Sjećajući se rušenja aviona na tornjeve u New Yorku, Washingtonu i Pennsilaniji, ne mogu se ne sjetiti priče o hrabrim putnicima četvrtog aviona, srušenog od strane Amera 8kako se ne bi zaletio na Bijelu kuću. Ti su ljudi započeli pobunu protiv otmičara, možda su i imali šanse savladati ih i preživjeti, ali ne, američka ih je vojska oborila kako bi sjajno bijelo kamenje zloglasne kućerine u glavnom im gradu i dalje ostalo bijelo, i sjajno, što im obrazi nisu, niti će ikada biti.
Nije meni žao kretena koji su u Bijeloj kući sjedili, već nevinih, običnih ljudi koji su se u zadnjim trenucima života, svjesni da je kraj tu, mobitelima javljali svojima najmilijima sa samo jednom riječju: volim te. A to je riječ koju njihovi političari, moćnici ovoga svijeta ne razumiju. Riječ ljubav razumiju samo ljudi maleni pred drugima, a veliki ispod zvijezda.
Zato, dragi naši putnici iz srušenih aviona, i vi radnici iz tornjeva New Yorka, i vi požrtvovni vatrogasci, policajci, djeco Beslana, Sjeverne Osetije, Čečenije...svi koji ste prošli muke življenja i sada se radujete tamo gdje nema boli ni jauka, tamo gdje je vječna radost..., vama u čast pišem ove riječi...
Post je objavljen 11.09.2004. u 21:56 sati.