aparatczykovi zapisi

Bilo je zaista krajnje vrijeme da nešto napišem i o novoj sezoni Formule 1, s obzirom da postoji određena želja da to napravim.
Dakle, nakon dvije utrke sa druge strane zemljine kugle, koje je zbog vremenske razlike bilo prilično teško pratiti, neke su se stvari počele razjašnjavati. Disklejmer, Sepanga sam vidio samo zadnjih par krugova, ali smatram da je i to dovoljno. Elem, što se iskristaliziralo: Izgleda da imamo bivšeg, aktualnog i možda budućeg prvaka. To što imamo bivšeg, to je tako očigledno. Fernando Alonso čovjek je koji je izgubio naslov svjetskog prvaka u prošloj sezoni. Kažem, izgubio, jer je imao najjačeg konja (bolid, tojest), ugled dva uzastopna naslova svjetskog prvaka i novi naslov gotovo u šaci. U prošloj sezoni izgubio je sve, i naslov i ugled i mjesto u momčadi. Vratio se pod sigurne Briatoreove skute. Avaj! Renault nije napravio dobar bolid za Alonsa. Ove sezone će teško napraviti nešto, iako, s obzirom na kvalitete, može iznenaditi. Aktualni prvak, čudljivi Finac (a svi su takvi) Kimi Raikonnen, ove godine ima stvari u svojim rukama. Ferrari je bio moćan na testiranjima, ali je ponešto podbacio u Australiji. Pobjeda u Sepangu, uvjerljiva, pokazatelj je da su testiranja dobro pokazala. Jaki su, i Kimi može do novog naslova. Onaj koji ga jedini može u tome ugroziti je Lewis Hamilton, možda budući svjetski prvak. McLaren jebe majke od snage, nema seronje Alonsa, Kovalainen će biti vjeran momčadi, Lewis više nije rookie. Jedino pritisak medija i sponzora koji pošto-poto žele britanskog Tigera Woodsa može malo ići na živce.
Od nevoljenih rasa, osim crnaca ovih sezona u Formuli 1 imamo i slavene. Poljak Robert Kubica je i dalje gubica, solidan i agresivan, i blizu postolju ove sezone. Pitanje je jedino koliko je BMW napredovao. Za ugled bavarske autoindustrije, vrijeme im je da počnu pobjeđivati.
Spominjući prvake, bivše, aktualne i moguće buduće, treba spomenuti i one koji sigurno neće biti prvaci. Ne znam što bi se u sezoni trebalo izdogađati da Felipe Massa uopće konkurira za tron svjetskog prvaka. Možda da svi bolji od njega odustanu. Čovjek je razočaranje otvaranja sezone. Kao da ne zna voziti bez traction controla. Ne znam kakav ugovor ima sa Ferrarrijem, ali bolje mu je da počne skupljati bodove jer novi šef Ferrarija Stefano Domenicali neće imati beskonačno strpljenje, a mogao bi se naljutiti i sam Luca di Montezemolo, veliki šef. Konstruktorski naslov je u igri...
BMW i Williams, prema prikazanom u ove dvije utrke, mogu kandidirati za postolja, barem ono što im Ferrari i McLaren ostave. Osim spomenutog Kubice, Nick Heidfeld je pokazao stabilnost koja ga je i krasila sve ove godine njegovog nastupanja u velikom cirkusu. Ista stvar kao i kod Kubice, može li sa BMW-om napraviti nešto više? Williams sa Toyotinim motorom ugodno je iznenađnje, Nico „sin poznatog oca ali nije Kranjčar“ Rosberg konačno pokazuje svoj talent, a od Nakajime se ništa niti ne očekuje.
Kao što već rekoh, Renaultu i Alonsu će biti najteže, bolid nije dovoljno konkurentan. Alonsu ostaje nadati se da njegov suvozač Nelsinho Piquet nije sin svog oca kad se radi o team worku i odnosu prema suvozaču. Ako jeste, jadna mu majka španjolka, mogao bi plakati za Hamiltonom..
Ostali? Čisto sumnjam u ikakav vrijedan rezultat. Iako, dobro je vidjeti stare asove Coultharda i Webbera u Red Bullu, Barrichela u Hondi, Fisichelu u Force India, prvoj indijskoj momčadi. Globalizacija upada u Formulu 1 na velika vrata. S druge strane bare iz američkog Champ cara dolaze provjereni vozači Sebastian Bourdais i Timo Glock. Svi oni će poput kokoši pobirati mrvice od bodova, i vrebati mjesta na postolju kad neko iz glavnih momčadi otpadne.
Unatoč tome što se lista kandidata za prvaka svodi na svega dva imena, Raikonnena i Hamiltona, mislim da bi sezona pred nama mogla biti vrlo uzbudljiva. Vidjet čemo....

Nedavni tragični događaji na Ribnjaku a i recentno priznanje nezavisnosti Kosova podsjetili su me na davnu zimu 1991-1992 i jedan razgovor vođen na nekoj pijanki na dijelu Dugava poznatom i kao Krug.

Ratovi supkulturnih skupina nisu nepoznanica u Zagrebu, još u osamdesetima uredno se šoralo među kvartovima Novoga Zagreba, bilo je ekipa u kvartovima koje je trebalo izbjegavati. Znalo se otprilike kad se smije kuda ići navečer van, kad po nosu dobijaju šminkeri a kada pankeri, kada se tko kome osvećuje. U legendu ulaze šore sa pripadnicima već skoro nestale supkulturne skupine rockabillya, i njihovi pohodi na Kulušić i Kset.

I nikada, koliko se ja sjećam, nije bilo mrtvih. Ovo što se sada događa, zvuči zaista nevjerojatno i zastrašujuće.

Te zime ratovalo se po Hrvatskoj i glavnina šoračke ekipe bila je angažirana na bojištima, poglavito pripadnika BBB-a i ponekih skinsa (tada ih je bilo još vrlo malo). Jedan od kvartovskih momaka koji je brijao na skinheads furku mi je obrazlagao planove i programe svoje zajednice: Kad se ovaj ili onaj vrati sa fronte, onda ćemo šorati ove, one, ići čemo tamo i razbiti ovoga ili onoga. Tako je nekako zvučao njegov program. Također, objašnjavao mi je razlikovanje pripadnika različitih skupina putem različitih boja žniranaca (šuhpertli, naime):

- Ovi sa crnim žnirancima na martama, to su kreteni koji ništa ne kuže, ono, nemaju pojma kaj je kaj...
Tako nekako je zborio o crnopertlašima..

- Ove pankerčine sa crvenim žnirancima, e to su najveće pičke, njih čemo šorat, razbit ih, komunjare odurne, šupčine, bit će sranja kažem ti...
Tako sam saznao koje je žnirance pogotovo opasno imati.

- Prava ekipa nosi bijele žnirance, tako se zna da si naš, da si pravi arijevac.... Nastavi on.

Tada sam nosio nekakve žute čizme sa smeđim žnirancima iz Borova, pa sam ga upitao za tumačenje:
- A što onda znače smeđi žniranci?- upitah ja.
- To znači da voliš šiptare!- u zajebanciji će on, aludirajući valjda na stil oblačenja pripadnika određene nacionalne manjine...

Zapravo, bio je na neki način u pravu.. Volim albance, ali jednako koliko i sve druge nacije. Tako je ovaj post došao od zagrebačkog huliganizma do pitanja Kosova. O pitanju priznanja nezavisnosti Kosova mogu reči da mi je drago i da potpuno podržavam tu odluku. Samo, sad je na kosovarima da pokažu da mogu uspostaviti vladavinu prava te poštivati prava svih osoba i društvenih skupina, a i da mogu postići stupanj životnog standarda koji će ih izdići od najveće bijede Europe, što su sada... Srbi će se s vremenom prestati duriti i shvatiti da su se stvari malkice izmijenile od 1389. Bar se nadam.

Koje blesave postove pišem... Znam da su mnogi očekivali izvještaje s Planice i početak sezone Formule 1. O Planici čitajte kod Ribe a o Formuli 1 će biti nešto kad skupim inspiracije.

Zadnje su riječi Jozefa K., bankovnog činovnika, u zadnjoj fazi procesa vođenog protiv njega. Ta jednostavna rečenica sažima odnos sustava prema pojedincu, prema ljudskom biću. No, da ne upadamo olako u filozofske rasprave.
Jeftinjava knjige koje se prodaju uz Jutarnji i ostale listove dobro dođu za izgradnju, obnovu ili nadopunjavanje kućnih biblioteka, unatoč relativno lošoj opremi knjiga. Kupio sam ih dosta, ali ova danas je posebno željena mojoj bogatoj kućnoj bibilioteci. Proces i Preobražaj Franza Kafke, za samo 29 ćuna. Mala para za možda i ključna djela književnosti dvadesetog stoljeća.
Nisam književno-povijesno obrazovan nakon srednje škole, ne smatram se nekim eruditom niti osobitim intelektualcem, ali si ipak nalazim za shodno, reči svoju ocjenu najvažnije literature dvadsetog stoljeća. Mislim da su to upravo ova dva gore navedena djela. Kao ishodište, iz kojega je krenula možda i sva znanstveno-fantastična literatura prošlog stoljeća, a taj duh se osjeti i u ovom, dvadesetprvom stoljeću.
Kafka nije bio osobito sretan čovjek, pratio ga je očit duhovni nemir koji nije uspio izbaciti iz sebe niti pisanjem. Nemam namjeru pisati o njegovom životu, kao što rekoh nisam educiran iz književnosti osobito, a ako vas zanima imate Wikipediju. O njemu samome najviše saznajemo iz njegovih knjiga, kao to da je bio pravi pesimist i cinik. Glavni motiv njegove literature, barem ovih knjiga, po meni, je strah. Strah od gubitka slobode. A sustav je upravo ono što nam nameće gubitak slobode, okivajući nas u lance koje dobrovoljno prihvaćamo. Ali upravo toliko koliko dobrovoljno prihvaćamo, toliko nas mogu čvrsto u lance sistema okovati. Jozef K. je poput svih nas prihvatio pravila igre a da ih nije niti pročitao, niti pitao za njih, i pustio je da postupak protiv njega dođe do završne faze. Ali svi mi prihvaćamo, puštamo se da nas nosi, nesposobni i nevoljni da dignemo glavu, ravnodušni smo prema sudbini. Onaj koji pruži otpor i zapliva svojim putem, taj je ili Bog ili zvijer, kako bi to jedan, zaboravih koji, mislilac rekao.
Taj strah od gubitka slobode, čak i gubitka ljudskosti kakvog je Gregor Samsa doživio, obilježio je mnoga djela dvadesetog stoljeća, provlačio se kao motiv kroz djela mnogih autora, od Orwella na dalje. Čini mi se čak da je u doba Phillip K. Dicka doživio i svojevrsni upgrade, u strah od gubitka identiteta. Čovjekova sloboda je uvijek bila ugrožena. U davna vremena pravno je ovisio o drugima, bio je njihov rob i slobodu je možda mogao otkupiti. U vrijeme srednjeg i novog vijeka, čovjek je bio neslobodan iz ekonomskih razloga, bio je vezan za zemlju koja mu nije pripadala i od nje je teško preživljavao. U novom vijeku isto sranje, i dalje ekonomska nesloboda pojedinca, ne vladanje sredstvima za proizvodnju jer ona pripadaju nekome drugome. Tko zna kakve nam sve neslobode nose ova sadašnja vremena u kojima živimo? Ne vjerujem da su se stvari poboljšale, u ovom globaliziranom svijetu. Vjerujem da su metode i načini okivanja čovjeka i ograničavanja njegove slobode na „društveno prihvatljive granice“ poboljšani i prošireni u skladu sa razvojem znanosti i tehnologije. Ali i dalje smo će nas zapravo tretirati „Kao pseta“.
Kao pseto. Sam se osjećao danas, nakon trinaestosatnog radnog dana....

Usput, rečeno, priča mu se mogla zvati i „Postupak“ u duhu hrvatske prave terminologije. Ali „Proces“ zvuči nekako ipak strašnije.....

Od svih sila i silnica na ovome svijetu, čini mi se da ništa nije tako moćno i konstantno, kao što je vrijeme. Zapravo fascinira, upravo tom konstatnom, tom neumitnošću. Možemo ga mjeriti, nekim svojim izmišljenim jedinicama, sekundama, minutama, satima, danima, mjesecima, godinama, i to je otprilike sve što možemo. Ne možemo ga odrediti, usmjeriti, podrediti svojim potrebama, pa niti shvatiti na nekoj fizičkoj osnovi. Ono što možemo jeste, subjektivno se odrediti prema njemu. I to je ono što jedino možemo, subjektivno percipirati tu njegovu prolaznost. Nevjerovatna je subjektivnost te percepcije, štogod nam mjerenja pomoću dostupnih uređaja i poznatih mjernih jedinica ukazivala, rezultati nas mogu zaintrigirati jer je naša vlastita percepcija drugačija od mjerljive stvarnosti. Fascinantna je ta prolaznost vremena. Još više ta indiferentnost prema toj istoj prolaznosti.
Kontemplativan post. Ne morate se truditi shvatiti ga, niti komentirati. Odlučio sam si dopustiti jedan takav kontemplativan post danas. I dopustio sam si ga....

Glazba počesto znači neke triggere u ljudskoj emocionalnoj svijesti, podsjeća nas na nešto, neku radnju, stanje, zbivanje, mjesto, vrijeme. Chrisa Reu, obično vezujem uz ljetno doba. Idealna pozadina, početak kolovoza, vrelina podneva, u bratićevom Swiftu vozimo se od Zadra prema Murteru, bez klima uređaja, prozora zatvorenih iz nekih specifičnih razloga koje ne bih smio objašanjavati. Chris Rea, možda je i najveći autor glazbe posvećene ljetu i opuštenosti plaže (ne računajući Briana Wilsona i Beach Boys, za koje sam imao dojam da zaista žive na plaži).
Štogod mislili o njemu, čovjek je koji ima stila i zna napraviti dobru stvar. Ne uvijek i ne na svakom albumu. Većina ljudi koje znam smatra ga za čistog AOR izvođača (adult oriented rock- op. a.) i gura ga u isti koš sa likovima poput Joea Cockera ili Phila Collinsa, o Bryanu „konzervativni buntovnik“ Adamsu i Eltonu Johnu da ne govorimo. Istina je, nije niti britanski Springsteen kako su ga neki novinari prozvali, ali ipak ga se ne može izjednačiti sa gore navedenim dosadnjakovićima. U dugoj karijeri imao je dosta dobrih momenata, najuspješnije sa hitovima Fool if you think its over još u davnim sedamdesetima, i On the beach, snovitom stvari koja priziva kraj ljeta. Naravno, proročka Road to hell, iz dijela njegovog opusa koji se ne bavi kontemplativnim ljetnim dokoličarskim temama, nego ljudskim otuđenjem. Nakon popističkih albuma The blue cafe i King of the beach na prelazu desetljeća i stoljeća, Chris se susreo sa zdravstvenom krizom i jedva ostao živ, mislim čak da su mu i transplantirali jetru. Na slijedećim albumima preorijentirao se na više rockerski i blueserski zvuk, near death iskustva vas valjda odvedu na takav put. Samoproglašeni King of the beach to više nije, a to smo shvatili i ove subote na Zagrebačkom velesajmu, na njegovom prvom zagrebačkom nastupu, koji nikako nisam želio propustiti.
Njegov zagrebački nastup bio je u najmanju ruku jadan. Prvo svirka u onom ćumezu od paviljona 5 velesajma, jadno i depresivno.
Drugo, niti sat i pol svirke za autora koji ima 30 godina na sceni, pa sramota. Uredu, kako je on sam odabrao, aranžmani neuobičajeni, dosta bluzerskih stvari sa zadnjih albuma, sve to možemo tolerirati, čovjek jednostavno želi sada tako zvučati.
Ali da prvih pola sata prangija nekakav dosadni texmex rockabilly sa predgrupom, tek onda počne svirati svoje stvari i ne odsvira ni 75 minuta, to stvarno nije u redu.
Istina, nakon onoga što sam doživio prije dva tjedna u Beču na The Cure pojebali su mi se malo kriteriji, ali svjestan sam da će se tako što teško ponovo vidjeti. Ali kada je u pitanju izvođač takvog renomea, i sa takvim iskustvom i toliko repertoara, kao što je Chris Rea, onda s opravdanjem očekujete više. Toga te večeri nije bilo. Kralj plaže koji to više nije, definitivno nije pokazao oštricu velikog performera. I vrlo čudan izbor pjesama, možda nismo ipak očekivali Girl in a sportscar, ali da nije odsvirao čak niti Fool if you think its over, to me pak iznenađuje.


I još nešto, razočarala me i naša ekipa, zagrebačka publika ispada kazališna ko austrijanci, valjda ista ekipa koja ide na Adamsa, Cockera, Collinsa ili će ići na Knopflera. Trebalo je žešće tražiti bis, a ne razilaziti se čim se počnu paliti svjetla. Istina, bilo je tamo dosta uglednika glazbenog svijeta, kao što su Pišta i Sale Dragaš, a viđen je i hrvatski oldfucker Miro Ungar (bolje da se on popeo na stejdž i nešto otpjevao za kraj, kad se već Rea nije udostojao izići na bis)..
Toliko o tome. Ovo ne znači da ću prestati voljeti glazbu Chrisa Reae, ali ću dobro razmisliti kad budem opet odlučio gledati uživo nekog takvog veterana pred mirovinom.
Opet glazbeni post, izvještaj sa koncerta. Zar mi se tematika bloga preorijentirala u glazbenu kritiku?