Teško mi je baš svakom objasniti činjenicu da tvrdnja da je «čovjek čovjeku vuk» uopće ne stoji, jer vuk nikada neće nauditi jedan drugome, a čovjek je, kako smo se bezbroj puta uvjerili, valjda jedini stvor u svemiru koji je kadar nauditi pripadniku svoje vrste, i to ne iz nužde, već iz surovog zadovoljenja zahtjeva vlastite taštine.
Netom iznesenu činjenicu lako je potkrijepiti; dovoljno je pogledati u susjedstvo ili biti hrabar i suočiti se sa vlastitom poviješću svoje osobe da bi se potvrdilo da ni jedna vrsta neće hotimično nauditi svojoj, izuzev nas; Adamovih sinova. Stoga, nije čovjek čovjeku vuk, već je prije čovjek čovjeku čovjek, a to je najveća tragedija kojom ga je kaznio usud (ne računajući izbor Busha za predsjednika SAD).
Na ovo me razmišljanje upravo ponuka dokumentarac o opsjednutosti Amera oružjem i sveopćoj histeriji koja vlada među tim glupavim narodom glede vlastite (ne)sigurnosti. Pa ljudi moji; tko vas je tjerao birati Georgea Kamenog Lica za glavnog vam krvnika? Ali problemi su mnogo dublji.
Svidjelo se to nama ili ne, strahota pustoši koju se spominje vezanu za sudnji dan, i koja treba protutnjati zemljom uništavajući ljudski rod, zapravo je već tu. Nije ova tvrdnja rezultat nikakvih mističnih viđenja ili nazoviproročkih tlapnji, još manje plod fikcije, već zaključak promatranja događanja na raini pojedinca u današnjem svijetu. Ogledan je primjer samih Amera; konzumistički i hedonistički način života iz njihovih su svijesti izbrisali pojam o potrebi kreativnog stvaranja, suosjećanja, težnje za znanjem, obrazovanjem, kulturom, radošću zbog svakog doživljenog dana, čovjekove imanencije i transcendencije; oni se okrenuše uzaludnom pokušavanju nadomještanja te u čovjeku nedostatkom prije navedenih sadržaja nastale praznine, pretvaranjem življenja u zabavu ispunjenu krvlju i nasiljem, zadovoljavanju čovjekovih najprimitivnijih instikata. Najprije su na redu bili filmovi i show- industrija, a dans ih je zamijenila okrutna stvarnost zločina, ubijanja, masakra po školama, bombardiranja dalekih gradova u kojima žive djeca koju im mediji neće prikazati… Ostvaruje se strahota pustoši; ovdje i sada, jer su ljudi jedni drugima postali stvar, predmet krvoločne zabave; američkim medijima omiljene su teme ubojstava, krvi, zvjerstava. A krivi su uvijek oni drugi, različiti i manje vrijedni jer su manje uspješni u biznisu, školovanju, radu, politici… Sada svi masovno ispranih mozgova kupuju oružje i zapravo čekaju kada će moći krenuti na prvog susjeda jer, tko zna, čim je čovjek, odmah im je potencijalna prijetnja!
Prije nekoliko je mjeseci u jednom našem malom dalmatinskom gradu maloljetni sin policajca našao od oca nemarno ostavljeni nabijeni pištolj i u igri u glavu upucao manjeg brata. Mali je umro nakon par dana. Zbog čega? Jer njegovom ocu nije stalo do susjedove djece, jer mu nije stalo da si posvijesti što drži u kući, jer mu nije stalo da si posvijesti da je čovjek pozvan ljubiti drugog, i da mu za to u kući ne treba oružje i da ga MORA ostaviti na poslu poslije završetka smjene!
Jednako se tako nedavno u Čapljini u BiH dogodilo da je čovjek nelegalno posjedovao pištolj; mali su mu se sinovi igrali i našli tatinu omiljenu igračku; nabijenu. Mlađi bart bio je upucan od starijeg; i na mjestu mrtav. Jer njegovom tati nije bilo jasno da pištolj služi za UBIJANJE, za ubijanje ljudi. I u njemu je proradio primitivni nagon, jer, čovjek je čovjeku čovjek, a ne vuk!
Tako i mi na ovim stranama balote zemaljske krećemo stopama Amera. Pitanje je dana kada će i kod nas neko dijete, čiji tata doma drži nabijen pištolj da mu susjedova krava na papku ne odnese grumen zemlje sa njegovog, uletiti u školu i pobiti druge, pa sebe. Jer, lako je postati krvoločan; u svima nama čuči životinja, i samo je pitanje hoćemo li nadići sebe i ne probuditi je. Jer će nam se dogoditi kao Amerikancima; da susjedstva vrve kriminalom, da je opasno djecu uputiti u školu, da moramo imati na kući blindirana vrata, da nam je kuća arsenal oružja jer nikada ne znaš kad može netko upasti. A mediji ne govore o ekologiji, o porukama davno preminulog poglavice Seattlea kako nam je svaka rijeka dragocjena, njih ne zanima ljepota šume u jesen; oni su tu da zadovolje našu primitivnu glad za krvlju, koju svakodnevno gledamo na malim ekranima. Sutra ćemo možda i u našem susjedstvu. Jer tu ne žive vukovi, na žalost, nego ljudi.
Post je objavljen 22.09.2004. u 22:32 sati.