Arhangel
14.04.2007., subota
Odlazak bez opće histerije
U vremenu nakon uskrsnih blagdana život se iz slavljeničke atmosfere vrlo brzo vratio u ambijent svakodnevice. Računi blagdanskih troškova se zbrajaju i život se nastavlja uobičajnim tijekom. Dani su sve topliji, turista je svakim danom sve više što najavljuje dolazak ljeta i sezone gužvi i vrućine.Središnji događaj koji je zastupljen u svim domaćim, pa i u stranim medijima, vezan za Hrvatsku, ovih je dana nedvojbeno teška bolest s kojom se suočava Ivica Račan, predsjednik SDP-a i hrvatski premijer u vremenu između siječnja 2000. i studenog 2003. godine. U ovom trenutku taj čovjek proživljava vjerojatno posljednje dane, ako ne i sate svojega ovozemaljskog života. Mediji u svakim vijestima izvješćuju o njegovom stanju. Ova situacija neodoljivo podsjeća na trenutke pred smrt prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji je također bolovao od karcinoma. Za razliku od njegove bolesti, stranka kojoj je Račan bio na čelu prilično objektivno izvješćuje javnost o njegovoj bolesti. Nema mjesta špekulaciji. Pozitivan je to pomak u odnosu na vrijeme Tuđmanovog bolovanja kada su vijesti bile šture i zakamuflirane kojekakvim nebulozama. Zbog toga je Tuđmanova bolest i smrt, neka mi oproste, podsjećala na bolest i smrt Josipa Broza Tita dva desetljeća ranije oko koje se bila podigla silna medijska buka dostojna starog komunističkog diktatora. Jasna je stvar da Račan odlazi. Iz politike i iz života. Ovdje ne želimo praviti rekapitulaciju njegovog političkog djelovanja. Tu ćemo temu ostaviti za neko drugo vrijeme. Tu se ima što reći. Sada valja istaknuti da je ovo praktički prvi slučaj u suvremenoj političkoj povijesti Hrvatske da bolest i odlazak jednog istaknutog političara prolazi dostojno čovjeka. Nema medijske galame, nema nagađanja niti opće histerije kao onda kada su se davne 1980. na stadionu Poljud u Splitu lijevale krokodilske suze na vijest o Maršalovoj smrti koja je "slučajno" javnosti objavljena u sred derbija između Hajduka i Dinama. Račan odlazi tiho. U krugu obitelji. Gotovo nitko i ne spominje političku opciju koju je zastupao, političke prednosti ili pogrješke. Kao da su se svi solidarizirali s patnjem toga čovjeka. Čak i lešinari od novinara ne trljaju ruke računajući na dobru priču. Možda. Je li to konačno znak da je društvo u Hrvatskoj sazrijelo barem u pogledu tretiranja smrti istaknutih pojedinaca!? Nadajmo se da je tako. Bio bi to dobar znak. |