Arhangel
07.12.2007., petak
Novo, novo vrijeme
Povijest zapadne civilizacije, a time i svijeta, otvorila je novu stranicu krajem 80-ih godina XX. stoljeća. Padom Berlinskog zida 1989.g., apokalipsa komunizma u istočnoj Europi i rasap Sovjetskog saveza značili su kraj hladnog rata i propast jednog od velikih totalitarizama našega vremena. Milijuni su ljudi osjetili dah slobode. Međutim, sekularizacija koja je već bila uhvatila maha u zapadnom svijetu, poništavala je znakove svetoga u suvremenom društvu. Istočna se Europa otvorila Zapadu u kojem je slabila društvena uloga religije. Kršćanstvo danas pokušava naći odgovor na sve ono brojno loše i dobro sa čime se sučeljava, za spašavanje svijeta, a ne na njegovu propast. Čini se da je Islam danas u situaciji bolne borbe s modernitetom, u procesu u kojem se kršćanstvo nalazilo u zadnjih dvije stotine godina, sve do nedavno. Modernizaciju je pogrešno predočiti kao posve istoznačan i jednosmjeran proces koji neumoljivo vodi prema sekularizaciji. Na ovaj je proces Crkva odgovorila sazivanjem Drugoga vatikanskog koncila 1962 – 65.g. Koncil je naglasio da je potrebno postati svjestan fenomena koji obilježavaju aktualnu socio-kulturnu situaciju, podložnu brzim i dubokim promjenama, koje je teško predvidjeti i kontrolirati i koje iznenađuju i dovode u pitanje modele življenja koji su do sada bili općeprihvatljivi. Na prijelazu stoljeća, u nezaustavljivom procesu globalizacije, mladi baštine posljedice društvenog razvoja i položaja mladih razvijene tijekom XX. stoljeća. Kao nikada prije, mladi su u ovom razdoblju izloženi utjecaju medija i društva; mediji, svjetska trendovska kultura formira javno mišljenje kojeg se oni moraju držati ukoliko ne žele biti izloženi izolaciji ili omalovažavanju. Europa ne crpe duhovnu snagu iz Evanđelja, iz duhovne baštine kršćanstva koje ju je formiralo, kojemu duguje svoju kulturu i identitet. Europa, kako bi se suočila s raznim izazovima i igrama interesa, treba pronaći snagu i hranu iz baštine te velike vrednote koju zajednički dijeli. Danas se stvara tržište religija i novih religioznih pokreta, novi politeizam, novo poganstvo sa snažnim sinkretističkim obilježjima. Na prijelazu stoljeća događa se svojevrsna ekspanzija pseudoreligioznoga. Sve raširenija pojava terorizma daje plodno tlo za djelovanje protiv humanosti, a pod krinkom religije. Zapadni je svijet preplavljen oglasima za tečajeve yoge, transcedentalne meditacije ili boravka u ašramima po uzoru na indijska svetišta. New age pokret je najnoviji oblik religioznosti, u kojemu ima ponešto od svih pogleda na svijet i život. Naučava stvaranje nove slike svijeta, primjerene cjelini čovjek-svijet, proširenje svijesti, načine čovjekova samoostvarenja, spiritualizaciju čovjeka i čovječanstva, shvaćanje čovjeka i svijeta kao cjeline (ponovno otkriće jedinstva s Bogom), ujedinjenje svih religija, individualni životni stil i dr. Izraz New Age označava zapravo, ne religioznost u dosadašnjem smislu, već određeno jednotno-cjelinsko shvaćanje čovjeka sa svim bićima u svijetu; on teži k jedinstvenoj religiji svijeta koja bi ujedinjavala sve religije svijeta, te u jednu cjelinu spojila svijet, čovjeka i božanstva. Ovaj pokret teži cjelini, organizmu jedinstva, transformaciji svijesti, a Bog je često shvaćen kao Kozmos, ili čak životna energija. Rijetko je u krilu New Agea Bog shvaćen kao osoba. To ne treba čuditi, ako se ima u vidu da je mentalitet današnjeg vremena takav da je čovjeku lako izići na kraj s religioznošću u kojoj je Bog ne-osoba, u kojoj je Bog jedan od mnogih kojima na trebam polagati račune za svoje djelovanje, u kojoj je Bog tek nešto više od simbola koji svatko oblikuje onako kako mu najbolje odgovara. Stoga je New Age jedan od odgovora suvremenog traženja neosobnog Boga. Spasenje po New Ageu ne dolazi milošću Božjom, već putem svojevrsnog duhovnog nastojanja u kojem se mitsko povezuje s meditativnim tehnikama. Ne čudi da New Age svoje korijene ima u 70-im godinama XX. stoljeća, kada je proces sekularizacije i otuđenja mladih generacija od Crkve i vjere predaka bio u punom zamahu. Čovjekovoj nezasitnoj želji za onostranošću nastojalo se ugoditi na takav način da se zaobiđe Boga-Osobu, što uključuje ljubav, slobodu, ali i individualnu odgovornost, a da se religiozna potreba zadovolji, na bilo koji način. Na taj je način skovana tvorba poznata kao New Age, iliti još jedna čovjekova tlapnja da se bez Boga postigne punina života. Dvadeseto je stoljeće donijelo svijetu promjene u tolikim razmjerima i tolikom brzinom kakve taj isti svijet nije doživio od svog postanka. Znanstveni, tehnički, ekonomski, kulturni, komunikacijski napredak, kao i strelovit porast svjetskog stanovništva značili su za mnoge korak naprijed, ali ujedno i značajan korak natrag, osobito ako se u obzir uzme nutarnji sklad čovjeka, osobito mladog čovjeka. Ovaj je proces svoje začetke imao još od vremena industrijske revolucije u XIX. stoljeću, ali je svoj uspon počeo doživljavati od kraja Drugog svjetskog rata. Ovaj proces u navedenom vremenu ekspanzije obilježava pojava sekularizacije s jedne te otuđenja mladog čovjeka i pojava novih religijskih pokreta s druge strane. Glavna obilježja u životu mladih ovog procesa su: prekid s tradicijom koju su prenosile starije generacije, prekid s tradicionalnim oblicima duhovnosti koje je promicala Crkva, bunt protiv institucionalnog promicanja duhovnosti, novo traženje samoostvarenja kroz prepuštanje materijalnim užicima u životu (hedonizam), nov način življenja – individualizam malih obitelji, hvatanja koraka s brzim promjenama u načinu rada, obrazovanja i stila življenja, sekularizacija koja iz života uklanja oznake svetog, individualistički pristup duhovim sadržajima i shvaćanju moralnog zakona, traženje gotovih rješenja u životnim pitanjima te bježanje od osobnog Boga u novim religijskim pokretima. Mladi je čovjek u XX. stoljeću žrtva profinjenog nametanja stavova i stila života čije odbijanje najčešće znači društvenu izolaciju i omalovažavanje. Vrijeme je u kojem svaki odgovoran čovjek budnim okom, mora pratiti svjetske prilike i na svom lokalnom planu, u svom životu pitati se jesu li to možda tek glasovi onih koji «škaklju uši bajkama» (usp. 2 Tim 4) te odgovorno, prema vlastitoj savjesti, zauzeti stav. Odgovoran stav. |