Arhangel
12.04.2006., srijeda
Sveto trodnevlje
Sveto Vazmeno trodnevlje na osobit je način obilježeno bogatim liturgijskim izrazom koji u obredima koji se tih dana slave u crkvama doživljava svoj vrhunac. Posebno je Veliki petak dan u kojem liturgija doživljava neobuhvatnu dramatiku punu potresne znakovitosti. Čovjek koji tih dana sudjeluje u obredima, u crkvama u kojima je liturgija na visokom nivou, doživljava snažno simboličko očitovanje misterija Kristove muke i smrti, proživljavajući na spoznajnom, afektivnom i psiho-motoričkom planu emocije koje su proživljavali oni koji su toga petka 14. nisana (07. travnja) 30.-te godine pratili suđenje, muku, razapinjanje i smrt Isusa iz Nazareta. Obredi Svetog trodnevlja; Velikog četvrtka, petka i subote, u zgusnutom vremenu i na intenzivan način tematiziraju temeljna pitanja ljudskog života; smrt i umiranje, ali u svjetlu kršćanske nade u uskrsnuće, nade koja u grobnoj raci ne vidi kraj, ne vidi točku, već zarez rečenice života koja se nastavlja i kada završi ovaj naš ovozemaljski hod. Stoga su na poseban način obredi Velikog petka, ma kako potresni i fascinirajući bili, zapravo vrlo jednostavni i bliski svakom čovjeku upravo zato jer su antropološki obilježeni; njih karakterizira tema napuštenosti, ljubavi, borbe, boli, prijevare, okrutnosti i, konačno, smrti. Nema čovjeka koji ta pitanja u životu nije, barem izdaleka, osjetio.Već večer Velikog četvrtka liturgijski započinje tematiziranjem tjeskobe. Nakon svečane Mise večere Gospodnje posvećene hostije prenose se na za to posebno uređeno mjesto u crkvama koje narod u južnim krajevima naziva i «Božji grob». Nakon toga se sa oltara uklone svijeće, cvijeće i oltarnici, a svećenik odjene ljubičasto ili crno misno ruho. Zvona i orgulje šute sve do uskrsne noći; zbor a capella za vrijeme otkrivanja oltara pjeva psalam 21. koji počinje znakovitim poklikom: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!» U nekom se mjestima zadržao stari dobri običaj da se nakon toga koralno pjevaju psalmi i čita 12 ulomaka iz starozavjetnih proročkih knjiga koje navješćuju Kristovu muku i smrt, za vrijeme čega se na posebnom svijećnjaku trokutastog oblika gasi 12 svijeća. Nakon svega toga crkva ostaje u polumraku, a vjernici se u tišini razilaze kućama, ili ostaju u u molitvi u tišini. Taj se trenutak naziva i «Getsemanska ura», u sjećanje na Kristov prijekor učenicima kako nisu ni jedan sat mogli probdjeti s Njim u molitvi. Ta je ura trenutak Isusove tjeskobe i agonije u Getsemanskom vrtu, simbolizirane gašenjem i posljednje svijeće na spomenutom svijećanjaku i crkve koja tone u polutamu. Veliki je petak poseban dan u liturgijskoj godini i njezin poseban trenutak u kojemu su obredi posebno dirljivi i puni napetosti. To je dan u liturgijskoj godini u kojem se ne slavi nekrvna misna žrtva, jer je na križu prinesena krvna, Isusova žrtva. Zbog toga Veliki petak ima svoje posebne obrede, a ne sv. misu. U nekim našim priobalnim i otočkim mjestima zadržao se stari običaj da se toga dana ne zalazi u polja i vinograde, da se ne sluša glazba ili glasno govori, ne posjećuje se rodbinu ili prijatelje. Dan se provodi u tišini i postu. U 15:00 sati, u trenutku Isusove smrti na križu, kratki je predah posvećen molitvi. Obredi Velikog petka počinju kasno poslijepodne ili navečer. Svećenik, odjeven u ruho crvene boje, koja označava krv, u tišini se prostire na pod pred oltarom. To je ceremonijal koji je stigao iz Bizanta, naziva se proskineza, i označava potpuno predanje onome pred ime se prostire, u ovom slučaju potpuno predanje Bogu. Slijedi znakovito čitanje iz Knjige proroka Izaije, poglavlje 53, koje govori o trpećem Sluzi Jahvinom, nakon čega se pjeva ili čita izvješće Muke po Ivanu. Najznakovitiji i najpotresniji obred Velikog petka je otkrivanje i cjelivanje križa. Svećenik otkriva zastrti križ; najprije ruke pa torzo Kristov, pjevajući tri puta sve jačim glasom: «Evo drvo križa, na kojem je visio spas svijeta!». Nakon toga svi su prisutni pozvani cjelivati sveti križ, dok zbor pjeva Kristove prijekore s križa:»Puče moj, što učinih tebi, ili u čem ožalostih tebe, odgovori meni!» Obred je nastao u rano srednjem vijeku kada se u Rimu na ovaj dan cjelivalo relikviju svetog križa donesenu iz Jeruzalema. Nakon cjelivanja križa u liturgiji Velikog petak slijedi obred pričesti kruhom koji je bio posvećen na Veliki četvrtak i pohranjem u «Božji grob». Na kraju svega, po mogućnosti, slijedi svečana procesija od čije će tugaljive pjesme u noći Velikog petka odjekivati ulice naših mjesta. Puče moj, što učinih tebi ili u čem ožalostih tebe? Odgovori meni! Jer te izvedoh iz zemlje Egipta, ti pripravi križ svome Spasitelju. Hagios o Theos. Sveti Bože. Hagios Ischrios. Sveti Jaki. Hagios Athanatos, eleison hymas! Sveti Besmrtni, smiluj nam se! Jer te vodih kroz pustinju četrdeset godina, i manom te hranih, i uvedoh te u zemlju veoma dobru; ti pripravi križ svome Spasitelju. Što još moradoh učiniti tebi, a ne učinih? Ja eto zasadih tebe kao izabrani prekrasni vinograd svoj, a ti postade meni tako gorak, jer žeđ moju napoji octom i kopljem probode bok svome Spasitelju. Ja radi tebe bičevima udarih Egipat s prvorođenima njegovima, a ti mene predade da me bičuju. Ja izvedoh tebe iz Egipta potopivši faraona u Crveno more, a ti mene predade glavarima svećeničkim. Ja pred tobom otvorih more, a ti otvori kopljem bok moj. Ja pred tobom idoh u stupu oblaka, a ti mene odvede u sudicu Pilata. Ja hranih tebe u pustinji manom, a ti mene udari zaušnicama i bičevima. Ja tebe napojih vodom spasenja iz stijene, a ti mene napoji žuči i octom. Ja radi tebe potukoh kraljeve kananejske, a ti si tukao trstikom glavu moju. Ja dadoh tebi žezlo kraljevsko, a ti dade glavo mojoj trnovi vijenac. Ja uzvisih tebe velikom moći, a ti mene objesi na drvo križa. Puče moj, što učinih tebi ili u čem ožalostih tebe? Odgovori meni! |