Arhangel
01.09.2004., srijeda
RUKOMET DA, ALI...
|
Sve čestitke našim rukometašima; dečki su doista napravili pravu stvar osvojivši zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Ateni. Čovjek ne može drugo nego diviti se njihovoj požrtvovnosti i njihovoj igri. Na dolasku u Domovinu dočekale su naše sportaše već više puta viđene slike; rulja na ulicama neumorno ih je dočekivala vičući iz sveg grla. Dobro, da ne ispadne da imam nešto protiv dočekivanja sportaša; ne, ali nije li takva euforija zapravo rezultat stanja svijesti ove nacije? Nije li to svojevrsni opijum, prividni nadomjestak za nešto što zaslužujemo kao ljudi, a uskraćeno nam je? U vremenima kada je za većinu građana preživljavanje iz dana u dan i iz mjeseca u mjesec zapravo jedina životna preokupacija, i kada, osobito u ove dane početka nove školske godine, većina izmučenih roditelja nastoji djeci priskrbiti koji udžbenik, bilježnicu ili nove tenisice za školu, kada stotine tisuća umirovljenika bole oči u zurenja u cestu kada će doći poštar i donijeti toliko iščekivanu crkavicu od mirovine; nije li masovna histerija oko sportskih uspjeha samo jedno veliko kolektivno opijanje uspjesima tih mladih ljudi? Uspjesima koji prosječnom čovjeku neće donijeti ama baš ništa, osim satisfakcije da nije uzalud ribao živce pred televizorom gledajući tolike utakmice? Nije li ovo masovno izražavanje domoljublja i kolektivne zahvalnosti sportašima sama blijeda zamjena za sreću koja je nešto drugo, a ne klicanje momcima u crveno – bijelim dresovima koji su osvojili zlatnu medalju, i za što im je, uz medijsku slavu i bolje pozicije za nove profesionalne ugovore, i od samog premijera Republike obećana i novčana nagrada? Ne želeći omalovažavati ničiji trud, rad i zalaganje, nije li vrijeme da malo stanemo na loptu i kažemo; hej, pa ovo je sve već viđeno; nogometaši 1998, Kostelići zadnjih nekoliko godina… sve je to lijepo i krasno, ali, kvragu, čemu to kličemo kada smo gladni, bez posla, na socijalnoj pomoći, kada smo bez stana, podstanari, bez prebijene kune u džepu, kada nam stranci pokupovaše sve što nam garniture vlasti zadnje desetljeće – dva nisu opljačkale! Dobro je u svemu imati mjeru i ukus, pa i zabaviti se, ali do kada će glavne vijesti radije biti masovna okupljanja radi igara, dok kruha nemamo, vijesti o broju sudionika slavlja na Jelačićevom trgu ispred vijesti o požarima koji nam gutaju ovo malo šume što nam osta, o mladima koji pogibaju na cestama usprkos famoznih 0.00 promila? U tom i takvom kontekstu klicanje sportašima ima svoje granice u okvirima istinskog divljenja, čestitanja momcima/curama, ponosa na njihove uspjehe … i ništa više. Prošlo je vrijeme sletova, mitomanije i masovne histerije u kojima su nakaze od političara uvijek znali sebi ubrati bodove na leđima tuđe slave, u kojima se uvijek netko našao povrijeđen jer nije mogao na pozornicu, ili ga nisu spomenuli, ili mu dali lizalicu, a drugima jesu… Meni se sve to zapravo gadi; htjeli ili ne; degutantne su plejade znojnih sportaša koji u trenerkama, netom iz aviona, idu na prijame kod kojekakvih Brozova, Franja, Stipa, Ivica ili Iva, pa se poklanjaju lopte, pa se drže ulizivački govori, pa se dijele odličja, pa se daju buketi cvijeća, u crvenim maramama ili ne… Meni se sve to gadi. Ja želim biti sretan jer su ljudi našli posao, jer redovito primaju plaću razmjernu njihovom radu i obrazovanju, želim vijesti o uspjesima liječnika, o suživotu sa različitima od nas, vijesti kako smo udomili HIV pozitivnu djecu, kako smo prihvatili azilante, kako je netko od naših dobio Nobelovu nagradu, želim se radovati rađanju više djece o čijem odgoju, sigurnosti i uzdržavanju njihovi roditelji neće strahovati… Želim, želim sudove koji će brzo i pravično rješavati sporove, želim se radovati kada vidim sve uređene parkove, ljude koji se smiju tuđoj sreći, želim se radovati domaćicama koje uz kavu pričaju viceve, a ne ogovaraju, želim se radovati nasmješenim bakicama koje vode hrpu dječice u park ne brinući se imaju li dovoljno mirovine za kupiti toj dječici čokoladu, želim prihvaćene stare i nemoćne koji ne strepe od nestanka lijekova ili da će biti eutanizirani, želim da se smeće reciklira, da prvi snijegovi ne iznenade cestovne službe, da ljudi umiru od starosti, sretni i sa nadom… Želim…,želim…, želim; klicati istinskoj sreći svih, a ne samo golovima rukometaša, zbog kojih samo gubim živce. |