aparatczykovi zapisi

Ima nešto u toj ne tako dalekoj K.u.K. metropoli što nevjerovatno privlači ljude sa balkana, možda neka u genima skrivena nostalgija za Habsburškom monarhijom. Ta nevjerovatna privlačnost Beča, snaga reda i organizacije koju i danas isijava odsjaj te zgasle imperijalne sile, jedan su od razloga što na ulicama možete čuti više balkanskih jezika nego njemačkog. Ipak, neki od nas navraćaju u Beč iz sasvim prozaičnih razloga.
Koncertni vikend godine odveo je Čudovište, DMJ, Von Smileta i moju malenkost toga ugodnog februarskog petka na putešestviju po dosadnim slovenskim cestama prema čarobnoj Vijeni. Kada se četiri takva lika nađu u jednom omalenom Renaultu Cliu od 1200 ccm, možete biti sigurni u dvije stvari: prvo, vožnja će zbog ukupne težine biti poprilično spora, drugo, nema šanse da bude dosadno. Ipak, činilo se sve da ne budemo prespori, jer trebalo je stići na vrijeme, Neil Young nas ne bi čekao s početkom svirke.
Velika dvorana u Austrija centru, nešto poput nabrijanog Lisinskog, meni je više nalikovala onim baptističkim crkvama na raznim satelitskim programima. Pred vjernike izašao je pastor Neil Young, otvorivši sa dugim akustičnim dijelom koncert. Legenda scene, institucija rocka još iz davnih vremena publiku je zapravo zapalio tek kad mu se bend pridružio u rockerskom nastavku koncerta. Unatoč deprimirajućem prostoru dvorane, stari je gazda briljirao sa ekstatičnom Down by the river i trijumfalnom Rocking in the free world na samom kraju. Moram priznati, ma koliko će me Youngova sljedba poprijeko gledati nakon ove izjave, ovo nije bio moj main event. Bio je to događaj koji nisam želi propustiti jer bi bio grijeh propustiti pokloniti se takvoj veličini kakva je Neil Young, kad sam već bio u gradu gdje je nastupao. Moj main event bio je večer kasnije.
Gasometer, nekdašnja plinara rekonstruirana kao trgovački centar, sa odličnim koncertnim prostorom, bila je prizorište toga nevjerovatnog nastupa. Još sam davne 1989. kao nepuni četrnaestogodišnjak maštao kako bi bilo dobro otići te večeri do Ljubljane vidjeti The Cure. Jednome osmašu i Dom sportova se tada činio kao daleki svijet, a kamoli Ljubljana. Jednome nepunom tridesettrogodišnjaku otići do Beča je kao otići u susjedni kvart, ako tamo sviraju The Cure. Ne zavarajmo se, dugo smo to planirali, davno kupovali karte, dugo razišljali samo o tom vikendu. I bilo je vrijedno, svakog eura uloženog, svakog kilometra ceste pređenog, svake boli u mom natečenom lijevom skočnom zglobu, vrijedilo je. Ekstatično, to je prava riječ. Skoro tri sata svirke, presjek kroz brojne velike trenutke jedne velike karijere koja i danas traje. I nisam mogao vjerovati da je predamnom Robert Smith, jedna od najvećih rock ikona. Debeo i dežmekast, ali ipak postojane frizure (trovremenski taft?) i prepoznatljive šminke, poput pantomimičara iz Carneove „Djece raja“, ali nakon što ga je netko spojio na 220V, a zatim prožvakao i ispljunuo. Svoj drogi i alkoholu koje je progurao kroz svoj organizam unatoč, i dalje u vrhunskoj formi. Legendarni gitarist Porl Thompson, u neprepoznatljivom ćelavom sado mazo gay izdanju. Rockerski setup koncerta, bez klavijatura, tako da nismo čuli neke klasike koji su mi moram priznati nedostajali, kao Caterpillar ili Close to me, ili možda Why can't I be you. Ali u skoro tri sata čuje se zaista mnogo toga, kao što su Pictures of you, Love song, neočekivana ali iščekivana How beautiful you are, neobično aranžirane The forest ili Never enough, ekstatična završnica sa Jumping someone elses train i Killing an arab i krivo započeta ali ipak veličanstvena Just like heaven, stvar na koju se oduvijek barilo. Pjesme koje su nas pratile u odrastanju, pjesme o frustracijama, strahovima, nabrijanim emocijama, noćnim morama i fatalnim ljubavima. I slušati ih uživo je poseban doživljaj. Istina da sam imao svoju setlistu u glavi, ali nikako ne mogu biti nezadovoljan. Vidio sam puno koncerata u životu, ali rijetko koji poput ovoga.
Jedino što možda razočarava u ovom vikendu je austrijska publika. „Fina gospoda“, razilaze se čim se upale svjetla, zagrebačka publika bi nakon takvih ekstaza ostala još barem desetak minuta urlati i tražiti još jedan bis (iako su bila dva, ali its never enough). „Fina gospoda“ cijepljena su od bilo kakve spontanosti na koncertima, sve je po regulama, ali će vas vrlo nekorektno izudarati ako se pokušavate progurati naprijed, što mi se u Zagrebu nikada nije dogodilo. Seronje, ti austrijanci, zato im nacija i propada. Nije mi to umanjilo ljepotu cijelog doživljaja. Bio je to koncertni vikend godine, a možda i općenito.
Inače, Beč ko Beč, mnoštvo mogućnosti i ponuda, mi smo iskoristili kulturno se uzdizati i pogledati izložbe nekih majstora sa prelaza prošlih stoljeća, pa retrospektivu Oskara Kokoschke (inače, vrlo bolesnog perverznjaka koji je dao izraditi plišanu lutku svoje ljubavnice Alme Mahler, čime je vjerovatno udario temelje modernom fetišizmu), a vidjesmo i Hundertwasserovu kuću (a mene je osobito „palila“ Hudertwasserova spalionica otpada, koju nažalost nisam posjetio).
A tko je dovraga Miles Marvin?
Ni sam nisam siguran u to. U noći poput te, Cureovske noći, Bečkim ulicama i autobusima lutaju neobična bića. U Linklaterovom „Prije svitanja“, jednom od mojih najdražih filmova, Ethan Hawke susreće Julie Delpy negdje na ulicama Beča i s njome provodi noć. Nama nažalost nije bilo suđeno da susretnemo Julie Delpy (a nju bih radije susreo sam, ipak...), ali smo zato susreli Milesa Marvina. Možda Miles Marvin zapravo ne postoji (ne može ga se izguglati, ali pretraga izbacuje zato Milesa Davisa i Marvina Gayea) možda je to bio sve samo san jedne neobično tople zimske noći, možda je bio u pitanju neki sastojak u onim koktelima u Dino's baru uz Franka Sinatru i Deana Martina. Što se sve zbivalo te noći, teško je rekonstruirati. Možda se to Beč poigrao sa nama i poslao nam Milesa Marvina, pedesetčetvreogodišnjeg psihologa iz New Yorka? Možda nikada nećemo saznati.....

U međuvremenu život je tekao dalje unatoč našemu odsustvu, Martin Taylor slomio je Eduardovu nogu i hrvatske planove za Euro. Otišao je jedan od rijetkih slovenskih političara koje smo voljeli- Janez Drnovšek. Na povratku svratismo u Wiener Neustadt, ali nismo uspjeli pronaći mjesto gdje su hrvatski velikani Zrinski i Frankopan položili glave na panj. Bit će za to još prilike, bit će valjda još ovakvih koncertnih vikenda...

„Gore“, postalo je uobičajeni sleng među ekipom u državnoj upravi i srodnim djelatnostima, za taj od Zagreba bar 1400 km sjeverozapadno udaljeni glavni grad neobično podijeljene kraljevine Belgije, ali i glavni grad neobično ujedinjene Europe. Dok sam nadlijetao gusto naseljene dijelove Njemačke, osjećao sam ovo putovanje kao nešto što mi je već poznato, pa uostalom, kada četvrti put stižete u neki grad, ma kako dalek i/ili velik bio, već vam mora sve to biti poznato i očekivano. Nakon godinu dana eto me ponovo na ulicama Bruxellesa, u njegovim uredima i dvoranama za sastanke, pred institucijama i ljudima Europske Unije, te udaljene i mistične tvorevine kojoj svi težimo. I ponovno me fascinira ta užurbanost, ta poslovnost, ta nabrijanost. Ali i mijena, prolaznost. Takav je delegatski život, svi smo tamo na neko određeno vrijeme. Neki tri dana, neki šest mjeseci, neki više godina. Privremeno, to je ključna riječ. Svi sa nekim zadatkom, nekom misijom, nekim ciljem, različito je trajanje, različit je stupanj odgovornosti. Zajednička je privremenost. U kvartu kojim dominira glomazno zdanje Europske komisije poznato i kao Centre Charlemagne može se vidjeti gomile delegata odasvud kako vuku svoje torbe sa stvarima na kotačima za sobom, spremni po obavljenom sastanku odjuriti prema aerodromu i odletjeti natrag u svoju zemlju. Letova za Zagreb više nije bilo u četvrtak navečer, srećom, pa sam imao prviliegiju prespavati još jednu noć i tek u petak odletjeti doma.
Kako sam bio „gore“ već četvrti put u zadnjih nešto ipak manje od dvije godine, već imam neke svoje rutine i navike. Svoj hotel, svoje birtije, svoje rute kretanja. Nije baš da se osjećam domaćim, ali više nisam ni toliki stranac, u tom gradu gdje je malo tko domaći. Ovoga puta sam čak imao ulogu vodiča, kolegi sa Malte koji je prvi puta na takvom sastanku, a slučajno se našao u istom hotelu kao i ja. Maltežani su zanimljivi ljudi, žive na otoku između Evrope i Afrike, iako dugo britanska kolonija, nitko ih nije uspio pokoriti u pravom smislu riječi kroz duga stoljeća i uspjevali su otjerati sve osvajače naposlijetku. Tvrdoću maltežana osjetila je grupica hrvatskih navijača pred koju godinu, kad su proveli noć u malteškim zatvorima. Tako smo se na ručku u pauzi sastanka našli englez, maltežanin i ja. Čovjek bi rekao, različiti ljudi, različite civilizacije, iz različitih krajeva Evrope. Ali ipak, razlike su manje nego što se čini, jer ljudi su u pricipi svuda slični, imaju slične probleme i vode slične živote. Istina je, kako smo mi stručnjaci za pravo okoliša vrlo rijetke svojte, kada nas se više nađe na jednom mjestu, teme su neizbježno vezane uz posao, kako na sastanku tako i izvan njega.
Stvarno, ne mogu reći da mi je bilo dosadno, osim brojnih poslovnih obaveza, bilo je tu i društvenog života, više nego inače. Prvi puta imao sam priliku vidjeti kako prosječni belgijanci (flamanci) žive. Bijah pozvan kod prijatelja na večeru na Heysel, daleki rezidencijalni kvart poznat po stadionu Roi Baduoin, i jednoj tragičnoj nesreći iz osamdesetih. Malo je tjeskobno putovati tako daleko metroom, u dijelove grada u kojima ne znate što vas čeka. Heysel je rezidencijalni kvart u kojem su sve kuće slične, katnice od crvene cigle ili manje više bezlične stambene zgrade. Navodno u jednom takvom sličnom kvartu u Utrechtu u obližnjoj Nizozemskoj svoje duge dane glazbene smrti provodi Johnny Štulić. Na Heyselu u 20h u četvrtak doslovno nema ni psa, zapravo, poneki šetač sa psom jedini su ljudi na koje možete slučajno naletiti. Ako ste se izgubili (kao što se meni dogodilo) skoro doslovno nemate koga pitati za put. Inače, prosječni belgijanci (flamanci) jedu jednostavnu i ne pretjerano ukusnu hranu, a kao specifičnost ističe se nešto što se zove chicon, neka gorkasta kombinacija lukovice i salate. Dobro je ako volite gorko, tako da nama odraslima na radiču ipak odgovara.
Dobro je imati prijatelja u tom gradu užurbane privremenosti, dobro je imati nekoga tko razumije vaše probleme i potrebe, nekoga tko govori vašim jezikom i razumije odakle dolazite. U mom slučaju to je bila Valisa Mei. Njoj mogu zahvaliti što sam se gore osjećao više „doma“ nego do sada, kad su moja slobodna vremena bila ispunjena mnogim solo brijanjima po birtijama. Svjestan sam činjenice da je i Valis također privremena stanovnica toga grada privremenih stanovnika, i da već slijedeći put kada (i ako) dođem nje vrlo vjerovatno više neće biti tamo. Vratiti će se doma, nakon što odradi posao, kao što se svi vraćamo, makoliko dugo bili...
I tako se nakon tih par dana vratih u hladnjikavi Zagreb, ojačan novim iskustvima, spoznajama, povećanog znanja u svakom slučaju. Ovakva putovanja puno znače, osobito ako se većinu godine osjećate potcijenjeni ili tretirani kao govno, barem nekoliko dana imate priliku biti zadovoljni sa samim sobom. Barem neko vrijeme možete vjerovati da ono što radite zaista ima smisla i da nešto znači. S napunjenim baterijama samopouzdanja i entuzijazma vraćam se u svoju svakodnevicu, svjestan da bi ih ona mogla brzo isprazniti. Zato je svakom aparatčiku vrlo zdravo povremeno odlaziti „gore“, da vidi kako se „gore“ radi i pojača si entuzijazam. I naravno, da se vrati, jer većina je „gore“ ionako samo privremeno.

Eto me gore nakon godinu dana. Pripadnici frankofonskih naroda znaju biti blesavi u nekim svojim principima, pa ne koriste normalne qwerty tipkovnice nego su ispremjesali slova. Vrlo blesavo i beskorisno. Dq nornqlno tipkq,, tqko bi iygleqdlo. Jako glupo.
Tako nesto tipkam u internet caffeu kojeg drze afrikanci. Sa dva prsta tragajuci za slovima. Back to basics.
Puno aktivnosti i relativno gust raspored, mozda cak i vise drustvenog zivota nego inace. Ovo je grad koji neverovatno fascinira svojom prolaznoscu. Ovo je grad u kojem svi privremeno borave. Grad privremenih stanovnika.

Mnogi od nas možda i ne znaju, ali prvi iz serijala filmova o legendarnom Rambu zove se zapravo „Prva krv“, ali ga je naša raja zbog popularnosti glavnog lika oduvijek zvala jednostavno „Rambo“. Prema romanu Davida Morella, bio je to zapravo vrlo ozbiljan film s vrlo ozbiljnim likom, kojeg je hollywoodska industrija pretvorila u ono što poznajemo. Zahvaljujući prvenstveno Slyu Stalloneu, čovjeku sa nosom za pretvaranje ozbiljnih likova u eksploatacijski thrash blockuster. Uspjelo mu je to prvo s Rockyem, čiji je svaki nastavak bio sve gluplji, a Rambo je još zahvalniji materijal za to. No vratimo se prvom filmu. Ted Kotcheff režirao je ovu priču o vijetnamskom veteranu igubljenom u civilnom životu, koji tragajući za još živim ratnim drugovima postaje žrtva maltretiranja provincijskih redneck šerifa „čija riječ znači zakon u njihovom kraju“ (kao da mi nemam takvih ovdje). Seljosi tako pokrenu umirovljeni stroj za razaranje, koji se onda nemilice osvećuje njihovu gradiću, rasturajući čitavu regimentu provincijskih policajaca. Zanimljivo je da uglavnom nitko ne stradava smrtno. Sve u svemu, bio je to jedan od najboljih filmova o problemima ratnih veterana i njihovoj nemogućnosti da se uklope u normalan život i društvo. Šteta što ga Jadranka Kosor nije gledala, ali to bi njenom plačljivom karakteru bilo vjerovatno prestrašno za gledati.
Sjećam se jednog od citata iz filma, u kojem Rambo opisuje svu bezizlaznost vlastite situacije:

Film je bio uspješan u kinima, dapače, preuspješan, tako da je Sly Stallone prepoznao priliku da se mrkne dobra lova na nastavcima i krenuo u eksploataciju lika. Tako je s tadašnjom produkcijskom silom „Carolco“ i uz režiju Georgea P. Cosmatosa snimljen nastavak.
E to je bio pravi eksploatacijski film sa gomilama mrtvih, akcijom do jaja, požrtvovnim junakom koji spašava svoje bivše suborce iz dugogodišnjeg zarobljeništva, iako mu to i nije bio zadatak. Film je bio prava oda kasnohladnoratovskoj političkoj nekorektnosti, pa je stradalo podosta rusa i vijetnamaca. Akcija je bila solidna, a osobit dojam su ostavljale strelice s eksplozivnim punjenjem za uništavanje helikoptera, koje je i autor ovih redova rado koristio (igrajući Ramba na Spectrumu). Nisam siguran je li išao u kino distribuciju u tadašnjoj SR Hrvatskoj, ali na videu je bio veliki hit. Priglup, zabavan i politički nekorektan, to je bio First blood- part II.
Pravi thrash bio je treći film o Rambu, koji kod nas i nije išao u kina, ali je zato bio jedan od najvećih hitova na videu i znalo se dugo čekati na rezervaciju posudbe. Režija je povjerena Peteru MacDonaldu, ali je Sly imao potpunu kontrolu kako nad režijom tako i nad scenarijem, pa je film postao prava smijurija uz hrpu legendarnih citata. Recimo kad ruskom negativcu na motorolu kaže: „I'm your worst nightmare!“ (čitaj: „Ajm jor vrst najtmer“ mumljavo poput Slya). Ili onaj slavni dijalog između pukovnika Trautmana i njegovog ruskog tamničara:

Više ne treba ni reči.
Naravno, mrtvih rusa ko u priči, pa još i antologijska scena sudara tenka i helikoptera. U to doba bili su i afganistanski mudžahedini saveznici (možda i sami talibani), valjalo je sjebati ruse. Sveskupa jedan od smiješnijih filmova.
I prođe dvadesetak godina. Vjerovatno iz potrebe za novcem i spasom od zaborava, a zbog činjenice da se ničeg novoga nije mogao dosjetiti, ostarjeli Sly Stallone krenuo je u restauraciju svojih legendarnih (ali i davno potrošenih) likova. Srećom, nisam gledao „Rocky Balbou“, a vjerujem da nitko od poznatih boksačkih profesionalaca ne bi preporučio aktivno boksanje u tako visokoj dobi. „John Rambo“ logičan je nastavak serijala. Sly se prihvatio i scenarija i režije ovog puta. Konačni rezultat je to da film nije smiješan. Nema smiješnih citata, ali zato ima krvi i crijeva do koljena. Od thrash filma je postao slasher, sa izuzetno puno krvi, odsječenih udova, prosutih crijeva, te ostalih iznutrica. Nastradalo je neprijatelja više nego ikada do sada. Propuštena je prilika da se filmom afirmiraju neke vrijednosti, promašena je prilika da se antiratnom tematikom eventualno pošalje neka poruka. Ništa od toga, samo brojna mitraljiranja po džungli i rasipanja dijelova tijela posvud. Propuštena je možda i prilika da se Ramba kao lika prikaže u nekom drugom svjetlu. Niš od svega toga, samo krv, klanja, akcija... S obzirom da Rambo u filmu spašava neke humanitarce iz neke crkvene zajednice poruka filma bi bila jedino: ne idite u humanitarne misije nositi lijekove po ratištima poput Indokine, osim ako ne znate da će vas Rambo spasiti.
Navodno i taj čevrti film o Rambu dobro prolazi u kinima, pa Sly razmišlja i o daljim nastavcima. S obzirom na sve do sada viđene gluposti, a i činjenicu da više nije niti smiješno, možda je zaista bolje da više ne snima. Dosta je bilo. I Rambu i Slyu je vrijeme za penziju.