Nova godina inače je jedna od onih gnjavaža koja vam nameće da se jednu noć u godini morate apriori dobro provesti. To implicira da ćete se prvenstveno dobro upicaniti, pa si srediti neki gala doček, na tom dočeku hiniti da je atmosfera super (jer kad ste roknuli već toliku lovu onda nema smisla loše se provoditi) doći doma u neko doba u kurcu zbog lošeg provoda, a svo to vrijeme brijati da je to „dan kao i svaki drugi“. Istina je da nova godina nema više takvo značenje kao u davna vremena kad se „nije smio“(ako su vam tata ili deda bili oficiri JNA onda sigurno niste smjeli) slaviti Božić, Nova godina ipak ostaje prilika za loše provode i preplaćene šugave organizirane dočeke. Izgleda da nema više legendarnih masovnih tuluma kakve pamtimo iz mladosti, valjda ljudi kad dođu u neke godine jednostavno više ne žele imati naknadne sanacije šteta u vlastitim domovima (lako je bilo dok su štete od tuluma plaćali starci).
Dobra metoda za izbjegavanje tih novogodišnjih gugngula je odlazak u inozemstvo. Turizam i upoznavanje novih krajeva, a i luda tulumarenja. Lako je provoditi se kada si vani, lako je brijati okolo kada te nitko ne pozna i sve ti je novo.
Volim te Nove godine provoditi u onome što se naziva „istočnom“ Europom, zemljama koje pripadaju bivšem sovjetskom bloku. Iako je sve to sada EU, ipak imam dojam da postoji neka spona između istoka i zapada, prošlosti i sadašnjosti, taj štih mitteleuropske dekadencije, koji mi odgovara. Prošle godine bila je Bratislava, ove godine slavna Budimpešta.
Zanimljiv je to grad. Nisam prvi puta bio tamo, proveo sam ciglih 24 sata prije kakvih petnaestak godina na maturalcu koji je bio neki K.u.K. đir, išlo se Budimpešta-Prag-Beč. Ono što pamtim je da smo, gledajući sa brda Budima i kraljevske palače, konstatirali da sasvim krivo brijemo da je Zagreb neka metropola. Ovo je prava metropola.
Uistinu jest metropola, Budimpešta nudi gomilu toga, teško uopće za istražiti i dio svega što nudi u samo 5 dana. Ono što vas strese pro dolasku je sama veličina toga grada, brojne široke ulice i prostrani trgovi na kojima se te ulice križaju. Put vodi do Dunava i brojnih mostova i jednako brojnih velebnih građevina uz isti. Jedna od tih bio je luksuzni hotel Gellert, ispred kojega smo se našli sa našim stanodavcima. Navika provođenja novih godina u inozemstvu obično implicira neke što jeftinije aranžmane, pa se tako traži što jeftiniji smještaj. Ovoga puta u pitanju je bio relativno povoljan stan u Budimu, zbog neobičnog rasporeda nazvan vagon. Naime, bio je dug, ali uzak, a dvije su sobe bile odvojene samo zlatnom zavjesom (!). Da su naši stanodavci amateri u short term apartment rentingu jasno je i iz činjenice da im je stan bio pun nepotrebnih drangulija i namještaja, uključujući i kolekciju ploča mađarskog rock & rolla. Sve u svemu, kada putuješ na takve brijačine, od komfora važno ti je samo da je toplo, da ima krevet, da ima tople vode za oprat se, klonju za posrat se, i frižider za odložiti cugu. Srećom, moji suputnici su svi mahom bili ljudi od akcije, spremni na sve izazove. Agenda našeg putovanja je bila više nego jasna, a mogla bi se sažeti u 3 P: popiti, pojesti, i ako je moguće, poševiti. Razgledavanje grada i njegovih kulturnih vrednota bilo je na neki način u drugom planu. U gradu se zaista ima što za vidjeti, primjeri prekrasne arhitekture posvuda, ali na temperaturi od -5°c nekako pada entuzijazam za razgledanje. Zato se težište baca na interijere birtija. Birtijaška ponuda Budimpešte je stvarno velika, od šminkerskih starinskih kavana pa do brutalnih alternativnih mjesta poput Szymple, kluba u napuštenoj zgradi na barem 500m2. ili jednog simpatičnog tea-housea sa nargilama u ulici Kiraly. Sumanuti bar hopping odveo nas je u klubove poput Sohoa, Living rooma, ili očigledno preskupog Moulin Rougea (kazalište preuređeno u klub, dobro izgleda ali paprenih cijena). Ako rundate cugu u nekom klubu isplati se uzeti butelju vina, vina su jeftina a dobra i butelja od litre i pol u klubu košta najviše 100 kn. Ono što zaista ne bih preporučio je neka vrsta mađarskog vinjaka imenom Vilmos, koji izaziva trenutačno pomračenje uma (probao, gubitak okusa u ustima i ispadi ludila). Istina, opijanje takvim sredstvima pomaže za lakše ufurati se u mađarske pop hitove kakvi se većinom puštaju po tim klubovima, koji su često prepjevi poznatih stvari na mađarski (Tota Cotugna recimo, e kako to zvuči).
Za jednu mladu članicu EU kontroverzna je činjenica da većina ljudi zapravo pojma nema engleski. Nemam baš loših iskustava sa mađarima što se gostoljubivosti i susretljivosti tiče, ali kad se postavi pitanje „Du ju spik ingliš?“ odgovor je u najvećem postotku slučaja negativan. Za ljude koji govore neidnoeuropski jezik potpuno različit od bilo kojeg u Europi bilo bi normalno da znaju strane jezike, ali to očigledno nije tako. Tko bi to shvatio?
Hrana! Kudagod se krene po srednjoj i istočnoj Europi uvijek se može dobro pojesti. Mađarska kuhinja je dobra i preskupa, ako birate mjesta za turiste gdje su cijene visoke. S druge strane se na nekim mjestima može stvarno povoljno jesti. Kao dobro mjesto za doručak skužili smo lokalnu mesnicu u kojoj se mogu kupiti i tamo pojesti komadi raznoga pečenog mesa, od pileta do ljutih kobasa, a prodaje se i kruh na šnite i ukiseljeno povrće na komad. Vrlo brzo postalo je to omiljeno mjesto za obrok. Fensi restorana ne fali. Kretajući se poznatom ulicom Vaci u samom središtu Pešte iz raznih se restanuranta i klubova mogu doživjeti raznovrsne navlakuše. Beskonačno uporni animatori slijede vas ulicom pozivajući na u restorane ili klubove na „dobar provod“. Skuže li balkansko podrijetlo odmah vam sukladno poznavanju balkanskih jezika nude i „mala pička, velka pička“, svjesni da se potrebe muških solo turista sa balkana oko toga vrte. Na istoj toj ulici Vaci pristupiti će vam i vrhunske profesionalke, koje će ležeran razgovor vrlo brzo pretvoriti u konkretnu ponudu. Treba biti svjestan da se vrhunska pička i vrhunski plaća, osobito u takvom gradu, i ne podlegnut iskušenju, jer se vrlo brzo možeš naći pred ponudom koju ne smiješ odbiti. Zanimljivo je za naše sjeverne susjede da su im žene vrlo lijepe, a tipovi iznimno gadni. Ništa čudno, jedno od češćih muških imena je Gabor ( tako se zove i jedan moj dobar prijatelj od tamo). Unatoč ljepoti mađarica, valjda zbog jezične barijere, nitko iz moje napaljene bratovštine nije imao nikakvog uspjeha kod njih. Neki su zato imali solidnog uspjeha kod srpkinja ( a neki su zbog toga spavali na podu). Dobro je da po europskim novim godinama uvijek ima srpkinja raspoloženih za razvrat, tako da sretnici ipak popravljaju jebačke statistike i održavaju image „hrvatskih pastuha“.
Sam doček nije nudio ništa spektakularno, nešto vatrometa, mnoštvo buke na trgu na kraju ulice Vaci, loš šampanjac u kategoriji Bakarske vodice. Nastavak u klubu Dance hall u sklopu željezničke postaje Nyugati nije bio ništa posebno, ali sam imao rijedak kozmopolitski doživljaj divljati na techno sa grupom kineza.
Kad je došao trenutak za povratak u Zagreb shvatio sam da sam tek počeo istraživati sve mogućnosti koje Budimpešta nudi. Tek sam se počeo navikavati na taj logičan i točan javni prevoz, na neobično rijetke prometne gužve, na tu veličinu grada. Shvatio sam da nisam vidio ni pola onoga što sve treba vidjeti i da se definitivno trebam ponovno zaputiti tamo, kad se temperatura digne i dani se produže i razgledavanje postane podnošljivo. I tako sam u poslijepodne 1.01. krenuo pretrpanim vlakom s bar 38°c temperature i Arcade fire u MP3 playeru sporim tempom u bezlični Zagreb. Koji antiklimaks, tako se vraćati.
Vratiti ću se u Budimpeštu, prvom prilikom, sigurno. Pa tek sam je počeo upoznavati. A ima još toliko toga......
Post je objavljen 08.01.2008. u 00:06 sati.