Ceste koje se zadnjih godina diljem naše Domovine grade više i brže nego ikada prije iz temelja mijenjaju sliku krajeva u koje dolaze. S jedne strane formiraju se industrijske zone, izgra]uju čvorišta, benzinske postaje s pratećim sadržajima te naplatne kućice, što lokalnom stanovništvu donosi radna mjesta i mogućnost da ostanu živjeti tamo odakle su poniknuli. Nove ceste također omogućavaju veći priliv kapitala u provincijske sredine, veći protok robe i novca, a da ne govorimo o većim mogućnostima za razvoj turizma i lakši dolazak turista. K tome dodajmo veću mogućnost mobilnosti domaćih ljudi koji do većih gradskih centara kudikamo lakše, brže i sigurnije putuju. Nekad preopterećene i zakrčene ceste koje su prolazile tik ispred obiteljskih kuća i ugrožavale zdravlje i sigurnost njihovih stanovnika sada su daleko prohodnije i manje opterećene prometom. Vjerujemo da će izgradnjom autoceste prema hrvatskome jugu ta situacija biti još povoljnija. Zemlja koja nema dobre prometnice ne može se nadati gospodarskom, pa ni društvenom razvoju.
S druge strane, gradnja autocesta i s njima povezanih prometnica i objekata zauvijek mijenja izgled naših krajeva. Mnoštvo bagera, kamiona, tegljača i raznih strojeva kojima ni ime ne znamo okupirali su naša brda, naše livade i oranice. Teški su strojevi raskrčili naše šume, bezočno posjekli naše čemprese, hrastove i stare dubove, srušili su podzide koje su podigle žuljevite ruke naših časnih predaka kako bi na škrtoj kamenitoj zemlji stvorili malo uvjeta za formiranje vrtova i maslinika. Bolno je gledati kako dan za danom pikameri buše naša brda, melju kamen i lome stijene, kako prave brazdu na licu naše zemlje koja se proteže u nedogled i koja, iako znamo da cesta život znači, para naš pogled u taj kamen, u ta brda među kojima smo se rodili i s kojima smo se saživjeli.
Na tom putu napretka nekad pitomi krajevi ostali su razrovani i zatrpani gomilom kamena izvađenog iz tunela, zelenilo je posuto kamenom prašinom koja se diže s mjesta gdje se buši brdo. Male crkve na brdima do kojih se nekad moglo doći samo uskom stazom sad su tik uz glomaznu usjeklinu kroz koju tutnje divovski kamioni. Zaseoci podno brda sad su odsječeni od svojih polja, netaknute riječice i potoci sad su okovani betonom nosača za vijadukte i mostove. Arheolozi kopaju po stećcima naših starih i po grobnim gomilama davnih žitelja ove zemlje još u osvitu civilizacije, sve kako bi pred gusjenicama i čelikom teških grdosija spasili barem nešto od kulturnog blaga koje nam je namjerila povijest, a koje je sad u opasnosti da zauvijek ostane izgubljeno duboko ispod vrućeg asfalta koji prekriva kilometre našeg kraja.
Vremena se mijenjaju. Znamo da ne možemo živjeti načinom života kakvim su živjeli naši stari. To je vrijeme davno prošlo. Mi živimo u svijetu moderne tehnike, brzog ritma života i kretanja. To je suvremena civilizacija. Bez toga se ne može. Mi smo svijet XXI. stoljeća.
Ipak, u svima nama duboko zakopana u prikrajku srca leži romantična čežnja za mirom prirode zavičaja u kojemu smo odrasli. Male prastare kućice sve od kamena sagrađene tužno vapiju za nekadašnjim smijehom djece, balature za pjesmom klape, male crkve za glagoljaškim pjevom. Ta su naša mala sela danas pusta, tamo gore podno planina, u svijetu koji zauvijek prestaje biti onakav kakav je bio pod naletom gradnje cesta jednako kao i zbog promjene načina života. Sve se mijenja.
Ostaju nam samo sjećanja. Na neko drugo vrijeme. Na baku u crnini kako prede vunu na sopi ispred kuće, na revanje tovara iza staje, na miris pokošenog sijena...
Ne dirajte moja brda, o ljudi u tim strašnim strojevima, ostavite moj kamen, ostavite kosti mojih predaka. Ne trgajte moju dušu, ne kopajte te brazde po srcima nas koji smo se stopili s tim kamenom i tim morem koje je i naša radost i naša bol...
Post je objavljen 10.12.2007. u 12:16 sati.