Ovih sam dana putovao Jadranskom magistralom duž dalmatinske obale, pa sam odlučio nezaboravno iskustvo podijeliti sa mojim blog-prijateljima. Dakle, draga djeco…
Sve je počelo kada sam u jednom gradu na obali sjeo na autobus. Na kolodvoru gužva, preostali turisti, očito slabije kupovne moći, nastoje doći do informacija o redu vožnje i do svojih mjesta u busevima, šlolarci-pubertetlije uokolo krešte i crtaju grafite, izbezumljeni i dekintirani studenti bezuspješno uvjeravaju kontrolore da baš njihova autobusna tvrtka daje popust na studentske karte…
Ja: Oprostite, stavio bih torbu u boks… Vozač(ošinuvši me pogledom): Nemere momak! Ja(začuđeno): Ali… Vozač(sav zadovoljan): meni je smina završ'la i ja odo doma, a ti moreš čekat mi kolegu. Sa'će on.
Dok je vozač davao petama vjetra neki izbezumljeni momci, očito Englezi, i moja malenkost, odustajemo i ulazimo u bus, u koji su ljudi navalili i bilo je očito da mjesta neće biti. A u busu gužva; žene koje se vraćaju sa tržnica sa vrećicama punima kapule, krumpira, salate, netko je kupio i ribe jer smrdi… Nekako sam imao sreće pa sam našao mjesto, ali neki nisu uspjeli pa su stajali.
Krećemo; autobus je pristojan, ali kolega od vozača je nervozan, kida karte i naplaćuje prijevoz. Na cesti gužva, autobus trza i koči; putnici u tim trenucima složno grintaju.
Dolazimo u Šibenik. Vani počinje kiša. Šibenčani, munjeni kakvi već jesu, nahrupiše u bus, ne čekajući da iziđu oni koji moraju:
Baba sa kokoši: Ajme dite moje, pusider babu da prođe! Teta (oštra pogleda, mora da je učiteljica): Oprostite, ja sam prva ušla, i imam rezervaciju.
U tim trenutku, kad sam mislio da je sve završeno, u autobus ulazi alkoholizirani tip, srednjih godina, i ( za Boga miloga, neee) sjeda preko puta mene, neprestano meljući na sav glas:
Kroner(sav zajapuren u licu): Ja san završija ekonamski vakultet u Zagrebu, gospođo, ja san završija…vakultet…e, eeee, i, ee znan kako ovod odi iđe. A on će meni da neman potpisa, e, ma j…njega i njegove potpise; daj ti meni jist i pit da se ja naiden…(zatim, gle čuda, vadi iz vrećice bocu «karlovačkog»), a vi…ma ist i pit, je.. ga ja luda…
U autobusu tišina i monolog kronera koji, onako sav zajapuren, liči na Superhika iz Alan Forda. Nitko se ne usuđuje ništa reći da se ne bi našao na meti kronera. Krenuli smo prema Splitu. Ovaj melje li ga melje; pa o ratu (on sve obranio! Mo'š mislit), pa o ekonomiji (On sve izgradio, čak asfaltirao magistralu do Primoštena! Ha, ha!), pa o politici (eno, neka zamijeni Busha – možda bi Amerima stvarno bilo bolje!)… Nakon nekog vremena neka žena, koja ovog očito poznaje, nije više mogla trpjeti: Žena(vidno uzrujana): Daj šuti više, pusti nas na miru; i ne psuj! Kroner(jedva došao na svoje): A šta to tebi, mee.., smeta, ee.. Žena: Vrijeđaš naše uši tim psovkama! Šuti! Pusti jadne ljude na miru!
( za to vrijeme ja se smijem, pritajeno!) Kroner(na nekom kvazijeziku, za koji tvrdi da je francuski! Koja fora!): Pardon, mazmazel, ja son en žentlmen thebijen, ž pahl franze, si buple! A ti, eee…, nemaš ni dva osnovne, e…, a ja, a onaj da potpise, a bija je na filozovskom, komphre, si buple… Žena: Ma šuti malo, sramotiš se! Kroner: Mazmazel, jo parlo tal'jano anker, šinjora, a ti s' glupa, ajd me se okani, e, a ja san doša, jer san e, iša do bolnice, jer, eee…, razumiš ti mene, jer od onega Ive sestra, ima rak pluća, eee…, meee…, pa je umrla…e, a ovo je sve moj zavičaj…., a ja san navigava…
Tako je naš kroner nastavio svoj monolog poliglota, a situaciju je spasio to što smo stigli do Primoštena gdje je ovaj i dosta putnika izišlo.
Dolazimo do Trogira; tamo, kako je uobičajno, gužva. Ulaze neki turisti, gledaju karte, orijentiraju se. Odjednom neka žena viče:
Žena: Staniiiii, staniiii, vozač, staniiii!!!!!
Vozač koči, svi trzaju prema naprijed; otvaraju se vrata, čuje se muški glas; Vozač: A Boga ćaćina, šta je? Žena: Ajme falila sam bus! Ajte bog!
Dolazimo u Split. Tko se nije nikada zadržao na tamošnjem čudu od montažnih kućica koje nazivaju autobusnim kolodvorom, ne zna što je propustio. To je sjecište i sasatajalište svih likova koje taj grad i okolica mogu dati. Gužva je. Scena koju vidim me tako nasmijala. Naime; tamo ima grupa baba koje putnicima na izlasku viču: «Sobe, sobe, trebate sobe!» Ali, sada su se organizirale! Aha! Dolaskom autobusa na peron 7 baba stade u špalir uz crtu na asfaltu perona, kao svečana straža, svaka u ruci kao ikonu držeći plastificirane naslove na kojima piše: sobe, rooms, camere, zimmer frei! Ludnica! A kad smo izlazili iz busa začujemo:
Babe(uglas, kao raštimani zbor narikača): Rums, lejdiz en' džentlmen, rums! Du ju nid akomodejšn! Kamere, kari amići, kamere! Cimer fraj!
Na ovo ljudi samo vrte glavama, ja sam prasnuo u smijeh! Babe imaju vlastiti marketing!
Na splitskom kolodvoru česta je pojava narkića koji žicaju novac od naivnih prolaznika. Dok sam tako malo ispravljao bolnu kralješnicu i hvatao ne baš čistog splitskog kolodvorsko-lučkog zraka, prilazi mi mladić u zelenoj vijetnamki, neobrijan, vidljivo u apstinencijskoj krizi.
Narkić (sav crveno mutnih očiju): A ono…brale, mo'š mi pomoć sa dvi kune, tri, ono, ako mo'š… Ajme, baš mi je, ono.., bed Ja(okrutno): Ne! Narkić (okrećući se od mene i gledajući za prvim prolaznikom): Ajme, ajme, raspašću se, ajme… Ajd ti, brale…, imaš dvi kune…ajme, ma, jel' me ko sluša…ajme
Stojim pored busa i gledam tog narkića. Ruševina od čovjeka, a nema ni 25 godina. Počinje me peći savjest. Što da učinim; dam li mu novaca, znam da mu je za šut, ali, opet, ako mu ne dam, tko zna, možda od narkomana postane i lopov…, ako već nije…On i dalje bezglavo luta kolodvorom; gledam ljude kako vrte glavom kad im se obrati…nitko mu ništa nije dao. Očajan je…rukama se hvata za glavu i prstima prolazi kroz kosu…Što da učinim, dam dam 5 kuna??? Nije mi do 5 kuna, ali znam da mu je za šut… Želim li stišati svoju savjest, opravdati se za 5 kuna? Ne znam. Jesam li licemjer? Možda.
Prilazim mu i dajem mu 5 kuna. Za to ne može kupiti ništa, ali, tko zna. Gleda me razrogačenih očiju, vičući; Narkić: Fala, stari, falati ko bratu….fala…fala
Ja ulazim u autobus. Šutim. Nastavljamo dalje, ostavljamo narkića u njegovom svijetu. Ne znam. Možda nisam ništa bolji od njega. On barem nije licemjer koji sudi…