Palo mi je na pamet povodom večerašnjeg televizijskog uprizorenja divnog filma Waltera Sallesa "Motoristički dnevnici" prenijeti svoju kritku koju sam napisao prije mnogo godina na www.filmski.net. S obzirom da je tamo bilo malo prostora za pisanje teksta (svega 1500 znakova) mislio sam je redaktirati, ali ipak je prenosim takva kakva jeste.
Divan film ceste o odrastanju i sazrijevanju, i formiranju stavova. Vrijedi ga ponovo pogledati.
Ponovno su naši predvodioci pokazali da mogu nepotrebno komplicirati stvari i "Motorističke dnevnike" preveli kao "Dnevnike Che Guevare", iako Chea i ravolucije u ovom filmu zapravo ima jako malo. Ovo je intimistička i suptilna priča o studijskom putovanju dvojice prijatelja, Ernesta "Fusera" Guevare de Serna i Alberta "Mial" Granada. Zato tu još i nema revolucije i Chea, iako je za obojicu ovo putovanje i provoda i duha. "Nije ovo o velikim djelima, već o putivanju dvojice ljudi u jednom razdoblju njihova vremena." sam prolog filma kaže. Smatram da prigovori hagiografskog pristupa ne stoje u potpunosti, kao što neki kritičari pišu, jer za razliku od raznih dječaka sa sutle, ovo je je ipak puno suptilnija priča, o mladiću čiji se stavovi konačno definiraju u jednom ekstremnom okružju avanturističkog putovanja. Susrevši se sa brojnim nepravdama i tragedijama siromaškog života u južnoj americi, kroz unutarnja previranja on postaje svjestan da nešto mora učiniti, ali ne zna još što. Ovo nije film o stvaranju revolucionara, već o njegovom sazrijevanju kao čovjeka. Osim jednog govora pred kraj filma o južnoj americi kao jedinstvenoj naciji koja potječe od Inka i Magellana, nije bilo potrebno puno riječi o Ernestovom političkom sazrijevaju, "Toliko nepravde!", samo to. Guevara i Granado su potpuno ravnopravni likovi i ne kontriraju jedan drugome. Naposlijetku, ovaj film je svojevrsna oda Južnoj Americi, njenim prirodnim ljepotama, ruralnim krajevima i dragim, ali počesto nesrećom i nepravdom praćenim stanovnicima. Za sve one koji se pitaju gdje bi danas bio Che da je poživio. Da je doživio socijlademokrate u većini vlada Južne Amerike, nikad jači izvoz američkog imperijalizma kojemu se suprotstavljaju fanatični islamisti, a Castro je guverner tragikomične države, šezdesetosmaši dio establishmenta (Fischer, Cohn-Bendit), nije više svijet za idealiste. A možda je sazrelo vrijeme za novoga Chea?
Hasta la victoria siempre!
Post je objavljen 22.09.2008. u 21:29 sati.