aparatczykovi zapisi

26.09.2008., petak

Bože, uzeo si krivog Vicu

I još si ga pustio da se toliko pati.
Posudih naslov od Svijeta u boci, iz jednog ne tako davnog obituarija.
Nema više Vice Vukova, zapravo nema ga već par godina, ali njegovo je tijelo tek prekjučer napustilo život nakon nekoliko godina kome.
Kunem vam se, rahmetom i dedinim, iako se u tu svirku ne razumijem baš da sam rijetko slušao tako profinjen glas, kao što je bio glas Vice Vukova. Zaista, mogao je otpjevati i dalmatinsku i zagorsku pjesmu jednako dobro. Možda ne slušam tu vrstu glazbe doma i ne kužim se u nju osobito, ali taj sam glas zaista volio čuti.
Školovan glazbenik i intelektualac, ali i politička osoba. Možda ne političar u pravom smislu riječi, ali osoba na političkoj sceni. Dosljedan i principijelan, ne pamtim mu kontroverze ili skandale. Nikada neću zaboraviti kada su mu dopustili da ponovno pjeva, onomad potkraj osamdesetih, ta se kazeta posebno tražila, mislim da su je nabavili i moji starci i da je negdje i imam doma.
Sanjao je Vice slobodnu i nezavisnu Hrvatsku, i zbog toga je platio karijerom, a tko zna možda zamalo i glavom. Jer to je bila njegova zemlja. Ali kada je do toga došlo, uvidio je da ta Rvacka nije ona zemlja koju je sanjao. Ljudi poput njegovog imenjaka na kojega možda aludira naslov, mislili su da je ta Rvacka njihova zemlja sa velikim "Nj", i da je njihova više nego od svih drugih. Uvidio je Vice da smjer kojim ide ta Rvacka nije ono što je on očekivao, i zato se otklonio od ljudi poput njegovog imenjaka i njegovih istomišljenika, i odabrao drugu stranu.
Dio šibenskog glazbenog trojstva, Arsen-Vice-Mišo. Šibenčanin u Zagrebu. Veže nas porijeklo sa slikovitog otoka Zlarina, a legenda kaže i kako je njegova baka ljubovala s mojim pradjedom, u neka pradavna vremena njihove rane mladosti.
Rujanska sezona smrti odnijela je još jednu veličinu. Nakon Dine Dvornika, Tomislava Ladana i Richarda Wrighta, otišao je i Vice. Njegova glazba ostaje!
Slava mu!
- 00:09 - Komentari (8) - Isprintaj - #

22.09.2008., ponedjeljak

Motoristički dnevnici

Palo mi je na pamet povodom večerašnjeg televizijskog uprizorenja divnog filma Waltera Sallesa "Motoristički dnevnici" prenijeti svoju kritku koju sam napisao prije mnogo godina na www.filmski.net. S obzirom da je tamo bilo malo prostora za pisanje teksta (svega 1500 znakova) mislio sam je redaktirati, ali ipak je prenosim takva kakva jeste.
Divan film ceste o odrastanju i sazrijevanju, i formiranju stavova. Vrijedi ga ponovo pogledati.

Putovanje dvojice prijatelja

Ponovno su naši predvodioci pokazali da mogu nepotrebno komplicirati stvari i "Motorističke dnevnike" preveli kao "Dnevnike Che Guevare", iako Chea i ravolucije u ovom filmu zapravo ima jako malo. Ovo je intimistička i suptilna priča o studijskom putovanju dvojice prijatelja, Ernesta "Fusera" Guevare de Serna i Alberta "Mial" Granada. Zato tu još i nema revolucije i Chea, iako je za obojicu ovo putovanje i provoda i duha. "Nije ovo o velikim djelima, već o putivanju dvojice ljudi u jednom razdoblju njihova vremena." sam prolog filma kaže. Smatram da prigovori hagiografskog pristupa ne stoje u potpunosti, kao što neki kritičari pišu, jer za razliku od raznih dječaka sa sutle, ovo je je ipak puno suptilnija priča, o mladiću čiji se stavovi konačno definiraju u jednom ekstremnom okružju avanturističkog putovanja. Susrevši se sa brojnim nepravdama i tragedijama siromaškog života u južnoj americi, kroz unutarnja previranja on postaje svjestan da nešto mora učiniti, ali ne zna još što. Ovo nije film o stvaranju revolucionara, već o njegovom sazrijevanju kao čovjeka. Osim jednog govora pred kraj filma o južnoj americi kao jedinstvenoj naciji koja potječe od Inka i Magellana, nije bilo potrebno puno riječi o Ernestovom političkom sazrijevaju, "Toliko nepravde!", samo to. Guevara i Granado su potpuno ravnopravni likovi i ne kontriraju jedan drugome. Naposlijetku, ovaj film je svojevrsna oda Južnoj Americi, njenim prirodnim ljepotama, ruralnim krajevima i dragim, ali počesto nesrećom i nepravdom praćenim stanovnicima. Za sve one koji se pitaju gdje bi danas bio Che da je poživio. Da je doživio socijlademokrate u većini vlada Južne Amerike, nikad jači izvoz američkog imperijalizma kojemu se suprotstavljaju fanatični islamisti, a Castro je guverner tragikomične države, šezdesetosmaši dio establishmenta (Fischer, Cohn-Bendit), nije više svijet za idealiste. A možda je sazrelo vrijeme za novoga Chea?
Hasta la victoria siempre!

- 21:29 - Komentari (12) - Isprintaj - #

11.09.2008., četvrtak

Seven years itch

Danas je sedam godina od toga dana kada smo otvorili dvadesetprvo stoljeće. To je jedan od onih povijesnih dana, poput onoga u svibnju 1980. kad je Tito umro, koji će svako prepričavati gdje ga je vijest zatekla.
Sedam godina nakon 11. rujna 2001. mislim da se sa sigurnošću može reči da se svijet promijenio. I to nagore.
A to znači da tkogod je organizirao taj suludi čin, uspio je u potpunosti u postizanju svog cilja. Podjele su se produbile. Novi su ratovi izbili. Siromašni su još siromašniji, a bogati su ostvarili superprofit.
Amerika se vratila doktrini intervencionizma, i započela dva rata koja nije završila. Rezultat: sigurnosna i humanitarna katastrofa, bogaćenje globalnih ratnih profitera, skok vrijednosti dionica firmi koje proizvode oružje, porast cijena nafte.
Svijet koji vozi na naftu teško živi u zadnjim godinama, s ovim cijenama goriva. Inflacija gazi najslabije. Troškovi života se povećavaju, a kvaliteta života pada, sigurnost egzistencije je upitna. Visoke cijene energenata pomogle su Rusiji da se ponovne uzdigne i zauzme mjesto u svjetskom poretku koje joj zapravo i pripada. Ravnoteža snaga se ponovno uspostavlja, novi hladni rat se može razbuktati. Barem više neće biti obojen ideološkim razlikama. Volja za moć i prevlast je sada jedina prava ideologija. Jer ne pokreće ratove vjera u drugačije bogove ili uvjerenje u drugačije stavove. Ratove pokreće želja za plijenom, bogatstvom i vlašću. Tako je bilo oduvijek i tako će uvijek i biti. Ideološke ili vjerske razlike samo su mobilizacijska priča za mase.
Sedam godina nakon tog nevjerovatnog događaja i dalje se raspredaju teorije i priče. Moram priznati da mi ni onda nije djelovalo uvjerljivo, a sada još manje. Nisam baš siguran da postoji nešto što se zove Al-quaida i da ona stoji iza večine svjetskih terorističkih akcija. Osama bin-Laden vjerovatno zaista i postoji, ali mislim da njegova uloga u svemu tome možda i nije tako velika kao što se priča. Kužim ja amerikance, neprijatelju je potrebno nadjenuti neko lice, teško je boriti se protiv utvara. Ali priča ne djeluje uvjerljivo, ima previše jamesbondovski prizvuk. Pa zar nisu mogli spin doctori smisliti nešto uvjerljvije?
Dok se naš svijet dugoročno promijenio, i još će se mijenjati, za tri tisuće američkih obitelji život se toga 11. rujna promijenio potpuno i odjednom. Njihovi članovi imali su tu nesreću da se nađu na krivom mjestu u krivo vrijeme, i postanu ne pijuni u tuđoj partiji šaha, nego samo statisti u nečijoj velikoj predstavi. 11. rujna 2001. bio je prvestveno ljudska tragedija, ali danas je to malokome važno, osim tim nesretnim obiteljima.
Tkogod bili organizatori tog užasa, uspjeli su u svom naumu i gotovo u potpunosti i ostvarili svoje ciljeve. Svijet je gurnut u neko mračno doba. Doba kojem se ne nazire kraj.
Nisam baš optimist. Nemam na osnovu čega biti.

- 23:24 - Komentari (12) - Isprintaj - #

10.09.2008., srijeda

Sjećam se, bilo je to davne 1995. u kasno proljeće, negdje u lipnju. Nas trojica čekali smo na zagrebačkom aerodromu Pleso našeg školskog frenda koji je svoje školovanje odrađivao negdje u bespućima Sjedinjenih američkih država. Avion je valjda dolazio iz Frankfurta. Na aerodromu dva ogromna čovjeka. Stojko Vranković i Franjo Arapović čekali su Dina Rađu.
Ali prvi Dino koji je izašao iza aviona nije bio Dino Rađa, nego Dino Dvornik.
u zgužvanom zelenom odijelu, sa sunčanim naočalama na nosu, i sa zavezanom najlon vrečicom bijele boje u rukama (čuo sam da se negdje takvo furanje stvari u najlon vrečici zove bosanski kofer, ali pojma nemam zašto).
Izašao je iz međunarodne zone, malo bauljao po aerodromu, a onda se sjeo na pod ispod stupa i nešto si brijao.
To je bio Dino Dvornik kakvog pamtim. Lud i odvaljen.
A sad ga više nema. Satro čovjek život u svega 44 godine. Mnogi će reči, kako je živio nije ni čudo.
Prvi puta sam se susreo s njegovom glazbom još potkraj osamdesetih. Bio mi je nešto novo i nešto fora. "Kreativni nered" bio je zaista odličan album. Istina je i da je snimio i podosta sranja u svojoj karijeri, ali nećemo ga pamtiti po tome, pamtiti čemo ga po onome dobrome što je snimio.
I pamtit čemo ga po tom kreativnom neredu u kojem je živio, i koji ga je na kraju valjda i došao glave.
Ali i to je rock and roll. Ne živi se dugo (ako nisi Keith Richards pa imaš cijelu bolnicu u pratnji), ali i nakon smrti tvoja glazba živi i dalje. Tako će i Dinina.


- 23:53 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Iura vigilantibus

Jedna vijest me nabrijala ali i oraspoložila u ovim poprilično tužnim danima (stradali Slovaci, umro Dino, Kimi ispao, Hamiltonu oduzeta pobjeda, vikend užasa definitivno), moji kolege studenti Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dadoše se u veliki prosvjed protiv povećanja školarina. I to ne bilo kakav prosvjed, da bi bilo par njih što se nešto bune. Bilo ih je bogami puno, cijeli prostor ispred Sveučilišta bio je pun studenata, njih bar 500. Radilo se o izvanrednim studentima koji sami plaćaju studij, a bunili su se protiv povećanja školarina i loših uvjeta studiranja.
Mogu reči: konačno. Konačno da se i ekipa s pravnog faksa probudila u smislu izvaninstitucionalne borbe za svoja prava. Nakon prošloproljetnog bunta srednjoškolaca imam dojam da nove generacije nemaju baš previše skrupula prema izlasku na ulicu sa svojim zahtjevima. S obzirom da birokratizirano društvo u kojem živimo tako hladno i odrješito odbija njihove zahtjeve, mladi su odlučili uzeti stvari u svoje ruke i krenuti u borbu. Borbu koju treba podržati. Nove generacije, naoružane sve rastućim znanjem i uz pomoć interneta, kreću svoje zahtjeve izboriti na sasvim legalan i legitiman način: prosvjedima. Na zapadu je gotovo uobičajeno gledati štrajkove i demonstracije. I to je demokracija, ne samo guranje listića u glasačke kutije i obožavanje premijera.
Nažalost, u moje vrijeme studiranja tako što nije bilo moguće. Bile su to devedesete i sasvim je drugačije bilo ozračje. Svaka javna borba za vlastita prava u Hrvatskoj općenito smatrala se svojevrsnom subverzijom države (ipak ne bih ovdje rabio težu kvalifikaciju koju spominje i Kazneni zakon, a zove se Izdaja). Osim povremenih peticija ili sličnih akcija, od borbe za vlastita prava puno je popularnija bila raznorazna muljaža i lov u mutnom, pa su se često problemi sa studijem rješavali i na taj način (plivanje kroz fakultetsku administraciju, jedan od izazovnijih sportova). Danas je to izgleda drugačije, ne znam da li se smanjila količina muljaže, ali očigledno je da je taj politički pritisak na neistomišljenike opao i da ekipa postaje aktivnija i svjesnija svoga položaja u društvu.
Njihova akcija ima moju punu podršku. Povećanje školarine? Čemu? Jedino zbog inflacije, ali nije li nam voljeni premijer ukazao da povećavanjem cijena samo bildamo inflaciju?
Na studentski bunt reagirao je dekan Josip Kregar, inače zanimljiv i pomalo opskuran lik, ako ga se sjećamo kao povjerenika Vlade za Grad Zagreb, i situacije s nekim pogrebnim poduzećem. Kregi je rekao kako se studenti bune jer žele dekanski rok, a da su visoke školarine odraz visoke kvalitete studija. Prof. Kregar bi zapravo trebao pedavati predmet demagogija, to bi možda bila dobra novina u nastavnom programu. Kvaliteta studija na Pravu je sve ali nije visoka, iako stvarno ne bih nakon toliko godina daleko od faksa ulazio u to što funkcionira a što ne. Kregi je zatim u demagoškom stilu nastavio sa tezom kako će budućim primanjima vrlo brzo nadoknaditi troškove studija. Ovom ciničnom opaskom na određeni je način otvorio vrata pandorine kutije krize pravne struke u Hrvata.
Smatram da je pravna struka u Hrvatskoj u podosta lošem stanju. Pravosuđe je rak-rana hrvatskog društva i počesto predmet javne sramote, osobito u procesu pretpristupnih pregovorea sa EU. Bojim se i da se ta „primanja kojom će se brzo nadoknaditi troškovi studija“ odnose samo na rijetke pojedince. Nisam siguran da su pravnici danas bogznakako dobro plaćeni. Niti su posebno traženi na tržištu rada. Dovoljno je pogledati ponudu radnih mjesta za pravnike na www.moj-posao.net , dok primjerice ima 140 oglasa za strojare i elektrotehničare, preko 200 za ekonomiste, za pravnike ima svega dvadesetak oglasa. A pravni faksevi godišnje proizvode stotine novih kolega(bojim se da većinu "pojedu" državne i javne službe). Nije to više baš tražena, a niti cijenjena struka.
Teško je odrediti razloge te krize. Možda udio u tome imaju pravni faksevi čiji su predavači uglavnom daleko od prakse i počesto izgubljeni u pravnom sofizmu? Možda udio ima opća klima tzv. birokratske vlasti u državi, gdje vladavina prava često ne djeluje za velik broj građana. Je li tome razlog dugogodišnji politički pritisak na pravosuđe i pravnu struku (koji, budimo iskreni, postoji još od prije 1990.)? Razloga je, izgleda, puno.
Ali veseli me činjenica da se mlađe generacije zdušno bore za svoja prava i svoje mjesto pod suncem, kad već mi luzerske generacije iz devedesetih nismo. Možda to najavljuje neku bolju budućnost? Možda je u Hrvatskoj vrijeme za smjenu generacija? U pravnoj struci definitivno jeste. Ali ne samo u njoj, nego i u svemu ostalom.

- 23:45 - Komentari (6) - Isprintaj - #

03.09.2008., srijeda

Heroj

Nisam gledao otvaranje olimpijskih igara u Pekingu. Nažalost, nisam gledao niti zatvaranje. Put me u tim danima godišnjeg odmora rijetko nanosio pred televizor, srećom. Propuštanjem prijenosa tih dvaju ceremonija propustio sam vidjeti tour de force slavnog kineskog režisera Zhanga Yimoua. O spektaklu otvaranja su zaista pričali svi koji su ga gledali (na TV-u naravno) kao o nečemu nezaboravnom. Večeras mi se čini, dok s pola oka pratim Zhangovog Heroja iz 2002. u kojem je glavnu ulogu odigrao Jet Li, da se Zhang zapravo tim borilačkim spektaklima s elementima fantastike zagrijavao za to spektakularno otvaranje olimpijade. Uzgred rečeno, ta vrsta borilačkih spektakala s elementima fantastike u kineskoj se literaturi naziva WÔxiá , bar tako piše na Wikipediji.
I tijekom priprema igara, a i tijekom samih igara, isplivala bi svako malo na vidjelo zapadnjačkih i ostalih dušebrižnika neupitna surovost kineskog društva, a tako i tijekom ceremonije otvaranja. Novinari su otkrili kako mlada pjevačica koja je pjevala neku istaknutu partituru nije smjela nastupiti jer nije dovoljno lijepa, pa su pustili njen glas na matricu i postavili privlačnu statisticu da zijeva na stageu. Zvuči surovo, ali vjerovatno nije nimalo okrutno kao što neke druge stvari u kineskom društvu mogu biti. Neki su kritičari optužili Zhanga da je kao režiser tim činom izdao svoje principe.
Istina, filmovi s kojima sam se ja počeo diviti Zhangu Yimou kao jednom od neupitno najvećih sineasta današnjice nešto su sasvim različito od olimpijske ceremonije otvaranja. Priče su to o malim ljudima i surovosti života u suvremenoj Kini, koji je mladi Zhang i sam okušao u šezdestima nakon kulturne revolucije u Kini, koja ga je kao sina časnika Kuomintanga poslala na sedmogodišnju šljaku u proizvodnju tekstila. Divni su to filmovi u neorealističkom stilu, prožeti emocijama, s nama zapadanjacima nevjerojatnim koloritom. Ju Dou, Podignite crvenu svjetiljku, ili tužna priča o birokraciji i težini seoskog života Priča o Qiu Ju, o okrutnosti kineskog kriminalnog miljea Šangajska trijada, a posebno meni najdraži njegovi radovi Put do kuće, autobiografska priča o romansi njegovih roditelja, i Svatko je najvažniji.
Not one less, u nas inteligentno preveden kao Svatko je najvažniji, priča je djevojci koja dolazi na selo raditi kao učiteljica, u školu koju učenici napuštaju radi odlaska na rad u grad. Lokalne vlasti prijete da će zatvoriti školu kao neisplativu ukoliko ju napusti bar još jedan učenik. Tako mlada učiteljica počinje borbu za svakog svog učenika ponaosob. Ovakav manifest individualizma nešto je sasvim suprotno kolektivističkom sustavu razmišljanja kakav dominira Kinom, a koji je zapravo i jedini moguć u zemlji od dvije milijarde ljudi. Taj je kolektivizam i organizirao najbolje olimpijske igre do sada, a otvaranje kao njegovu raskošnu demonstraciju režirao je upravo Zhang Yimou.
Zhang je kao režiser zapravo dvije osobe. Jedna je onaj Zhang koji snima filmove o malim ljudima i njihovim životnim problemima u okrutnom kineskom društvenom sustavu, i tu uvijek balansira na rubu subverzije, plešući na žici sa nemilosrdnim kineskim cenzorima.
Drugi Zhang je onaj koji režira spektakle, Heroja i Kuću letećih bodeža, otvaranja i zatvaranja olimpijada, dosljedni je patriot, poslušan i vjeran domovini i partiji, koji spremno prihvaća sugestije onih koji donose odluke, i u tom je smislu spreman i na ustupke i prepravke, pa i zamijeniti ružnjikavu pjevačicu playback manekenkom, sve da spektakl bude pic-mic.
U svakoj osobi i svakom pogledu, Zhang Yimou je veliki redatelj, jedan od najvećih. Iako će se u svim njegovim budućim radovima osjetiti miris tih spektakala s olimpijskih igara.

- 00:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

02.09.2008., utorak

Škola

Jedna od stvari po kojima je rujan poznat, a time i jedna od stvari zbog kojij odavno ne volim baš rujan, jest prvi dan škole nove školske godine. Danas su kao i svih ovih godina do sada gomile klinaca pohrlile u škole, prvenstveno da se vide s ekipom i pokupe raspored sati. S te strane prvi dan škole nije bio ni loš s obzirom da je to bio jedini dan kad te sigurno još nitko neće ništa ispitivat.
Uvijek se posebna tema djeca koja tek kreću u prvi razred osnovne. Uzgred rečeno, s dozom dramatike su svi mediji prenijeli činjenicu kako je ove godine upisano znatno manje djece u prve razrede nego prošlih godina i da taj broj stalno pada, a netko je izračunao da su to otprilike 150 razreda prvašića manje.
Demogorafska kriza. Hrvati se slabo jebu. Ili su dobro uvježbali coitus interruptus, ili su možda kondomi manje porozni u zadnje vrijeme, sve bi to mogli biti uzroci stanja.
Kretati u prvi razred jedan je od značajnijih i traumatičnijih trenutaka u svačijem životu. Tada polagano prestaje ona djetinja sloboda neukosti, i počinje lagano ušemljavanje, koje u konačnici rezultira ukalupljenjem u okvire koje društvo stvara da bi funkcioniralo ovakvo kakvo jeste. Nakon prvog dana škole više nisi samo dijete, mezimac svojih roditelja i ostalih dobronamjernika, tada postaješ dio sustava. Do tada su te oblikovali roditelji i njihovi ostali pomoćnici u oblikovanju (djedovi, bake), od tada će te oblikovati i društvo. Valjda je to i glavna svrha škole.
Gledajući u davnu prošlost, imam dojam kako od školskog sustava nisam imao osobite koristi. Nisam siguran koliko su mi koristile osnovna i srednja škola, jedino sam za faks gotovo siguran da tamo nisam baš bogznašto naučio. Iz škole, srednje a i osnovne, zapravo sam uzeo samo ono što me zanimalo, tako i učio samo stvari koje su me zanimale, a njih i nije bilo nešto puno. Od nekog prikupljanja znanja, puno važnija je funkcija škole socijalizacija. Prilika da se nauči funkcionirati u društvu i da se vidi kakvih sve ljudi ima. Ne kužim baš ekipu koja svoju djecu daje u privatne škole, osobito u osnovnu. Ja osobno ne bih nikada, osobito ne u osnovnu školu. Ljudi koji imaju novaca slanjem djece u privatne škole uskraćuju svojim kincima priliku da se susretnu s ljudima koji skroz drugačije žive i funkcioniraju, i da se probijaju kroz sustav školstva prepušteni sami sebi. Dok bi u privatnom školstvu bili okruženi djecom sa sličnim životnim stilom, u javnom bi školstvu bili okruženi posvemašnjim kaosom. Ali bi zato naučili boriti se za opstanak...
Tako je to. Nakon prvog dana škole dolazi drugi dan škole, pa tako još mnogi kroz tih skoro 12 godina obveznog školovanja. A nakon toga završava izvjesnost i počinju nemirne vode studiranja i rada.

- 00:45 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< rujan, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi