aparatczykovi zapisi

Sjećam se, bilo je to davne 1995. u kasno proljeće, negdje u lipnju. Nas trojica čekali smo na zagrebačkom aerodromu Pleso našeg školskog frenda koji je svoje školovanje odrađivao negdje u bespućima Sjedinjenih američkih država. Avion je valjda dolazio iz Frankfurta. Na aerodromu dva ogromna čovjeka. Stojko Vranković i Franjo Arapović čekali su Dina Rađu.
Ali prvi Dino koji je izašao iza aviona nije bio Dino Rađa, nego Dino Dvornik.
u zgužvanom zelenom odijelu, sa sunčanim naočalama na nosu, i sa zavezanom najlon vrečicom bijele boje u rukama (čuo sam da se negdje takvo furanje stvari u najlon vrečici zove bosanski kofer, ali pojma nemam zašto).
Izašao je iz međunarodne zone, malo bauljao po aerodromu, a onda se sjeo na pod ispod stupa i nešto si brijao.
To je bio Dino Dvornik kakvog pamtim. Lud i odvaljen.
A sad ga više nema. Satro čovjek život u svega 44 godine. Mnogi će reči, kako je živio nije ni čudo.
Prvi puta sam se susreo s njegovom glazbom još potkraj osamdesetih. Bio mi je nešto novo i nešto fora. "Kreativni nered" bio je zaista odličan album. Istina je i da je snimio i podosta sranja u svojoj karijeri, ali nećemo ga pamtiti po tome, pamtiti čemo ga po onome dobrome što je snimio.
I pamtit čemo ga po tom kreativnom neredu u kojem je živio, i koji ga je na kraju valjda i došao glave.
Ali i to je rock and roll. Ne živi se dugo (ako nisi Keith Richards pa imaš cijelu bolnicu u pratnji), ali i nakon smrti tvoja glazba živi i dalje. Tako će i Dinina.