Sjedinjene Američke Države, najmoćnija sila svijeta ujedno je i najranjivija. Zemlja koja je premašila broj od 300 milijuna stanovnika, zemlja koja bilježi stalan gospodarski rast i koja je svjetski politički, vojni i gospodarski hegemon ne uspjeva omogućiti siguran život vlastitim građanima. Frustrirani neuspjesima u zaradi, obitelji i karijeri, građani ove zemlje pribjegavaju metodama koje pokazuju da stanje svijeti te nacije graniči sa slučajem kojim se trebaju pozabaviti psihijatri i psiholozi.
Neke od drastičnih očitovanja ovog stanja prikazala je Oprah u nekoliko epizoda svojeg svjetski poznatog talk showa. Riječ je o djeci devijantnog ponašanja, školarcima koji ne pohađaju školu, mladima koji pribjegavaju nasilju i vrlo rano ulaze u svijet kriminala, koji u srednjoškolskoj dobi postaju ovisnici o narkoticima, alkoholu i seksu i sl. Druga je krajnost koja obilježava ponašanje sve većeg broja mladih Amerikanaca povlačenje u neki svoj svijet, prekidanje kontakta s okolinom, bijeg od kuće, iz škole, zatvaranje u svijet video-igrica, pripadnost subkulturnim skupinama nerijetko psudoreligioznog ili militarističkog obilježja.
Posebna je pojava onih mladih koji u jednome trenutku dođu do takovog stanja (ne)svijeti da odluče uzeti stvar u svoje ruke pa se naoružaju, upadnu u neku školu ili javnu ustanovu te tamo najprije pobiju druge ljude, a onda i sebe same. Mnogi i bez okolini jasnog razloga dignu ruku na sebe u cvijetu mladosti.
Najnoviji slučaj o kojem bruje svi svjetski mediji masakr je na Sveučilištu u Virginiji. Tamo je jedan mladić upao u prostorije sveučilišnog campusa i s dva poluautomatska pištolja pobio 33 mladih ljudi, a oko 29 njih ranio. Mediji donose vijest kako je pomahnitali ubojica nakon svojeg krvavog pira presudio i sebi samom. Sva je prilika da su ga ubili policajci. To nije privi slučaj u SAD-u ovakvog masakra. Svi pamtimo sličan slučaj u jednoj američkoj srednjoj školi prije nekoliko godina, kada su dvojica srednjoškolaca učinila slično (ne)djelo. Medijske špekulacije govore kako je moguće da je u ovom najnovijem slučaju riječ o terorističkom činu. Čisto sumnjamo. Scenarij previše nalikuje sličnim masakrima koji su se u toj zemlji ranije događali.
Što se to zbiva u Americi!? Je li to reakcija na frustriranost neuspjehom američke okupacije Iraka!? Podsjetimo se, u Iraku svakodnevno umiru stotine nedužnih civila i svi svjetski mediji tu vijest donose na razini najobičnije statistike, kao da su poginuli Iračani jednaki broju proizvedenih krumpira. Kad je riječ o stradalim Amerikancima, onda je to nešto sasvim drugo.
Zbog čega se ovako stravični zločini događaju u razvijenom zapadnom svijetu!? Zašto baš mladi ljudi!? Ovo su pitanja na koja nije lako dati pravi odgovor. Taj odgovor traži dugo promišljanje, brojne informacije i duboke zaključke. Njime se moraju pozabaviti i psihijatri, i sociolozi, i pedagozi, a ponajviše političari koji iz Washingtona, Londona i drugih svjetskih centara moći upravljaju svjetskom političkom scenom i životima tolikih milijardi ljudi.
Činjenica je da su mladi ljudi u Americi krajnje frustrirani. Obitelji se u suvremenom i tazvijenom svijetu raspadaju. To djeci onemogućuju stabilan i zdrav psihički i socijalni razvoj. Norme koje razdjeljuju dobro od zla u relativizirane. To mladom čovjeku otupljuje savjest i zamagljuje granicu između svjetla i tame, između dobra i zla. Sve to dovodi do potpunog uništavanja svijeti mladog čovjeka koji ne zna gdje bi našao siguran oslonac na kojemu bi gradio svoje život. On ne vidi vrijednosti za koje bi bilo vrijedno boriti se i za koje bi vrijedilo uložiti sav svoj život. U tom kontekstu ni njegov niti životi drugih ne čine mu se vrednotama koje treba poštivati i čuvati. Tu je sve relativno, bez stava, bez okusa i mirisa, to je život bez normi, bez ljepote i smisla, život bez cilja. Svaka, pa i najmanja akcija, koja nije usmjerena cilju, propada. U ambijentu zapadnoga svijeta koji traži brzu zaradu i uspjeh, bilo kakav neuspjeh u tom smislu ne nudi alternativu. Tu vrijedi pravilo: Ili imaj, ili nestani! Tu vrijedi imati, a ne biti. Nije važno tko si i kakav si, važno je što si postigao, što imaš. Ako u tome nastojanju ne uspiješ, postaješ looser koji se gubi u narkoticima ili samoubojica koji jednim pritiskom na okidač okončava patnju koju mu je namjerio suvremeni svijet.
Post je objavljen 17.04.2007. u 09:37 sati.