aparatczykovi zapisi

Vjerujem da se mnogo ljudi sjeća kako se u ovo vrijeme obilježavala neobična svetkovina ambicioznog imena Dan mladosti. U doba komunizma i Bivšoslavije značilo je to obilježavanje rođendana određenog Josipa B. poznatog i kao Tito, lokalnog šefa globalnog utjecaja, koji je bio svojevrsni arhićaća.
Iako je čovjek već barem 28 godina pokojnik, a svetkovina se ne obilježava javno već dobrih 18 godina, još uvijek izaziva kontroverze i potiče rasprave. Osim glasne manjine koja glasno slavi ovaj dan i šutljive većine koja ga odobrava ili jednostavno nema ništa protiv, postoji i ona opozicija kojoj sam spomen na dotičnog Josipa izaziva urtikariju i ostale oblike iritacije. Među tom ekipom postoji šutljiva većina koja uglavnom rogobori na spominjanje dotičnog, i vrlo glasna manjina koja bi najradije izbrisala iz povijesti sve što ima veze sa navedenim pokojnim pojedincem. Igrom slučaja, ta je glasna manjina sklona uresiti se ideološkim znamenjem jednog kratkotrajnog i propalog sustava koji se oslanjao na jedan isto tako propali sustav na čiji se spomen svakome normalnome u europskim prostorima a i šire diže kosa na glavi.
Ovih dana se mnogi fanovi Josipa B. okupljaju u njegovom rodnom mjestu kako bi obilježili godišnjicu njegova rođenja. S druge strane za ciglih tjedan dana glasniji dio onih koji na drugoj strani skupiti će se na koncertu određenog glazbenika koji se zove slično kao i određena marka ekrana za televizore, svira pastirski rock pod utjecajem bosanskohercegovačkih bendova iz sedamdesetih a koristi se već spominjanom ikonografijom propalog sustava kako bi promovirao svoju glazbu i privukao što više slušatelja koji su skloni toj ideološko-političkoj struji. Da se razumijemo, mislim da narečeni glazbenik koji se zove slično kao i određena marka ekrana za televizore uopće nije loš glazbenik, ali nije baš ni nešto toliko dobro da bih uživao u njegovoj glazbi. S treće strane postoje i pripadnici određene vjersko-nacionalne skupine koje ikonografija spomenutog pjevača podsjeća na strašna stradavanja njihovog naroda u određenom razdoblju prošlog stoljeća.
Sve u svemu ispada komplicirano.
Sad ti budi pametan.
Čini mi se da sam u životu nekako preiskusan da bih mogao slijediti neku ideologiju ili nekog pojedinca, a to je upravo i bila karakteristika gore spominjanih politički antipodnih sustava (jesu li zaista bili antipodi, ili zapravo konkurenti?). S povijesne strane, mnoge države Europe od Baltika do Mediterana bile su na neki način involvirane u mračni i neuspjeli nacistički projekt iz prve polovine dvadesetog stoljeća, i svi se nekako trude taj angažman potisnuti što dublje u povijest, i nitko se nekako ne hvali s time što je njegova država bila nacistička marioneta, pa makar se to doimalo kao ostvarenje nezavisnosti. Toliko o tome sustavu i vremenu, bolje ga je zaboraviti.

Josip B. poznatiji i kao Tito, specfična je tema. I to vrlo aktualna, izgleda, još uvijek previše aktualna da bi se njome bavili samo povijesničari. Moram priznati da ne spadam u onu kategoriju ljudi koji zastupaju stav iz kojeg proizlaze parole poput „Druže Tito, ti si krao ali si i nama dao.“ Ili mnogo kultnija „Dok je bilo Tita bilo je i šita“. Ne vjerujem da je prije bilo bolje, kao što to mnogi misle. Iako, mora se priznati, bio je to zaista fascinantan lik, ćaća na visokom nivou. Znao je sačuvati prisebnost u teškim situacijama te je stoga vješto ekvilibrirao između istoka i zapada.... Imao je fakat uzbudljiv život a pokarao je sve što mu je bilo na putu (navodno imao čak 14 djece). Na određeni način vidio je u budućnost, i znao je da nakon njega slijedi raspad, pa je zato i amenovao Ustav iz 1974. Njegove najveće vrline bile su u tome što je znao izfektati lovu od zapadnjaka za usluge tampon zone prema Varšavskom paktu, od čega se u Bivšoslaviji lijepo živjelo na kredit, a i to što se vrlo spretno stavio u prvi plan jedne vrlo slikovite ekipe bijednika i freakova poznate i kao nesvrstani. Doduše, s globalnim promjenama i prestanom hladnog rata, te su pozicije uglavnom izgubile na vrijednosti.
Da li smatram da je bio faca? Apsolutno!
Da li bih volio živjeti u državi kojom on vlada? Nikako (bili smo suvremenici samo prvih pet godina mog života pa se ne sjećam bogznačega)!
Svemu unatoč, ne bih volio živjeti u zemlji u kojoj nema prave demokracije i kojom vlada kult ličnosti nekog diktatora. Moja je generacija svoje najljepše godine morala živjeti pod priglupom diktaturom Franje Tuđmana, koja, makar je bila light diktatura, nam je ipak sjebala živote... Mislim da mi je to bilo sasvim dosta svih kultova ličnosti za sva vremena.
Zanimljivo je da većina inozemne javnosti Josipa B. percipira kao povijesnog pozitivca, a njegov je nadimak poznat širom svijeta. S obzirom na općepozitivnu percepciju Josipa B. i njegovog vremena i svijeta, ne treba se odricati tog dijela povijesti. Dapače, taj dio povijesti treba tretirati kao brand i na njemu graditi međunarodni image (a ne na koncertima s ikonografijom poput gore spominjane) da nam ne bi taj brand prisvojili susjedi s istoka, koji na njega ipak nemaju toliko prava kao mi. Taj dobar image može biti i dobar proizvod koji bi se mogao i dobro prodavati. Tako je to u kapitalizmu. Ali nema u nas dovoljno takve pameti, radije čemo potrošiti još 28 godina na dramatične rasprave i prepucavanja o sve davnijoj prošlosti.
Tako je to u Hrvatskoj.

„Od Mure pa do Morave neka me svi zaborave, ako uopšte ikom išta značim“ svojevremeno je pjevao Đole Balašević. Određenoj Hedvigi Golik je to i uspjelo. Biti mrtav u stanu na zagrebačkom Medveščaku 35 godina a da nitko ne skuži stvarno je uspjeh.
Ovakvi napisi u novinama me zaista šokiraju. Kako je moguće da netko mrtav leži u stanu u centru Zagreba 35 godina a da nitko nije ni pitao nikada za njega? Kvragu, ona je duže u svom stanu ležala mrtva nego što sam ja uopće živ!!! Nitko nikada nije prijavio njen nestanak, nikoga nikada nije bilo briga. Vrijeme je prolazilo, desetljeća su se izmjenjivala, sunce je izlazilo i zalazilo, dočekivane su nove godine, bila su svjetska i europska prvenstva, umro je Tito, vozilo se na bonove, bile su redukcije struje, inflacije velikih stopa, došlo je višestranačje, Hrvatska se osamostalila, izbio je rat, završio je rat, umro je Franjo, došla je demokracija, krenulo se prema EU, vratio se hadeze, Modrić je potpisao za Tottenham, izmjenjivali su se proljeće, ljeto, jesen, zima. Hedviga je mirno trunula u ćumez stančiću od 18m2 na Medveščaku, danas elitnom kvartu gdje se cijena kvadratnog metra stana kreće oko 2.500 €. To znači da je Hedviga počivala u prostoru vrijednom otprilike 45.000 €. U gradu u kojem je cijena stambenog prostora tako visoka i u kojem drastično fali stanova, teško je za povjerovati da je moguće da u nekim stanovima žive pokojnici. Poznavajući u ovim krajevima dokazanu doktrinu zauzimanja životnog prostora vulgarnom okupacijom, iskreno me čudi da nitko već prije nije uletio u spomenuti stan i pokušao ga zauzeti za sebe. Ili da ga nije preuzeo grad radi useljenja nekog zaslužnog građanina. Čudno je da kad već nisu bili ponukani određenom ljudskom radoznalošću o sudbini susjede, stanari te zgrade nisu iz čisto ekonomskih razloga pokušali već prije uči u stan ne bi li ga gospodarski iskoristili. Istina, u novinama piše da su se oko njegova vlasništva svađali, ali su još 1998. zadnji puta razmišljali o tome što je unutra. Informacije iz novina su pomalo konfuzne, navodno su susjedi otplatili pokojničin kredit još 1981. (kada je ona, izgleda, bila već osam godina mrtva u stanu, koji se valjda smatra nadstojničkim, pa je valjda time zajednički dio zgrade), spominje se i njen navodni ljubavnik, nedavno preminuli arhitekt, ali sve je to krajnje čudno i opskurno, uzimajući u obzir i činjenicu da se sve odvijalo u sada već davnoj prošlosti od prije mnogo godina. Da nije bilo potrebe za određivanjem suvlasničkih udjela u zgradi (poznato i kao etažiranje) tko zna koliko još dugo nitko ne bi ušao u taj tužni stan.
Još jedna priča koja ispunjava užasom. Ne samo zbog pitanja koliko još stanova nastanjuju pokojnici davno zaboravljeni od sviju, već zbog toga što postoje ljudi koji nemaju nikoga i nikome ne trebaju, i čiji odlazak s ovog svijeta nitko ni ne primjećuje. Oni koje su svi zaboravili. Tko zna kakvu je životnu priču nesretna Hedviga Golik imala? Tko se uopće još toga sjeća, osim nekih fragmenata. Lennonova I McCartneyeva Eleanor Rigby je barem imala dostojanstven sprovod, iako nitko nije došao na njega. Barem ju je s ovog svijeta ispratio otac McKenzie. No one was saved....