aparatczykovi zapisi

Ova sezona nije ponudila neko koncertno ludilo. Ipak, imala je svoje dobre trenutke. Evo mojih dobrih koncertnih trenutaka:

1. Of montreal- KSET, 14.05.
Koja je to ekstaza bila, kolektivno ludilo, sumanuto skakanje. Bend na vrhuncu forme pred zagrebačkom publikom. Kao posljedica ekstaze potpomognute sa 4 ksetovska loša piva drugo jutro nastupila je agonija.

2. And you will know us by the trail of dead- Long winters- Pauk, 2.03.
Noise post rock publika se neće složiti ali Wintersi su bili začin na ovaj odličan nastup Trail of dead, a možda ih i zasjenili.

3. The National- Pauk 23.11.
Još jedan bend na vrhuncu karijere u Zagrebu. Impresivan nastup, dobra komunikacija s publikom.

4. Howe Gelb and Voices of praise gospel choir- SC, 24.04.
Ljubimac zagrebačke publike ne može omanuti. Najzabavniji perfomer među rockerima koje znam, s njime nikada nije dosadno, bio na sceni sa zborom ili solo.

5. Vip music festival- Jarun, 27. i 28. 08.
To su bili lijepi dani, ne samo zbog lijepog vremena i Vip music festivala, već i zbog nekih drugih, meni značajnih razloga. Iako bi svaki nastup trebao separate entry, pobrojat čemo ih i ovako:
- Sonic Youth- legende na sceni, bilo taman
- Čk čk čk- juhu, čagica
- Happy Mondays- budimo realni, da su u formi ne bi bili Happy Mondays
- Asian dub foundation- nije to više to
- Roisin Murphy- lijepa engleskinja s malim sisama
- Iggy and the Stooges- nadam se da uplaćuju mirovinsko jer bi im moglo zatrebati
- The Hold Steady- uf, dobri, najbolji mali bend na svijetu u odličnom poslijepodnevnom nastupu
Ostalog se ne sjećam, a bio sam trijezan. Znakovito.

6. Bryan Ferry- Cibona, 11. 10.
Jest da je koštao, ali vrijedilo je i tako kratkog nastupa. Ako se okupi Roxy Music, ni susjedne zemlje neće biti predaleko za vidjeti ih.

7. David Sylvian- Tvornica, 14. 10.
Listopad je bio mjesec kad su sve pare riknute na karte za koncerte. Ovo je bio finjak, nema cigareta, plastičnih čaša, odlazaka na pišanje u pauzi. Molim, ne ometati umjetnika u performanceu. E, da su uvijek takva pravila...

8. Erotic Biljan and his heretics- The Gabetts- KSET, 15.11.
Hrvatski rock&roll bend br. 1. rastura kset, publiku, uši. Album je jeben. Gabetts, nova garaža, Vex Voxtone kicks ass!

9. Welcommin' committee in flames- WC u Citadeli, Zadar, početak kolovoza
Kako najbolje započeti ljetovanje? Evo ovako, sumanutim koncertom WCIF u WC-u. Znači, može se, mislim, svirati i u WC-u. Performance, u najmanju ruku.

10. Bitches brew- klub Time, rano proljeće i kasna jesen, klub Soba, 15.12.
Počasno mjesto na listi koncerata za dečke iz kvarta. Samo hrabro!

Toliko se sjećam i to je ostavilo neki dojam.

A što se propustilo:

Decemberists, Bologna, 18.02.
Andrija, moj Andrija, važno da si ti dobro. Jebo kartu! Šmrc!

Arcade fire, Gasometer, Beč, 12.11.
Kaj se karte trebaju sad fakat kupovati 6 mjeseci ranije?

Bruce Springsteen, kadgod i bilogdje u krugu 1000 km
Šmrc! Možda jednog lijepog dana.

Kao i svake godine, očekujemo dobru slijedeću koncertnu godinu, 2008.

Jeee! Svi možemo odahnuti, obrisati znoj neizvjesnosti sa čela i opustiti se, Rvacka je dobila mandatara vlade. Tako se nekako posložilo u ovim vremenima da parlamentarni izbori padaju uvijek na kraj studenog tako da se vlast konstituira krajem godine, da se ovo domjenačko predbožićno doba može malo zasoliti političkom situacijom. Tako je ovih izbora ipak bilo malo zanimljivije nego inače, jer se nije točno znalo tko će (o)kupiti više ekipe za svoju stranu. Ma zapravo znalo se.
S obzirom na pokazano raspoloženje građana prema izborima i velikoj apstinenciji, reklo bi se da domovina ponovno dobija premijera kakvoga treba i zaslužuje. Rvackoj treba ćaća. Namjerno ne kažem otac, jer „otac" je onaj biološko-psihološki lik koji se bavi tobom, hrani te i odgaja da postaneš funkcionalan dio društva. Ćaća je nešto drugo, on je u našem društvu onaj poglavar obitelji koji je i stvarna i moralna moć, on zna što je najbolje za njegovo pleme i on odlučuje za to pleme, protiv njegove odluke se ne može, a on je uvijek u pravu. Ćaća zna najbolje. Simpatični mudrozboreći hercegovac Ljubo Jurčić nije ćaća, a bogme to nije ni urbani dinarid Zoran Milanović. Rvacki ćaća je Ivo Sanader i on zna što valja.
Davno je prošlo vrijeme onog arhićaće, ja ga se sjećam samo kroz tuđe uspomene i arhive. Josip Broz bio je najveći od novovjekih ćaća. Hohštapler i bonvivan, hedonist prve vrste zvanja, znao je zadovoljiti sve svoje potrebe i želje, neovisno o cijeni, a familija ga je voljela jer je svako malo znao donjeti neke poklone, ono, tek toliko da ne popizde. Odluke je donosio potpuno sam, poput pravog ćaće, obitelj nikada nije konzltirao. Jedno je dobro predvidio, da će se familija raspasti nakon njegove smrti.
Nedavno je bilo 8 godina od smrti Franje Tuđmana. E to je bio pravi ćaća. Strog i nepravedan, a infantilan. Nekima od svoje djece je omogućio da imaju sve, a većinu je tlačio i držao kao „stoku sitnog zuba", prema njegovim vlastitim riječima. Nezgodan je to ćaća bio, pod stare dane podjetinjio skroz, pa se bavio crtanjem nekakvih zemljopisnih karata po salvetama. Imao je perverzne hobije kao što je prekrajanje granica i ispravljanje povijesti, a volio se okružiti i lošim društvom. Kad je umro mnogi su odahnuli.
Nakon njega došli su dobri tatice sa bradama, Stipe je simpatični tatica koji se prividno nikada ne mrgodi na svoju djecu, a u nekim nezgodnim situacijama uvijek okreće na zajebanciju. Ivica je bio onaj dobronamjerni tatica koji nikada ne podiže glas na svoju djecu i misli da se beskonačnim dogovaranjem i pregovaranjem mogu riješiti sve stvari, i svakako izbjegava svađu, u svakoj situaciji. S obzirom da ga je to otjeralo prerano u grob, očigledno mu nije bila dobra doktrina.
Ivo Sanader ćaća je koji ne voli svoju djecu. Što je i za očekivati jer on voli samo sebe i tu nema mjesta za druge. To vam je onaj ćaća koji se stalno gleda u ogledalo i uživa u vlastitoj slici. Od toga ćaće nećete naučiti ništa o moralu ili dosljednosti, ali ako budete pažljivi možda možete naučiti ponešto o ostvarivanju vlastitog interesa. Uspješnost u ostvarivanju općih interesa mu i nije tako dobra, vjerovatno zato što je vlastiti interes tako prevladavajući. Ćaća je to koji će cijelu svoju familiju iskoristiti za neki svoj vlastiti cilj, a ako ostane koja mrvica za opće interese, tim bolje. Gadnu je udavaču ćaća ovaj puta našao, seljačko-liberalna koalicija mogla bi biti zla maćeha ovoj naciji, otprilike kao ona iz Snjeguljice, ako ne i još gora. Kako će ćaća zadovoljiti njene prohtjeve, bumo videli. Nadam se da shvaća da je familija u kaosu i da njegova djeca žive u sve većoj neizvjesnosti o budućnosti. Mnogi će svašta tražiti od ćaće u vremenima koje dolaze, mnogi će se žaliti da im ništa ne valja, mnogi da im je sve skupo i da ništa nemaju, mnogi će od njega tražiti jednostavno pare. Ćaća Ivo će ih uvjeriti da im je sve to što nemaju zapravo dostupno ali oni to ne razumiju, a zapravo im i nije potrebno. Zna on najbolje što nama treba, pa mi ne moramo razbijati glavu s time. Pa čak i kad sam zna da sigurno nije u pravu, on će sveisto biti uvjeren da je u pravu i da su svi drugi zapravo u krivu, a on zna najbolje. To je jedna od osobina ćaće, da sve zna najbolje i da mu nitko nema što reči jer on zna da zna najbolje i da je uvijek i u svakom pogledu u pravu. U tome je Ivo neprijeporno najbolji. Zato smo ga valjda i izabrali.

Nakon nekog vremena eto me pred novim postom. I ne, to nije obavljanje zadatka iz zadaćnice, i neće se pretvoriti u to. Možete biti razočarani ili si misliti ne znam što, ali u ovom trenutku nemam baš nekog štofa za pisati o toj temi. Ili imam? Tko zna.
Nedavno me kontaktirala jedna novinarka Večernjeg lista. Dobila je moj broj od zajedničke prijateljice, zainteresirao ju je ovaj blog, a o tome radi reportažu. Potvrđuje se ono što sam već načuo, da je ovaj blog čitan i poznat, što mi imponira ali me i iznenađuje. Pa kud baš moj?
Pitanja me nisu baš iznenadila, bila su manje više uobičajena, kao naprimjer, kad sam počeo pisati blog, zašto, poznam li ljude čije blogove čitam, i tako. Nisam zapamtio sva pitanja, uostalom, vidjet čemo kad članak izađe. Zanimljivo, pitala me da li bih zamjenio svoj posao redovnim pisanjem. Rekao sam da ne bih. I ne bih. Više je razloga za to. Prvenstveno ne vjerujem da sam dovoljno dobar da bih od vlastitog pisanja mogao živjeti. Drugo, kad si u takvoj situaciji činjenica da ti od tog pisanja živiš te ograničava u slobodi izbora tema i stilova pisanja, ta egzistencijalna potreba te podvrgava pritisku. A ja ne volim da mi je tlaka u pisanju. I povrh svega najvažnije, to je ipak hobi. Kad hobi pretvoriš u posao onda si sputan tom obvezom. Ono što ti je gušt ti postaje obaveza, a samim time prestaje biti zadovoljstvo. Čim ja nešto moram, onda to nije to. Zato neka posao ostane posao, a blog neka ostane hobi.
Čini mi se da blogeri imaju nekoliko „frakcija“, uvjetno rečeno naravno. U jednu spadaju mnogi od mojih kontakata u boxu lijevo. To su blogeri s novinarskim aspiracijama, a mnogi od mojih prijatelja po blogu a i šire su novinari po zanimanju. Druga skupina su oni sa aspiracijama da budu pisci ili pjesnici, a neki od njih su i objavili svoja djela. Među tisućama blogova ima mnogo klinaca koji isto pišu. Njihovi blogovi često podsjećaju na dječje spomenare, puni slika i smajlića. I oni bi mogli činiti skupinu maloljetničkih blogova.
Općenito, teško je nalaziti zajedničke nazivnike blogovima, iako, nesporno postoje i oni sličnih stilova i sličnih tematika.
Nemam namjeru biti novinar, nemam aspiracija za budem pisac. Ja sam zapravo samo bloger.

Prošli post bio je post-po-zadatku, i prema broju komentara čini se da je bio iznimno čitan i popularan. Reklo bi se da me idu postovi-po-zadatku. Tako su moji prijatelji Kaćun i Anti-Bane osmislili zanimljivu blogersku igru koju bi mogli nazvati „Zadaćnica“. „Zadaćnica“ je bila bilježnica velikog formata u koju su se u školi pisali sastavci na zadanu temu. Ako me pamćenje ne vara imala je označene margine stranice na koje je profesor mogao bilježiti gramatičke i pravopisne ispravke ili komentare. Kako nisam bio osobito dobar učenik, ni u osnovnoj ni u srednjoj školi (mislim, daleko od toga da sam bio loš, ali nisam bio niti odlikaš), tako nikada nisam postizao neke rezultate u zadaćnici. Jednostavno nisam znao što bih pisao na zadane teme, pa bi svi ti sastavci ispadali nedorečeno, da ne spominjemo gramatičke i pravopisne pogriješke (usput rečeno, oni koji me poznaju znaju da imam rukopis kao da si namastio hrčku šape i pustio ga da trči po papiru, koji ne može pročitati nitko, pa ni ja sam). Imao sam dojam da se svake godine barem jednom pojavila tema „Čovjek, kako to gordo zvuči“, tako nekako. Pojma nemam otkud su to izvukli, ali kreativnost je kod onih koji su sastavljali školske programe kao i kod profesora koji su ih provodili bila krajnje upitna.
Tako da mi nije baš išlo to pisanje po zadatku, pisanje na štopericu, i to još rukopisom.
Ne možete baš uvijek pisati po zadatku ono što se od vas očekuje i imati inspiraciju baš za tu temu. Inspiracija je čudna stvar, nitko ne zna točno zašto, kako i kada dolazi, a niti da li će je biti u odlučujučem trenutku. Nekako su mi se faktori zadanih tema i limitiranog vremena činili strašno ograničavajući, tako da bih pritisnut situacijom pokušavao nešto sprtljati samo da obavim zadatak.
Možda se sve ovo čini kao nekakvo izvlačenje od pisanja, ipak, to mi nije namjera. Kao što se vidi na Anti-Banetovom blogu, dobio sam zahtjevan zadatak. Nisam čovjek koji izbjegava zadatke. Ipak, pristupio bih ovome na malo drugačiji način od onog „evo ti tema pa piši“ pristupa. Nitko ne kaže da temu moram obraditi pod zadanim naslovom i u jednom postu. Zato bih je obradio kroz više tema i više postova.
Zanimljiva forvarduša bi mogla biti ova igra, i mogli bismo svašta čitati na blogovima u naredno vrijeme.
Inače, ovaj blog je postao prilično poznat u zadnje vrijeme, pojavljujući se dvaput zaredom na naslovnici, i mnogo vas ga je čitalo i komentiralo. Bila bi neistina kad bi tvrdio da mi to ne imponira i ne znači. Imponira mi, i te kako!
Sve što ljudima koji me čitaju mogu reči je: Puno vam hvala i drago mi je da vam se sviđa i da vam je zanimljivo