Odmah je bilo sumnjivo kako se ne malena skupina terorista neopaženo uspjeli uvući u školu na proslavu početka školske godine u malom gornjeosetijskom gradu Beslanu. I kako to da radnici koji su tijekom ljeta obnavljali tu istu školu nisu opazili da se među njima vrzmaju potpuno nepoznati stranci, pače i neki Arapi, koji su nesmetano u prostore škole unosili ni više, ni manje nego eksploziv i oružje? Kako se to moglo dogoditi? Kako su uopće neometano ušli u Rusiju, kao i oni teroristi u avione u New Yorku? A uredno su pregledani i snimljeni na aerodromu. Ili možda ne baš tako revni policajci nisu ispunili do kraja ono za što su plaćeni? I sada nikom ništa! Tamo (Ras)Putin (na ruskom rasputin – razvratnik) daje otkaze nekom šefu sigurnosti lokalne policije, i to je sve…
Zbog čega ovo uopće spominjem, i to danas? E pa upravo stoga što je svjetskim medijima, a tako i domaćima, i dalje zanimljivije Bushovo pokoravanje Iraka od sudbine nebrojenih obitelji koje oplakuju svoju djecu, unučad, majke i očeve, braću i sestre tamo negdje u bespućima azijskog dijela Rusije, u zemlji i gradu čije ime prosječan građanin svijeta, a pogotovo Hrvatske nije niti upamtio, niti se trudio, a rijetki koji su imena te zemljice i grada i upamtili, po svoj prilici brzo će ih zaboraviti. U prvom redu to vrijedi za novinare, uglavnom željne senzacija tipa s kim je spavala Madonna i koga za dečka sada ima ona mala Spirceica i što ti ja znam. Upravo zato sada spominjem te osetijske obitelji, sada kada već padaju u zaborav svjetskih i domaćih medija, sada kada se bliže predsjednički izbori u Americi, sada kada cijene nafte padaju, sada kada... sada kada te jadne ljude nema tko utješiti, čiji su životi do smrti zavijeni u crninu i čije psihe ni najbolje namjere Vlaste Pavić za rehabilitacijskim odmorom te djece u Lošinju neće spasiti od posttraumatskog stresa. Ili naša Vlasta u vidu ima da se bliže lokalni izbori kod nas?
A naš drug (Ras)Putin uokolo paradira i glumi žalost. Kako patetično. I licemjerno. Kao da on nije i izazvao osvetu Čečena jer je sravnio sa zemljom ono malo što je od Čečenije ostalo, i nebrojene pobio, a da to nikada i nije dospjelo u javnost. I sada po starim prokušanim metodama KGB-a uklanja sa položaja novinare koji su na stranicama svojim tiskovina objavili «previše» fotografija pobijenih u Beslanu! Ma neka se on goni u vražju mater! I svi njegovi poltroni, zajedno sa kolegom mu po uvjerenjima i po metodama, dobro nam znanom i omrznulom mister Bushu. A za propuste oko tragedije «oslobađanja» talaca, ne od zarobljeništva, nego od života, kako se pokazalo, naravno, neće odgovarati nitko, izuzev možda lokalnog pozornika na ulici u Beslanu, ili tete-čistačice u ondašnjoj školi. Bože, kao da smo na Balkanu! Ili u Hrvatskoj!
Eto zato ponovno spominjem beslansku, i čečensku djecu! Eto zato ću ih uvijek i spominjati! Možda će ih u budućnosti spominjati samo Tv kalendar, ili pokoji političar koji bi se htio uvlačiti u šu… Putinu ili mu sličnima, ali ta djeca nikada neće umrijeti u srcima onih koji su čista srca, koji će, kako je obećano, Boga gledati, u srcima onih koji su mirotvorci, koji će se sinovima Božjim zvati.
Post je objavljen 12.09.2004. u 17:41 sati.