Je li današnje odbijanje kandidature Hrvatske i Mađarske za organizaciju Europskog nogometnog prvenstva 2012. godine, koje je provedeno u Cardiffu iznenađenje!?
Proteklih su tjedana domaći mediji u Hrvatskoj govorili o tome kako je hrvatsko-mađarska kombinacija apsolutni favorit za dobivanje organizacije spomenutog natjecanja. Predsjednik i članovi Hrvatskog nogometnog saveza na čelu s Vlatkom Markovićem bili su puni parola i optimizma koji bi se mogli sažeti pod citat: «Hvalite me, usta moja…!» Pričalo se kako je Hrvatska zadnjih godina imala odlično organiziranu promociju, kako je Hrvatska zapravo skoro pa već sada spremna biti organizator tog velikog sportskog događaja, kako su planovi za dogradnju starih i izgradnju novih stadiona gotovi…
Ipak, bilo je primjetno kako su zadnja dva dana svi domaći mediji promijenili ton svojih izvještaja i kako je iz njihovog prikaza stvari pred konačnu odluku u Cardiffu nestalo onog optimizma koji je ranije bio prisutan. Odjednom se počelo pričati o prednostima nogometne velesile Italije, a spominjale su se i nominacije Poljske i Ukrajine uz klasično hrvatsko podcjenjivanje nas iz "srednje Europe" prema "njima iz istočne Europe." Iz medija se stjecao dojam kako je stvar već odlučena i kako ju samo treba objaviti. Kao da se stvari već unaprijed znaju. «Zaklela se zemlja raju da se stvari same znaju!» - komentirao bi narod. Nekako se činilo kao da Marković i njegova ekipa idu u Cardiff pred gotov čin tijekom kojeg mogu glumiti kako su iznenađeni odlukom koja ne ide u prilog hrvatsko-mađarskoj kandidaturi. Tako se i televizijski prijenos objave odluke međunarodne komisije činio kao obična farsa.
Iznenađenja što se Hrvatske tiče nije bilo. Organizaciju EP u nogometu za 2012. godinu dobile su Poljska i Ukrajina. Dok su njihovi predstavnici u Cardiffu skakali od radosti, Marković, Mateša i ostali članovi hrvatskog i mađarskog nogometnog saveza imali su kisele face. Izraz njihovih lica i prije objave rezultata ostavljao je dojam da oni kao da rezultat već znaju!
Nama se čini da je najveći gubitnik u kandidaturi za ovo natjecanje Italija. Ta nogometna velesila očito je računala na EP 2012. u ulozi organizatora. Talijani imaju izgrađenu nogometnu infrastrukturu, novac i logistiku. Talijanski utjecaj u nogometnom je svijetu ogroman i Talijani su sigurno računali na dodatne milijune turista i navijača koji bi za šest godina posjetili Italiju.
Zašto upravo Poljska i Ukrajina? Kivni hrvatski sportski novinari sada pronalaze niz «razloga». Jedni tvrde kako je Michel Platini unaprijed bio najavio pomoć nogometno manje razvijenim zemljama kao i davanje na važnosti istočnoj Europi koja je dugo vremena i na različite načine bila marginalizirana. Ipak su Poljska i Ukrajina zemlje sa oko 80 milijuna stanovnika i rastućim gospodarstvom. U tom je smislu odluka o domaćinu EP vođena ne samo sportskom, nego i gospodarsko-strateškom logikom. Budimo i mi malo fer! Ne možemo reći da građani i nogometni navijači i sportaši Poljske i Ukrajine ne zaslužuju biti domaćini tog velikog nogometnog natjecanja, pogotovo ako se zna da se sva velika svjetska sportska događanja odvijaju u zapadnoj Europi ili u Sjedinjenim Američkim Državama.
Što je s Hrvatskom? Zašto mi nismo dobili ovu organizaciju? Teško je odmah i u jednom postu odgovoriti na to pitanje. Treba znati da Hrvatska u pogledu nogometne infrastrukture ne stoji najbolje. Sjetimo se samo dogradnje i malverzacija oko stadiona Maksimir u Zagrebu i potrebne obnove stadiona Poljud u Splitu. Stadioni u Osijeku i Varaždinu, kao i onaj u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu možda su u dobrom stanju, ali su vrlo malenog kapaciteta. Ostali naši gradovi imaju prije nogometna igrališta, a ne stadione. I tko bi omogućio novac za njihov dogradnju ili izgradnju u godinama do EP 2012.!? Hrvatsko gospodarstvo loše stoji i u zemlji nema priliva novca koji bi omogućio velike gradnje stadiona za koje nakon EP ne bismo znali što bismo s njima. Ne treba zaboraviti niti popratne sportske sadržaje koji idu uz nogomet.
Drugo je pitanje ponašanja hrvatskih navijača. Istina, većina njih su normalni i pristojni ljudi koji zdušno navijaju za svoju zemlju. Ali divlja manjina daje sliku hrvatskog navijanja izazivajući nerede, uništavajući, koristeći nacističku ikonografiju… Možda je takvih navijača malo, ali ih ima, a sjetimo se da je i jedna dlaka u zdjeli juhe previše…
Osim toga, mi smo mala zemlja s velikim problemima u gospodarstvu, korupciji, politici… A male zemlje nitko ništa ne pita. Tako je i u organizaciji velikih sportskih natjecanja gdje je od sporta uvijek važniji novac koji se u toj branši vrti u velikim količinama…
Post je objavljen 18.04.2007. u 20:49 sati.