s prijateljima. To su male stvari koje život čine velikim.
U ovim danima u kojima se čini kao da ništa nema baš previše smisla, umorne oči podižemo Nebu uzdišući. Svaki nam dan nepovratno izmiče, odlazi u ropotarnicu povijesti. Većinu njih i ne pamtimo. Iza nas će doći neki drugi ljudi, neke druge generacije. Mi naše vrijeme trošimo mudro da bismo, prije nego sklopimo oči, mogli, osvrnuvši se natrag reći: vrijedilo je! Svaki nam je dan dar, svaki trenutak dragocjen. Sad je došlo novo vrijeme u kojemu nam ostaje ići naprijed. Do sutona našim dana... A onda...