aparatczykovi zapisi

Naletio sam jučer u Večernjem na članak koji me fakat oduševio, i ukazao mi koliko je iznenađujuće napredno bilo hrvatsko društvo, a time i hrvatsko zakonodavstvo početkom dvadesetog stoljeća. Prostitucija u Hrvata u 19. stoljeću bila je prepuštena lokalnoj zajednici i od grada do grada razlikovao se stupanj dopuštenosti javnih kuća. Grad Zagreb 1899. godine izdao je tzv. Bludilišni pravilnik kojim se regulirao rad javnih kuća. Odlično! Pravilnik je propisivao uvjete koje je morala ispunjavati vlasnica javne kuće: ženska osoba starija od 30 godina (a ja bi dodao i „sa iskustvom na istim ili sličnim poslovima“). Pravilnik je čak propisivao koncesiju za obavljanje djelatnosti bludilišta koju je dodjeljivalo Kraljevsko redarstveno povjerenstvo. Možete si zamisliti taj natječaj za koncesiju, pa uvjete koje se trebalo ispuniti, pa koji oblik pravnog udruživanja su bila bludilišta. Plaćao se i porez, autor članka ne navodi koji, ali danas bi se plaćao vjerujem porez na dobit (ako postoje uvjeti), naplaćivao PDV na osobne usluge, možda bi postojala neka posebna davanja (kao na cigarete), možda bi osim koncesije i još neka lova išla u gradski proračun. Nije tu bilo zajebancije jer Pravilnik je regulirao i preglede javnih kuća, a i medicinske preglede zaposlenica čak tri puta tjedno. Eto posla za sanitarnu, turističku i slične inspekcije, a i prilike da se zaposli još liječnika u medicini rada.
Jednom profesionalnom birokratu i stručnjaku za regulativu poput mene spoznaja da je kurvarluk u Zagrebu s početka prošlog stoljeća bio tako detaljno reguliran izaziva skoro pa oduševljenje. Da li bi se u ultrakatoličkoj i hiperkonzervativnoj zemlji poput Hrvatske ta „najstarija djelatnost“ mogla na taj način regulirati, nisam baš siguran.
Priznali mi to ili ne, unatoč tome što to priječi Kazneni zakon, prostitucija u Hrvatskoj postoji u svim svojim vidovima, od jeftinih kurava u Gajevoj koje te je muka i pogledati, do fensi eskort dama koje tijekom dana troše lovu po šminkerskim buticima, a u večernjim satima tu lovu na težak način zarađuju. Možda hrvatska konzervativno-katolička većina misli da smo mi hrvati ljudi koji se isključivo u slobodno vrijeme bavimo odlascima na mise, molitvom i meditacijom, a seksa ima samo kad postoji potreba da se produži nacija i začnu bračna djeca? U stvarnosti, nije baš tako. Hrvati su jebežljiva nacija i rado se fukaju, a javna bludilišta velikom postotku njih nisu ništa strano.
Istina je, to nije posao kao svaki drugi. Istina je, postoji problem s društvenim moralom. Ali istina je i to da prostitucija postoji i niti jedna dosadašnja mjera represije je nije mogla obuzdati (generalna prevencija, kao jedan od ciljeva kaznenog zakonodavstva, ovdje nema baš utjecaj). Onda ju je bolje legalizirati i regulirati. S obzirom na nacionalno iskustvo u bludilišnoj regulativi, izrada propisa ne bi trebala biti nikakav problem. Zakon o prostituciji i njegovi provedbeni propisi, uredbe, pravilnici i ostalo mogli bi biti sličnog sadržaja kao i gore opisani pravilnik. Propisivao bi se oblik pravnog udruživanja (možda bi bludilišta, recimo, morala biti trgovačka društva, a ne obrt, ili obrnuto), koncesije i uvjeti za ishođenje istih. Možda bi mogli uvesti i neku dozvolu, kao upravni akt, samo ne znam tko bi je izdavao i uz koje uvjete. Recimo, Dozvola za kurvanje, za svaku osobu koja obavlja tu djelatnost. Tu bi bila stroga medicinska skrb, redovni pregledi, nemogućnost produženja dozvole bez redovnih pregleda i tako. Mogli bi se propisati uvjeti za kupleraj (kao minimalni tehnički uvjeti), ono, standardna kvaliteta kreveta, sanitarnih čvorova, količina crvene rasvjete, ogledala iznad kreveta, standard kvalitete seksualnih pomagala (da bičevi budu od prave kože, a ne od skaja). U krajnju ruku moglo bi se kategorizirati i zaposlenike (vrhunska kurva, kurva visoke klase, standardna kurva). Namjerno kažem zaposlenike! Da me ne bi proglasili muškim šovinistom i slično, smatram da ovo nije isključivo ženska djelatnost, makar je vulgarna imenica kojom ju zovemo ženskog roda. Ima i muških kurvi, i muški to rade za novac. Ustavna jednakost spolova uvijek se mora poštovati. Na kraju krajeva, to nije nimalo lak posao i bilo bi pošteno propisati beneficirani radni staž, a s obzirom na specifičnosti posla, nakon nekih godina kvaliteta usluge opada, osobito kod muških.
Ovakav put legalizacije podigao bi standard i cijene usluge, ali pitanje je da li bi zaista smanjio kriminal, prisilu i trafficking koji ovu sadašnju (ilegalnu) prostituciju prate. Kao i kod lakih droga, sama ilegalnost ove djelatnosti razlog je visine cijena usluga i samim time vrhunskih zarada onih koji te poslove iz podzemlja organiziraju. Čak i legalizirana i regulirana, opet bi postojala prostitucija koja ne bi bila legalna i ne bi poštovala ni te propise koji je reguliraju. I u legalnim djelatnostima često se krše propisi da bi se došlo do superprofita, možete si misliti kako bi bilo ovdje. Na taj način bi mafijaši koji se bave organiziranjem prostitucije i dalje ostajali s onu stranu zakona i ostvarivali superprofite, iako možda ne više one koje su imali dok je sve bilo kažnjivo. Zapravo, smatram da je jedini način da ih riješi taj da se cijene usluga sruše tako nisko, da se mafiji taj biznis više ne isplati. Time bi prestao i trafficking i sva ta zla. Možda bi da bi se to provelo prostituciju trebalo ustrojiti kao javnu službu. Kvragu, možda čak i kao državnu upravu. Državna uprava za prostituciju, Hrvatski zavod za prostituciju. Ne zvuči loše. To bi zasigurno srušilo cijenu. S druge strane ako bi se prostitucija vodila kao javna služba onda bi trebalo uvesti službeničke koeficijente za plaću. Možda bi za tu službu trebao i nekakav ispit recimo, pa onda npr. da vrhunski escort mora imati visoku stručnu spremu, a da obična ulična droca mora imati barem osnovnu školu i neko bazično zdravstveno-higijensko znanje. Bilo bi tu svega i svačega za normirati i regulirati, i tome bi se moralo pristupiti ozbiljno i studiozno.
Čini mi se da se u našem društvu radije bave moralizatorskim temama umjesto da rješavaju prave probleme kao što su pitanja zaštite zdravlja i borbe protiv organiziranog kriminala. Kad se već prostitucija ne može iskorijeniti, onda je treba regulirati i kontrolirati, i to bi bilo korisno u svrhu zaštite zdravlja i suzbijanja organiziranog kriminala. Legalize it!

Povodom ove teme padaju mi na pamet moji davnašnji kratkotrajni dani u odvjetništvu. Jednog dana dok sam bio solo u uredu a moji šefovi na pauzi, na vrata je pozvonila jedna sredovječna dama pomalo u panici u rukama držeći poziv za Istražni centar Županijskog suda u Zagrebu. Zamolio sam je da pričeka šefove i potrudio se baciti pogled na njen poziv da vidim o kojem se kaznenom djelu radi. Bilo je to ni manje ni više nego svodništvo. Dama je, naime, službeno vodila frizerski salon, samo to nisu bile jedine usluge koje je njen salon pružao. Njene curke, jedna naša i jedna Ukrainka, vjerovatno uplašene autoritetom istražnog suca, na saslušanju su ispričale apsolutno sve, uključujući i vrlo detaljan cjenik usluga. Oralno se tada naplaćivalo 250 kn, toliko sam zapamtio. Još sad dobro pamtim tu „poduzetnicu“, ženu od svojih 45, ne lijepu ali dobro uređenu i atraktivnu, vidjelo se da drži do sebe. Više od toga djelovao je njen nastup, njeno držanje, stav. Moglo se osjetiti da je majstor svog zanata. Ne znam što je poslije s tim slučajem bilo, jer više nisam radio tamo, ali sam intervju s njom pročitao u nekom od hrvatskih mjesečnika, u kojem je opisala svoja „poslovna“ iskustva i izazove karijere. Kad je već dobra u svom poslu i radi to bez prisile i uz dozu strasti, ne bi li bilo bolje da joj se omogući da to radi zakonito i bez zabrana?

Rekao bih da mi je ova 2008. krenula sa zahtjevnim pijankama. Zapravo, ako čemo pravo, svaka nova godina dolazi sa pijankom, jer obično je čovjek već na novu godinu prilično pijan, ali kada se u siječanjskim danima nanizaju brijačine znači li to da će i cijela godina biti obilježena time? Ovaj vikend je znakovito pokazao da mi je 2008. počela u znaku cuganja i tulumarenja. Od prošlovečernjeg tuluma fejsbukaša imam poneke fragmente u glavi, a cijeli događaj mi je malo rascjepkan. Ako netko od ljudi koji su bili samnom ima više podataka o tome što se sve događalo molim da me izvjesti o tome. U svakom slučaju moja sinoćnja vožnja doma bila je čista provokacija za prometnu policiju i propustili su dobru priliku da me oslobode vozačke dozvole na neko vrijeme.
Kad se uđe u tridesete onda rekuperanje od ovakvih događaja zahtjeva neko vrijeme. Uopće, da li si čovjek koji je već solidno načeo tridesete može dopustiti da banči dvije noći za redom i dolazi doma u tri iz nekakvih klubova? Da li ulaziti u tridesettreću znači da bi umjesto brijanja okolo trebalo sjediti doma pred televizorom u petak ili subotu navečer i gledati „Ples sa zvijezdama“ ili tako što, jer to kao znači da smo stari, ozbiljni, odgovorni? No way! Dokle god mogu, dokle god imam snage i motivacije, idem!
Petak navečer me odveo u Jabuku, mjesto u kojem sam proveo mnoge noći u sada već davna vremena ranih devedesetih. Imam osjećaj da se tamo nije ništa promijenilo već dugo, mnogi legendarni likovi su i dalje na svojim mjestima kao i prije desetak godina. Mnogih ljudi s kojima sam bio nekoć dobar više nema gore. Nekada sam mogao solo naletjeti u petak ili subotu u Jabuku i sigurno bih našao neku ekipu. Sada to ipak više nije tako izvjesno. Otići u Jabuku uvijek je prilika i za susresti neke duhove iz vlastite prošlosti. Sresti curu s kojom si izlazio u srednjoj školi ( i to prvu) događaj je koji je više kuriozitet nego nekakva emocionalna turbulencija. Nešto što je trajalo kakvih par mjeseci prije sedamnaest godina već je odavno izbrisano iz emocionalne memorije. To se više ni ne računa kao da je nešto bilo. Sve što ti pada na pamet u tim situacijama je: zar je to bilo tako davno, ili koji mi je k. bio tada? Enivej, nešto što si briješ u glavi i što te pali sa 16 godina bitno je drugačije od onoga što ti je sa 32, pa ti sa 32 izgleda smiješno kako si funkcionirao sa 16. Kao da to tada nisi bio ti, a ipak jesi. Bit će mi zanimljivo popiti kavu s njom nakon svih tih silnih godina, i vidjeti koliko se netko s kime nisi pravo razgovarao 16 godina zapravo promijenio.
U prošlom postu sam napisao da mi ovaj blog zapravo nije dnevnik. Ubuduće ću se potruditi da ne pišem ovakve dnevničke postove. Ovo su bili postovi čisto za ostati u formi.

Na svoje postove u 2007. postavim si pitanje kakva je to bila godina, kako je rezimirati, kakva je bila amplituda moga raspoloženja u 2007.? Imam li uopće dovoljno informacija o svemu što je bilo u svojim postovima, da bih na temelju toga mogao rekonstruirati neko razdoblje života? Sumnjam, jer život je puno složeniji od onoga što pišeš na blog, osobito ako si se odlučio da ti blog ne bude dnevnik, a meni se čini da mi nije dnevnik.
Uopće, treba li rezimirati neko razdoblje koje je prošlo? Možda i ne treba. Što je bilo, bilo je, idemo dalje (ali ne kao hadeze). Tako sam odlučio da ne treba podvlačiti crtu ispod 2007 i baljezgati kakva je to bila godina ovo, ono... Bila je takva kakva je bila. Bila je dobra godina jer nema loših godina. Nešto se doživjelo, nešto se naučilo, nešto se spoznalo, saživjelo s nekim novim situacijama. A sada kreće 2008. i nema puno smisla gledati unatrag, već samo treba ići dalje.

Nova godina inače je jedna od onih gnjavaža koja vam nameće da se jednu noć u godini morate apriori dobro provesti. To implicira da ćete se prvenstveno dobro upicaniti, pa si srediti neki gala doček, na tom dočeku hiniti da je atmosfera super (jer kad ste roknuli već toliku lovu onda nema smisla loše se provoditi) doći doma u neko doba u kurcu zbog lošeg provoda, a svo to vrijeme brijati da je to „dan kao i svaki drugi“. Istina je da nova godina nema više takvo značenje kao u davna vremena kad se „nije smio“(ako su vam tata ili deda bili oficiri JNA onda sigurno niste smjeli) slaviti Božić, Nova godina ipak ostaje prilika za loše provode i preplaćene šugave organizirane dočeke. Izgleda da nema više legendarnih masovnih tuluma kakve pamtimo iz mladosti, valjda ljudi kad dođu u neke godine jednostavno više ne žele imati naknadne sanacije šteta u vlastitim domovima (lako je bilo dok su štete od tuluma plaćali starci).
Dobra metoda za izbjegavanje tih novogodišnjih gugngula je odlazak u inozemstvo. Turizam i upoznavanje novih krajeva, a i luda tulumarenja. Lako je provoditi se kada si vani, lako je brijati okolo kada te nitko ne pozna i sve ti je novo.
Volim te Nove godine provoditi u onome što se naziva „istočnom“ Europom, zemljama koje pripadaju bivšem sovjetskom bloku. Iako je sve to sada EU, ipak imam dojam da postoji neka spona između istoka i zapada, prošlosti i sadašnjosti, taj štih mitteleuropske dekadencije, koji mi odgovara. Prošle godine bila je Bratislava, ove godine slavna Budimpešta.
Zanimljiv je to grad. Nisam prvi puta bio tamo, proveo sam ciglih 24 sata prije kakvih petnaestak godina na maturalcu koji je bio neki K.u.K. đir, išlo se Budimpešta-Prag-Beč. Ono što pamtim je da smo, gledajući sa brda Budima i kraljevske palače, konstatirali da sasvim krivo brijemo da je Zagreb neka metropola. Ovo je prava metropola.
Uistinu jest metropola, Budimpešta nudi gomilu toga, teško uopće za istražiti i dio svega što nudi u samo 5 dana. Ono što vas strese pro dolasku je sama veličina toga grada, brojne široke ulice i prostrani trgovi na kojima se te ulice križaju. Put vodi do Dunava i brojnih mostova i jednako brojnih velebnih građevina uz isti. Jedna od tih bio je luksuzni hotel Gellert, ispred kojega smo se našli sa našim stanodavcima. Navika provođenja novih godina u inozemstvu obično implicira neke što jeftinije aranžmane, pa se tako traži što jeftiniji smještaj. Ovoga puta u pitanju je bio relativno povoljan stan u Budimu, zbog neobičnog rasporeda nazvan vagon. Naime, bio je dug, ali uzak, a dvije su sobe bile odvojene samo zlatnom zavjesom (!). Da su naši stanodavci amateri u short term apartment rentingu jasno je i iz činjenice da im je stan bio pun nepotrebnih drangulija i namještaja, uključujući i kolekciju ploča mađarskog rock & rolla. Sve u svemu, kada putuješ na takve brijačine, od komfora važno ti je samo da je toplo, da ima krevet, da ima tople vode za oprat se, klonju za posrat se, i frižider za odložiti cugu. Srećom, moji suputnici su svi mahom bili ljudi od akcije, spremni na sve izazove. Agenda našeg putovanja je bila više nego jasna, a mogla bi se sažeti u 3 P: popiti, pojesti, i ako je moguće, poševiti. Razgledavanje grada i njegovih kulturnih vrednota bilo je na neki način u drugom planu. U gradu se zaista ima što za vidjeti, primjeri prekrasne arhitekture posvuda, ali na temperaturi od -5°c nekako pada entuzijazam za razgledanje. Zato se težište baca na interijere birtija. Birtijaška ponuda Budimpešte je stvarno velika, od šminkerskih starinskih kavana pa do brutalnih alternativnih mjesta poput Szymple, kluba u napuštenoj zgradi na barem 500m2. ili jednog simpatičnog tea-housea sa nargilama u ulici Kiraly. Sumanuti bar hopping odveo nas je u klubove poput Sohoa, Living rooma, ili očigledno preskupog Moulin Rougea (kazalište preuređeno u klub, dobro izgleda ali paprenih cijena). Ako rundate cugu u nekom klubu isplati se uzeti butelju vina, vina su jeftina a dobra i butelja od litre i pol u klubu košta najviše 100 kn. Ono što zaista ne bih preporučio je neka vrsta mađarskog vinjaka imenom Vilmos, koji izaziva trenutačno pomračenje uma (probao, gubitak okusa u ustima i ispadi ludila). Istina, opijanje takvim sredstvima pomaže za lakše ufurati se u mađarske pop hitove kakvi se većinom puštaju po tim klubovima, koji su često prepjevi poznatih stvari na mađarski (Tota Cotugna recimo, e kako to zvuči).
Za jednu mladu članicu EU kontroverzna je činjenica da većina ljudi zapravo pojma nema engleski. Nemam baš loših iskustava sa mađarima što se gostoljubivosti i susretljivosti tiče, ali kad se postavi pitanje „Du ju spik ingliš?“ odgovor je u najvećem postotku slučaja negativan. Za ljude koji govore neidnoeuropski jezik potpuno različit od bilo kojeg u Europi bilo bi normalno da znaju strane jezike, ali to očigledno nije tako. Tko bi to shvatio?
Hrana! Kudagod se krene po srednjoj i istočnoj Europi uvijek se može dobro pojesti. Mađarska kuhinja je dobra i preskupa, ako birate mjesta za turiste gdje su cijene visoke. S druge strane se na nekim mjestima može stvarno povoljno jesti. Kao dobro mjesto za doručak skužili smo lokalnu mesnicu u kojoj se mogu kupiti i tamo pojesti komadi raznoga pečenog mesa, od pileta do ljutih kobasa, a prodaje se i kruh na šnite i ukiseljeno povrće na komad. Vrlo brzo postalo je to omiljeno mjesto za obrok. Fensi restorana ne fali. Kretajući se poznatom ulicom Vaci u samom središtu Pešte iz raznih se restanuranta i klubova mogu doživjeti raznovrsne navlakuše. Beskonačno uporni animatori slijede vas ulicom pozivajući na u restorane ili klubove na „dobar provod“. Skuže li balkansko podrijetlo odmah vam sukladno poznavanju balkanskih jezika nude i „mala pička, velka pička“, svjesni da se potrebe muških solo turista sa balkana oko toga vrte. Na istoj toj ulici Vaci pristupiti će vam i vrhunske profesionalke, koje će ležeran razgovor vrlo brzo pretvoriti u konkretnu ponudu. Treba biti svjestan da se vrhunska pička i vrhunski plaća, osobito u takvom gradu, i ne podlegnut iskušenju, jer se vrlo brzo možeš naći pred ponudom koju ne smiješ odbiti. Zanimljivo je za naše sjeverne susjede da su im žene vrlo lijepe, a tipovi iznimno gadni. Ništa čudno, jedno od češćih muških imena je Gabor ( tako se zove i jedan moj dobar prijatelj od tamo). Unatoč ljepoti mađarica, valjda zbog jezične barijere, nitko iz moje napaljene bratovštine nije imao nikakvog uspjeha kod njih. Neki su zato imali solidnog uspjeha kod srpkinja ( a neki su zbog toga spavali na podu). Dobro je da po europskim novim godinama uvijek ima srpkinja raspoloženih za razvrat, tako da sretnici ipak popravljaju jebačke statistike i održavaju image „hrvatskih pastuha“.
Sam doček nije nudio ništa spektakularno, nešto vatrometa, mnoštvo buke na trgu na kraju ulice Vaci, loš šampanjac u kategoriji Bakarske vodice. Nastavak u klubu Dance hall u sklopu željezničke postaje Nyugati nije bio ništa posebno, ali sam imao rijedak kozmopolitski doživljaj divljati na techno sa grupom kineza.
Kad je došao trenutak za povratak u Zagreb shvatio sam da sam tek počeo istraživati sve mogućnosti koje Budimpešta nudi. Tek sam se počeo navikavati na taj logičan i točan javni prevoz, na neobično rijetke prometne gužve, na tu veličinu grada. Shvatio sam da nisam vidio ni pola onoga što sve treba vidjeti i da se definitivno trebam ponovno zaputiti tamo, kad se temperatura digne i dani se produže i razgledavanje postane podnošljivo. I tako sam u poslijepodne 1.01. krenuo pretrpanim vlakom s bar 38°c temperature i Arcade fire u MP3 playeru sporim tempom u bezlični Zagreb. Koji antiklimaks, tako se vraćati.
Vratiti ću se u Budimpeštu, prvom prilikom, sigurno. Pa tek sam je počeo upoznavati. A ima još toliko toga......