aparatczykovi zapisi

Ne znam kako se to dogodilo, ili kako se to događa, niti zašto se to događa, niti što se zapravo događa, ali jednostavno se događa.... Zašto nemam inspiracije? Zašto mi se čini da nemam vremena? Zašto ne pišem? Otvaram vlastiti blog, i čini mi se kako dugo nisam bio tamo. A gdje sam bio? Koji su mi prioriteti? Što zapravo želim?
Mnogo pitanja me muče, svakakve misli se roje glavom. A nije da nemam što raditi, pa ipak, se stalno preispitujem, tražim....
Sa strahom se pitam, jesam li se promijenio? Jesam li postao loša osoba?

U općoj gunguli oko dolaska Đoleta Buša u domovinu, sama njegova nazočnost na hrvatskom svetom tlu gurnula je u drugi plan pozivnicu Hrvatskoj u NATO savez prošli tjedan. Rasprave o NATO-u vode se već godinama iako je većina ozbiljnih političkih opcija uglavnom suglasna o tome da se NATO-u treba pridružiti.
Možda će nekima zvučati kontradiktorno mojemu postu o dolasku Đoleta Buša u Hrvatsku( a zapravo uopće nije, jer politika predsjednika SAD-a i NATO pakt su ipak dvije različitite stvari), ali moje je mišljenje da ulazak Hrvatske u NATO pakt uopće nije loša stvar. Dapače, mogla bi biti i sasvim dobra stvar.
Istina, nisu nas pozvali zato što smo im tak super i zato što mislimo da smo najbolji vojnici na svijetu (od baruna Trenka, ma od hrvatskih snaga u službi franačkog kralja protiv arapa kod Poitiersa......) nego iz strateško-političkih razloga osnaženja utjecaja NATO-a u istočnoj Europi i slanja političke poruke da u ovoj regiji NATO misli ozbiljno.
I sve skupa to ne mora nužno biti loša stvar. U ovim tjednima puno publiciteta dobili su razni protivnici ulaska Hrvatske u NATO, uglavnom razni aktivisti i anarhisti, ultraljevičari i anarholiberali, ali i poneki ultradesničar poput legendarnog šmekera belih odela Davora Domazeta Loše. I tako oni organiziraju akcije, prosvjede, ulične happeninge, pojavljuju se u medijima obrazlažući, ponekad vrlo tankih argumenata, zašto Hrvatska ne bi trebala ući u NATO. Sve stavove treba uzeti u obzir i razmotriti, ali u ovakvoj političkoj diskusiji osim što stavove treba argumentirati, treba ponuditi i alternative. Antinato ekipa baš i ne nudi neke alternative, odnosno, prigovaraju i stalno su protiv, ali ne predlažu što učiniti onda... Treba razmišljati afirmativno i nuditi rješenja, a ne samo prigovarati. Neke od njihovih varijanti ne djeluju baš uvjerljivo. Spominjala se tako mogućnost da Hrvatska bude zemlja bez oružanih snaga?!? Okej, ne znam sličan primjer na svijetu, osim malih zemalja sa specifičnim suverenitetom u smislu obrane, a tu mislim na Monaco, San Marino i tako... Mislim da Hrvatska nije baš slična tim zemljama, a ako nas netko napadne onda ćemo valjda mahati cvijećem da ga otjeramo... Iako, nitko neće napadati, ne vjerujem u to u skorijoj budućnosti. Trajna neturalnost? Ideja slabo drži vodu, jer trajna neutralnost nije nešto što nastaje tek tako, ono, Sabor proglasi trajnu neutralnost i neutralni smo i nitko nas više neće napasti. Kao i mnogi segmenti međunarodnog prava, trajna neutralnost je status koji nastaje na temelju međunarodnih sporazuma i ovisi o tome da li ti to priznaju druge zemlje. U nekoj ratnoj situaciji proglašena trajna neutralnost može vrijediti ni pol pišljivog boba, ako je netko moćan odlučio da te napadne. U takvim situacijama počesto ne vrijede ni međunarodne konvencije, i to one o ljudskim pravima. Srećom nitko od protivnika NATO-a ne predlaže da se priklonimo Rusiji ili Kini, ili nedajbože nekim redikulima poput Huga Chaveza. Ali i dalje ne nude alternativu, jer je lakše samo biti protiv.
Kao i za EU, Hrvatska alternative ulasku u NATO zapravo nema.
Istina je, nije idealno, ali može biti i dobra prilika. Đole Buš je u svom obraćanju Rvatima rekao nešto slično onome „Nitko ne sme da vas bije“, što je inače rekao netko drugi, jednom drugom prilikom. Iskreno, ne vjerujem da će netko da nas bije u skorašnje vrijeme, pogotovo ne Srbija, koja je slomljena i umorna od svih ratova koje je izgubila u proteklim desetljećima. Argument zajedničke sigurnosti, istina, nije zanemariv, ali nije ni presudan u toj odluci. Ulazak u NATO za Hrvatsku je zapravo još jedna od prilika, da se ubaci u neku igru na međunarodnoj sceni, i da, ako bude pameti, zaradi i neku lovu. Budimo realni i priznajmo da nam je voljena domovina u globalnim uvjetima zapravo beznačajna zemlja. Nejako gospodarstvo, nema baš nekih resursa, malobrojno stanovništvo, malo tržište. Slaba gospodarska moć u odnosu na zemlje zapada, a to da smo „regionalni lider“ može se argumentirati jedino time što su svi ostali susjedi jugoistočnije skroz u banani. Neke kvalitete ipak imamo, a to su prvenstveno ljudi, a bogami i položaj gdje se nalazimo.
U današnjem svijetu prilike na globalnoj utakmici se pružaju rijetko, i kada se u njoj nađete treba dati sve od sebe da se ta prilika iskoristi. NATO je jedna od tih prilika, i siguran sam da će je barem netko znati iskoristiti. Zašto neki od naših profesionalnih vojnika ne bi neku pinku zaradili u misijama NATO-a? Onome tko od vojske živi treba dati priliku da si poboljša standard. Plaće u našoj vojsci danas nisu baš nešto, i oni su neka vrsta državnih službenika, pa im visokokvalificirani kadar odlazi.
Zašto ne bi neka naša firma radila neki posao za NATO snage? Možda im netko u Hrvatskoj i ima nešto za ponuditi? S druge strane Hrvatska vjerojatno ne može sama modernizirati svoje vojne snage. Za to jednostavno nema para. Tu bi pomoć NATO-a bila korisna.
Sve ovo smatram dobrim argumentima da se Hrvatska ipak upusti u NATO pothvat.
Doduše, uz određene uvjete. Vjerujem da sporazumi o pristupanju NATO savezu nisu tipski ugovori o kojima se ne može pregovarati, iako sigurno sadrže i neke opće uvjete poslovanja koji se teško mogu promijeniti. Možda to već i jeste NATO standard, ali bi Hrvatska trebala inzistirati na tome da u vojnim misijama u drugim zemljama sudjeluju isključivo dragovoljci koji su svojevoljno pristali uključiti se u takvu operaciju. Još važnije od toga, Hrvatska mora inzistirati na tome da se na našem teritoriju ne grade vojne baze, osim eventualno aerodroma. Ugrožavanje turizma, osjetljive gospodarske grane od koje živi velik broj naših ljudi, moglo bi biti dobar argument za to. Možda ću zvučati naivno, ali Hrvatska ne bi trebala dopustiti bilo kakvo izuzimanje pripadnika stranih vojnih snaga od pravnog poretka na hrvatskom teritoriju, osobito ne kaznenopravnog. Dovoljan su problem diplomatski i zastupnički imuniteti, pa nam ne treba još i to..
Naposlijetku, Hrvatska nikako ne bi smjela dopustiti da postane skladište ili odlagalište NATO-ovog vojnog ili bilo kakvog otpada.
O svim tim stvarima trebalo bi voditi računa prilikom pregovaranja o ujvetima ulaska u NATO. Zapravo, ja se nadam da će ipak biti pregovaranja, da ipak Hrvatska neće skinuti gaće kako to obično radi. Na hrvatskoj diplomaciji je da ispregovara posebne uvjete ulaska u NATO. S obzirom na to kakva je hrvatska diplomacija i tko je vodi, mislim da ništa dobroga ne možemo očekivati.
I konačno, iako bi to zapravo trebalo biti prvenstveno, političke elite ne mogu same odlučivati o ulasku u takav vojni savez. Moraju pitati narod. Moraju provesti referendum. Možda su pravni stručnjaci uvjereni da to nije obavezno prema Ustavu RH jer se navodno ulaskom u takav vojni savez ne odriče suvereniteta, ja ovdje ipak ne bih ulazio u tu raspravu. Ako i nije pravno obavezno, stvar je političke kulture o ovako važnom pitanju tražiti mišljenje naroda, odnosno birača. Bezobrazno je smatrati da takvo mišljenje nije potrebno, da su dovoljne ankete i slična ispitivanja javnog mnijenja. Neprovođenje referenduma hračak je u facu svih birača i demokratske kulture u Hrvatskoj.
U nekim svojim mlađim godinama vjerojatno ne bih napisao ovakav afirmativan tekst o ulasku u NATO. S vremenom sam uvidio da i nije to tako loše i da ima i svojih prednosti, pa sam promijenio stav. Poznato je što se kaže za one koji nikada ne mijenjaju svoje stavove...

U hrvatskom društvu pravnike se u zadnje vrijeme ne gleda baš najbolje. S obzirom na stanje pravosuđa nije ni čudo. Svako malo čitamo o sramotnim radnjama nekakvih Lozina, Milanovića, Domićeve, Gašpara. Svako malo gledamo nekog odvjetnika kako se razmeće bogatstvom i statusnim simbolima, pa ih gledamo kako se grčevito bore da zadrže kontrolu nad visinom svojih tarifa. Po svim tim vijestima čovjek bi zaista rekao kako pravnici u Hrvatskoj ništa ne valjaju, ni stručno ni moralno. Istina je, struka koju smo odabrali se zaista takvom doima, ali ipak nismo svi takvi.
Otišao je s ovog svijeta dr. Jadranko Crnić. Jedna od rijetkih istinskih legendi hrvatskih jurista naših vremena. Uzor i svjetao primjer, kako nisu svi baš poput onih gore spomenutih kolega...
Čovjek briljantne pravničke karijere, u kojoj je prošao kroz mnoge segmente pravosuđa. Erudit i humanist, dugogodišnji predsjednik Crvenog križa Hrvatske. Neumorni autor brojnih članaka i knjiga, među kojima bih istaknuo „Vladavinu Ustava“, a spomenuo bih i da je među zadnjim radovima uredio i jedno izdanje Zakona o prostornom uređenju i gradnji. Doktorsku disertaciju obranio 1998., je pod stare dane, a takve disertacije iza kojih stoji i više nego dugogodišnja praksa imaju posebnu težinu. Njegov rad ponajbolje pamtimo kroz devetogodišnje predsjedanje Ustavnim sudom, od 1990. do 1999. i umirovljenja. Devedesete su bile teške, olovne godine, osobito za hrvatsko pravosuđe, godine srozavanja ugleda. Jadranko Crnić svojim je radom uspio izdići Ustavni sud iznad ostalog pravosuđa, koje se gušilo u Tuđmanovom glibu od kojeg se nije nikada oporavilo. Crnić je afirmirao Ustavni sud i postavio ga na mjesto koje mu je bilo namijenjeno u mladoj Hrvatskoj državi, uspjevši ga održati nezavisnim i na dovoljnoj udaljenosti od hadezeovske vlasti i zala dnevne politike.
Jadranko Crnić nije bio čovjek kojemu je cilj bilo steči velika materijalna bogatstva, nije bio niti tip koji bi kroz struku hranio vlastiti ego i taštinu, kao što to neki ex cathedra (profesorska ili sudačka) čine. I što je najvažnije, imao je potrebne kvalitete za sagledavanje pravne struke u širem kontekstu. Pravo je neodvojivo od društvenih pojava. Mogućnost percipiranja tih odnosa je ono što čini dobrog pravnika, a za to je potrebna široka opća kultura, kakvu je imao Jadranko Crnić.
Hrvatska je ostala bez jedne iskonske moralne i intelektualne vertikale, i nadasve simpatičnog čovjeka.
Ostaje nam slijediti taj svjetli primjer..

Ali ne onaj Đole iz Subotice, koji unatoč svemu uživa i dalje status božanstva kod mnogih u ovim našim krajevima.
Dolazi naime Đole Buš, američki predsjednik potkraj drugog mandata. Spašavaj se tko može!
Ono što nas, neretne stanovnike grada Zagreba, majnding aur oun biznisičare, očekuje danas je totalna blokada i okupacija od strane što domaće murije i specijalaca, što pripadnika američkih tajnih službi i službi osiguranja. Poštovani agenti odasvud, ako čitate i ovaj blog, nadam se da vam se sviđa moj stil pisanja.
Ovi dani podsjećaju me na svojevremeni summit u Zagrebu koji je također prouzročio blokadu cjelokupnog života grada. Pobjeći iz Zagreba ovih dana, bila bi najbolja odluka.Bojim se da mi zbog posla i drugih stvari to neće biti moguće. Strpljenje je ono što nam najviše pomaže, ali tako je to kod skoro svih stvari u životu.
Najveći od svih sinova današnjice pred Markovom crkvom i institucijama domovine obratit će se mnoštvu razdraganih građana Hrvatske. Ja nemam namjeru biti tamo. Pozdraviti Đorđa Vokera Buša? Zaista nemam želju. Pozdraviti čovjeka koji je pokrenuo dva rata, poslao svoje vojnike na dvije udaljene fronte? Ratovi usmjereni ka borbi protiv terorizma, i sprječavanju nuklearnog naoružavanja opasnih diktatora. Da nije bilo nikakvog nuklearnog oružja niti ičega sličnog u Iraku, to se više niti ne spominje, već se uzima kao činjenica zdravo za gotovo. Dobro, objesili su onog psihopatu Sadama Huseina (kojemu su u davna vremena pomagali u borbi protiv Irana), za njime valjda nitko ne žali, to je valjda dobar potez. Talibane nisu uspjeli skroz neutralizirat. Da li je teroristička prijetnja zapadnom svijetu uklonjena ili umanjena? Nije! Da li su stanovnici Afganistana i Iraka doživjeli poboljšanje sigurnosti u zemlji, porast vladavine prava i općenito porast standarda? Nisu, nekima je još i gore nego prije, osobito u Iraku gdje mi se čini da se kokaju svakodnevno na sve načine. Da li je svijet postao sigurnije mjesto za život? Nije!
Pozdraviti čovjeka za čije je vladavine svjetsko gospodarstvo otišlo u tri materine, zahvaljujući visokim cijenama nafte, i niskoj cijeni dolara. Američko gospodarstvo unatoč skupoj nafti i dalje dobro funkcionira, ali mali igrači na globalnom igralištu, a među njima i Hrvatska i te kako dobro osjete zamahe repa američke gospodarske zvjeri kad se počne meškoljiti. Dok se Kina već otprije ustoličavala kao jedna od ključnih ekonomskih velesila svijeta, za vrijeme Đoleta Buša na visokim cijenama nafte i plina uzdigla se Rusija. I pružila se u svima smjerovima s ciljem da pokaže svoju moć. Visoke cijene nafte i plina pogodovale su uzdizanju Rusije, moćne u prirodnim bogatstvima. I nije to više ona „imperija zla“ protiv koje se generacija Đoleta starijeg borila, carstvo komunističke ideologije. Ovo je suvremena feudalna država čija je jedina ideologija moć i bogatstvo, raskoš i dekadencija. Lišena ideologije, sada ponovno pokazuje svoje prave ekspanzionističke namjere. Ne znam što amerima više odgovara, nekadašnja ideološka sila ili ova imperijalistička, ali američka politika je ta koja je dovela Rusiju ponovno u poziciju globalnog igrača, poznatog otprije po grubosti i nemilosrdnosti....
Naposlijetku, da li mu zamjeram to što SAD nisu ratificirale Kyotski protokol? S jedne strane da, s druge razumijem zašto to nisu učinili. S obzirom na snagu industrije, logično je za očekivati da će SAD-u biti potrebne brojne dodatne jedinice emisija stakleničkih plinova, koje se kupuju na tržištu. U toj situaciji cijene emisijskih jedinica skočile bi u visine. Nama bi to odgovaralo, da im možemo skupo prodati svoje viškove. Ovako, razumijem amere zašto su protiv Kyota, a s druge strane mislim da i sami počinju uviđati sve koristi od smanjenja emisije stakleničkih plinova i vjerujem da ih počinju i sami smanjivati, neovisno o Kyotskim shemama raspodjele i trgovine.
Najveći od svih sinova današnjice u Hrvatsku dolazi kao lame duck, predsjednik s opozicijskom većinom u Kongresu, što mu znatno sužava manevarski prostor. Najnepopularniji američki predsjednik od Cartera naovamo ipak nema auru gubitnika svih ratova koje je započeo, iako su njegove pobjede objektivno bile samo u stvaranju megaprofita za njegovu dvorsku kamarilu poput Rumsfelda i Cheneya, duboko uvaljenu u vojnu industriju. Nadam se iskreno da nitko od njegovih brojnih neprijatelja, poput Al-kajide, ne planira nikakav atentat na njega, osobito ne dok je u Zagrebu. Nasiljem se ništa ne rješava, naravno. To bi od ovog luzera na kraju mandata stvorilo mučenika, i svrstalo ga uz američke državnike velikane, kao što su JFK i Abaraham Lincoln, a Đole Buš tu ipak ne pripada.
Mnogo se diskusije troši i o tome tko će biti slijedeći američki predsjednik, što je i očekivano jer se mjesto najmoćnijeg čovjeka svijeta tiče svih nas. Cijenio sam Billa Clintona, divio se njegovoj prirodnoj snalažljivosti u političkoj komunikaciji. Vanbračnim avanturama pokazao je dozu ljudske slabosti, što je čak djelovalo i simpatično. Njegovu suprugu nažalost ne vidim kao dobrog predsjedničkog kandidata. Antipatična je i ima u ponašanju previše obrazaca Jadranke Kosor, što i nije neko jamstvo za sretnu budućnost.
Sumnjam da žena ima šanse postati američkim predsjednikom, a još manje vjerujem da to može crnac. Barrack Obama bolji je lik od Hillary Clinton. Male su šanse da ga izaberu za predsjednika, američko društvo nije još dostiglo taj nivo. Da ga slučajno i izaberu, pitanje je bi li doživio kraj mandata. Bojim se da je pobjeda Johna McCaina izvjesna, još izvjesnija no što je bila pobjeda hadezea na našim izborima. Amerika isto treba ćaću. Nakon ovog tupavog ćaće, gaf mahera, ovaj novi ćaća mogao bi biti mnogo opasniji i zakuhati globalno sranje. Dugogodišnji je ratni zarobljenik, što mu daje poseban mučenički i osvetnički legitimitet, a već je i u godinama, što znači da će djelovati brzo i efikasno, svjestan da mu drugi mandat nije po prirodi trajanja života izvjestan. McCain je inteligentniji Bush.
Ali to su već pitanja koja nas se ne tiču, i na koja nemamo nikakav utjecaj, i koja ne bi trebala imati osobiti utjecaj na naše živote. Na nama je jedino da preživimo ovaj posjet „visokog gosta“ sa što manje nerviranja i problema, i nastavimo dalje živjeti kao do sada...