S unutarnje strane...

ponedjeljak, 24.07.2006.

E sad je bilo dosta… vrijeme je za moćnu čaroliju!

Stvarno, što je previše, previše je! Odlučio sam upotrijebiti moćnu čaroliju i zaštititi otoke od smeća!
Otišli smo na još jedno skupljanje blaga, ovaj put na Zmajan. Krasna mala uvalica, zelenilo, cvrčci, voda bistra da ju samo sanjati možeš – a obala puna odbačenog blaga. Ovaj put smo napunili pet velikih vreća, koliko je stalo u čamac, ali još je toliko ostalo – za ostale sakupljače, nek’ se nađe.
I onda, kad smo se vraćali nazad, sine meni ideja! Postavit ću čaroliju, nevidljivu ali moćnu, tako da nikome ne padne na um ništa drugo osim onoga što mu cvrčci pjevaju i vjetar šapuće u uho.
Pa smo se uhvatili posla, moj junior i ja. Odabrali smo jedan mali otočić (neću reći koji – neka ga nađu samo odabrani), i jedan plato, odmah do mora. Na tom smo mjestu u dva dana izgradili “sunčani labirint”. E, to vam je moćna magija, taj labirint. Ovaj naš, čuvar otoka, napravljen je od kamenja, u travi. Kad stojiš na ulazu, gledaš prema istoku, moru i izlazu iz Šibenskog kanala.
Nismo ga mogli fotografirati odozgora, ali vidi se i ovako. Po mom proračunu, pretumbali smo oko tri tone kamenja da bismo ga izgradili. Ali, sad je tamo, stoji, i nitko ga valjda neće dirati. Kad sam ga otvarao, spojio sam nebo i zemlju jednom velikom sunčanom zrakom. Ona sad prelazi preko mora i svakom čovjeku kojeg dodirne ispravlja krivulje u glavi koje bi ga inače natjerale da odbaci svoje blago negdje na nekom pustom otoku.
Nadam se da će funkcionirati. Mora! Ako se slučajno nađete tamo (a opet neću reći gdje, jer odabrani moraju sami pronaći put do labirinta) stanite, usidrite se, prohodajte njime. Tako ćete dodati svoj žarak toj sunčanoj zraci i ona će sigurnije čuvati otoke.

A ima i još nešto, jako, jako važno! Ne znam jesam li nesvjesno prizvao svoje prijatelje iz morskih dubina ili su sami od sebe osjetili stvaranje snažne čarolije. U svakom slučaju, bili su tamo, pozdravili otvaranje sunčanog labirinta i posvjedočili još jednom da su ljudi pretjerali i da je krajnje vrijeme da prestanu.
Dragi, dragi dupini! Dugo se nismo sreli tako blizu, još tamo od “Dupinovog sna”. Tek danas sam shvatio koliko su mi nedostajali i koliko cijelo vrijeme čeznem za njima.

utorak, 18.07.2006.

Dobne granice po prirodnim ritmovima

Eh, ti nesretni Nizozemci! Upravo sam pročitao da su dozvolili osnivanje političke stranke skupini koja traži slobodu seksualnog odnosa s 12-godišnjom djecom. Sudac je ovako obrazložio odluku: “Ti ljudi nisu počinili nikakav zločin. Oni se žele legalnim načinima boriti za promjenu zakona. To je pravo svakoga.”
Dakle, treba im dati slobodu da se bore za ono što žele. Ali, nadam se da to neće dobiti! Naime, dvanaest godina je daleko, daleko preniska dobna granica za bitne životne odluke.
Uzgred, kao da su čitali jedan moj komentar, oni su doista zatražili i pravo političkog glasovanja za dvanaestogodišnju djecu, prebacujući cijelu stvar na jednu sasvim drugačiju razinu. Opet prerano, daleko prerano.
No, to potiče na razmišljanje o tome KADA dolazi stvarna granica sazrijevanja? Pravno, kod nas je to 18 godina. Koliko znam u SAD je 21. godina. Moj prijedlog bi bio 29 ili 30 godina. Iskustveno i intuitivno. Tek tada završava djetinjstvo i počinje odgovornost života odrasle osobe.
Ali zašto mora biti jedna granica? Zar nije istina da sazrijevamo različito u različitim područjima života? Na stranu individualni slučajevi gdje može biti svakojakih varijanti, zanimljivo je pogledati kako su u (već spomenuta!) stara vremena određivali sazrijevanje pojedinih životnih područja. Dobne granice su povezane s astronomskim, to jest s astrološkim zakonitostima. Nema nikakvih podataka da su na taj način određivali nečije pravo ili odgovornost u životu, ali bilo bi zanimljivo da jesu!
Dakle, najranije sazrijeva sposobnost odluke za obrazovanje – sa 16 godina. To znači da sa šesnaest dijete može preuzeti odgovornost za ono što ga zanima u životu i izabrati školu.
Zatim sazrijeva sposobnost za razumijevanje strukture društva – s 22. godine. To bi danas vjerojatno značilo da dijete ima pravo glasovanja, a teško je reći što je značilo tada.
Nakon toga dolazi emocionalna zrelost – s 24. godine. Hm, ne znaš što je ljubav dok nemaš 24?
I sad iznenađenje: puna i odgovorna seksualnost s 25 godina! Ojoj, ovo se ne usudim ni komentirati!!!
Mogućnost da se koristi oružje, sudjeluje u obrani ili sličnim djelatnostima koje zahtijevaju silu – s 28. godina. Sasvim u redu – valjda tada imaš dovoljno pameti da to ne zlouporabiš.
Sposobnost za ispravno komuniciranje, što uključuje javne nastupe i istupe bilo koje vrste – s 32. godine. Ajme, kako bi to bilo loše za internet! Imate svi 32., blogeri? Svakako, svakako!!!
Mogućnost prenošenja iskustva, donošenja odluka o kupovini nekretnina, stanovanju i stvarna punoljetnost – tek s 36. godina! Pa, moram priznati da u tome ima logike – gledajući unatrag, hm…
I na posljetku ima još jedno sazrijevanja: s 48. godina sazrijevate za promjene! Tek tada možete biti otkačeni, drugačiji i revolucionarni.
Ne zaboravite da ovo dolazi iz kulture u kojoj je pretpostavljeni životni vijek bio 120 godina. Djetinjstvo je trajalo do 30, mladost do 60, zrela dob do 90 a starost do 120 godina!
Ah, kakva vremena…

nedjelja, 16.07.2006.

Grijeh ili dar s neba?

Ovo sam pronašao u svojim "zagubljenim" fileovima. Pa, budući da ima neke veze s postom prije, neka posluži kao nadopuna...

U drevnoj Indiji, prije nego što su došla strogo hijerarhijska vedska vremena nije bilo diskriminacije po seksualnoj orijentaciji. Ljudi su se dijelili tek na one koji sudjeluju u činu razmnožavanja (očigledno, to su današnji heteroseksualci) i oni koji to ne čine. ALI, u skupinu ovih drugih su ravnopravno pripadali eunusi, djeca, ljudi u celibatu, tantrici (heteroseksualci koji su prakticirali seks odvojeno od čina razmnožavanja) i takozvani ‘treći seks’. Tek ova posljednja kategorija odgovara današnjim homoseksualcima (u sanskrtu postoje nazivi poput ‘napumsaka’ ili ‘sandha’, a kod žena ‘svairini’).
Zamislite kako je to različito od današnjeg stava! Mentalni obrazac takvog sustava je sasvim drugačiji nego kad jednu vrstu seksualne orijentacije diskriminiraš u odnosu na drugu. Štoviše, čak postoje naznake da je bilo pozitivne diskriminacije ove druge skupine! Očigledno, ljudi u celibatu i tantrici su se smatrali svetim ljudima. Djeca su predstavljala bezazlenost, a posebno cjenjeni su bili oni koji su u sebi objedinjavali značajke oba seksa, dakle muškog i ženskog. Pretpostavljam da bi ih danas svrstali u kategoriju biseksualaca (ili čak transeksualaca, mada ljudi s prirodno urođenim značajkama oba spola ima jako malo - tek jedan na 36000 tisuća).
Zašto su bili cjenjeni? Nama je to danas teško razumjeti jer smo svi, hoćemo-nećemo, pod utjecajem prevladavajuće kršćanske (katoličke) paradigme koja je uzvisila (odnosno, dozvolila) seks zbog razmnožavanja.
Vjerojatno je u ta vremena seks imao drukčiju funkciju - bliskost, spajanje, uživanje, komunikacija, duhovna praksa. Oni koji su prakticirali takav seks bili su cjenjeni stručnjaci.
“Pozitvna diskriminacija” se vidi i po tome što su se homoseksulane zajednice (brakovi) čak i kasnije, često svrstavale u kategoriju ‘gandharva zajednica’ ili nebeskih brakova! Između ostalog i zato što se smatralo da puka tjelesnost ne može spriječiti nastanak i realizaciju ljubavi.
Privlačnost osobama istog spola i homoseksualna praksa je mnogo raširenija nego što se to misli. Srednje procjene se kreću negdje oko 5% (dakle jedna od dvadeset osoba). Bilo bi sasvim u redu da se to smatra raznolikošću, a ne grijehom i zločinom.
Jedna od najvažnijih značajki pravednog društva se vidi u načinu na koji se odnosi prema manjinama. Prema svim objektivnim pokazateljima, homoseksualnost je manjinska seksualna orijentacija i to je sve.

subota, 08.07.2006.

Anti-seks u školi

Ako maknete “anti”, tako glasi naslov u jednom dnevnom listu, a članak govori o programu konzervativne udruge “Grozd”, prema kojem će se, najvjerojatnije, spolnosti podučavati učenici osnovnih škola u Hrvatskoj. Evo temeljnih načela koje će ubuduće usvajati mlade Hrvatice i Hrvati:

1. Kontracepcija nije dopuštena.
2. Masturbacija je devijantan (oliti poremećen) oblik ljudske spolnosti.
3. Homoseksualnost je nastranost.

Ova načela zajednički potpisuju predstavnici Katoličke crkve, Srpske pravoslavne crkve, Islamske zajednice i drugi predstavnici reformiranih crkava. Koliko god naizgled bili različiti po pitanjima vjere, oko spolnosti se očigledno mogu bez problema dogovoriti.
Sjećam se kad sam prije nekoliko godina u bilježnici s vjeronauka svoga sina pronašao rečenice prepisane s ploče: “Homoseksualnost je smrtni grijeh. Homoseksualci idu u pakao.” Digla mi se kosa na glavi i nisam mogao vjerovati da u današnje vrijeme ima ljudi koji ne samo da njeguju takve stavove, već ih aktivno podučavaju. I to NAŠOJ djeci. U tom trenutku nisam mogao ništa učiniti jer je vjeronauk, iako navodno izborni predmet, namjerno bio postavljen IZMEĐU drugih satova (a ne na kraju nastave ili na početku), tako da je dijete koje ga ne želi slušati bilo itekako vidljivo i obilježeno.
Sin mi je sada u srednjoj školi, a tamo će, kažu, “Grozdu” konkutirati “Forum za slobodu odgoja” čija predsjednica kaže da je znanstveno dokazano da mastrubacija na šteti već pomaže, da je kontracepcija vrlo važna ne samo za seksualnost već i za zdravlje, te da je homoseksualnost normalna pojava.
No, ako će osnovnoškolci učiti gore nabrojane gluposti (pod 1,2,3), što će to vrijediti? Zapravo, postavlja se pitanje, zašto religiozne institucije i dan danas zagovaraju ovakve nazadne stavove koji su u potpunoj suprotnosti sa stvarnošću? (Uzgred, u tim istim novinama nalazi se članak o osnivanju turističke agencije “Gay Dubrovnik” specijalizirane za goste homoseksualne orijentacije, koja je, kažu, sasvim dobro prihvaćena kao dio turističke ponude Dubrovnika.)
Doista, zašto to čine? Naravno da će se oni pozvati na svoje dogme (koje opet dolaze od institucije, a ne s izvora), ali odgovor je drugačiji. Seksualnost odnosno spolnost, jedna je od najsnažnijih motivirajućih sila u životu ljudi. Onaj tko ju kontrolira, kontrolira i ljude. Njima nije važno što kontrolirajući spolnost stvaraju poremećene osobnosti čija se savjest lomi između prirodnog poriva i nametnutog pravila. Nije im važno što stvaraju bolesne ljude (što se najbolje vidi u nastanku seksualnih poremećaja među njima samima – moram li spomenuti pedofiliju među katoličkim svećenicima?) – važno je samo te bolesne i poremećene osobnosti kontrolirati.
Sve je to svima odavno jasno, iako se malo tko to usudi reći. Također je jasno zašto takve institucije imaju moć – to je prirodna posljedica kontrole koju imaju nad ljudima. Međutim, ono što nije jasno jest zašto danas, u vrijeme kad doista ima načina da se tome odupremo, zašto ipak popuštamo? Zašto ne dignemo glas dovoljno jako i dovoljno snažno? Koliko će još generacija biti zatrovano i upropašteno? Koliko će još djece morati gutati ovakve bolesne stavove u ime “moralnosti”?
Ako ima među vama onih koji su religiozni i vjeruju te možda pripadaju nekim od navedenih crkava, nemojte ovo shvatiti kao napad na vašu vjeru. Ovo doista nema nikakve veze s vjerom. Radije razmislite koliko institucije u koje imate povjerenja to povjerenje stvarno i zaslužuju.

<	srpanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv