aparatczykovi zapisi

Ovaj post je svojevrsni post-po-zadatku što mi zadaše jučer prijatelji Kaćun i Ronin, tijekom manifestacije poznate kao Crtani romani šou (skraćeno CRŠ). Kako to skupa idu stripovi i likovi koji ne ševe? Palo mi je to na pamet promatrajući broj žena viđenih na CRŠ-u, gdje je muška publika u postotku iznosila otprilike 90% (ako ne i više). Uhvatiti komada na CRŠ-u? Statistički male šanse. Ali ipak šanse.... Postoji i stereotip da tipovi koji briju na stripove baš i ne ševe (odatle naslov posta), ali nadam se da u stvarnosti ipak nije tako. Sad, da li ćete uhvatiti komada prodajući spiku o brijanju na stripove, u to baš i nisam siguran. Ono u što sam siguran je to da CRŠ definitivno nije event (čitaj: ivent, uz izraženu afektaciju) poput Zagreb film festivala, ili nečega još glamuroznijeg, gdje je bitno doći i pokazati se, gdje je in biti, gdje je cool brija i gdje dolaze face. Makar, face ipak dolaze, ali ne one face koje se viđaju u Schpittzi, ili kako se već ta emisija zove, a ni one face koje čine nekakav kulturni establishment, bio on mainstream ili would be alternativan. Na CRŠ dolaze face iz svijeta stripa. Max Bunker koji je nazočio prošle godine je definitivno faca, a bogami su i Gallieno Ferri, Moreno Burattini i ostala ekipa, koja već 40 godina stvara legendarnog Zagora. Možda mi nikada nije bio omiljeni strip, ali duhu iz prašume moramo priznati legendu i na domaćoj i na svjetskoj strip sceni. Nažalost, zbog bolesti se nije pojavio veliki Sergio Bonelli, mag strip izdavaštva Italije i cijele Evrope, čovjek zaslužan za brojne legendarne strip likove, od Zagora do Dylana Doga i Kena Parkera. U nastupima Ferrija i Burattinija nema ničeg spektakularnog niti glamuroznog, ali u zraku se osjeti ljubav i strast prema stripu, i u tome je sinergija između strip publike i autora, ta dobra atmosfera koja nastaje. To mi, koji smo odrasli i odgajani uz stripove, najbolje kužimo, jer strip je oduvijek bio sastavni dio našeg života. I bojim se, kako čitam sve manje stripova (općenito, skoro pa ništa ne čitam jer mi je postalo teško održavati koncentraciju i kontinuitet u bilo čemu), da je to možda znak da je dijete u meni nepovratno odraslo i da više nema vremena niti volje baviti se tim, uglavnom lijepim stvarima.
No, da se vratimo CRŠ-u kao događaju. CRŠ nije festival kojeg će otvoriti Božo Biškupić (za kojeg sumnjam da je ijedan strip pročitao u životu), strip je nešto toliko off od nadležnosti Ministarstva kulture, da sumnjam da ga oni uopće smatraju umjetnošću. Nisam siguran ni da bi se tamo pojavio neki predstavnik alternativnog kulturnog establishmenta (ne pada mi nitko na pamet tko bi to bio), jer njima je strip počesto preinfantilan način izražavanja. CRŠ je festival prvenstveno za one koji kuže stripove i vole ih. Možda djeluje poput običnog sajma stripova i na njemu se ništa posebno ne događa osim spomenutih gostovanja (nema koncerata, nema DJ-a da pušta dram end bejs, nema sponzorskih preseravanja u vidu nagradnih igara i i sličnoga), što mnogi posjetitelji prigovaraju organizatorima, iako je možda bolje da je tako.
Za razliku od omrznute bivše Jugoslavije, gdje je zahvaljujući velikom tržištu i niskim davanjima strip izdavštvo cvjetalo, a dobri urednici u Zagrebu, Sarajevu i Gornjem Milanovcu su se potrudili ponuditi nam vrhunska djela strip umjetnosti, u majci nam Hrvatskoj strip umjetnost je na niskim granama. Strip u Hrvatskoj nekako već godinama tavori u altenrativnom skupinama fanova, koja se okuplja na CRŠ-u. Reklo bi se da naš brutalnokapitalistički sustav u kojem preživljava samo superprofit ne daju stripu nikakvu šansu. Strip autori u Hrvatskoj nemaju baš puno prilike za stvaranje, jer od stripa je teško živjeti. Zato kad odu u inozemstvo imaju konačno priliku od svoga talenta dobro zaraditi i postati face, pa slijedom toga valjda i nešto poševiti. Zapravo tužno, za zemlju koja je dala jednog Maurovića, Kordeja, Zimonića, Biukovića i još mnoge talente, da oni puno priznanje za svoj rad dobijaju tek na zapadu.
Zato je CRŠ dobar i koristan, takav kakav jest, da okupi one kojima strip u ovoj zemlji nešto znači.

Opaska autora- Objavio bih ovaj post u kategoriji "strip", ali kako šefovi blog.hr-a nisu predvidjeli tu kategoriju obavljujem ga pod kategorijama "umjetnost", "obrazovanje" i "seks". Eto....

Prije neki dan pojavio se u središnjem dijelu Jutarnjeg lista članak autorice Pavice Knezović o Novom Zagrebu i životu u istom, njegovim poznatim stanovnicima, naseljenim ili odseljenim. Piše tekst o tome kako se u Novom Zagrebu živjelo i odrastalo, kako je u Novom Zagrebu porasla kvaliteta života u zadnjim godinama stvaranjem brojnih novih sadržaja, od bazena pa do uređenog Bundeka. Raspričali se brojni poznati sadašnji i bivši stanovnici, od Knjaza do Svena Medvešeka. Glazbenik amater i bivši samoproglašeni „kralj Utrina i Zapruđa“ Dubravko Ivaniš Ripper, nešto je kenjario o tome kako mu je „Pruđe dalo sve, i on je Pruđu dao sve, ali sada se više ne trebaju“ te kako je uvijek žudio za blizinom Ilice, Gornjeg grada, Kačićeve, Dalmatinske itd. Kao netko tko je u ranom djetinjstvu došao iz Kačićeve u Dugave i tamo se zadržao do danas, Ripperu bih samo mogao reći da uživa ako mu to paše. Uopće me ne privlači centar grada za život. Svaka čast svim sadržajima centra, ali ja bih radije da ja mogu pristupiti svim tim sadržajima kad ja želim, a ne da živim okruženim njima. Uopće mi nije do gradske gužve i buke u svako doba, dovoljno toga imam tijekom radnoga dana u gradu, ne privlači me baš „prva zona“ parkinga.
Istina, unatoč svemu novome, Novi Zagreb je i dalje poprilična spavaonica.
I to uopće nije loša stvar, neka takav i ostane. Dovoljno mira i odmora, zraka i zelenih površina, to su prave vrijednosti života u Novom Zagrebu. Zato mi odgovara da mi je posao u centru, da su izlasci u grad, da je akcija negdje drugdje. U kvartu je svakodnevni život, mirni vikendi, kave s frendovima (ali i pelinkovci navečer), laganja muvanja okolo po lijepom vremenu. U kvartu vrijeme teče onoliko brzo koliko treba, nema nikakve frke, a sva su ti lica poznata.
Možeš dugavljanina izbacit iz Dugava, ali ne možeš Dugave izbaciti iz njega. Knjaz je stari dugavljanin koji je puno napravio za kvart, iako se fizički odselio iz njega, dobro je primjetio kako se tek pojavom ove silne divlje gradnje vidi koliko je Novi Zagreb dobro mjesto za stanovanje i koliko je zapravo dobro isplaniran. Velikih mogućnosti za brojne nove stambene izgradnje baš i nema, osobito ne u Dugavama. Istina, Dugave kao kvart su se dosta proširile prema istoku u zadnjih desetak godina, lagano napredujući preko Kamenarke prema Jakuševcu i prijetećoj otpad-planini, ali to je dio koji urbanistički ne opterečuje originalni kvart, već stvara obrise jednog novog naselja na tom nekoć ruralnom području. I što je zanimljivo, nastanjem je dobrim dijelom mladim ljudima iz kvarta koji su tamo kupili stanove razvijajući svoje obitelji i kućanstva. Moglo bi se reči da su to djeca Dugava, dugavljani nerado napuštaju kvart i rado mu ostaju u blizini.
Mnoge masovne izgradnje učinile su neke dijelove grada prenapučenima, a njihove prometnice krkljancem. Nikako mi se ne sviđa kako to izgleda u Španskom ili Prečkom, pa i bilo gdje uzduž bivše Ljubljanske, a sada Zagrebačke avenije, a još se gomila zgrada gradi i gradi. Što više stanova na što manje prostora, što više stambenih kvadrata za prodati a što manje slobodnog prostora za nekakve relativno niskoprofitne zahvate, kao što su zelene površine. Ako nisu stambene zgrade,onda su shopping centri ili veliki diskonti. Sve u svemu kaos.
Neki su sadržaji zaista podigli kvalitetu života u Novom Zagrebu, prvenstveno bazen u Utrinama (na kojem već neko vrijeme nisam bio iz poznatih razloga) a posebno uređenje Bundeka. Bundek je nekada bio legendarni gustiš u koji se odvodilo curu samo ako ju misliš silovati (i to pored stare veš mašine ili olupine Renaulta 4). Danas je to fakat odlično mjesto, za mnoge vikende i mnoge roštilje, u ovih godinu i nešto od preuređenja mnogi su ćevapi, pljeskavice i krmenadle zdimljene na Bundeku. Ono što mi nikako nije sjelo je Avenue mall. Koji će nam k. nekakav monstruozni shopping centar, koji samo stvara prometnu gužvu i probleme s parkingom? Inače ne volim shopping centre (unatoč neupitnoj praktičnosti), a ovaj je stvarno suvišan. Kino mu je sterilno i bezlično čak i u usporedbi sa Cinestarom u Branimirovoj. Odlazak u kino ionako je jedna od onih aktivnosti koje ostavljam centru grada.
Sve u svemu odgovara mi ovaj dugavljanski, novozagrebački način života, neki nedostacima (kao što je ovisnost o autu ili javnom prijevozu) unatoč, i ako ne moram, ne bih stanovao nigdje drugdje u Zagrebu (drugo je pitanje hoću li uvijek živjeti u Zagrebu). Jedini nagon koji bi me možda mogao nagnati da se odselim mogao bi biti onaj za stvaranjem vlastite obitelji. Iako, ne vidim razloga zašto ne razvijati obitelj u Novom Zagrebu, ovo su idealni kvartovi za to. Zar nama koji smo odrasli na novozagrebačkim ulicama nešto fali?

Događaj koji mi se dogodio danas, oko 11,30 sati na Ilici, zapravo kod mjesta koje se nekoć zvalo Trg Francuske republike, a kako nam Francuzi odavno nisu prijatelji, a nedostatno smo odali poštovanje najvećem sinu domovine u njenoj poznatoj povijesti, to mjesto se zove Trg Franje Tuđmana.
Koristim svoju zakonom osiguranu pauzu na poslu i šetkam se s kolegicom. Prilazimo štandu s promotivnim materijalima masovnog pokreta koji se vodi kao politička stranka, a poznat je pod skraćenim imenom HDZ.
- Je li bi možda mogli dobiti kape.- pitam promatrajući promotivne materijale.
- Nema kapa!- odgovara domoljubni dinarid zadužen za upravljanje štandom.
Ubrzo se ispravio. Na štandu je stajala nekakva lista podrške dr. Ivi Sanaderu, moraš valjda upisati ime, prezime, adresu, broj mobitela.
- Dobičeš kapu ako se potpišeš!- kaže on meni.
- Hej, kaj je sad ovo?- počeh pizditi- Ne možete mi postavljati uvjet da ću dobiti kapu sam ak se potpišem. Pa kakva je ovo kampanja?- bar bi se promotivni materijali trebali dijeliti bezuvjetno.
Krenem kao da ću se potpisati, mislim si, napisati ću neko bezveze ime i prezime, a broj mobitela staviti 0981234567 (to komadi znaju raditi, kao, ostave ti broj a daju neki bezveze, a jednom sam dobio i broj od frendice, a ne cure kojoj sam ulijetao).
- E, sad se više ne smiješ ni potpisati!- slavodobitno mi zabrani gazda štanda.
E, to me fakat raspizdilo.
- Moj glas ste sigurno izgubili!- kažem ja njemu.
- Nismo ga nikada ni imali!
Što jest, jest, nisu ga nikada ni imali.
Krenuli smo dalje, šteta je trošiti svoju pauzu na prepucavanja s kretenima.

Civilizacijski zanimljiva situacija. Stvar je principa. Kakva je to predizborna kampanja, umjesto da me pokušava uvjeriti da glasam za njegovu stranku, da mi pokuša približiti njihove stavove i uvjeriti me da mi ima smisla za njih glasati, unaprijed mi se kaže da se na moj glas ne računa.
Kao da moj glas nije vrijedan pa se za njega ne isplati ni truditi. Možda su glasovi iz dijaspore vrjedniji od ovdašnjih? A možda je to zapravo stav da ako nisi naš onda si neprijatelj?
Ono što me zabrinjava je to što lik sa štanda predstavlja vjerojatno hrvatski prosjek, prvenstveno svjetonazorski, svjetonazor zadrtosti i ograničenosti. Ako nas je većina takva, nemamo baš razloga očekivati neku svjetlu budućnost.
HDZ bi trebao razmisliti o tome tko im provodi kampanju na terenu.
Na moj glas ionako ne mogu računati, sigurno!

Mnogima od vas poznati su moji zdravstveni problemi u zadnjih nekoliko tjedana. Infekcija na stopalu mogla je biti različite puteve nastanka, ali nekako svi smatraju da sam pokupio to tijekom svojih bazenskih eskapada. Tko kaže da je plivanje apsolutno zdrav sport?? A možda stvarno nema veze sa bazenom.
U svakom slučaju prvo se razvila kolonija gljivica, pa se na to nasadila bakterija pseudomonas aureginosa, uz bakteriju streptococcus beta haemolyticus. Zvuči grozno, fakat. Jedan je frend dobro primjetio: "Skupila se ekipa dole....". Kad bi se bar ženske ljepile na mene, kao što to rade bakterije..

Važno da prolazi! Uz žestoku terapiju. Sad nema bazena i takvih stvari neko vrijeme, pa trenutno plivačke radosti, ali i kolonije gljivica i bakterija sa zagrebačkih bazena prepuštam Anti-Banetu i Ribi(u nadi da će ih ipak izbjeći).