Vijest o presudi Hrvoju Žužiću kojom je osuđen na pet godina zatvora zbog izazivanja prometne nesreće u kojoj je smrtno stradala Ružica Pavić našla se prije nekoliko dana na gotovo svim naslovnicama domaćih medija. Jednako tako, i elektronski su mediji u svim vijestima prenijeli ovu informaciju. Ovom presudom je nakon nekoliko mjeseci barem donekle provedena pravda nad mladićem koji je obijesnim življenjem, kao sin lokalnog tajkuna, skrivio niz prometnih prekršaja, da bi sve kulminiralo teškom nesrećom u kojoj je smrtno stradala mlada djevojka.
U ovom trenutku nikom nije do likovanja, pa ni autoru ovih redaka. Ni jedna presuda Žužiću ne bi mogla vratiti u život žrtvu njegovog prometnog divljanja, pa neće ni ova koja je nepravomoćno donesena. Jednako tako, niti izrazi njegovog kajanja prije izricanja presude ne mogu Ružicu Pavić vratiti u život. Također ova presuda nije niti smije biti uperena protiv Žužićeva oca, kako je ovaj to javnosti pokušao predstaviti pokušavajući na takav način rehabilitirati sina. S presudom se možemo složiti ili ne, ali ne možemo zanemariti činjenicu da je Hrvoje samo jedan od članova tzv. «zlatne mladeži» koja je u javnosti postala poznata nakon niza prometnih nesreća koje su izazvali divljanjem po cestama u skupim vozilima koje su im roditelji kupili, a za koje nisu ni prstom maknuli da bi ih zaslužili imati.
Presuda Hrvoju Žužiću, iako iznosi simboličnih pet godina (uz dobro vladanje izići će i ranije), ipak predstavlja kakav- takav pomak u funkcioniranju hrvatskog pravosuđa. Važnu ulogu u ovom slučaju, koji se dogodio početkom kolovoza protekle godine, imali su i novinari koju su čitav događaj prilično vjerno prenijeli, stavivši ga u kontekst problema sa «zlatnom mladeži» koje smo već dotaknuli. Ovdje ne može biti govora o nekakvom javnom linču mladića anđeoskog lica, kako su odvjetnici Žužićevih htjeli predstaviti njihovoga branjenika. Riječ je, jednostavno, o pravdi koju je sud trebao provesti i to je, Bogu hvala, napokon i učinio.
Iako je riječ o jednoj presudi, to je veliki korak u odnosu na jalovo stanje našega pravosuđa kada je o djeci bogatih i moćnih među nama riječ. Sjetimo li se slučaja iz Makarske od prije nekoliko godina kada je sin lokalnog moćnika pregazio dvije djevojke (Katu Erceg i Ivonu Andrijašević) u centru grada na pješačkom prijelazu i za to bio osuđen na dvije i pol godine u pritvoru koji je, nakon zgražanja i pritiska javnosti, ipak odslužio i to u kaznionici otvorenog tipa. Obrazloženjem presude u slučaju Primorac skanjivao se svatko zdravog razuma jer je tamo pisalo kako je mladi «zlatni dečko» dijete iz pristojne obitelji koja mu je omogućila školovanje u inozemstvu! Obrazloženje i ne čudi ako se zna da je slučaj vodio sudac koji je kum i prijatelj Primorčevih!
Kada stvari stavimo na pravo mjesto dobivamo sliku hrvatskog pravosuđa koje je do grla korumpirano. U tom sustavu vrijede dvostruka mjerila, ovisno o društvenom statusu okrivljenika i debljini njegove lisnice, odnosno o debljini lisnice njegovih roditelja. Razočaravajuća je činjenica da možete učiniti bilo koji prekršaj ukoliko ste dobro potkovani novcem, položajem i vezama. Po tome ispada da jedan mladi život u Makarskoj vrijedi manje od godine i pol zatvora i to u kaznionici otvorenog tipa! Možda je to i stroga presuda s obzirom da je ishođena nakon pritiska javnosti u slučaju koji je vapio do neba za pravdom. U slučaju Žužić ispada da je mladi život Ružice Pavić vrijedio svega pet godina kazne.
Ako malo bolje zamislimo, ispada da je «mračni» srednji vijek u kojem su plemići i sudski bili povlašteni, bio pravedniji sustav od suvremenog hrvatskog pravosuđa.
Uzmemo li u obzir opću situaciju u Hrvatskoj što se krivičnih (ne)djela tiče, stanje se pokazuje još više poražavajućim. U Imotskom očajni roditelji ovisnika o drogama (uzaludno) podižu svoj glas pokušavajući privoliti za to zadužene (i plaćene!) službe da odrade svoj posao i zaustave pošast trgovine drogom u svojemu kraju! U Makarskoj udruga roditelja djece stradale u prometu piše peticije i alarmira javnost zbog stanja (ne)sigurnosti u prometu kojim i dalje caruju djeca lokalnih moćnika među kojima neslavni rekorder ima više od 270 prometnih prekršaja! I još uvijek vozi!
Hrvoje Žužić ide u zatvor. Zasluženo. Je li on iznimka koja potvrđuje pravilo?! Žrtva okolnosti koje nitko od korumpiranih odvjetnika i sudaca nije mogao zataškati?! Mrtve pokapamo, krivce zatvaramo tek uz pritisak javnosti. Što treba učiniti da pravosudni sustav profunkcionira?! Zar netko od roditelja stradalih treba uzeti pravdu u svoje ruke?! Koliko još moramo strahovati za našu djecu na ulicama na putu do škole, do trgovine, u šetnji…?! Tko je sljedeća žrtva bezočnog sustava koji gazi male ljude i njihovu djecu samo zato što su to što jesu – obični, mali ljudi?!
Post je objavljen 22.12.2007. u 11:30 sati.