Arhangel
29.04.2007., nedjelja
Hvala
Svi domaći i svjetski mediji prenijeli su vijest da je umro Ivica Račan. Zbilo se to u 03:05 sati u u jednoj od zagrebačkih bolnica nakon kratke i teške bolesti. Metastaze agresivnog karcinoma nisu se mogle zaustaviti ni kojim lijekovima suvremene medicine i čovjek je preminuo nakon tjedana patnje uzrokovane teškim bolovima. Neka se Bog smiluje njegovoj duši.Mediji su već za njegove bolesti zadnjih mjeseci počeli praviti rekapitualaciju života i djela Ivice Račana. Svi se slažu da je taj čovjek obilježio zadnja tri desetljeća hrvatske političke povijesti. Od komunista se preobrazio u vođu hrvatskih socijaldemokrata (ma što god to u stvarnom i političkom smislu značilo). Mnogi su ga do kraja nazivali «komunjarom»; mi bismo radije rekli kako je čovjek ostao vjeran svojim uvjerenjima, bez obzira na političke vjetrove koji su se izmjenjivali na ovim stranama. Račan je prekinuo sa Savezom komunista bivše države, Savez komunista Hrvatske pretvorio u stranku i raspisao prve višestranačke izbore u Hrvatskoj 1990. godine. Tako je Hrvatska na miran i demokratski način srušila komunističku vlast. Račan je tada znao da će izgubiti izbore koje je sam raspisao. Ipak ih je raspisao. Mislim da u tome leži njegova velika zasluga za razvoj demokracije u Hrvatskoj. Bez obzira na optužbe zbog njegove komunističke prošlosti. A ako bismo gledali na komunističku prošlost naših političara iz zadnja dva desetljeća, dovoljno bi bilo krenuti od pokojnog Predsjednika koji je u vrijeme tragedije na Bleiburgu bio general u Titovoj vojsci koja je kriva za spomenuti zločin… Ako baš hoćemo ići do kraja! To pokazuje da su optužbe za komunističku prošlost u današnje vrijeme gluposti jer su svi političari od 1990. godine imali priliku pokazati svoje domoljublje i privrženost demokratskim standardima. Ivica Račan je otišao. S njim je otišlo i jedno vrijeme koje nas je povezivalo s vremenom komunizma jer je Račan bio u vrhu vlasti u Hrvatskoj i 1989. i hrvatski premijer 2000. - 2003. Između ta dva razdoblja bio je vidljiv njegov politički razvoj. Bivši je komunist kao hrvatski premijer otvorio Hrvatsku Europskoj Uniji. Istina, za vrijeme njegova mandata bilo je i promašaja, ali Račanova smrt nije pravi trenutak za takva analize. Ivica Račan i u smrti je želio ostati dosljedan sebi i svojim uvjerenjima. Sukladno svojoj želji bit će pokopan u krugu najuže obitelji i prijatelja, bez prisustva medija. Mislim da mu je bilo jasno da smo svi mi, nakon povijenog iskustva koje imamo, siti trivijalnih populističko-folklornih patetičnih spektakala prilikom ispraćaja «najvećih sinova naših naroda i narodnosti». I zbog takve odluke, i zbog svega dobra, bez obzira na naša politička opredjeljenja, želimo Račanu reći jedno veliko ljudsko HVALA. |
23.04.2007., ponedjeljak
Tragedija
Dolina Neretve ovih je dana bila mjesto neizmjerne tuge koja je prožimala njezine stanovnike i koja se mogla osjetiti na svakom koraku, vidjeti na svakom licu, prepoznati u svakom pogledu. Rijeke ljudi u nedjelju poslijepodne slijevale su se u mjesto Komin koji je tragična i pomalo bizarna prometna nestreća zavila u crninu.Naime, u petak poslijepodne jedna je obitelj; supružnici i mužev brat, krenula na rad u polje. Trebalo je zalijevati povrće od prodaje kojeg se živjelo. Na svu sreću njihova malena dječica nisu krenula s njima, već su ostala kući sa stricem i njegovom djecom. Nitko nije mogao znati da će to biti posljednji trenutak u kojemu će ta djeca od jedva tri godine vidjeti svoje roditelje živima, jer se za svega nekoliko minuta, niti kilometar dalje dogodila pomalo bizarna prometna nesreća u kojoj se automobil kojim su mladi roditelji i mužev brat išli na rad srušio u hladnu Neretvu. Razloge nesreće ne možemo niti želimo analizirati. Zasigurno bolnom i mučnom smrću utapanjem svoje je živote u nekoliko trenutaka okončalo troje mladih ljudi. Brza intervencija mještana od kojih je jedan bio ronilac nije nikog od troje stradalih uspjela spasiti. Ti nesretni ljudi jednostavno nisu uspjeli izići iz automobila koji se zaglavio na dnu rijeke Neretve, neposredno uz samu obalu. Vijest o tragediji neviđenom se brzinom proširila mjestom, kao i obližnjim Rogotinom iz kojeg je stradala majka i supruga. Iz obiteljske kuće stradalih u svega nekoliko trenutaka umjesto radosnog dječjeg smijeha prolomio se bolan krik… Srca su svima stala i vrijeme kao da se na trenutak zaustavilo. Sljedeći su minuti bili dugi kao godina i šok je zavladao čitavom okolicom. U dva susjedna mjesta zavladali su neviđena tjeskoba i muk isprekidani kricima koji su dopirali iz kuća stradalih. Bijaše to jeziva atmosfera šoka i nevjerice. Nitko nije mogao vjerovati što se dogodilo. A dogodilo se i trebalo je malo vremena da ta činjenica nađe svoje mjesto u našoj svijesti… Posljednji ispraćaj u nedjelju, tog sunčanog i vrućeg poslijepodneva. Dok je Neretva sporo tekla svojemu ušću rijeka od nekoliko tisuća ljudi tekla je u sprovodnoj povorci iz obiteljske kuće stradalih do kamene crkve i groblja. Svećenici i pjevači tugaljivim glasom pjevali su sprovodne psalme. Rijetko je tko mogao suzdržati suze… Knedla u grlu gušila je riječi dok su tri lijesa polagana u obiteljsku grobnicu... Osjećaji koji su u tom trenutku obuzimali srca prisutnih u riječi ne mogu stati... Neopisivo... Pomozite, sveci Božji, u susret iziđite, anđeli Gospodnji: primite duše njihove, ponesite ih pred lice Svevišnjega. Primio vas Krist koji vas je pozvao, u krilo Abrahamovo anđeli vas poveli. Primite duše njihove, ponesite ih pred lice Svevišnjega. U raj poveli vas anđeli, na dolasku vašem primili vas mučenici, i odveli vas u sveti grad Jeruzalem, i vi s Lazarom, nekoć ubogim, pokoj vječni imali! (iz rimokatoličkog sprovodnog obrednika) Ivana, Ivice i Josipe, počivajte u miru Božjem! Arhangel |
20.04.2007., petak
Janičina istina
Vijest o konačnom povlačenju Snježne Kraljice Janice Kostelić iz profesionalnog skijanja nije nas iznenadila. Putanja karijere naše negdašnje heroine u zadnju je godinu dana bila u naglom opadanju. Trenutak Janičine objave povlačenja bio je samo pitanje dana. Janica ga je sama odabrala: kraj skijaške sezone 2006./07. u kojoj se ionako nije natjecala. Sazvala je sportske i ine novinare na press konferenciju podno sljemenskih borova i ležerno izrekla ono što je odavno trebala izreći: odoh ja, vi se snalazite. Hvala Janice.Zaista, Janici Kostelić što se sportske karijere tiče nemamo što zamjeriti. Ta je mlada sportašica, koja se iz profesionalnog sporta stvarno povukla prošle godine, u svojoj 24. godini života, osvojila sve što se moglo osvojiti u alpskom skijanju. Trideset je puta stajala na pobjedničkom postolju, osvojila je brojne medalje, među kojima je najviše onih zlatnog sjaja. Nekoliko je puta bila ukupna pobjednica Svjetskog skijaškog kupa i osvajačica malih kristalnih globusa u pojedinačnim disciplinama. Bio je divan osjećaj uživati u Janičinim pobjedama i gledati hrvatsku zastavu kako se uzdiže na najvišem jarbolu. Janica je od male i neskijaške Hrvatske počela stvarati skijašku silu, i u maloj Hrvatskoj sa svega dva potpuno uređena skijališta (Sljeme i Bjelolasica) osigurati organizaciju skijaškog natjecanja koje se boduje za Svjetski kup. O buđenju interesa za profesionalno skijanje, koji je velika zasluga obitelji Kostelić ne treba ni govoriti. Još spomenimo kako je Janičin brat Ivica Kostelić također niz puta briljirao u muškom dijelu Svjetskog skijaškog kupa. Hvala Ivice. Iza uspjeha obitelji Kostelić stoji Ante Kostelić. Taj je čovjek od svoje talentirane djece radom i odricanjem uspio stvoriti svjetske skijaške zvijezde. Bez njegove vizije, snalažljivosti i angažmana Janica i Ivica vjerojatno bi bili tek anonimci među brojnim skijašima koji su u profesionalnom sportu nešto pokušavali i čiji je uspjeh ostao na pokušajima. Hvala Ante. Razmotrimo sada razloge Janičinog povlačenja. Možda će zvučati presmjelo, ali ne mogu se ne zapitati je li nam Janica rekla čitavu istinu. Naime, jesu li samo ozljede razlog njenog povlačenja ili je posrijedi problem puno veći od ozljeda!? Krenimo redom. U obitelji Kostelić, kako smo putem medija mogli zaključiti, šef je bio i ostao otac Ante. Uspjeh te obitelji, kako spomenusmo, njegova je zasluga. Koju je cijenu obitelj za to morala platiti!? Ogromnu. Tu nije bilo samo pitanje odricanja od materijalnih dobara, komoditeta, redovitog školovanja i tolikih radosti kojih se dijete i mlada osoba koja u sportu želi uspjeti mora odreći. Tu je glavno pitanje bilo povinuti šiju pred autoritetom koji nemilosrdno traži rad, rad, rad i rad. A rad u sportskom smislu znači tjelesno i psihičko treniranje kako bi se dobila spremnost tijela i duha. Mora da je Ante Kostelić u tom smislu bio nepopustljiv i njegova djeca namjesto sretnog i bezbrižnog odrastanja imahu vojničku disciplinu koja je jedina mogla dovesti do tako velikih rezultata u njihovoj mlađahnoj dobi. Kako su Janica i Ivica takav tretman podnosili? Tjelesni napori kojima su se izvrgavali donijeli su plod koji se očitovao u vrhunskoj tjelesnoj spremnosti. To je donijelo i vrhunske rezultate. Psihička spremnost i pritisak donijeli su koncentraciju. I to je donijelo vrhiunske sportske rezultate. Iz utrke u utrku Ivica i Janica bivali su sve bolji. Vremenom je i za njih, kao i za njihovog oca, vrijedilo samo jedno: biti najbolji! Sve ostalo nije bilo dovoljno dobro, ma koliko god dobro stvarno bilo. Kako se ovakav tempo odrazio na zdravlje dvoje mladih ljudi!? Na ovo pitanje najbolje mogu odgovoriti Janica i Ivica. Mi možemo samo zaključivati na osnovu promatranja njihovog ponašanja, izjava, stavova i medicinskih izvješća njihovih liječnika. Janica je godinama pobolijevala. Tijelo je posustajalo pod pritiskom treninga. Ozlijede su bile česte i teške za jednu vrhunsku sportašicu. Nastradala je i štitna žlijezda. Ta žlijezda često nastrada uslijed dugotrajnog psihološkog pritiska i zatomljavanja osjećaja nesigurnosti, ljutnje i frustriranosti. Janice, što si proživljavala u svojim besanim noćima i trenucima osame!? Jesi li samo željela živjeti život kao i svi tvoji vršnjaci; kao dijete se igrati, ići u školu, kao djevojka družiti se, spavati, radovati se životu…? Sve si to morala žrtvovati za karijeru!? Za ljubav autoritativnog oca koji je htio rezultate… Mi bismo voljeli da si u sportu bila osrednja, ali da još uvijek skijaš i da si čitavo to vrijeme bila sretna. Ivica. Momak koji nije mogao ići u redovitu školu kao njegova ekipa. Je li uopće zna kako je imati prijatelje iz školskih klupa? Njegovi ispadi u medijskim izjavama svjedoče da taj momak nije imao puno veze sa stvarnim životom i da se ponašao kao da je odgajan ispod staklenog zvona bez dodira sa stvarnošću. Izostanak vrhunskih sportskih rezultata zadnjih godina na razini Janičinih mora da ga je frustrirao… Autoritativni otac htio je samo vrhunsku spremnost, vrhunske rezultate, a mali Ivica samo je htio normalan, svakodnevni život… Težak je to bio teret za mlade Kosteliće… Janica je na spomenutoj press konferenciji tako non šalantno izrekla sve što je imala. Stekao se dojam da najavi prekida svoje karijere nastupa s rezerviranim emocijama, kao da objavljuje da je kupila novi auto… Kaže da su razlog povlačenju ozljede. U redu; ozljede su razlog. Što je razlog ozljedama? Padovi i udarci!? U redu; padovi i udarci razlog su ozljedama. Onim tjelesnim. Janice, što je razlog emocionalnim ozljedama zbog kojih nisi mogla biti istinski sretna sve ove godine??? Je li to autoritativni otac Ante Kostelić i njegova pretjerana očekivanja koje tvoje tijelo i duša nisu mogli ispuniti niti podnijeti!? Izostanak Ante i Ivice Kostelića na spomenutoj press konferenciji puno je toga govorio. Kao i Janičina ravnodušnost. Puno više od riječi i objašnjenja koja smo čuli. Jano, važnije je bilo sretno živjeti, nego osvajati medalje za tatu. |
18.04.2007., srijeda
Iznenađenje!? Ma dajte...
Je li današnje odbijanje kandidature Hrvatske i Mađarske za organizaciju Europskog nogometnog prvenstva 2012. godine, koje je provedeno u Cardiffu iznenađenje!?Proteklih su tjedana domaći mediji u Hrvatskoj govorili o tome kako je hrvatsko-mađarska kombinacija apsolutni favorit za dobivanje organizacije spomenutog natjecanja. Predsjednik i članovi Hrvatskog nogometnog saveza na čelu s Vlatkom Markovićem bili su puni parola i optimizma koji bi se mogli sažeti pod citat: «Hvalite me, usta moja…!» Pričalo se kako je Hrvatska zadnjih godina imala odlično organiziranu promociju, kako je Hrvatska zapravo skoro pa već sada spremna biti organizator tog velikog sportskog događaja, kako su planovi za dogradnju starih i izgradnju novih stadiona gotovi… Ipak, bilo je primjetno kako su zadnja dva dana svi domaći mediji promijenili ton svojih izvještaja i kako je iz njihovog prikaza stvari pred konačnu odluku u Cardiffu nestalo onog optimizma koji je ranije bio prisutan. Odjednom se počelo pričati o prednostima nogometne velesile Italije, a spominjale su se i nominacije Poljske i Ukrajine uz klasično hrvatsko podcjenjivanje nas iz "srednje Europe" prema "njima iz istočne Europe." Iz medija se stjecao dojam kako je stvar već odlučena i kako ju samo treba objaviti. Kao da se stvari već unaprijed znaju. «Zaklela se zemlja raju da se stvari same znaju!» - komentirao bi narod. Nekako se činilo kao da Marković i njegova ekipa idu u Cardiff pred gotov čin tijekom kojeg mogu glumiti kako su iznenađeni odlukom koja ne ide u prilog hrvatsko-mađarskoj kandidaturi. Tako se i televizijski prijenos objave odluke međunarodne komisije činio kao obična farsa. Iznenađenja što se Hrvatske tiče nije bilo. Organizaciju EP u nogometu za 2012. godinu dobile su Poljska i Ukrajina. Dok su njihovi predstavnici u Cardiffu skakali od radosti, Marković, Mateša i ostali članovi hrvatskog i mađarskog nogometnog saveza imali su kisele face. Izraz njihovih lica i prije objave rezultata ostavljao je dojam da oni kao da rezultat već znaju! Nama se čini da je najveći gubitnik u kandidaturi za ovo natjecanje Italija. Ta nogometna velesila očito je računala na EP 2012. u ulozi organizatora. Talijani imaju izgrađenu nogometnu infrastrukturu, novac i logistiku. Talijanski utjecaj u nogometnom je svijetu ogroman i Talijani su sigurno računali na dodatne milijune turista i navijača koji bi za šest godina posjetili Italiju. Zašto upravo Poljska i Ukrajina? Kivni hrvatski sportski novinari sada pronalaze niz «razloga». Jedni tvrde kako je Michel Platini unaprijed bio najavio pomoć nogometno manje razvijenim zemljama kao i davanje na važnosti istočnoj Europi koja je dugo vremena i na različite načine bila marginalizirana. Ipak su Poljska i Ukrajina zemlje sa oko 80 milijuna stanovnika i rastućim gospodarstvom. U tom je smislu odluka o domaćinu EP vođena ne samo sportskom, nego i gospodarsko-strateškom logikom. Budimo i mi malo fer! Ne možemo reći da građani i nogometni navijači i sportaši Poljske i Ukrajine ne zaslužuju biti domaćini tog velikog nogometnog natjecanja, pogotovo ako se zna da se sva velika svjetska sportska događanja odvijaju u zapadnoj Europi ili u Sjedinjenim Američkim Državama. Što je s Hrvatskom? Zašto mi nismo dobili ovu organizaciju? Teško je odmah i u jednom postu odgovoriti na to pitanje. Treba znati da Hrvatska u pogledu nogometne infrastrukture ne stoji najbolje. Sjetimo se samo dogradnje i malverzacija oko stadiona Maksimir u Zagrebu i potrebne obnove stadiona Poljud u Splitu. Stadioni u Osijeku i Varaždinu, kao i onaj u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu možda su u dobrom stanju, ali su vrlo malenog kapaciteta. Ostali naši gradovi imaju prije nogometna igrališta, a ne stadione. I tko bi omogućio novac za njihov dogradnju ili izgradnju u godinama do EP 2012.!? Hrvatsko gospodarstvo loše stoji i u zemlji nema priliva novca koji bi omogućio velike gradnje stadiona za koje nakon EP ne bismo znali što bismo s njima. Ne treba zaboraviti niti popratne sportske sadržaje koji idu uz nogomet. Drugo je pitanje ponašanja hrvatskih navijača. Istina, većina njih su normalni i pristojni ljudi koji zdušno navijaju za svoju zemlju. Ali divlja manjina daje sliku hrvatskog navijanja izazivajući nerede, uništavajući, koristeći nacističku ikonografiju… Možda je takvih navijača malo, ali ih ima, a sjetimo se da je i jedna dlaka u zdjeli juhe previše… Osim toga, mi smo mala zemlja s velikim problemima u gospodarstvu, korupciji, politici… A male zemlje nitko ništa ne pita. Tako je i u organizaciji velikih sportskih natjecanja gdje je od sporta uvijek važniji novac koji se u toj branši vrti u velikim količinama… |
17.04.2007., utorak
Masakr
Sjedinjene Američke Države, najmoćnija sila svijeta ujedno je i najranjivija. Zemlja koja je premašila broj od 300 milijuna stanovnika, zemlja koja bilježi stalan gospodarski rast i koja je svjetski politički, vojni i gospodarski hegemon ne uspjeva omogućiti siguran život vlastitim građanima. Frustrirani neuspjesima u zaradi, obitelji i karijeri, građani ove zemlje pribjegavaju metodama koje pokazuju da stanje svijeti te nacije graniči sa slučajem kojim se trebaju pozabaviti psihijatri i psiholozi. Neke od drastičnih očitovanja ovog stanja prikazala je Oprah u nekoliko epizoda svojeg svjetski poznatog talk showa. Riječ je o djeci devijantnog ponašanja, školarcima koji ne pohađaju školu, mladima koji pribjegavaju nasilju i vrlo rano ulaze u svijet kriminala, koji u srednjoškolskoj dobi postaju ovisnici o narkoticima, alkoholu i seksu i sl. Druga je krajnost koja obilježava ponašanje sve većeg broja mladih Amerikanaca povlačenje u neki svoj svijet, prekidanje kontakta s okolinom, bijeg od kuće, iz škole, zatvaranje u svijet video-igrica, pripadnost subkulturnim skupinama nerijetko psudoreligioznog ili militarističkog obilježja. Posebna je pojava onih mladih koji u jednome trenutku dođu do takovog stanja (ne)svijeti da odluče uzeti stvar u svoje ruke pa se naoružaju, upadnu u neku školu ili javnu ustanovu te tamo najprije pobiju druge ljude, a onda i sebe same. Mnogi i bez okolini jasnog razloga dignu ruku na sebe u cvijetu mladosti. Najnoviji slučaj o kojem bruje svi svjetski mediji masakr je na Sveučilištu u Virginiji. Tamo je jedan mladić upao u prostorije sveučilišnog campusa i s dva poluautomatska pištolja pobio 33 mladih ljudi, a oko 29 njih ranio. Mediji donose vijest kako je pomahnitali ubojica nakon svojeg krvavog pira presudio i sebi samom. Sva je prilika da su ga ubili policajci. To nije privi slučaj u SAD-u ovakvog masakra. Svi pamtimo sličan slučaj u jednoj američkoj srednjoj školi prije nekoliko godina, kada su dvojica srednjoškolaca učinila slično (ne)djelo. Medijske špekulacije govore kako je moguće da je u ovom najnovijem slučaju riječ o terorističkom činu. Čisto sumnjamo. Scenarij previše nalikuje sličnim masakrima koji su se u toj zemlji ranije događali. Što se to zbiva u Americi!? Je li to reakcija na frustriranost neuspjehom američke okupacije Iraka!? Podsjetimo se, u Iraku svakodnevno umiru stotine nedužnih civila i svi svjetski mediji tu vijest donose na razini najobičnije statistike, kao da su poginuli Iračani jednaki broju proizvedenih krumpira. Kad je riječ o stradalim Amerikancima, onda je to nešto sasvim drugo. Zbog čega se ovako stravični zločini događaju u razvijenom zapadnom svijetu!? Zašto baš mladi ljudi!? Ovo su pitanja na koja nije lako dati pravi odgovor. Taj odgovor traži dugo promišljanje, brojne informacije i duboke zaključke. Njime se moraju pozabaviti i psihijatri, i sociolozi, i pedagozi, a ponajviše političari koji iz Washingtona, Londona i drugih svjetskih centara moći upravljaju svjetskom političkom scenom i životima tolikih milijardi ljudi. Činjenica je da su mladi ljudi u Americi krajnje frustrirani. Obitelji se u suvremenom i tazvijenom svijetu raspadaju. To djeci onemogućuju stabilan i zdrav psihički i socijalni razvoj. Norme koje razdjeljuju dobro od zla u relativizirane. To mladom čovjeku otupljuje savjest i zamagljuje granicu između svjetla i tame, između dobra i zla. Sve to dovodi do potpunog uništavanja svijeti mladog čovjeka koji ne zna gdje bi našao siguran oslonac na kojemu bi gradio svoje život. On ne vidi vrijednosti za koje bi bilo vrijedno boriti se i za koje bi vrijedilo uložiti sav svoj život. U tom kontekstu ni njegov niti životi drugih ne čine mu se vrednotama koje treba poštivati i čuvati. Tu je sve relativno, bez stava, bez okusa i mirisa, to je život bez normi, bez ljepote i smisla, život bez cilja. Svaka, pa i najmanja akcija, koja nije usmjerena cilju, propada. U ambijentu zapadnoga svijeta koji traži brzu zaradu i uspjeh, bilo kakav neuspjeh u tom smislu ne nudi alternativu. Tu vrijedi pravilo: Ili imaj, ili nestani! Tu vrijedi imati, a ne biti. Nije važno tko si i kakav si, važno je što si postigao, što imaš. Ako u tome nastojanju ne uspiješ, postaješ looser koji se gubi u narkoticima ili samoubojica koji jednim pritiskom na okidač okončava patnju koju mu je namjerio suvremeni svijet. |
14.04.2007., subota
Odlazak bez opće histerije
U vremenu nakon uskrsnih blagdana život se iz slavljeničke atmosfere vrlo brzo vratio u ambijent svakodnevice. Računi blagdanskih troškova se zbrajaju i život se nastavlja uobičajnim tijekom. Dani su sve topliji, turista je svakim danom sve više što najavljuje dolazak ljeta i sezone gužvi i vrućine.Središnji događaj koji je zastupljen u svim domaćim, pa i u stranim medijima, vezan za Hrvatsku, ovih je dana nedvojbeno teška bolest s kojom se suočava Ivica Račan, predsjednik SDP-a i hrvatski premijer u vremenu između siječnja 2000. i studenog 2003. godine. U ovom trenutku taj čovjek proživljava vjerojatno posljednje dane, ako ne i sate svojega ovozemaljskog života. Mediji u svakim vijestima izvješćuju o njegovom stanju. Ova situacija neodoljivo podsjeća na trenutke pred smrt prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji je također bolovao od karcinoma. Za razliku od njegove bolesti, stranka kojoj je Račan bio na čelu prilično objektivno izvješćuje javnost o njegovoj bolesti. Nema mjesta špekulaciji. Pozitivan je to pomak u odnosu na vrijeme Tuđmanovog bolovanja kada su vijesti bile šture i zakamuflirane kojekakvim nebulozama. Zbog toga je Tuđmanova bolest i smrt, neka mi oproste, podsjećala na bolest i smrt Josipa Broza Tita dva desetljeća ranije oko koje se bila podigla silna medijska buka dostojna starog komunističkog diktatora. Jasna je stvar da Račan odlazi. Iz politike i iz života. Ovdje ne želimo praviti rekapitulaciju njegovog političkog djelovanja. Tu ćemo temu ostaviti za neko drugo vrijeme. Tu se ima što reći. Sada valja istaknuti da je ovo praktički prvi slučaj u suvremenoj političkoj povijesti Hrvatske da bolest i odlazak jednog istaknutog političara prolazi dostojno čovjeka. Nema medijske galame, nema nagađanja niti opće histerije kao onda kada su se davne 1980. na stadionu Poljud u Splitu lijevale krokodilske suze na vijest o Maršalovoj smrti koja je "slučajno" javnosti objavljena u sred derbija između Hajduka i Dinama. Račan odlazi tiho. U krugu obitelji. Gotovo nitko i ne spominje političku opciju koju je zastupao, političke prednosti ili pogrješke. Kao da su se svi solidarizirali s patnjem toga čovjeka. Čak i lešinari od novinara ne trljaju ruke računajući na dobru priču. Možda. Je li to konačno znak da je društvo u Hrvatskoj sazrijelo barem u pogledu tretiranja smrti istaknutih pojedinaca!? Nadajmo se da je tako. Bio bi to dobar znak. |
07.04.2007., subota
Nada
Snivao je Jeruzalem miran san one noći prije gotovo dvije tisuće godina, nakon svih događaja vezanih za suđenje i smaknuće onog Galilejca iz Nazereta i druge dvojice s njime. Bio je to jedan od niza sličnih potresnih događaja koji su u Judeji pod rimskom okupacijskom vlašću bili sve češći i ljudi kao da su se bili naviknuli da će s vremena na vrijeme neki uhvaćeni kriminalac ili zelot biti smaknut izvan gradskih vrata. U spomenutoj noći, Pasha upravo bijaše završena onoga dana, vreva je grada punog hodočasnika bila ustupila mjesto tišini. Samo u stražari u masliniku ponad grada čuvali stražu, više drijemajući, nego čuvajući… O da su znali žitelji Jeruzalema za blaženstvo one noći! I što se dogodilo izvan gradskih zidina, u vrtu u kojem bijaše novi grob! Događaju je svjedočila samo noć… Koja jedina bijaše dostojna vidjeti časa kada je Krist od mrtvih uskrsnuo… Povijest se one noći u Jeruzalemu susrela s nadpoviješću, zemlja s Nebom. Za sva je vremena Bog sa svojom stvarnošću ušao u ovaj naš prostor, u ovo naše vrijeme počinjući ih trajno mijenjati. To je događaj Uskrsa - promjena koju izvodi Bog! Bog Otac uskrisi Sina Isusa Krista i što ne bijaše - posta. Raspravljati o naravi uskrsnuća ovdje bi bilo suvišno. To je misterij, tajna kojoj nema kraja. Sve riječi bile bi suvišne. Uskrs je misterij pred kojim se ostaje zadivljen, pred kojim se širom otvorenih očiju promatra čudo života koje život donije. Stav je pred Uskrsom sveto udivljenje, poklonstveno klanjanje Bogu koji preobražava ovo naše jadno biće uskrsnućem svoga Sina. Uskrs je više od riječi, od jednog posta na blogu, nadmašuje sve ljudske riječi ikad izrečene. Uskrs znači, itekako znači, makar ga nikad ne razumjeli do kraja. Uskrs je svjetlo koje razbija tamu; čim zasine, tame nestaje. Uskrs je kiša za zemlju; čim zalije, zemlja daje plod. Uskrs je toplina u hladnoći; čim ogrije, nastaje život. Uskrs je nada u beznađu; čim ogrije, mijenja život. Uskrs je sol u hrani; čim zasoli, daje okus. Uskrs je ljubav; čim se pojavi, uništava mržnju. Uskrs je… Uskrs je toliko toga… Uskrs je pobjeda života, uskrsnuće Kristovo jamstvo je naše nade u život koji ne prolazi. Uskrs se vjeruje. Uskrs se živi svaki dan. Uskrs je - sve. USKRSNI HVALOSPJEV (zapadna liturgija Uskrsnog bdijenja) + Nek usklikne sad nebesko mnoštvo anđela, nek uskliknu službenici Božji, i za tolikog Kralja pobjedu neka jekne trublja spasenja! Nek se raduje zemlja tolikim obasjana bljeskom, i rasvijetljena sjajem vječnoga Kralja neka osjeti, da je nestalo po čitavome svijetu mraka! Nek se vesli i majka Crkva urešena blijeskom tolikoga svijetla, i silnim poklicima naroda nek ova odjekne dvorana! I vas molim zato, predraga braćo, okupljene oko tako divnoga svijetla, sa mnom zajedno da zazovete milosrđe svemogućega Boga. Da On, koji se udostojao, i bez mojih zasluga, ubrojiti me među svoje levite, ulije mi jasnoću svoje svjetlosti, i pomogne da otpjevam hvalospjev ovoj svijeći. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu Sinu svojem, koji s Njime živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog. Po sve vijeke vjekova. Amen. + Gospodin s vama! N. I s duhom tvojim. + Gore srca! N. Imamo kod Gospodina. + Hvalu dajmo Gospodinu Bogu našemu! N. Dostojno je i pravedno. + Uistinu je dostojno i pravedno nevidljivomu Bogu Ocu svemogućem, i Sinu Njegovu jedinorođenomu Gospodinu našemu Isusu Kristu, svim zanosom srca i duše i službom svega glasa slavu pjevati. On je za nas vječnome Ocu Adamov dug isplatio i zadužnicu stare krivice izbrisao svetom krvi. Ovo su naime vazmeni blagdani, u kojima se onaj pravi Jaganjac ubija, čijom se krvi posvećuju pragovi vjernika. Ovo je noć, u kojoj si najprije učinio da naši oci, sinovi Izraelovi, izvedeni iz Egipta, More Crveno neovlaženim prijeđu stopama. Ovo je, dakle, noć koja je svjetlošću stupa raspršila tmine grijeha. Ovo je noć, koja danas po svem svijetu one, što u Krista vjeruju, od tmina grijeha i opačina svijeta otima, vraća milosti, i pridružuje svetosti. Ovo je noć, u kojoj je Krist raskinuo okove smrti i kao pobjednik od mrtvih ustao… IZ USKRSNE LITURGIJE (kršćanski Istok) Hristos Voskrese iz mertvih, smertiju smert poprav, i suščim vo grobjeh život darovav. Ašče i vo grob snizšel jesi, bezsmrtne, no adovu razrušil jesi silu, i voskresl jesi jako pobjeditelj, Hriste Bože, ženam mirinosicam vječavij: radujtesja, i tvojim apstolom mir darujaj, padšim podajaj voskresenije. Sej dan, jegože sotvori Gospod, vozradujemsja vozveselimsja v on. Angel vopijaše Blagodatnej: čistaja Djevo, radujsja. I paki reku radujsja: tvoj Sin voskrese trideneven ot groba, i mertvija vozdignuvi: ljudije, veselitesja. Svjetisja, svjetisja, novij Jerusalime, slava bo Gospodnja na tebe vozisja: likuj ninje i veselisja, Sione. Ti že, čistaja, krasujsja, Bogorodice, o vostaniji roždestva tvojego… Svima vama, dragi prijatelji, i svima koje nosite u srcu; kršćani Zapada i Istoka neka je sretan i blagoslovljen dan u koji Krist pobjedi smrt: SRETAN USKRS - HRISTOS VOSKRSE!!! Vaš Arhangel |
05.04.2007., četvrtak
Naš veliki petak
Kršćani Istoka i Zapada ovim su četvrtkom ušli u Sveto trodnevlje. Dani su to Velikog četvrtka, petka i subote koji neposredno prethode Uskrsu. Kako ove godine Julijanski i Gregorijanski kalendari Uskrs stavljaju na isti dan, nekako su u ovim danima i blagdanima ujedinjeni svi kršćani.Sveti ili Veliki tjedan u kojemu se nalazimo na poseban način dolazi do izražaja u našim priobalnim i otočkim mjestima koja u ove dane žive u posebnom korizmenom ozračju. Čovjeku, naviknulom na patnju, bol i smrt, lako je bilo identificirati se s patnjama mučenog i raspetog Isusa Krista. Zbog toga su korizma i Veliki tjedan u tim našim sredinama dobili tako poseban tugaljivi izričaj: literarni, likovni i glazbeni. U stoljećima koja su za nama crkva i liturgija predstavljali su primorskom i otočkom čovjeku prostor bogoštovlja, ali jednako su tako za njega to bili prostori koji su zamijenjivali kazališta i koncerte. Zbog toga je u liturgiju tih mjesta ušlo obilje paraliturgijskih sadržaja koji su proizišli iz duboke ljudske potrebe da izrazi čežnje svojega srca, svoje boli, tuge, potištenosti, nade, radosti… A korizmeno je vrijeme upravo bilo posebno povoljno za izreći takve sadržaje. Crkva i liturgija Velikog tjedna za našeg su malog čovjeka bili prostor, vrijeme i prilika za izreći svoju bol. Zbog toga korizma zbog samog sjećanja na Kristovu smrt, ali i zbog navedenih elementa odiše uzvišenom tugaljivošću, ali i suvremenom čovjeku teško razumljivom pobožnošću malog čovjeka tog podneblja. Suvremenom čovjeku je teško razumljivo da netko desetak i više godina čeka red da bi u noći s Velikog četvrtka na petak bez obuće na nogama ponio 18 kilograma težak križ u procesiju dugu 22 kilometra, koja traje čitavu noć… Na tom putu, na otoku Hvaru, križonoša praćen tugaljivom pjesmom obilazi 5 mjesta i crkava da bi se u zoru, u dirljivom obredu vratio u crkvu odakle je krenuo. A obred je tako divan, profinjem i dubok: križonoša, nakon cijele prohodane noći s križem u rukama kojeg ne ispušta, zadnje desetke metara trči preko mjesnog trga i pada u zagrljaj predavši križ mjesnom svećeniku; obojica zagrljeni padaju na koljena… Prizor je to koji promatračima mami suze na oči… U noći s Velikog petka na subotu u mnogim će našim mjestima također biti odražene noćne procesije sa svijećama, bakljama, križevima… Stoljećima prije Kristove muke i smrti na križu nastao je Psalam 21 koji proročki govori o njegovoj muci, nevjerojatno detaljno. U liturgiji Velikog četvrtka pjeva se na kraju obreda, vrlo znakovito, dok se s oltara uklanjaju svi ukrasi… Psalam 21 Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? * Daleko si od molitava, od riječi vapaja moga. Bože moj, vapijem danju, i ne slušaš, * i noću, i ne paziš na me. Pa ipak Ti prebivaš u svetišu, * hvalo Izraelova. U Tebe su se uzdali oci naši, * uzdali se i Ti si ih izbavio. Tebi su vapli i spasili se, * u tebe su se uzdali i nisu se posramili. A ja sam crv, a ne čovjek, * ruglo ljudima i prezir narodu. Svi koji me vide, ismijavaju me, * razvaljuju usta, mašu glavom. «Uzdao se u Gospodina, neka ga spasi, * neka ga izbavi, ako ga ljubi.» A Ti si me vodio već od utrobe, * zaštitio me na grudima majke moje. Tebi sam predan od rođenja, * od utrobe majke moje Ti si Bog moj. Ne stoj daleko od mene, jer sam i nevolji, * budi blizu, jer nema tko da pomogne. Okružuju me junci mnogi, * bikovi bašanski opkoljuju me. Razvaljuju ne me usta svoja, * kao lav, koji grabi i riče. Razlio sam se kao voda, * rasute su sve kosti moje. Srce mi posta kao vosak, * topi se u grudima mojim. Osušilo se kao crijep grlo moje, i jezik moj prianja za nepce moje, * i do smrtnoga praha doveo si mene. Jer me okružuju mnogi psi, * rulja zlikovaca opkoljuje me. Probodoše ruke moje i noge moje, * mogao bih prebrojiti sve kosti svoje. Oni pak gledaju i vidjevši me naslađuju se, dijele među sobom haljine moje, * i za odjeću moju bacaju kocku… |