Arhangel
21.04.2006., petak
Hristos voskrese!
Preslavno Uskrsnuće Kristovo 23. travnja slave kršćani koji se ravnaju prema starom, Julijanskom kalendaru. Već prema odredbi crkvenog sabora održanog u Niceji (danas Isnik u Turskoj), Uskrs se ima slaviti u nedjelju koja pada poslije prvog mladog Mjeseca nakon proljetne ravnodnevnice, a koja ne može biti nedjelja poslije židovske Pashe. Istočne crkve drže se ove odredbe da se Uskrs ne slavi istog vikenda kada i Pasha, već tjedan dana kasnije, dok Zapadna Crkva nikada nije imala takav običaj, već je Uskrs slavila nevezano pada li dan poslije Pashe ili ne. Obje su se Crkve držale odredbe o slavljenu Uskrsa u nedjelju poslije provog mladog Mjeseca nakon proljetne ravnodnevnice. Razlika u datumu slavljenja ovog blagdana između Istoka i Zapada pojavila se 1583. kada je zapadna Crkva prešla na novi i astronomski ispravniji Gregorijanski kalendar, koji računa datume sa razlikom od 14 dana u odnosu na Julijanski kalendar, po kojemu se još ravnaju neke istočne Crkve. Jasno, razlika od 14 dana uvjetovala je da se isti Mladi mjesec na Istoku i Zapadu kalendarski ne ubraja u proljetno doba, pa Crkva na Istoku čeka sljedeći Mladi mjesec kako bi bio oznaka da je nedjelja koja slijedi ona u kojoj se, prema odredbi Nicejskog koncila iz davne 325. godine, ima slaviti Uskrs.Bilo kako bilo, i Uskrs prema Julijanskom kalendaru još je jedna prilika da se radujemo životu u nadi koju nam je donijelo Kristovo uskrsnuće. Uskrs je blagdan nad blagdanima, prilika za izmirenje sa sobom samima, svijetom i Bogom. Znamo da su ratovi na ovim našim stranama ostavili traga i na našim srcima, na našoj svijesti. Stoga ne gledamo uvijek prijaznim okom na one koji slave Uskrs prema Julijanskom kalendaru; na pravoslavne kršćane. Nije nam zamjeriti, pogotovo ne onima koji su u ratu izgubili svoje najmilije, koji su izgubili zdravlje, sreću i dom, koji su bili protjerani od strane svojih dojučerašnjih susjeda pravoslavne vjere. Ipak, Krist Uskrsnuli Onaj je koji liječi sve rane, koji daje snage oprostiti i ne generalizirati krivnju, a još manje izjednačavati vjeru sa politikom. Stoga budimo hrabri, budimo Kristovi, budimo kršćani, tj. oni koji su Kristovi. Samo tako će radost Uskrsnuća obasjati naše živote. Svima koji Uskrs slave prema Julijanskom kalendaru, svima baš, Arhangel od srca želi blagoslovljen Uskrs; Hristos Voskrese! Vo istinu voskrese! Aliluja! Hristos voskrese iz mertvih, smertiju smert poprav i suščim vo grobjeh, život darovav. Uskrsnuće Kristovo vidjevši, poklonimo se Gospodu Isusu Kristu, jedinomu bezgrešnomu. Križu se Tvojemu klanjamo, Kriste, i sveto Uskrsnuće Tvoje hvalimo i slavimo. Ta, Ti si Bog naš, osim Tebe drugoga ne poznajemo: ime Tvoje spominjemo! Dođite, svi vjernici, poklonimo se svetom Kristovom Uskrsnuću, jer po križu nasta radost svemu svijetu! Vazda blagoslivljajući Gospoda, slavimo Njegovo uskrsnuće; raspeće On je pretrpio, smrću je smrt uništio. |
15.04.2006., subota
Nada
Uskrs je. Dan pobjede života nad smrću. Uskrs je otajstvo, misterij; stvarnost koja nas poziva da je otkrivamo i, otkrivajući je, bivamo njome zadivljeni nikada ne dosežući kraj njezinom beskrajnom i prečudesnom smislu. Uskrs je sveta tajna, dragocjeno blago koje ispunja srce radošću koja ne dolazi iz ovoga svijeta, radošću koja je plod Duha Božjega Svetoga koji prožima srca vjernih, to je blago koje nosimo u glinenim posudama vjere; tako dragocjeno blago nosimo u nečem tako krhkom! Uskrs je dar, dar Božji svemu svijetu, svemu svemiru jer preslavno Uskrsnuće Kristovo daje prije svega smisao svemu postojanju i njegovoj prolaznosti; daje smisao kraju svih stvari koji je ponovni, početak u Bogu. Zato je Uskrs znak nove stvarnosti, tog novog eona koji se po Uskrsu probio u ovaj naš stari eon i bitno ga preobražava, daje mu novu kvalitetu, kvalitetu smisla. Jer, što bi nam vrijedilo što smo se rodili, da nismo imali blagoslov u Isusu Kristu takvog i tolikog Otkupitelja imati! Naši životi, prožeti mukom i križevima koji nas danomice pritišću o zemlju, prolaze brzo, prebrzo, i mi odlazimo odavde, i za nekoliko generacija ne pamti nas više nitko od od onih koji ostadoše iza nas. Da nam se dobri Bog nije smilovao u uskrsnuću Sina svojega naše življenje ne bi imalo nikakva smisla, naše trpljenje bilo bi uzaludno i očaj bi vladao našim životima. Ovako, darom premilosrdnog srca Boga našega po Isusovom uskrsnuću naši su životi dobili jednu novu, ključnu kvalitetu; dar vječnosti; taj neizmjerni dar koji je dao smisao našem postojanju, koji je dao okus našim danima, boju našem postojanju.Taj je dar ostajstven i mi ga ne možemo smjestiti u naše ljudske misaone kategorije; teško ga možemo izreći, nikako predočiti, još manje egzaktno dokazati. U Uskrs i vječni život možemo – vjerovati! Ne; nije to tek pusta tlapnja niti isprazna nada očajnika suočenih sa vlastitom smrtnošću; Uskrs je plod Krista Spasitelja koji se Učenicima, i ne samo njima, objavi kao Proslavljeni nakon što umrije i bi pokopan! Po Njegovom Uskrsnuću šačica bijednih ribara, seljaka i carinika postade neustrašivim misionarima koji su životom posvjedočili istinu Kristova Uskrsnuća. Tu Istinu posvjedočiše nebrojeni Učenici Isusovi, sve do dana današnjega. I tako će biti dok bude vremena i vjekova.Uskrs je radost i nada krštenika i svih koji Boga traže iskrena srca; tajna nedokučiva, ljubav neizmjerna, dobrota beskrajna Boga Čovjekoljupca, Boga koji se do smrti ponizi da bi nas darivao neprolaznošću. Čudesnog li otajstva dobrote Božje! U nadi uskrsnoga jutra koje je razbilo svaku tminu vaš Arhangel svima koji ove riječi srca budu čitali; svima vama, dragi prijatelji, i svima vašima koje u srcu nosite, želi i od Boga moli; obilje blagoslova nebeskoga, radosti, nade, snage i hrabrosti, a ponajprije vjere i ljubavi; Sretan Uskrs! Sa životom smrt se sasta I čudesna borba nasta. Vođa živih pade tada I živ živcat opet vlada! Znamo da si doistine, Uskrsnuo, Božji Sine; Pobjedniče, Kralju divan Budi nama milostivan! Amen. Aleluja! |
12.04.2006., srijeda
Sveto trodnevlje
Sveto Vazmeno trodnevlje na osobit je način obilježeno bogatim liturgijskim izrazom koji u obredima koji se tih dana slave u crkvama doživljava svoj vrhunac. Posebno je Veliki petak dan u kojem liturgija doživljava neobuhvatnu dramatiku punu potresne znakovitosti. Čovjek koji tih dana sudjeluje u obredima, u crkvama u kojima je liturgija na visokom nivou, doživljava snažno simboličko očitovanje misterija Kristove muke i smrti, proživljavajući na spoznajnom, afektivnom i psiho-motoričkom planu emocije koje su proživljavali oni koji su toga petka 14. nisana (07. travnja) 30.-te godine pratili suđenje, muku, razapinjanje i smrt Isusa iz Nazareta. Obredi Svetog trodnevlja; Velikog četvrtka, petka i subote, u zgusnutom vremenu i na intenzivan način tematiziraju temeljna pitanja ljudskog života; smrt i umiranje, ali u svjetlu kršćanske nade u uskrsnuće, nade koja u grobnoj raci ne vidi kraj, ne vidi točku, već zarez rečenice života koja se nastavlja i kada završi ovaj naš ovozemaljski hod. Stoga su na poseban način obredi Velikog petka, ma kako potresni i fascinirajući bili, zapravo vrlo jednostavni i bliski svakom čovjeku upravo zato jer su antropološki obilježeni; njih karakterizira tema napuštenosti, ljubavi, borbe, boli, prijevare, okrutnosti i, konačno, smrti. Nema čovjeka koji ta pitanja u životu nije, barem izdaleka, osjetio.Već večer Velikog četvrtka liturgijski započinje tematiziranjem tjeskobe. Nakon svečane Mise večere Gospodnje posvećene hostije prenose se na za to posebno uređeno mjesto u crkvama koje narod u južnim krajevima naziva i «Božji grob». Nakon toga se sa oltara uklone svijeće, cvijeće i oltarnici, a svećenik odjene ljubičasto ili crno misno ruho. Zvona i orgulje šute sve do uskrsne noći; zbor a capella za vrijeme otkrivanja oltara pjeva psalam 21. koji počinje znakovitim poklikom: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!» U nekom se mjestima zadržao stari dobri običaj da se nakon toga koralno pjevaju psalmi i čita 12 ulomaka iz starozavjetnih proročkih knjiga koje navješćuju Kristovu muku i smrt, za vrijeme čega se na posebnom svijećnjaku trokutastog oblika gasi 12 svijeća. Nakon svega toga crkva ostaje u polumraku, a vjernici se u tišini razilaze kućama, ili ostaju u u molitvi u tišini. Taj se trenutak naziva i «Getsemanska ura», u sjećanje na Kristov prijekor učenicima kako nisu ni jedan sat mogli probdjeti s Njim u molitvi. Ta je ura trenutak Isusove tjeskobe i agonije u Getsemanskom vrtu, simbolizirane gašenjem i posljednje svijeće na spomenutom svijećanjaku i crkve koja tone u polutamu. Veliki je petak poseban dan u liturgijskoj godini i njezin poseban trenutak u kojemu su obredi posebno dirljivi i puni napetosti. To je dan u liturgijskoj godini u kojem se ne slavi nekrvna misna žrtva, jer je na križu prinesena krvna, Isusova žrtva. Zbog toga Veliki petak ima svoje posebne obrede, a ne sv. misu. U nekim našim priobalnim i otočkim mjestima zadržao se stari običaj da se toga dana ne zalazi u polja i vinograde, da se ne sluša glazba ili glasno govori, ne posjećuje se rodbinu ili prijatelje. Dan se provodi u tišini i postu. U 15:00 sati, u trenutku Isusove smrti na križu, kratki je predah posvećen molitvi. Obredi Velikog petka počinju kasno poslijepodne ili navečer. Svećenik, odjeven u ruho crvene boje, koja označava krv, u tišini se prostire na pod pred oltarom. To je ceremonijal koji je stigao iz Bizanta, naziva se proskineza, i označava potpuno predanje onome pred ime se prostire, u ovom slučaju potpuno predanje Bogu. Slijedi znakovito čitanje iz Knjige proroka Izaije, poglavlje 53, koje govori o trpećem Sluzi Jahvinom, nakon čega se pjeva ili čita izvješće Muke po Ivanu. Najznakovitiji i najpotresniji obred Velikog petka je otkrivanje i cjelivanje križa. Svećenik otkriva zastrti križ; najprije ruke pa torzo Kristov, pjevajući tri puta sve jačim glasom: «Evo drvo križa, na kojem je visio spas svijeta!». Nakon toga svi su prisutni pozvani cjelivati sveti križ, dok zbor pjeva Kristove prijekore s križa:»Puče moj, što učinih tebi, ili u čem ožalostih tebe, odgovori meni!» Obred je nastao u rano srednjem vijeku kada se u Rimu na ovaj dan cjelivalo relikviju svetog križa donesenu iz Jeruzalema. Nakon cjelivanja križa u liturgiji Velikog petak slijedi obred pričesti kruhom koji je bio posvećen na Veliki četvrtak i pohranjem u «Božji grob». Na kraju svega, po mogućnosti, slijedi svečana procesija od čije će tugaljive pjesme u noći Velikog petka odjekivati ulice naših mjesta. Puče moj, što učinih tebi ili u čem ožalostih tebe? Odgovori meni! Jer te izvedoh iz zemlje Egipta, ti pripravi križ svome Spasitelju. Hagios o Theos. Sveti Bože. Hagios Ischrios. Sveti Jaki. Hagios Athanatos, eleison hymas! Sveti Besmrtni, smiluj nam se! Jer te vodih kroz pustinju četrdeset godina, i manom te hranih, i uvedoh te u zemlju veoma dobru; ti pripravi križ svome Spasitelju. Što još moradoh učiniti tebi, a ne učinih? Ja eto zasadih tebe kao izabrani prekrasni vinograd svoj, a ti postade meni tako gorak, jer žeđ moju napoji octom i kopljem probode bok svome Spasitelju. Ja radi tebe bičevima udarih Egipat s prvorođenima njegovima, a ti mene predade da me bičuju. Ja izvedoh tebe iz Egipta potopivši faraona u Crveno more, a ti mene predade glavarima svećeničkim. Ja pred tobom otvorih more, a ti otvori kopljem bok moj. Ja pred tobom idoh u stupu oblaka, a ti mene odvede u sudicu Pilata. Ja hranih tebe u pustinji manom, a ti mene udari zaušnicama i bičevima. Ja tebe napojih vodom spasenja iz stijene, a ti mene napoji žuči i octom. Ja radi tebe potukoh kraljeve kananejske, a ti si tukao trstikom glavu moju. Ja dadoh tebi žezlo kraljevsko, a ti dade glavo mojoj trnovi vijenac. Ja uzvisih tebe velikom moći, a ti mene objesi na drvo križa. Puče moj, što učinih tebi ili u čem ožalostih tebe? Odgovori meni! |
09.04.2006., nedjelja
Veliki tjedan
Korizmeni su dani u kojima na intenzivan način ulazimo u samu završnicu ovog svetog vremena pokore,razmišljanja i dirljive molitve; približavamo se Velikom i Svetom tjednu muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova. Promišljajući ove čudesne i dirljive misterije koje nam liturgijska godina stavlja pred oči, čovjek ne može ostati ravnodušan s obzirom na silnu emocionalnu nabijenost i toliku bremenitost tih spomena svojom posebnom znakovitošću, a nadasve ljubavlju koja se sa tog drveta križa izlijeva na sve ljude tako nesebično, tako sebedarno. Ti su dani Velikog tjedna obilježeni posebnim osjećajem koji u nama budi spomen muke i smrti Isusove; to su osjećaji fasciniranosti, upravo jedne posebne očaranosti i zadivljenosti, ispremiješani s osjećajima strahopoštovanja, udivljenja i veličajnosti događaja kojih se u tim danima spominjemo. Na poseban je način u mediteranskom kulturnom krugu izražena ova emocionalna obojenost Velikog tjedna, gdje sve vrvi kompleksnim iskazivanjem vjere i pobožnosti, tuge i nade, racionalnog i emocionalnog, živo obojenog folklorom kombiniranim sa uživljavanjem u temeljne životne situacije smrti i umiranja.Stoga je Veliki tjedan blizak svakom čovjeku, bez obzira na stupanj vjerskog uvjerenja ili religijskog obrazovanja, jednostavno zato što je tema patnje, smrti i umiranja tako stvarna u životima svakog od nas iz roda Adamova. Iskustvo patnje uvijek je bilo blisko čovjeku na ovim našim stranama, na poseban način čovjeku koji živi u meditaranskom menatalitetu snažno obilježenim emocionalnim, čuvstvenim. Stoga ne čudi da je tema Kristove muke i smrti bila snažan motiv za stvaranje osobitog pučko-crkvenog glazbeno-liturgijskog i folklorno-liturgijskog izraza u većini naših kontinentalnih i obalnih sredina, kao i čitavog kršćanskog svijeta, napose Sredozemlja. Sama tema Kristova uskrsnuća ni približno nije imala takvog utjecaja na vjerničkog crkveno-pučkog genija da ga potakne na stvaranje izraza koji bi oslikao taj preveliki Kristov misterij; to se nije dogodilo iz jednostavog razloga jer čovjek nema iskustvo uskrsnuća, dok ga iskustvo patnje, umiranja i smrti prati tijekom čitavog ovozemaljskog životnog hoda, pa je onda i razumljivo da su upravo to teme o kojima i u kojima čovjek na izvanjski način može izraziti svoje nutarnje doživljavanje takvih trenutaka. Križevi, barjaci, ferali, baklje i svijeće u nadolazećim danima biti će nezaobilazan prizor u našim crkvama po slikovitim mjestima otoka i priobalja. U starim kamenim crkvama odjekivati će tugaljive melodije «Gospinog plača», psalama i «Tužaljki Jeremije proroka»; preostale bakice koje još nose tradicionalnu crninu zgurene u polumračnim kutevima na koljenima će se udarati o prsa dok se bude orilo iz grla okupljenih:«Prosti nami, Gospode, prosti nami…» Na Veliki petak svećenici će se prostrti pred svetim oltarima, biti će otkriveni do tada zastrti križevi uz pjevanje:»Evo drvo križa, na kojem je visio Spas svijeta!», a zatim će ih svi okupljeni u crkvama cjelivati. U svetu noć muke Isusove krenuti će procesije sa križevima pod crnim velovima uz ferale sa svijećama. Po ulicama, kroz kalete i između polja odjekivati će prijekori Kristovi:»Puče moj, što učinih tebi…», a ljudi će u prozorima svojih kuća paliti lučice da osvijetle Kristu put… Tko nije doživio Veliki tjedan u nekom od naših otočnih ili priobalnih mjesta, puno je propustio. Svo bogatstvo duhovnog i umjetničkog izraza koje u tim danima zasja nije moguće opisati u nekoliko rečenica; to je iskustvo koje se treba doživjeti proživljavajući ga. Zapravo, to iskustvo ne može stati u riječi… U njemu se doživljava nešto posebno, misterium tremendum et fascinosum pred kojim čovjek ostaje zadivljen i čije dojmove nosi duboko u srcu svaki put kada pogleda sveti križ Kristov. |
07.04.2006., petak
Nedjelja muke
Nedjelja muke ili Cvjetnica za kršćane je spomen slavnog Isusovog ulaska u Jeruzalem, svega nekoliko dana prije nego li je osuđen na smrt i razapet na drvetu križa, izvan grada. Izraelci su, očekujući Mesiju, opunomoćenika Božjeg na zemlji, tu mesijansku nadu odviše shvaćali u političkom smislu, računajući da će obećani Mesija biti osloboditelj od okupatorske rimske vlasti, koji će obnoviti kraljevstvo Izraela u slavi i moći kakvo je bilo u Davidovom vremenu. Štoviše, držahu da će Mesija biti Davidov izravni potomak, kralj i svećenik koji će savršeno ispunjavati sve ono što nalaže njihova Tora- Zakon Gospodnji dan Mojsiju i njegovome narodu po izlasku iz Egipta. Ovo je očekivanje bilo motiv spektakularnog dočeka Isusa u Jeruzalemu na Cvjetnicu; narod okupljen u tom gradu pred blagdan Pashe dočekao je Isusa kao starozavjetnog izraelskog kralja, prostirući pred njega dijelove svoje odjeće i mašući palminim granama. U pozadini takvog postupka bilo je očekivanje da će se Isus tih dana u Jeruzalemu proglasti kraljem i uz pomoć svoje moći i naroda uspostaviti u Izraelu kraljevstvo. Sva je prilika da je i motiv Judine izdaje bio taj da tako prisili Isusa da, doveden pred gotov čin, pokaže svoju božansku moć, zadivljujući i Izraece i Rimljane.O kako li su se gorko razočarali; i Izarelci, i sam Juda. Dok su kraljevi svih vremena i svih zemalja u gradove ulazili na ponosnim i kićenim konjima, praćeni vojskom u sjajnim oklopima, Isus se ponizuje do kraja i u Jeruzalem ulazi na običnom mladom magarcu, praćem svitom koju je činila šačica od dvanaestak ribara, seljaka, i jednog bivšeg carinika koji je u očima Izraelaca bio kolaboracionist sa okupatorima – Rimljanima. Mora da to nije bila slika «kralja» koji slavodobitno ulazi u grad da bi se zakraljio. Štoviše, u danima koji su uslijedili Isus je svojim riječima i postupcima doslovno razbijesnio sve koji su u one dane bili u Jeruzalemu; stanovnike grada, hodočasnike, svećenike iz Sinedrija (vijeća), Rimljane, pa i samog Judu. Isus se nije zakraljio niti se dao zakraljiti krunom i vlašću kakve imaju ovozemaljski vladari. Isus je Mesija, ali ne političkog, već trpećeg, patničkog duha. On je Mesija kakvog u osmom stoljeću prije Krista opisuje prorok Izaija; Mesija koji naše bolesti uzima na sebe, koji trpi za nas dok mi tvrdimo da ga stiže kazna Božja. Čudesan je taj misterij; Mesija – Spasitelj dolazi kao trpeći pravednik, ne kao osloboditelj koji bi oružjem ili svojim natprirodnim moćima protjerao mrskog okupatora i narodu donio slobodu i državu, a svojim sljedbenicima prve ministarske fotelje nakon uspostavljanja svoje vlasti. Isus djeluje kao Sluga Jahvin, kao ponizni trpeći Jaganjac koji će u večeri uoči Pashe, kada se u Hramu kolju pashalni žrtveni jaganjci, biti žrtvovan na križu. Farizeji i Sinedrij, kojima je Isus i ranije bio trn u oku, na poseban su način bili preneraženi njegovim stavom. Namjesto kraljevstva Izraelovog, taj im smutljivi Galilejac propovijeda ljubav prema neprijateljima, čak ozdravljajući slugu rimskog zapovjednika; namjesto promicanja Hrama kao institucije i Zakona-Tore kao norme kojoj sav život mora biti podređen, taj Nazarećanin krši propise tog istog Zakona, te se čak "drznuo" ozdravljati u subotu i tjerati trgovce čiji posao Hramu donosi dobit. Gorkog li razočarenja! Koji smrtnik ne bi sebi na glavu stavio krunu kad mu se pruži prilika, kada ga sav narod hoće za kralja i kao jedan staje uz njega, kada sam Jahve Gospod po njemu čini silna djala ozdravljajući bolesne i uskrišujući mrtve? Nije li upravo jedan takav sada potreban narodu; sada kada je prilika, kada je kritična masa tu, u Jeruzalemu, kada je vrijeme za "događanje naroda" kojemu sam Jahve ne može a da ne da svoj pečat i potporu!? Isus; za jedne spasitelj, za druge izdajnik. Cvjetnica je prošla, a u Jeruzalemu ne bijaše postavljen novi kralj niti Rimljani vatrom s nebesa sažgani i protjerani. Euforija naroda pretvara se u bijes protiv Onoga kojega su bili spremni učiniti svojim kraljem. Farizejima i Sinedriju su sada ruke slobodne jer je taj Galilejac propustio i zadnju, i to pravu priliku u kojoj je mogao ispraviti sve "propuste" i "grijehe" koje je bio počinio u svom trogodišnjem djelovanju. Smišlja se opaki plan kako jednom zauvijek ukloniti Onoga koji nije ispunio očekivanja narodnih glavešina i njima samima onemogućio priliku da se domognu istaknutijih položaja u svijesti i povijesti Izarela, i svojim angažmanom na planu obnove Davidova kraljevstva sebi osiguraju milost, kako su mislili, u očima Jahvinim. «Bolje je da jedan čovjek umre za narod!», bijaše izjava velikog svećenika Josipa ben Kaife koja je imala zapečatiti Isusovu sudbinu i ukloniti opasnost da se narod istrgne ispod vlasti hramske svite i prikloni Galilejcu. Time je Kaifa zapravo ispunio Pismo u koje se tako slijepo zaklinjao i ostvario proroštvo Izaijino o smrti trpećeg Mesije – patničkog Sluge Jahvina. Zato je Cvjetnica Nedjelja muke; slavna uvertira u tragični kraj Isusa iz Nazareta i nezaobilazna prethodnica Njegovom, čovjeku nikada do kraja shvatljivom, divnom uskrsnuću. «Tko da povjeruje u ono što nam je objavljeno, kome se otkri ruka Gospodnja? Izrastao je pred Njim poput izdanka, poput korijena iz zemlje sasušene. Ne bijaše na Njem ljepote, ni sjaja, da bismo se u Nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše Njega, za opačine naše Njega satriješe - na Njega pade kazna radi našeg mira, Njegove nas rane iscijeliše. Poput ovaca svi smo lutali, i svaki je svojim putem hodio. A Gospodin je svalio na Nj bezakonje nas sviju. Zlostavljahu Ga, a On puštaše, i nije otvorio usta svojih. Ko jagnje na klanje odvedoše Ga; ko ovca, nijema pred onima koji je strižu, nije otvorio usta svojih. Silom Ga se i sudom riješiše; tko se brine za Njegovu sudbinu? Da, iz zemlje živih ukloniše Njega, za grijehe naroda Njegova na smrt Ga izbiše. Ukop Mu odrediše među zločincima, a grob Njegov bi s bogatima, premda nije počinio nepravde, nit su mu usta laži izustila. Ali se Gospodinu svidje da Ga pritisne bolima. Žrtvuje li život svoj za naknadnicu, vidjet će potomstvo, produžit sebi dane, i Gospodnja će se volja po Njemu ispuniti. Zbog patnja duše svoje vidjet će svjetlost i nasitit će se spoznajom njezinom. Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti. Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu, i s mogućnicima plijen će dijeliti, jer sam se ponudio na smrt i među zlikovce bio ubrojen, da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince». Izaija 53 |
04.04.2006., utorak
PROMICANJE NETOLERANCIJE NA BLOGU
 Koliko u čovjeku mora biti nakupljeno mržnje da bi bio sposoban i spreman poslužiti se najbezočnijim lažima kako bi onima neupućenima u prirodu stvari prikazao svoju, potpuno izvitoperenu sliku stvarnosti. Jedan od medija koji u posljednje vrijeme sve više ima utjecaja u našemu društvu, a to je upravo internet sa svojim blogom, dobra je prilika mnogima da putem tog medija, koji omogućuje dvosmjernu komunikaciju, iznose poruke mržnje i nesnošljivosti. Ideologija je uzdizanje primitivnih društvenih nagona za vladanjem nad drugima na pijedestal božanstva; kovanje imanentnih ovozemaljskih stvari u zlatnu telad kojoj se potom klanjamo, u ime koje vršimo teror i u ime koje ubijamo, uništavamo, sve opravdavajući nekim «višim idejama» koje su zapravo samo u našim glavama. Ideologija se razvija tamo gdje se na mjesto Boga, koji se očituje u dostojanstvu svake ljudske osobe, stavlja suluda ideja kao plod egoizma. Ukloniti Boga iz čovjekove blizine znači samo učiniti čovjeka normom svega; a tada se čovjek pretvara u zvijer. Ne možemo ne primjetiti da je niz blogova posvećen ideologijama; bilo crnim, bilo crvenim. U demokratskom svijetu je nepojmljivo da se na internet stranicama, time i na blogovima, nađu sadržaji koji bi veličali nacističke, komunističke ili fašističke ideje koje je povijest odavno pregazila. Međutim, na blog-hr, među desecima tisuća blogova, nalaze se i takve stranice koje otvoreno veličaju spomenute ideologije, pozivaju na mržnju i osvetu, sve pod krinkom onoga što sami nazivaju domoljubljem, a sa istinskom ljubavlju prema domovini i svojemu narodu nemaju ništa. Tragična je činjenica da se iza autora takvih blogova kriju redom mladi ljudi koji o našoj očito povijesti ništa ne znaju, koji su zadojeni mržnjom prema svima osim prema sebi samima; to su ljudi koji hodaju svijetom ispranog mozga i svoje mane i frustracije projiciraju na one koji su druge nacije, boje kože, vjere ili političkog uvjerenja. A čovjek koji se uzdiže iznad drugih na osnovu nacije (koju nije birao), na osnovu vjere (u kojoj su ga drugi odgojili) ili rase (koju zahvaljuje genima koje su mu roditelji prenijeli) to čini samo zato jer se nikada nije potrudio steći kreposti po kojima bi se isticao pa se zato pokušava uzdići iznad drugih po onim odrednicama (nacija, vjera, rasa) za koje nema nikakve zasluge. Za njih su manje vrijedni nebijelci, Židovi ili Romi, a tako se rado pozivaju na Boga i na kršćanstvo, zatvarajući oči pred činjenicom da se upravo taj Bog utjelovio u Židovskom narodu, da se taj Bog družio sa siromašnima, ljudima druge nacije, rase i vjere, prihvaćajući ih u njihovom ljudskom dostojanstvu kao braću i sestre. Nije li stav takvih blogera jedno veliko licemjerje i jedna velika laž! Drugi neki blogeri, opet, promiču crvene ideje koje kao da hoće reći da su neka druga vremena bila blistava, a su svi imali posao i da su sva djeca imala iste mogućnosti školovanja, zimovanja i ljetovanja, zdravstvene skrbi… Takvi prešućuju ili ne žele gledati činjenicama u oči i reći da su u komunizmu nebrojeni stradali jer su se «drznuli» misliti suprotno od službene ideologije pod crvenom zvijezdom petokrakom, oni ne žele znati da su izabrana djeca partijskih moćnika i poltrona, djeca vojnih oficira i društveno podobnih bila «jednakija» od nas običnih smrtnika čiji su roditelji jedva spajali kraj s krajem i u redu stajali pred trgovinama za crni kruh ili pred benzinskim crpkama sa bonovima za gorivo. Zapravo, komunizam je bio samo druga strana medalje zla zvanog ideologija. Posebna su grupa blogera-mrzitelja takozvani «kritičari» vjere, Crkve i vrednota koje su nam prenijele starije generacije. Čovjek zdrava razuma lako prepoznaje dobronamjernu kritiku koja je plod odmjerenosti, plemenite nakane koja izvire iz dobrog srca, kritiku koja je plod kompetencije u temu koju se kritizira i koja je, povrh svega, plod ljubavi prema svim ljudima, bez obzira na razlike. Međutim, motivi blogera-mrzitelja nipošto nisu ovi koje smo nabrojili; iza njihovih postova krije se puka mržnja i želja da se napakosti svima koji ne misle kao oni; u ovom slučaju onima koji su vjernici, koji poštuju Crkvu, svoj i druge narode. Bilo koji argument kojim im se nastoji sugerirati proglašavaju «crkvenim poltronizmom», «konzervativizmom», «zatucanošću» ili čak «plodovima inkvizicije»… Svoje blogove nastoje prikazati kao kritiku društva i društvenih institucija, a zapravo su im blogovi poligon za širenje mržnje. Ustaju protiv svega drugima svetog, u najmanju ruku kao da im je još jučer inkvizicija poubijala sve u obitelji. Nemaju blage veze o Crkvi, vjeri, kršćanstvu, a još manje o filozofiji ili teologiji. No, to ih ne spriječava da pišu o svojim «istinitim» viđenjima takvih pitanja, u čemu se očituje potpuna neobrazovanost, čak tolika da ih i pučkoškolska djeca mogu prozreti kao polupismene ljude kojima nedostaje opće kulture. Ne treba ni spominjeti da je niz blogova čiji su autori mrzitelji vjere i Crkve zapravo plod nezrele dječurlije u pubertetskoj fazi koja se se upetljala u kojekakve sotonističke i druge sekte u kojima misle da su «Boga za bradu uhvatili». Tragično je to što svojim blogovima šire mržnju i protiv Neba i protiv zemlje, za što, naravno, optužuju druge, ispadajući neizmjerno glupi. Nije li vrijeme da blog-server sam napravi rez i, u skladu sa načelima tolerancije koju promovira, onemogući takvim blogerima širenje mržnje, na bilo kojem planu!?  |
02.04.2006., nedjelja
U vječnom spomenu
IVAN PAVAO II 02. travnja 2005. 21:37 - 02. travnja 2006. 21:37 Sjećamo se s ponosom i ljubavlju... Navršila se godina dana od kako je Nebeskom Ocu svoju dušu predao neprežaljeni papa naš Ivan Pavao II. Cijeli svijet, ne samo kršćani-katolici, obilježili su ovih dana tu godišnjicu molitvama, svetim misama, okupljanjima, radio i televizijskim emisijama. Svi su oni i na taj način nastojali odati počast tom velikom čovjeku koji je obilježio svijet i Crkvu na kraju drugog milenija. U riječi jednog posta malo toga može stati od onog silnog djela koje je papa Woytila ostavio nama u nasljedstvo. U riječi ne mogu stati niti svi osjećaji koji čovjeka široka srca i duše preplavljuju dok razmišlja o velikom misteriju života i smrti velikog i svetog pape Ivana Pavla II Dobrog. Što da čovjek kže na sve te silne događajke koji su pratili život i smrt toga čovjeka!? Previše je tih zbivanja, njihov značaj nas nadilazi i emocije koje se u nama bude dok o njima razmišljamo teško je sažeti u riječi i rečenice, pa ih ukomponirati u smisleni tekst. Nekada je mudrije pustiti tim osjećajima da u nama urode jednim udivljenjem i zahvalnošću Bogu što nam je u svojemu neizmjernom milosrđu i dobroti dao biti svjedocima svih tih događajima vezanima uz našeg Ivana Pavla. A kada se emocije slegnu, biti će prilike da ih prebiremo u svojim srcima i od njih satkamo pjesmu naše ljubavi prema Bogu koji se čudesno očitovao u životu Dobrog Pape. Ivan Pavao II i dalje živi. Osim u našim srcima i sjećanjima, taj dragi čovjek zaista živi u Nebu, u krilu Vječnog Oca kojemu hite životi onih koji se u Njegovu dobrotu uzdaju. Mi ljudi, ograničeni vremenitošću i prostornošću ovih naših dimenzija tu činjenicu možemo prihvatiti samo vjerom. Drugi će nam se možda smijati, podrugivati se našoj nadi, ali je nipošto ne mogu ugušiti; nada koju nam je donijela zora svetog uskrsnuća Isusova neprevarljivo je obećanje Božje svojoj djeci, nekoć davnom izgubljenim Adamovim sinovima. Zato vjerujemo i znamo; našim najmilijima, tako i Ivanu Pavlu, u smrti se život mijenja, a ne oduzima. Tamo gdje je radost bez kraja, tamo u krilu Očevu, tamo naš Ivan Pavao svojim molitvama brine za sve nas; ne samo za nas koji se smatramo kršćanima, koji s ljubavlju čuvamo uspomenu na njega, već on misli i brine se i za one koji su ga i u životu i u smrti omalovažavali, napadali, njega i Crkvu vrijeđali i mrzili; koji tako još uvijek misle i čine. Sve njih papa voli i oprašta im, pozivajući ih na obraćenje srca. Pored svega rečenoga, u liku i djelu Ivana Pavla II to je posebna veličina. Hvala mu na svemu, posebno na tome što nas je neprestano podsjećao na Isusove riječi o opraštanju. Ivane Pavle, volimo te! |