Arhangel
29.09.2004., srijeda
JADNI MIHAEL
Da se ne bi dogodilo da i Dan Hrvatske policije, za čije je obilježavanje iz razloga nepoznatih nama priprostome puku odabran upravo blagdan svetih arhanđela Mihaela, Gabriela i Rafaela, protekne u najboljem redu i bez ikakvog skandala, što bi pučanstvo ove glupave zemljice silno iznenadilo, pobrinuli su se sami drotovi. Nisu oni, ako ste pomislili, draga djeco, odlučili se pobrinuti da budu bolje obrazovani, da nauče osnovne norme lijepog ponašanja, ili da napokon počnu raditi svoj posao pa da nam se kriminalci ne šeću ulicama i da nam mladež pogiba na cestama; ma neeee! Lijepo su neki od vrlih nam milicajaca, pardon, policajaca bacili neku ženu, k tome trudnicu sa trajekta u more. Mora da im je to dio blagdanske tradicije! Uopće ne znam kada, gdje i kako se to dogodilo, ali sama činjenica da se dogodilo, upravo u zemlji koja se diči svojim europskim i kršćanskim korijenima, u zemlji koja uskoro počinje pripreme za pregovore oko priključenja Europskoj Uniji, to je vijest koja šokirajuće djeluje i na nas koji smo navikli na svakojake gluposti koje se događaju u ovoj izbezumljenoj zemlji na brdovitom Balkanu, ma koliko mi to negirali. Pa ti policajci, jadni ti li smo mi kad ih takve imamo, ne samo da nas ne štite; pa oni nas i ugrožavaju!Priča mi prije nekog vremena prijatelj, koji ima veze u policiji, kako su sve do nedavno jedni te isti policajci iz Hercegovine tijekom vikenda dolazili u Dalmaciju osobnim automobilima i zaustavljali strane turiste, izmišljajući im prekršaje, te su od njih tražili novac kako im ne bi morali «pisati kaznu», koja bi turiste stajala više novaca nego mito koji ovi traže! Zamislite! I to nam je pravna, i k tome turistička država! S druge strane, prije nekoliko mjeseci izišao je natječaj za radno mjesto na benzinskoj crpki (ime grada i izvor vam iz razumljivih razloga ne mogu otkriti!). I tamo je, vjerovali ili ne, primljen čovjek koji ima podeblji kriminalni dosje!!! Ali, što ćeš, pravda mi se upravitelj crpke, taj tip, kako mi ovaj reče, ima jaku vezu u samom vrhu države (čak u saboru) po čijem je nalogu tijekom natječaja izbačena klauzula o eventualnom policijskom (ne)kažnjavanju pristupnika na natječaj. Tako se dogodilo da je na posao primljen osvjedočeni kriminalac, a nije, npr. čovjek sa VSS, koji, k tome ima obitelj, a ni supruga mu nije zaposlena i nema nikakva primanja! Mislim da je svaki komentar na ovo suvišan! A kada bismo još nabrajali slučajeve u kojima su ljudi živote gubili od strane nadobudnih policjota; slučaj ubojstva talijanskog turista R. Cettine u Šibeniku, slučaj Lora u Splitu i tamošnja ubojstva i zlostavljanja zatvorenika, slučaj Miljenka Hipa u Bjelovaru kojeg su policajci pretukli tijekom ispitivanja, slučaj policijskih načelnika u Zagrebu koji su uhićeni zbog mita, pa pušteni (gle čuda! Kako se to kod nas dogodilo?!) i niz drugih! A naši policajci fino slave. Svetog Mihaela. Baš lijepo. Mora da su zaslužili, u svojim očima, jer su ubijali, pljačkali, zlostavljali, tražili mito, sjedili u kafićima za vrijeme radnog vremena…Čast časnim iznimkama. Doista imaju što slaviti, nema što. Zaslužili ljudi. Mora da se sveti Mihael, ma gdje god bio, crveni od jada surove sudbine koja je baš njemu jadničku namijenila to da bude zaštitnik policajaca. Bolje bi i njemu siročiću bilo da ih se kloni, da ne bi i njega naši drotovi «čuvali» kako čuvaju i nas. Eto, neka pita onu trudnicu! |
27.09.2004., ponedjeljak
PUTOVANJE
Ovih sam dana putovao Jadranskom magistralom duž dalmatinske obale, pa sam odlučio nezaboravno iskustvo podijeliti sa mojim blog-prijateljima. Dakle, draga djeco…Sve je počelo kada sam u jednom gradu na obali sjeo na autobus. Na kolodvoru gužva, preostali turisti, očito slabije kupovne moći, nastoje doći do informacija o redu vožnje i do svojih mjesta u busevima, šlolarci-pubertetlije uokolo krešte i crtaju grafite, izbezumljeni i dekintirani studenti bezuspješno uvjeravaju kontrolore da baš njihova autobusna tvrtka daje popust na studentske karte… Ja: Oprostite, stavio bih torbu u boks… Vozač (ošinuvši me pogledom): Nemere momak! Ja (začuđeno): Ali… Vozač (sav zadovoljan): meni je smina završ'la i ja odo doma, a ti moreš čekat mi kolegu. Sa'će on. Dok je vozač davao petama vjetra neki izbezumljeni momci, očito Englezi, i moja malenkost, odustajemo i ulazimo u bus, u koji su ljudi navalili i bilo je očito da mjesta neće biti. A u busu gužva; žene koje se vraćaju sa tržnica sa vrećicama punima kapule, krumpira, salate, netko je kupio i ribe jer smrdi… Nekako sam imao sreće pa sam našao mjesto, ali neki nisu uspjeli pa su stajali. Krećemo; autobus je pristojan, ali kolega od vozača je nervozan, kida karte i naplaćuje prijevoz. Na cesti gužva, autobus trza i koči; putnici u tim trenucima složno grintaju. Dolazimo u Šibenik. Vani počinje kiša. Šibenčani, munjeni kakvi već jesu, nahrupiše u bus, ne čekajući da iziđu oni koji moraju: Baba sa kokoši: Ajme dite moje, pusider babu da prođe! Teta (oštra pogleda, mora da je učiteljica): Oprostite, ja sam prva ušla, i imam rezervaciju. U tim trenutku, kad sam mislio da je sve završeno, u autobus ulazi alkoholizirani tip, srednjih godina, i ( za Boga miloga, neee) sjeda preko puta mene, neprestano meljući na sav glas: Kroner (sav zajapuren u licu): Ja san završija ekonamski vakultet u Zagrebu, gospođo, ja san završija…vakultet…e, eeee, i, ee znan kako ovod odi iđe. A on će meni da neman potpisa, e, ma j…njega i njegove potpise; daj ti meni jist i pit da se ja naiden…(zatim, gle čuda, vadi iz vrećice bocu «karlovačkog»), a vi…ma ist i pit, je.. ga ja luda… U autobusu tišina i monolog kronera koji, onako sav zajapuren, liči na Superhika iz Alan Forda. Nitko se ne usuđuje ništa reći da se ne bi našao na meti kronera. Krenuli smo prema Splitu. Ovaj melje li ga melje; pa o ratu (on sve obranio! Mo'š mislit), pa o ekonomiji (On sve izgradio, čak asfaltirao magistralu do Primoštena! Ha, ha!), pa o politici (eno, neka zamijeni Busha – možda bi Amerima stvarno bilo bolje!)… Nakon nekog vremena neka žena, koja ovog očito poznaje, nije više mogla trpjeti: Žena (vidno uzrujana): Daj šuti više, pusti nas na miru; i ne psuj! Kroner (jedva došao na svoje): A šta to tebi, mee.., smeta, ee.. Žena: Vrijeđaš naše uši tim psovkama! Šuti! Pusti jadne ljude na miru! ( za to vrijeme ja se smijem, pritajeno!) Kroner (na nekom kvazijeziku, za koji tvrdi da je francuski! Koja fora!): Pardon, mazmazel, ja son en žentlmen thebijen, ž pahl franze, si buple! A ti, eee…, nemaš ni dva osnovne, e…, a ja, a onaj da potpise, a bija je na filozovskom, komphre, si buple… Žena: Ma šuti malo, sramotiš se! Kroner: Mazmazel, jo parlo tal'jano anker, šinjora, a ti s' glupa, ajd me se okani, e, a ja san doša, jer san e, iša do bolnice, jer, eee…, razumiš ti mene, jer od onega Ive sestra, ima rak pluća, eee…, meee…, pa je umrla…e, a ovo je sve moj zavičaj…., a ja san navigava… Tako je naš kroner nastavio svoj monolog poliglota, a situaciju je spasio to što smo stigli do Primoštena gdje je ovaj i dosta putnika izišlo. Dolazimo do Trogira; tamo, kako je uobičajno, gužva. Ulaze neki turisti, gledaju karte, orijentiraju se. Odjednom neka žena viče: Žena: Staniiiii, staniiii, vozač, staniiii!!!!! Dolazimo u Split. Tko se nije nikada zadržao na tamošnjem čudu od montažnih kućica koje nazivaju autobusnim kolodvorom, ne zna što je propustio. To je sjecište i sasatajalište svih likova koje taj grad i okolica mogu dati. Gužva je. Scena koju vidim me tako nasmijala. Naime; tamo ima grupa baba koje putnicima na izlasku viču: «Sobe, sobe, trebate sobe!» Ali, sada su se organizirale! Aha! Dolaskom autobusa na peron 7 baba stade u špalir uz crtu na asfaltu perona, kao svečana straža, svaka u ruci kao ikonu držeći plastificirane naslove na kojima piše: sobe, rooms, camere, zimmer frei! Ludnica! A kad smo izlazili iz busa začujemo:Vozač koči, svi trzaju prema naprijed; otvaraju se vrata, čuje se muški glas; Vozač: A Boga ćaćina, šta je? Žena: Ajme falila sam bus! Ajte bog! Babe (uglas, kao raštimani zbor narikača): Rums, lejdiz en' džentlmen, rums! Du ju nid akomodejšn! Kamere, kari amići, kamere! Cimer fraj! Na ovo ljudi samo vrte glavama, ja sam prasnuo u smijeh! Babe imaju vlastiti marketing!Na splitskom kolodvoru česta je pojava narkića koji žicaju novac od naivnih prolaznika. Dok sam tako malo ispravljao bolnu kralješnicu i hvatao ne baš čistog splitskog kolodvorsko-lučkog zraka, prilazi mi mladić u zelenoj vijetnamki, neobrijan, vidljivo u apstinencijskoj krizi. Narkić (sav crveno mutnih očiju): A ono…brale, mo'š mi pomoć sa dvi kune, tri, ono, ako mo'š… Ajme, baš mi je, ono.., bed Stojim pored busa i gledam tog narkića. Ruševina od čovjeka, a nema ni 25 godina. Počinje me peći savjest. Što da učinim; dam li mu novaca, znam da mu je za šut, ali, opet, ako mu ne dam, tko zna, možda od narkomana postane i lopov…, ako već nije…On i dalje bezglavo luta kolodvorom; gledam ljude kako vrte glavom kad im se obrati…nitko mu ništa nije dao. Očajan je…rukama se hvata za glavu i prstima prolazi kroz kosu…Što da učinim, dam dam 5 kuna??? Nije mi do 5 kuna, ali znam da mu je za šut… Želim li stišati svoju savjest, opravdati se za 5 kuna? Ne znam. Jesam li licemjer? Možda.Ja (okrutno): Ne! Narkić (okrećući se od mene i gledajući za prvim prolaznikom): Ajme, ajme, raspašću se, ajme… Ajd ti, brale…, imaš dvi kune…ajme, ma, jel' me ko sluša…ajme Prilazim mu i dajem mu 5 kuna. Za to ne može kupiti ništa, ali, tko zna. Gleda me razrogačenih očiju, vičući; Narkić: Fala, stari, falati ko bratu….fala…fala Ja ulazim u autobus. Šutim. Nastavljamo dalje, ostavljamo narkića u njegovom svijetu. Ne znam. Možda nisam ništa bolji od njega. On barem nije licemjer koji sudi… |
22.09.2004., srijeda
HISTERIJA
|
Teško mi je baš svakom objasniti činjenicu da tvrdnja da je «čovjek čovjeku vuk» uopće ne stoji, jer vuk nikada neće nauditi jedan drugome, a čovjek je, kako smo se bezbroj puta uvjerili, valjda jedini stvor u svemiru koji je kadar nauditi pripadniku svoje vrste, i to ne iz nužde, već iz surovog zadovoljenja zahtjeva vlastite taštine. Netom iznesenu činjenicu lako je potkrijepiti; dovoljno je pogledati u susjedstvo ili biti hrabar i suočiti se sa vlastitom poviješću svoje osobe da bi se potvrdilo da ni jedna vrsta neće hotimično nauditi svojoj, izuzev nas; Adamovih sinova. Stoga, nije čovjek čovjeku vuk, već je prije čovjek čovjeku čovjek, a to je najveća tragedija kojom ga je kaznio usud (ne računajući izbor Busha za predsjednika SAD). Na ovo me razmišljanje upravo ponuka dokumentarac o opsjednutosti Amera oružjem i sveopćoj histeriji koja vlada među tim glupavim narodom glede vlastite (ne)sigurnosti. Pa ljudi moji; tko vas je tjerao birati Georgea Kamenog Lica za glavnog vam krvnika? Ali problemi su mnogo dublji. Svidjelo se to nama ili ne, strahota pustoši koju se spominje vezanu za sudnji dan, i koja treba protutnjati zemljom uništavajući ljudski rod, zapravo je već tu. Nije ova tvrdnja rezultat nikakvih mističnih viđenja ili nazoviproročkih tlapnji, još manje plod fikcije, već zaključak promatranja događanja na raini pojedinca u današnjem svijetu. Ogledan je primjer samih Amera; konzumistički i hedonistički način života iz njihovih su svijesti izbrisali pojam o potrebi kreativnog stvaranja, suosjećanja, težnje za znanjem, obrazovanjem, kulturom, radošću zbog svakog doživljenog dana, čovjekove imanencije i transcendencije; oni se okrenuše uzaludnom pokušavanju nadomještanja te u čovjeku nedostatkom prije navedenih sadržaja nastale praznine, pretvaranjem življenja u zabavu ispunjenu krvlju i nasiljem, zadovoljavanju čovjekovih najprimitivnijih instikata. Najprije su na redu bili filmovi i show- industrija, a dans ih je zamijenila okrutna stvarnost zločina, ubijanja, masakra po školama, bombardiranja dalekih gradova u kojima žive djeca koju im mediji neće prikazati… Ostvaruje se strahota pustoši; ovdje i sada, jer su ljudi jedni drugima postali stvar, predmet krvoločne zabave; američkim medijima omiljene su teme ubojstava, krvi, zvjerstava. A krivi su uvijek oni drugi, različiti i manje vrijedni jer su manje uspješni u biznisu, školovanju, radu, politici… Sada svi masovno ispranih mozgova kupuju oružje i zapravo čekaju kada će moći krenuti na prvog susjeda jer, tko zna, čim je čovjek, odmah im je potencijalna prijetnja! Prije nekoliko je mjeseci u jednom našem malom dalmatinskom gradu maloljetni sin policajca našao od oca nemarno ostavljeni nabijeni pištolj i u igri u glavu upucao manjeg brata. Mali je umro nakon par dana. Zbog čega? Jer njegovom ocu nije stalo do susjedove djece, jer mu nije stalo da si posvijesti što drži u kući, jer mu nije stalo da si posvijesti da je čovjek pozvan ljubiti drugog, i da mu za to u kući ne treba oružje i da ga MORA ostaviti na poslu poslije završetka smjene! Jednako se tako nedavno u Čapljini u BiH dogodilo da je čovjek nelegalno posjedovao pištolj; mali su mu se sinovi igrali i našli tatinu omiljenu igračku; nabijenu. Mlađi bart bio je upucan od starijeg; i na mjestu mrtav. Jer njegovom tati nije bilo jasno da pištolj služi za UBIJANJE, za ubijanje ljudi. I u njemu je proradio primitivni nagon, jer, čovjek je čovjeku čovjek, a ne vuk! Tako i mi na ovim stranama balote zemaljske krećemo stopama Amera. Pitanje je dana kada će i kod nas neko dijete, čiji tata doma drži nabijen pištolj da mu susjedova krava na papku ne odnese grumen zemlje sa njegovog, uletiti u školu i pobiti druge, pa sebe. Jer, lako je postati krvoločan; u svima nama čuči životinja, i samo je pitanje hoćemo li nadići sebe i ne probuditi je. Jer će nam se dogoditi kao Amerikancima; da susjedstva vrve kriminalom, da je opasno djecu uputiti u školu, da moramo imati na kući blindirana vrata, da nam je kuća arsenal oružja jer nikada ne znaš kad može netko upasti. A mediji ne govore o ekologiji, o porukama davno preminulog poglavice Seattlea kako nam je svaka rijeka dragocjena, njih ne zanima ljepota šume u jesen; oni su tu da zadovolje našu primitivnu glad za krvlju, koju svakodnevno gledamo na malim ekranima. Sutra ćemo možda i u našem susjedstvu. Jer tu ne žive vukovi, na žalost, nego ljudi. |
18.09.2004., subota
KGB I GESTAPO ŽIVE VJEČNO
Ja nikako da se naviknem na količinu kretenizma koji nam se svakodnevno servira preko medija, a napose onih elektronskih, u prvom redu televizije. Time se otkriva svo licemjerje današnjeg novinarstva, koje pokazuje da je uvijek ostalo slugama režima, koji su u svoju šaku vlasti redovito prvo zgrabili medije, kako bi njima, naravno, ne informirali, već lakše upravljali bezličnim masama konzumenata informacija. Ukratko, Staljinova i Hitlerova vremena nikada i nisu prošla.A da je to tako danas su nam ponovno potvrdili naši drugovi iz Kremlja, tog neuništivog središta zla i licemjerja, sa kojim se može mjeriti jedino Bijela Kuća u "bratskim" nam Sjedinjenim Američkim Državama. Naime, agenti druga Staljina, ovaj, pardon, (Ras)Putina uhitiše nekog jadnika za kojeg ustvrdiše da je jedan od terorista koji su u Moskvi pokušali u zrak dignuti dva automobila-bombe. Bit će da je to prije neki ubogi klošar kojeg su pokupili sa ulice i dali mu bocu drugorazredne votke, nego neki terorist. I na kraju naša ekipa KGB-a ustvrdi da je tip umro tijekom saslušanja od «srčanog udara»! Kakav srčani udar, za Boga miloga??? Pa kome oni mažu oči? Zar misle da smo toliko naivni da nije i svakoj bakici jasno da im je trebalo žrtveno janje da bi se opravdali za katastrofu u Beslanu!( a ne mislim na otmicu, nego na katastrofalnu akciju oslobađanja taoca). I sada su uhićenog tipa toliko izmasakrirali u pritvoru da im je umro, a oni nama da je od srčanog udara! Ma moš' mislit! I novinari sve to tako lijepo prenijeli u vijestima, a naši u Hrvatskim medijima prenijeli, kao da je krepala kokoš na putu, pa, čuvajte se, dragi putnici i začepite nosiće! Kojeg li licemjerja. I to im je slobodno novinarstvo. A ovaj slučaj me tako podsjeća na bliže nam prilike, kada su zatvorenici u splitskoj ratnoj luci Lora tijekom domovinskog rata umrli «od prehlade», a čuvari su im vjerojatno za to vrijeme kuhali čaj? Ma dajte! I ptice na granama odavno već boli grlo od silnog cvrkutanja; «Ubojice! Ubojice!» Tako je neki anonimni moskovski uličar završio u raljama ruskih tajnih službi kojih se ne bi postidio ni Beria u Staljinovoj, ni Gobbels u Hitlerovoj hijerarhiji zla. Tko zna u kakvim je mukama čovjek umro. Mora da se (Ras)Putin savjetovao sa ideološkim mentorom, dobro nam znanim Georgeom Bushom, crnom eminencijom među svjetskim moćnicima, koji je mogao, a vjerojatno i jest, ispeći zanat sadiste u američkom zatvoru za Iračane, Afganistance i sve druge jadnike kojima sudbine nikada neće biti na Oprah show! Pitam se tko je sljedeći na redu; možda neka moskovska bakica koju će optužiti da je idejni vođa terorista, ili kakav umirovljenik iz Rostova koji je unucima htio kupiti petrade, a ono u medijima postade krijumčar eksploziva za čečenske gerilce! Ovo me silno podsjeća na američku poslijeratnu histeriju u kojoj su svi nebijelci i neprotestanti, kao i svi nerepublikanci bili potencijalni komunjare koji rade za Staljina i Hruščova. Nikada nećemo saznati koliko je nevinih završilo reš-pečeno na električnim stolicama po američkim kazamatima. Sada će Rusima svaki nerus i nepravoslavac biti potencijalni čečenski terorist, kao što je nakon 11. rujna Amerima svaki čovjek iole tamnije puti bio sam Osama Bin Laden, koji, eto, samo čeka da im pobije. A i Bush i Putin će se sigurno potruditi da im takvih janjaca za klanje pribave u dovoljnim količinama, jer rulju željnu krvi treba zadovoljiti kako bi na skorašnjim izborima opet glasovala za njih. Metode Gestapa i KGB-a ostadoše iste, samo su imena druga. I tko ono reče da se povijest ne ponavlja! |
16.09.2004., četvrtak
PLJAČKAAAAAA!!!
|
Iako ne živimo u zemljama poput Kenije, Tanzanije, Gane ili Kameruna, ili pak kojeg drugog afričkog, azijskog ili južnoameričkog bivšeg kolonijalnog posjeda, zadnjih smo godina počeli osjećati učinke pravog neokolonijalističkog odnosa naših europskih «partnera». Najočitiji primjer za to, koji svakodnevno ama baš svatko od nas osjeća na vlastitoj koži, netko više ili manje, jest primjer dobro nam znanog Deutsche Telekoma. Nakon pada socijalističkog sustava ponadasmo se da će napokon i nama svanuti dani kada će svaki od nas biti za svoj rad plaćen kako zaslužuje, da će se tvrtke privatizirati i da će kapital biti pokretač razvoja u kojem će svi osjetiti boljitak. E šipak! Jesmo i mi bili naivčineI Najprije su nas opljačkali domaći lopovi, koji su, nerijetko u sprezi sa lokalnim, čak i sa državnim vlastima, nekada moćne tvrtke namjerno doveli na prosjački štap, da bi ih potom kupili za bijednu lovu, te ih stavljali pod hipoteku da bi se od banaka dobilo ogroman novac od kredita koje nikada nisu ni namjeravali vratiti. Tako smo dobili oligarhiju novih bogataša, koji su uništili sve što je vrijedilo u gospodarstvu mile nam Domovine, kojoj je od svega ostalo još samo to da je zovemo «Lijepa». A kada je pljačkaški nastrojenoj oligarhiji vlast udarila po prstićima (jer valjda i njima u vlasti treba štogod love za ponovno vlast osvojiti) i odlučila najprofitabilnije državne tvrtke prodati, počela je predigra onoga što će nam se dogoditi kada uđemo u Europsku Uniju; dođoše nam kolonijalisti kupiti sve što vrijedi. A kakav smo mi narod, siguran sam da bismo rado i rođenog ćaću prodali za sto eura! Pa su nam tako Nijemci iz Deutsche Telekoma kupili 51% dionica Htvatskog telekoma, za bijednih 600 000 eura! Pa što je to njima; džeparac za dijete kada im ide na maturalnu ekskurziju! A naši su se političari na sva usta hvalili o dobro sklopljenom poslu. Da, kad su oni dobili bogapitaj kolike provizije!I tako naši telefonski impulsi postadoše njemački; uđoše u EU čak prije nas. Ma progucat ću što su Slovenci ušli, ali naši, naši telefonski impulsi! A za razliku od Slovenaca, koji se dobrano koriste članstvom u EU, toliko da i nama zavrću vratom, naši iz Deutsche Telekoma nas po dobrom starom kolonijalnom običaju izmuzoše kao krave Siementalke; ni kune nisu uložili u modernizaciju, minutu i 1 sekundu razgovora plaćamo po cijeni od dvije minute, i dalje plaćamo pretplatu od 60 kn plus PDV nevezano ta potrošnju impulsa, i to svaki mjesec! Impulsi su među najskupljima u Europi, a pored svega, najavljena su otpuštanja oko 700 radnika iz HT! Lijepo bome! Dobre li privatizacije! A mene su u školi učili da je robovlasništva davno nestalo. A što je ovo što nam HT radi? Kojeg li licemjerja; u isto vrijeme kada su najavili otkaze, mijenjaju dizajn tvrtke dajući mu ružičastu boju! Nakaze jedne! A onaj Mudrinić, nije čudo da sjedi tamo, a bio je ministar dok se privatiziralo. Mora da mu je od dobivene provizije onako glava narasla! A naši prodaju li ga, prodaju. K'o da im je ćaćino i didovo! Pa neću ja raditi da bi se Nijemci, Austrijanci, Mađari ili koji drugi probisvijeti bogatili! Deutsche Telekom zaradio je prošlu godinu u Hrvatskoj više nego na prostoru čitave Austrije! Za nevjerovati; kako nas oguliše, i to sve legalno! Zato sam odlučio ne koristiti se telefonijom, osim, naravno za Blog, i vratiti se starom dobrom pisanju. Dok ne privatiziraju i poštu. A do tada ću valjda nabaviti i kojeg goluba pismonošu! Pa valjda neće i njih privatizirati! |
12.09.2004., nedjelja
Besani Beslan
|
Odmah je bilo sumnjivo kako se ne malena skupina terorista neopaženo uspjeli uvući u školu na proslavu početka školske godine u malom gornjeosetijskom gradu Beslanu. I kako to da radnici koji su tijekom ljeta obnavljali tu istu školu nisu opazili da se među njima vrzmaju potpuno nepoznati stranci, pače i neki Arapi, koji su nesmetano u prostore škole unosili ni više, ni manje nego eksploziv i oružje? Kako se to moglo dogoditi? Kako su uopće neometano ušli u Rusiju, kao i oni teroristi u avione u New Yorku? A uredno su pregledani i snimljeni na aerodromu. Ili možda ne baš tako revni policajci nisu ispunili do kraja ono za što su plaćeni? I sada nikom ništa! Tamo (Ras)Putin (na ruskom rasputin – razvratnik) daje otkaze nekom šefu sigurnosti lokalne policije, i to je sve… Zbog čega ovo uopće spominjem, i to danas? E pa upravo stoga što je svjetskim medijima, a tako i domaćima, i dalje zanimljivije Bushovo pokoravanje Iraka od sudbine nebrojenih obitelji koje oplakuju svoju djecu, unučad, majke i očeve, braću i sestre tamo negdje u bespućima azijskog dijela Rusije, u zemlji i gradu čije ime prosječan građanin svijeta, a pogotovo Hrvatske nije niti upamtio, niti se trudio, a rijetki koji su imena te zemljice i grada i upamtili, po svoj prilici brzo će ih zaboraviti. U prvom redu to vrijedi za novinare, uglavnom željne senzacija tipa s kim je spavala Madonna i koga za dečka sada ima ona mala Spirceica i što ti ja znam. Upravo zato sada spominjem te osetijske obitelji, sada kada već padaju u zaborav svjetskih i domaćih medija, sada kada se bliže predsjednički izbori u Americi, sada kada cijene nafte padaju, sada kada... sada kada te jadne ljude nema tko utješiti, čiji su životi do smrti zavijeni u crninu i čije psihe ni najbolje namjere Vlaste Pavić za rehabilitacijskim odmorom te djece u Lošinju neće spasiti od posttraumatskog stresa. Ili naša Vlasta u vidu ima da se bliže lokalni izbori kod nas? A naš drug (Ras)Putin uokolo paradira i glumi žalost. Kako patetično. I licemjerno. Kao da on nije i izazvao osvetu Čečena jer je sravnio sa zemljom ono malo što je od Čečenije ostalo, i nebrojene pobio, a da to nikada i nije dospjelo u javnost. I sada po starim prokušanim metodama KGB-a uklanja sa položaja novinare koji su na stranicama svojim tiskovina objavili «previše» fotografija pobijenih u Beslanu! Ma neka se on goni u vražju mater! I svi njegovi poltroni, zajedno sa kolegom mu po uvjerenjima i po metodama, dobro nam znanom i omrznulom mister Bushu. A za propuste oko tragedije «oslobađanja» talaca, ne od zarobljeništva, nego od života, kako se pokazalo, naravno, neće odgovarati nitko, izuzev možda lokalnog pozornika na ulici u Beslanu, ili tete-čistačice u ondašnjoj školi. Bože, kao da smo na Balkanu! Ili u Hrvatskoj! Eto zato ponovno spominjem beslansku, i čečensku djecu! Eto zato ću ih uvijek i spominjati! Možda će ih u budućnosti spominjati samo Tv kalendar, ili pokoji političar koji bi se htio uvlačiti u šu… Putinu ili mu sličnima, ali ta djeca nikada neće umrijeti u srcima onih koji su čista srca, koji će, kako je obećano, Boga gledati, u srcima onih koji su mirotvorci, koji će se sinovima Božjim zvati. |
11.09.2004., subota
Sjećanje
|
Sjećajući se rušenja aviona na tornjeve u New Yorku, Washingtonu i Pennsilaniji, ne mogu se ne sjetiti priče o hrabrim putnicima četvrtog aviona, srušenog od strane Amera 8kako se ne bi zaletio na Bijelu kuću. Ti su ljudi započeli pobunu protiv otmičara, možda su i imali šanse savladati ih i preživjeti, ali ne, američka ih je vojska oborila kako bi sjajno bijelo kamenje zloglasne kućerine u glavnom im gradu i dalje ostalo bijelo, i sjajno, što im obrazi nisu, niti će ikada biti. Nije meni žao kretena koji su u Bijeloj kući sjedili, već nevinih, običnih ljudi koji su se u zadnjim trenucima života, svjesni da je kraj tu, mobitelima javljali svojima najmilijima sa samo jednom riječju: volim te. A to je riječ koju njihovi političari, moćnici ovoga svijeta ne razumiju. Riječ ljubav razumiju samo ljudi maleni pred drugima, a veliki ispod zvijezda. Zato, dragi naši putnici iz srušenih aviona, i vi radnici iz tornjeva New Yorka, i vi požrtvovni vatrogasci, policajci, djeco Beslana, Sjeverne Osetije, Čečenije...svi koji ste prošli muke življenja i sada se radujete tamo gdje nema boli ni jauka, tamo gdje je vječna radost..., vama u čast pišem ove riječi... |
04.09.2004., subota
NA RUSKI NAČIN
|
Odavno je u javnosti proširena parola «na Zapadu ništa nova», ali, čini mi se da je došlo vrijeme da tu parolu proširimo dodatkom «Ni na istoku ništa nova». Povod za ovu tvrdnju dali su mi naši bratski Rusi, koji su se, po tko zna koji put, pokazali dostojnima svoje slavne, ali i nadasve krvave prošlosti. Neki su idioti od terorista, ma odakle god oni dolazili, odlučili, kako nam je poznato, za taoce uzeti, vidi junačina, djecu i roditelje okupljene na proslavi povodom početka školske godine, negdje u bespućima Rusije. I u tome su kreteni i uspjeli. A da jabuka ne pada daleko od stabla i da jedno zlo nikada ne dolazi bez drugoga, pokazalo se kada su se naši teroristi našli pred uperenim puškama sebi ravnih; druga Putina i njegove armade. Možda su mi upravo teme Kurska, Kazališta u Moskvi, palih zrakoplova i tolikih katastrofa vezanih uz Rusiju bili počeli padati u zaborav, ali događaj sa djecom – taocima ponovna mi je probudio ta sjećanja. Možda je i bolje da je tako; zaborav zla je opasan neprijatelj osjećaju za pravednost i istinitost, i ma koliko takva sjećanja bila tmurna i tužna, moramo ih obnavljati kako žrtve nikada ne bi bile zaboravljene. Tako i sada; Rusi su se ponovno iz petnih žila potrudili da razrješenje talačke krize protekne u stilu filmova Stevena Segala; sa mnoštvom pucnjave, eksplozija i, naravno, rijekama krvi nevinih, u ovom slučaju djece, ruske ili čije druge, ali djeca su djeca. Putun i ekipa su se, naravno, potrudili da, kao i u slučaju Kurska, informacije o životima djece ne dođu do ušiju javnosti, a pogotovo ne izbezumljenih roditelja koji proklinju dva dana, jedan kad su Putina izabrali za predsjednika pa je ovaj ponovno krenuo na Čečene, i drugi, dan kad su djecu poslali u školu, ne znajući da pedofili među učiteljima i zračenje iz Černobila nisu jedina opasnost za njihove najmilije. I sada dođe čovjeku da se zamisli da li je taj Ivan Grozni bio tako grozan, i da li je drug staljin bio toliko krvoločan? Naravno da jesu, ali njihovi današnji nasljednici koji sjede u Kremlju, kako stvarnost potvrđuje, nisu ni malo bolji od ove dvojice navedenih. Sve je to ista škola; samo je pakiranje drugačije, ovisno o vremenima. Kao što se vidi, metode su im iste; ubij i zakolji! A nitko ne može poreći da smo i mi na ovim prostorima imali kopije takvih krvoloka, očito željne da do u tančine oponašaju, pa čak i nadmaše svoje diktatorke uzore. A vi moji jadni Rusi i dalje crkavajte pod jarmom terorizma, samo zato da bi jedna mala Čečenija ili nepregledne sibirske stepe mogle na zemljopisnoj karti pripadati «majčici» Rusiji. Jer to majkama koje su u talačkoj krizi izgubile svoju djecu sigurno puno znači; to da im je utjeha vidjeti Čečeniju u granicama Rusije. Isto kao što majkama i ženama mornara sa Kurska jaaako puno znači moćna ruska flota nuklearnih podmornica, i to da je Rusija nuklearna velesila. Jake li im utjehe u tome. A to što su im djeca u grobu zbog prestiža u svijetu «majčice» Rusije, neka pitaju druga Putina. On će ih sigurno znati utješiti, valjda viješću da su barem njegova djeca živa, i na sigurnom. |
01.09.2004., srijeda
RUKOMET DA, ALI...
|
Sve čestitke našim rukometašima; dečki su doista napravili pravu stvar osvojivši zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Ateni. Čovjek ne može drugo nego diviti se njihovoj požrtvovnosti i njihovoj igri. Na dolasku u Domovinu dočekale su naše sportaše već više puta viđene slike; rulja na ulicama neumorno ih je dočekivala vičući iz sveg grla. Dobro, da ne ispadne da imam nešto protiv dočekivanja sportaša; ne, ali nije li takva euforija zapravo rezultat stanja svijesti ove nacije? Nije li to svojevrsni opijum, prividni nadomjestak za nešto što zaslužujemo kao ljudi, a uskraćeno nam je? U vremenima kada je za većinu građana preživljavanje iz dana u dan i iz mjeseca u mjesec zapravo jedina životna preokupacija, i kada, osobito u ove dane početka nove školske godine, većina izmučenih roditelja nastoji djeci priskrbiti koji udžbenik, bilježnicu ili nove tenisice za školu, kada stotine tisuća umirovljenika bole oči u zurenja u cestu kada će doći poštar i donijeti toliko iščekivanu crkavicu od mirovine; nije li masovna histerija oko sportskih uspjeha samo jedno veliko kolektivno opijanje uspjesima tih mladih ljudi? Uspjesima koji prosječnom čovjeku neće donijeti ama baš ništa, osim satisfakcije da nije uzalud ribao živce pred televizorom gledajući tolike utakmice? Nije li ovo masovno izražavanje domoljublja i kolektivne zahvalnosti sportašima sama blijeda zamjena za sreću koja je nešto drugo, a ne klicanje momcima u crveno – bijelim dresovima koji su osvojili zlatnu medalju, i za što im je, uz medijsku slavu i bolje pozicije za nove profesionalne ugovore, i od samog premijera Republike obećana i novčana nagrada? Ne želeći omalovažavati ničiji trud, rad i zalaganje, nije li vrijeme da malo stanemo na loptu i kažemo; hej, pa ovo je sve već viđeno; nogometaši 1998, Kostelići zadnjih nekoliko godina… sve je to lijepo i krasno, ali, kvragu, čemu to kličemo kada smo gladni, bez posla, na socijalnoj pomoći, kada smo bez stana, podstanari, bez prebijene kune u džepu, kada nam stranci pokupovaše sve što nam garniture vlasti zadnje desetljeće – dva nisu opljačkale! Dobro je u svemu imati mjeru i ukus, pa i zabaviti se, ali do kada će glavne vijesti radije biti masovna okupljanja radi igara, dok kruha nemamo, vijesti o broju sudionika slavlja na Jelačićevom trgu ispred vijesti o požarima koji nam gutaju ovo malo šume što nam osta, o mladima koji pogibaju na cestama usprkos famoznih 0.00 promila? U tom i takvom kontekstu klicanje sportašima ima svoje granice u okvirima istinskog divljenja, čestitanja momcima/curama, ponosa na njihove uspjehe … i ništa više. Prošlo je vrijeme sletova, mitomanije i masovne histerije u kojima su nakaze od političara uvijek znali sebi ubrati bodove na leđima tuđe slave, u kojima se uvijek netko našao povrijeđen jer nije mogao na pozornicu, ili ga nisu spomenuli, ili mu dali lizalicu, a drugima jesu… Meni se sve to zapravo gadi; htjeli ili ne; degutantne su plejade znojnih sportaša koji u trenerkama, netom iz aviona, idu na prijame kod kojekakvih Brozova, Franja, Stipa, Ivica ili Iva, pa se poklanjaju lopte, pa se drže ulizivački govori, pa se dijele odličja, pa se daju buketi cvijeća, u crvenim maramama ili ne… Meni se sve to gadi. Ja želim biti sretan jer su ljudi našli posao, jer redovito primaju plaću razmjernu njihovom radu i obrazovanju, želim vijesti o uspjesima liječnika, o suživotu sa različitima od nas, vijesti kako smo udomili HIV pozitivnu djecu, kako smo prihvatili azilante, kako je netko od naših dobio Nobelovu nagradu, želim se radovati rađanju više djece o čijem odgoju, sigurnosti i uzdržavanju njihovi roditelji neće strahovati… Želim, želim sudove koji će brzo i pravično rješavati sporove, želim se radovati kada vidim sve uređene parkove, ljude koji se smiju tuđoj sreći, želim se radovati domaćicama koje uz kavu pričaju viceve, a ne ogovaraju, želim se radovati nasmješenim bakicama koje vode hrpu dječice u park ne brinući se imaju li dovoljno mirovine za kupiti toj dječici čokoladu, želim prihvaćene stare i nemoćne koji ne strepe od nestanka lijekova ili da će biti eutanizirani, želim da se smeće reciklira, da prvi snijegovi ne iznenade cestovne službe, da ljudi umiru od starosti, sretni i sa nadom… Želim…,želim…, želim; klicati istinskoj sreći svih, a ne samo golovima rukometaša, zbog kojih samo gubim živce. |