Nedjelja muke ili Cvjetnica za kršćane je spomen slavnog Isusovog ulaska u Jeruzalem, svega nekoliko dana prije nego li je osuđen na smrt i razapet na drvetu križa, izvan grada. Izraelci su, očekujući Mesiju, opunomoćenika Božjeg na zemlji, tu mesijansku nadu odviše shvaćali u političkom smislu, računajući da će obećani Mesija biti osloboditelj od okupatorske rimske vlasti, koji će obnoviti kraljevstvo Izraela u slavi i moći kakvo je bilo u Davidovom vremenu. Štoviše, držahu da će Mesija biti Davidov izravni potomak, kralj i svećenik koji će savršeno ispunjavati sve ono što nalaže njihova Tora- Zakon Gospodnji dan Mojsiju i njegovome narodu po izlasku iz Egipta. Ovo je očekivanje bilo motiv spektakularnog dočeka Isusa u Jeruzalemu na Cvjetnicu; narod okupljen u tom gradu pred blagdan Pashe dočekao je Isusa kao starozavjetnog izraelskog kralja, prostirući pred njega dijelove svoje odjeće i mašući palminim granama. U pozadini takvog postupka bilo je očekivanje da će se Isus tih dana u Jeruzalemu proglasti kraljem i uz pomoć svoje moći i naroda uspostaviti u Izraelu kraljevstvo. Sva je prilika da je i motiv Judine izdaje bio taj da tako prisili Isusa da, doveden pred gotov čin, pokaže svoju božansku moć, zadivljujući i Izraece i Rimljane.
O kako li su se gorko razočarali; i Izarelci, i sam Juda. Dok su kraljevi svih vremena i svih zemalja u gradove ulazili na ponosnim i kićenim konjima, praćeni vojskom u sjajnim oklopima, Isus se ponizuje do kraja i u Jeruzalem ulazi na običnom mladom magarcu, praćem svitom koju je činila šačica od dvanaestak ribara, seljaka, i jednog bivšeg carinika koji je u očima Izraelaca bio kolaboracionist sa okupatorima – Rimljanima. Mora da to nije bila slika «kralja» koji slavodobitno ulazi u grad da bi se zakraljio.
Štoviše, u danima koji su uslijedili Isus je svojim riječima i postupcima doslovno razbijesnio sve koji su u one dane bili u Jeruzalemu; stanovnike grada, hodočasnike, svećenike iz Sinedrija (vijeća), Rimljane, pa i samog Judu. Isus se nije zakraljio niti se dao zakraljiti krunom i vlašću kakve imaju ovozemaljski vladari. Isus je Mesija, ali ne političkog, već trpećeg, patničkog duha. On je Mesija kakvog u osmom stoljeću prije Krista opisuje prorok Izaija; Mesija koji naše bolesti uzima na sebe, koji trpi za nas dok mi tvrdimo da ga stiže kazna Božja. Čudesan je taj misterij; Mesija – Spasitelj dolazi kao trpeći pravednik, ne kao osloboditelj koji bi oružjem ili svojim natprirodnim moćima protjerao mrskog okupatora i narodu donio slobodu i državu, a svojim sljedbenicima prve ministarske fotelje nakon uspostavljanja svoje vlasti. Isus djeluje kao Sluga Jahvin, kao ponizni trpeći Jaganjac koji će u večeri uoči Pashe, kada se u Hramu kolju pashalni žrtveni jaganjci, biti žrtvovan na križu.
Farizeji i Sinedrij, kojima je Isus i ranije bio trn u oku, na poseban su način bili preneraženi njegovim stavom. Namjesto kraljevstva Izraelovog, taj im smutljivi Galilejac propovijeda ljubav prema neprijateljima, čak ozdravljajući slugu rimskog zapovjednika; namjesto promicanja Hrama kao institucije i Zakona-Tore kao norme kojoj sav život mora biti podređen, taj Nazarećanin krši propise tog istog Zakona, te se čak "drznuo" ozdravljati u subotu i tjerati trgovce čiji posao Hramu donosi dobit. Gorkog li razočarenja! Koji smrtnik ne bi sebi na glavu stavio krunu kad mu se pruži prilika, kada ga sav narod hoće za kralja i kao jedan staje uz njega, kada sam Jahve Gospod po njemu čini silna djala ozdravljajući bolesne i uskrišujući mrtve? Nije li upravo jedan takav sada potreban narodu; sada kada je prilika, kada je kritična masa tu, u Jeruzalemu, kada je vrijeme za "događanje naroda" kojemu sam Jahve ne može a da ne da svoj pečat i potporu!?
Isus; za jedne spasitelj, za druge izdajnik. Cvjetnica je prošla, a u Jeruzalemu ne bijaše postavljen novi kralj niti Rimljani vatrom s nebesa sažgani i protjerani. Euforija naroda pretvara se u bijes protiv Onoga kojega su bili spremni učiniti svojim kraljem. Farizejima i Sinedriju su sada ruke slobodne jer je taj Galilejac propustio i zadnju, i to pravu priliku u kojoj je mogao ispraviti sve "propuste" i "grijehe" koje je bio počinio u svom trogodišnjem djelovanju. Smišlja se opaki plan kako jednom zauvijek ukloniti Onoga koji nije ispunio očekivanja narodnih glavešina i njima samima onemogućio priliku da se domognu istaknutijih položaja u svijesti i povijesti Izarela, i svojim angažmanom na planu obnove Davidova kraljevstva sebi osiguraju milost, kako su mislili, u očima Jahvinim.
«Bolje je da jedan čovjek umre za narod!», bijaše izjava velikog svećenika Josipa ben Kaife koja je imala zapečatiti Isusovu sudbinu i ukloniti opasnost da se narod istrgne ispod vlasti hramske svite i prikloni Galilejcu. Time je Kaifa zapravo ispunio Pismo u koje se tako slijepo zaklinjao i ostvario proroštvo Izaijino o smrti trpećeg Mesije – patničkog Sluge Jahvina. Zato je Cvjetnica Nedjelja muke; slavna uvertira u tragični kraj Isusa iz Nazareta i nezaobilazna prethodnica Njegovom, čovjeku nikada do kraja shvatljivom, divnom uskrsnuću.